Humačkić: Vlastitim primjerom se trudim da ova zemlja i moj rodni grad budu bolje mjesto za život
Poznati Mostarac, dr. Alen Humačkić rođen je 1965. godine. Osnovnu školu i gimnaziju je pohađao u rodnom gradu. Nakon odsluženja vojnog roka studirao je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Specijalizaciju iz dijagnostičke radiologije odradio je na Institutu za radiologiju UKC Sarajevo. Trenutno zaposlen kao specijalista radiolog u Kantonalnoj bolnici „Dr. Safet Mujić“ u Mostaru.
Jedno posebno priznanje, vjerujemo da Vam mnogo znači, došlo je u Vaše ruke po izboru građana FBiH. Naime, proglašeni ste najboljim zdravstvenim radnikom. Kako biste se Vi opisali? Kakav je dr. Humačkić u profesionalnom smislu?
U sklopu projekta „Moje pravo“ koji je bio finansiran od strane Ambasade SAD-a u Sarajevu promovirana su prava pacijenata u BiH. Jedna od aktivnosti koja se provodila u sklopu tog projekta je bila anketa za izbor najboljih zdravstvenih radnika u Federaciji BiH i Republici Srpskoj. O spomenutom projektu sam bio površno informiran preko sredstava javnog informiranja, a za anketu uopće nisam niti znao. Rezultat ankete mi je bio saopšten tri dana prije dodjele priznanja i bio sam malo je reći iznenađen. Osjećanja su na početku bila pomiješana, u prvom momentu sam imao određenu nelagodu pošto godinama radim u zdravstvenom sektoru i poznajem mnogo zdravstvenih profesionalaca koji isto tako predano i časno obavljaju svoje radne zadatke i zaslužuju biti nagrađeni. Danas kada su se emocije stišale, jako sam ponosan na to priznanje, u prvom redu jer dolazi od strane direktnih korisnika medicinske usluge koji su me i kandidovali i izabrali. Želim vjerovati da je to ujedno i priznanje svim onim zdravstvenim profesionalcima koji savjesno i odgovorno izvršavaju svoje radne zadatke.
O sebi nije pristojno govoriti ali ako bih nešto i trebao reći, to je da jako volim svoj posao, slobodno mogu reći da živim i uživam svoju profesiju. Jednostavno, trudim se da radim najbolje što umijem i mislim da uvijek može biti i bolje. Ako pacijenti to prepoznaju posebno mi je zadovoljstvo i motiv za dalje.
Kako su danas opremljeni bolnički centri u BiH, obzirom na brzi tehnološki napredak u medicini koji zahtijeva stalna ulaganja u znanje, stručna usavršavanja i medicinsku opremu?
Bolnički centri i sve druge zdravstvene ustanove dio su zdravstvenog sustava koji je kod nas u Bosni i Hercegovini rascjepkan, kompliciran i često neracionalan. Opremljenost zdravstvenih ustanova je raznolika. Ako se osvrnemo na period od prije 10-15 godina situacija sa opremom je puno bolja, ali ako se hoćemo porediti sa susjedima ili zemljama EU sigurno je da ne možemo biti zadovoljni. Zdravstveni sustav je u svakoj zemlji skup, a kako je BiH zemlja sa niskim životnim standardom dijelimo sudbinu društva u kojem živimo i radimo. Radim kao dijagnostičar i upoznat sam sa novim tehnologijama čiju dinamiku razvoja u potpunosti mogu pratiti samo bogatije države. S druge strane, mišljenja sam da bi kod nas boljom organizacijom i planiranjem u zdravstvenom sistemu i sa postojećim financijskim sredstvima mogli imati bolju situaciju sa medicinskom opremom nego što sada imamo. Isto mislim i za edukaciju i profesionalno usavršavanje zdravstvenih djelatnika.
Kako se Vi svakodnevno, profesionalno usavršavate?
Kontinuirana medicinska edukacija je sastavni dio posla kojim se bavim i jedan je od osnovnih preduvjeta za dobivanje i obnavljanje liječničke licence. Dakle, i zakon nas obvezuje na cjeloživotno učenje što je i dobro, jer čovjek je mlad dok može učiti.
Danas u doba interneta, profesionalno usavršavanje je znatno lakše nego u vrijeme kada sam počinjao raditi. Osim informatičkih alata česta su druženja i sa knjigom. Nadalje, trudim se prisustvovati značajnijim stručnim skupovima iz područja dijagnostičke radiologije, a ono što osobno preferiram je boravak na radiološkim odjelima u zemlji i inozemstvu. To su neprocjenjiva iskustva jer se osim učenja stvaraju i profesionalni kontakti sa kolegama iz struke od kojih neki prerastaju i u prijateljstva. Volim da znam koliko ne znam i učenje mi ne pada teško.
