ExNihilo wrote:
A odličan je i Dunkirk.
Fotografija je fakat nevjerovatna. Grijeh je ne pogledati ga u kinu i ne pričam o Dunkirku ni s kim ko ga ne iskusi na velikom platnu. Jednostavno, film nema tipične protagoniste, dijalog je minimalan, pa se atmosfera dominantno gradi kroz fotografiju i svako ko ga pogleda na tabletu (da, Komi, tebe gledam)/laptopu/televizoru reducirati će iskustvo sam sebi.
Film je spor, zbog čega će odbiti sve one koji očekuju tipični WWII krkljanac, a atmosfera na trenutke toliko jeziva da graniči sa psihološkim trilerom. Na gledatelje se prelijeva egzistencijalni nespokoj vojnika zarobljenih na plažama Dunkirka. Osjeća se njihov darvinistički nagon za preživljavanjem, pod svaku cijenu, udrobljen u bezizlasnost situacije.
Nolan being Nolan, radnja je nelinearna i prikazana iz tri različite vremenskoprostorne perspektive (kopno, zrak i more). To postane jasno tek kada se perspektive počnu ukrštavati i može biti zbunjujuće u pojedinim trenucima. Ideja je bila pokazati različita iskustva Dunkirka: vojniku koji je pokretna meta na plažama Dunkirka svaka sekunda bila je vječnost dok je odbrambenim pilotima ograničenim gorivom vremena vazda falilo. Valjana ideja, ali po meni nepotrebna i najslabije razrađen aspekt filma. To je nešto što generalno zamjerim Nolanu: konfuzija nije isto što i kompleksnost (hint: Inception).
Dunkirk me najviše kupio time što ne glorificira i ne demonizira. Nijemci su jednostavno "the enemy", bezlični su, i nijednog trenutka nisu u fokusu. Za razliku od većine holivudskih ratnih filmova, ovdje neprijatelj nije moralno deformisani skup psihopata od kojeg saveznički heroji moraju spasiti svijet. Neprijatelj je metak iz daljine, bomba iz aviona, torpedo podmornice. Neprijatelj je fantomska sila - nepokretni pokretač moralne drame u vlastitim redovima.
Dakle, fokus je na samim Saveznicima. Neka vrsta autorefleksije i introspekcije (ne)čovječnog u vlastitoj avliji. Od političkog licitiranja životima stotina hiljada boraca iz strateških razloga i trijaže po nacionalnom ključu, s jedne strane, preko kukavičluka i lukavština pojedinaca radi golog preživljavanja. Ali, isto tako, od masovnog i herojskog uključivanja civila u operaciju spašavanja, s druge strane, do samožrtvovanja pojedinaca da spase hiljade drugih.
Tom Hardy ima jednu od čudnijih uloga karijere. Uzevši u obzir da kompletan film provede u avionu lica skrivenog iza maske - sve što je imao na raspolaganju da iznese ulogu jesu oči i nekoliko rečenica. Treba li naglasiti da je, svejedno, pokidao?
Konačno, završetak filma krasi ona volterovska "sve je loše, sve se može popraviti" aura optimističnog pesimizma. Hemingvejska "čovjek može biti uništen, ali ne i poražen" aura rezolutnosti. Dunkirk je kolosalna vojna katastrofa, ali moralna pobjeda i izvjesna prekretnica. Leže Nolanu takvi bitersweet završeci što smo vidjeli i na kraju The Dark Knighta.
Koliko sam upratio, najčešća kritika filmu jeste manjak karakterizacije. Ima tu istine - ne sjećam se imena nijednog lika. Međutim, čini mi se da je to s namjerom i by design. Možda griješim, ali vjerujem da Nolan nije želio napraviti film o nekolicini heroja među 300+ hiljada vojnika Dunkirka već film o svima njima. Film o samom Dunkirku.
)