U novim Danima intervju sa Prof. dr. Seyyid Abu Hasan Navvabom, rektorom Univerziteta za međureligijske studije u Qomu, koji je izgubio brata u Mostaru i kako kaze, ponosan je jer je u Bosni pao kao sehid.
Ajatolah Dženneti i hudžetu-l-islam Navvab su tokom boravka u Sarajevu, u vrijeme inauguracije novog reisu-l-uleme Huseina Kavazovića, prihvatili da za Dane, po prvi put javno progovore o iranskim tajnim letovima transportnih aviona i zaustavljenom brodu sa oružjem za vrijeme rata u BiH; odnosima Irana i BiH; strahovima od iranskih namjera na Balkanu; razočarenju ajatolaha Hameneija politikom iranskog predsjednika Ahmedinedžada...
DANI: Vi ste tokom rata u BiH bili pomoćnik izaslanika Vođe revolucije za pomoć Irana bosanskim muslimanima. Šta nam možete reći o tome?
NAVVAB: U nekim zemljama, nisam siguran da li je to slučaj možda sa Velikom Britanijom, nakon 15 godina se mogu objavljivati dokumenti koji imaju obilježje povjerljivih dokumenata, državnih tajni itd. Nakon ove vremenske distance možda možemo na ovu temu razgovarati i na ovo vaše pitanje odgovarati otvorenije. Kada govorimo o toj pomoći koju je Islamska Republika Iran pružila BiH i bh. narodu u proteklom ratu, i ne samo BiH, u ovom kontekstu možemo spomenuti i pomoć narodu Iraka, Afganistana, Palestine, prije svega, Libana; evo nažalost ovih dana i mjeseci pomoć muslimanskom narodu u Mijanmaru (Burmi). Bilo kojoj od ovih zemalja da se radi, Islamska Republika Iran je svoju pomoć tim zemljama, pa i BiH, u tim teškim vremenima pružala u maksimalnoj mjeri, koliko su to dozvoljavali naši potencijali. Inače, ako nekoga podržavamo i mislimo da mu je zaista potrebna naša pomoć, onda je ta pomoć i podrška bezrezervna.
To je bilo i u slučaju BiH. Dakle, koliko god smo bili u stanju, toliko smo i pomogli. Sto posto svojih mogućnosti i potencijala smo upotrijebili za odbranu ove zemlje od agresije. Ako hoćete, možemo govoriti i o brojkama. Između 120 i 130 transportnih aviona je sa potrebnom pomoći u BiH doletjelo iz Islamske Republike Iran. Samo jedan brod koji je nosio 10.000 tona vojne pomoći iz Irana za BiH zaustavljen je u Sueskom kanalu, i, nažalost, spriječen je njegov dolazak u Mediteran i dalje u jadranske luke. Učinili su to “arapski muslimani” koji nisu dali nama da dopremimo pomoć drugim muslimanima. I to su učinili oni muslimani koji su, suniti, a mi smo iz Irana, kao šiije, za koje ti arapski muslimani sunitske provenijencije kažu da su protiv sunita i da se zalažu isključivo za širenje šiizma.
Mi smo ti koji su pomagali braći sunitima u ovoj i drugim zemljama, a oni su ti koji su, u ovom slučaju, spriječili da naša, vrlo konkretna i toliko neophodna pomoć dođe do naše i njihove braće. I da iskoristim ovu priliku da kažemo nešto da bi ostalo u historijskom pamćenju, da bi ostalo zabilježeno u vezi sa tom pomoći. Zaista, u to vrijeme rata u BiH, maksimalna energija iranskog naroda, to se moglo vidjeti na iranskim ulicama, na ulicama brojnih iranskih gradova, izjavama iranskih zvaničnika, Ministarstva vanjskih poslova, Lidera islamske revolucije, bila je skoncentrirana na pitanje Bosne. Naš prioritet u vanjskoj politici u tim danima, mjesecima i godinama, je bila BiH. Naše diplomatske aktivnosti bile su usmjerene na to, naše diplomate bile su na prvoj liniji diplomatskog fronta u borbi za očuvanje BiH kao neovisne i suverene države, naši logistički potencijali su bili angažirani da bi se u što većoj mjeri do BiH dostavila neophodna pomoć, pa i u značajnoj mjeri pomoć u naoružanju.
Lider Islamske revolucije je posvetio posebnu pažnju da se, koliko god može, pomogne u tome. Bosna je tada bila njegova najveća preokupacija. O količini i značaju te pomoći najbolje govori izjava rahmetli Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Predsjedništva RBiH, koji je jednom prilikom kazao: “Da nije bilo iranske pomoći Bosni i Hercegovini, vjerovatno na geopolitičkoj karti ovog prostora više ne bi bilo zemlje koja se zove BiH i u kojoj značajan, većinski procent stanovništva čine muslimani.” To je, dakle, rekao prvi predsjednik BiH koji je bio upućen u sve detalje iranske pomoći za BiH.
Da ne bude zabune, sve ovo govorim, prvo, zato što ste mi postavili takvo pitanje, a drugo da bih o tim činjenicama upoznao vaše čitateljstvo, da bi to i na ovaj način zabilježili i da bi to ostalo u historijskom pamćenju ove zemlje i ovog naroda, da bi to saznali i oni koji su se rađali u vrijeme tih ratnih dešavanja i možda oni koji su se rodili poslije toga, da se ne bi zaboravilo. Ni na kraj pameti meni ili bilo kome u Iranu nije da za ovu pomoć prigovaramo nekome nešto. Ni na kraj pameti nam nije da mašemo tom pomoći, tražimo neku posebnu zahvalnost za nju, jer smatramo da, kako kaže arapska poslovica, nema potrebe zahvaljivati na izvršenoj dužnosti ili obavezi. Kad učinite nešto što je bila vaša ljudska, moralna, i ako hoćete vjerska dužnost i obaveza, onda nemate pravo očekivati da vam se na tome bude nešto posebno zahvalno, da vam neko nešto zauzvrat nudi i ovo što ja govorim nema za cilj da se mi ovom pomoći hvališemo, da je želimo podebljati, potcrtati i da za nju nešto tražimo ili očekujemo od nna ekoga u ovoj zemlji. Ni za što od toga što smo učinili za ovu zemlju mi ne tražimo nikakav revanš.
Sve to, cisto radi vehabijskih lazi koje se ovdje nesmetano sire, bas kao da su Bocinja ili Maoca u pitanju.
Svako ko je bio ovdje zna ko su Saudi, ko su Kuvajcani, zna njihovu pomoc, kakva je bila i kome upucena, a za svaku hurmu koju su poslali, naplatili su nam danak u krvi podmecuci vehabisjku sektu od koje je vec prolivena i BiH vec tolika muslimanska krv. O prolivenim suzama da ne govorimo.
), "sigurnost" je zagarantovana... 