Bavite se najhumanijom profesijom. Kao i svi liječnici, prisegnuli ste Hipokratovu zakletvu. Po Vašem mišljenju, pridržavaju li je se svi liječnici? Jeste li među svojim kolegama naišli na negativna iskustva?
Najveći broj liječnika poštuje moralna načela časne liječničke profesije. Dužni smo se suzdržavati od svega što narušava ugled i dostojanstvo liječničkog zvanja, a u skladu sa zakonskim propisima i kodeksom medicinske etike. Dobre primjere medicinske prakse treba istaknuti pa i nagraditi. Svaka je ljudska djelatnost podložna greškama. Postoji latinska izreka Errare humanum est! (Ljudski je griješiti).Nije ni liječnička profesija izuzetak u tome. Liječnici su živi ljudi i mogu pogriješiti. Nažalost, posljedice takvih grešaka mogu biti teške. Svi bi bez obzira čime se bave trebali biti odgovorni za ono što rade. Nažalost, ponekad vidimo da ima i primjera loše medicinske prakse što svakako treba biti sankcionirano.
Sve su češći primjeri odlazaka medicinskih radnika iz BiH u razvijene europske zemlje. Kako komentirate tu, sve češću pojavu? Biste li i Vi rado otišli?
Otkad postoji svijeta postoje i migracije. Ljudi jednostavno idu gdje im je bolje i to je tako. Nažalost, od nas ne odlaze samo nezaposleni nego i oni koji imaju stalno zaposlenje jer ne vide perspektivu i budućnost u ovoj sredini. Zabrinjavajuće je da odlaze mladi i obrazovani ljudi što je posebno štetno za naše društvo. Problem se može posmatrati i sa vedrije strane. Vjerujem da će se jedan broj onih koji su otišli ponovo vratiti sa novim idejama, znanjem, a možda i sa kapitalom za početak nekih novih poslovnih poduhvata.
Oni koji se ne vrate sigurno će biti most koji nas spaja sa razvijenim svijetom – naša dijaspora koja može puno pomoći razvoju ovog društva. Ne bih volio da bilo tko napusti Mostar i Bosnu i Hercegovinu iz razloga i na način na koji sam ja to morao uraditi 1993. godine. Ponovo sam se vratio u Mostar 1998. godine i vlastitim primjerom se trudim da ova zemlja i moj rodni grad budu bolje mjesto za život. U proljeće 2012. godine imao sam realnu priliku za profesionalni angažman u jednoj zemlji EU. Moja odluka je bila da ostanem ovdje i iza toga i danas stojim. Shvatio sam da sve što trebam imam ovdje. Ima jedan dobar stih od Dine Merlina „Nije sreća para puna vreća, to znaju oni što je imaju…“.
Imate i dugogodišnje iskustvo u dijagnostici dojke rentgenom, onkološkoj radiologiji i ranom otkrivanju raka dojke… Koliko su (zaposleni) ljudi svjesni stresnog i užurbanog života koji svakodnevno žive i time narušavaju svoje zdravlje?
Stres je okidač za sve bolesti i nemoguće ga je izbjeći. Moguće je jedino naučiti kako se nositi sa stresom koji je naša svakodnevnica. Svjesnost ljudi o mogućnosti obolijevanja od bilo koje bolesti je danas veća nego ranije. Neke bolesti je moguće prevenirati ali mnoge nije. Ako govorimo o raku dojke kao najčešćem malignom oboljenju kod žena, potrebno je reći da ne postoji primarna prevencija, dakle nema načina da se nastanak bolesti spriječi. Ono što se može spriječiti je umiranje, patnja i visoki troškovi liječenja.
Jedini način da se sve to izbjegne je rano otkrivanje bolesti redovnim periodičnim pregledima zdravih žena. Bez obzira na sve napretke u onkološkom liječenju i pronalasku novih efikasnih lijekova, osnovni preduslov za izlječenje od raka dojke još uvijek je rana dijagnostika oboljenja. Isto važi za karcinom grlića maternice i mnoga druga onkološka oboljenja.
Pridržavate li se i sami svega onoga što u kontekstu zdravlja savjetujete svojim pacijentima?
Pošto radim u zoni jonizirajućeg zračenja zakon me obavezuje na godišnje sistematske preglede, i da bih dobio licencu za rad, htio ili ne, moram se podvrgnuti preventivnim pregledima. Ono čime se ne mogu pohvaliti je moj životni stil. Svakodnevno sam izložen napornom radu i stresu, nemam dovoljno vremena za opuštanje i često neumjereno jedem, a naročito slatkiše. Nisam ponosan na to i svjestan sam da griješim.
Čega se Vi najviše plašite? Koji su Vaši najveći strahovi?
Plašim se otvorene visine, neznanja i ljudske gluposti. Kažu da se strahovi pobjeđuju ako se suočavate sa njima. Tako i ja liječim svoje strahove, a sa visinom mi ide najteže. Strah onemogućuje sreću i najdestruktivnija je ljudska emocija, u tome prevazilazi i ljubomoru. Iako strah nekada može biti i koristan, vjerujem da je nepotreban, a nažalost teško ga je izbjeći.
Obzirom na aktualne štrajkove medicinara, kakva je budućnost bh. liječnika? Kako unaprijediti i poboljšati pojedine segmente?
Liječnik je jedan od osnovnih temelja svakog zdravstvenog sustava. Da bi neko došao u rang specijaliste iz određene oblasti danas su mu potrebne 24 godine školovanja. Ako u obzir uzmemo važnost te profesije u jednom društvu, složenost posla i nivo odgovornosti te usporedimo sa statusom koji liječnici danas imaju u Bosni i Hercegovini, mogu reći da je naše nezadovoljstvo opravdano. Niko nije sretan da štrajkom pokazuje svoje nezadovoljstvo, a pogotovo ne liječnici koji znaju da su time u prvom redu pogođeni oni koji nisu krivi za takav odnos prema njima, dakle pacijenti. Velika je satisfakcija da prvi koji podržavaju nezadovoljstvo liječnika često budu upravo pacijenti. Vjerujem da postoje rješenja i rezerve u postojećem finansijskom okviru.
Koje svoje radno iskustvo smatrate najdragocjenijim?
Počeo sam raditi sa svojih 17 godina. Kao srednjoškolac sam radio preko studentskog servisa za vrijeme ljetnih odmora kako bih zaradio za džeparac i odmor na moru. Radilo se svašta, od navodnjavanja Hepokovih plantaža i drugih teških fizičkih poslova u poljoprivredi, rada u tvornici sokova do istovara šlepera u raznim skladištima. Nakon završenog fakulteta i obavljenog liječničkog staža radio sam u službi hitne medicinske pomoći, na terenu u seoskim ambulantama, volontirao u ambulanti „Merhamet“. Jedno vrijeme sam bio i profesor stručnih predmeta u Srednjoj medicinskoj školi u Mostaru. I danas kao specijalista radiolog mnogo radim i sva svoja dosadašnja, radna iskustva smatram dragocjenim i važnim jer sam iz svakog od njih ponešto naučio.
Kako Vi provodite dan nakon radnog vremena? Koji je Vaš ispušni ventil?
Moj radni dan je dug, u prosjeku deset sati dnevno, a često i duže. Najopušteniji sam u krugu svoje obitelji. Volim šetnje i boravak u prirodi, a naočito vožnju biciklom što me posebno opušta. Boravak uz more, čitanje neke dobre knjige i putovanja me također raduju.
Liječnike se najčešće doživljava kao stroge i „strašne“. Kako izgleda atmosfera kada se sa kolegama opustite?
Liječnici su obični ljudi sa vrlinama i manama. Svi mi volimo stručne skupove jer pored radnog imaju i socijalni karakter. Tada se lijepo družimo, često i proveselimo. Uglavnom, bude jako lijepo. Naš posao je težak i svako opuštanje je dobro došlo.
Sjetite li se rado studentskih dana? Obzirom da ste odabrali medicinu, da li ste imali slobodnog vremena za druženje i „studentske nepodopštine“?
Studentski period pamtim uglavnom po napornom učenju. Medicinski studij je vrlo zahtjevan i tu nema puno prostora za nepodopštine. Međutim, ljetne pauze pamtim po divnim druženjima i ljetovanjima na Jadranu i Boračkom jezeru, putovanjima i mladalačkim ljubavima. Mladost je sama po sebi lijepa pa se rado sjetim tog dijela života.
Na koju ste karakternu osobinu, koju ste ponijeli iz obiteljskog doma posebno ponosni?
Korektnost i dobronamjernost, definitivno.
Po čemu biste voljeli da Vas ljudi pamte?
Nisam o tome nikada razmišljao. Trudim se i u privatnom životu, a i u poslu, ni prema kome se ne ogriješiti namjerno. Ako sam bilo kome pomogao ili uljepšao barem jednu minutu života, moja misija na ovom svijetu je uspješna.
Što biste voljeli da znamo o Vama, a nije baš poznato?
Ne volim bilo kakvo javno eksponiranje ali kako to često biva, ono što ne volite obično vas stigne.
Vaša definicija dobrog menadžera?
Ako je menadžer osoba koja upravlja nekim timom u svrhu obavljanja zadataka, dobar menadžer je onaj ko uspješno planira i donosi odluke, dobro organizira rad i zapošljava nove ljude. Dobar menadžer zna da su ljudi najvažniji resurs, od njih zahtjeva lojalnost ali im isto tako pokaže da cijeni to što ti ljudi rade.
