harač wrote:TLR wrote:Tek skontah da je temu otvorio Towelie
Ja mislim da je došlo vrijeme da @Towelie i zatvori ovu temu.
Ovo je fakat neobično svjedočanstvo o Towelijevom "spiritualnom" putovanju odn. pronalaženju samog sebe. Đe god da je sad i đe god da će biti sutra.
Ako hoće da o tome pričamo, more i to. Do njega je.
nek', nek', ne diraj, dugo se nije vidjela takva fascinacija

amaterski nefsanaliticar citavu studiju izbacio prije par stranica

Fascinacija? Mislim da svom ili tuđem kufru pridaješ preveliku važnost. Ja sam samo iznosio činjenice za koje ne treba nikakva analiza i studija (pitao čovjek), onako se i desilo, to je bio njegov put. Zato nemoj da te pogađa to usputno spominjanje činjenica (o njima se, kažu, ne raspravlja) pa da se braniš bezveznim cinizmom, potpuno nezrelo ponašanje nedostojno tako pametnog momka...
Jedina stvar koja meni može biti i jeste zanimljiva (ne i fascinantna) u svemu tome je to što ja osobno nekako vjerujem, doživljavam i smatram da čovjek (možda ja griješim u svemu tome, možda jeste do mene i mog pogrešnog postavljanja stvari koje vrijede samo za mene) kada otkrije neki svoj put, otkrije neku istinu, okrene se istinski nečemu kao vrijednosti a nešto odbaci i okrene leđa tome - onda se on (potpuno) predaje tome, okupiran je time, zauzet. Kao kada zavoli neku, nema on kada više bavit se drugim, pričati kakve su ovakve ili onakve, šta ga briga, svoj život živi...
Možda zato što i sudim po sebi: otkako sam musliman uopće ne osjećam potrebu da negiram ni nečiji ateizam ni nečiju vjeru, da se smijem tome i izrugujem, proglašavam glupim, besmislenim, itd. Nastojim da što više mogu saznam o islamu, da primijenim koliko mogu, pri tome nikoga ne sileći ni na šta niti silujući nekoga pričom o vjeri, nikad. Uglavnom sam u defanzivi i samo reagujem na napade istom mjerom, kada to hoću. Nemam kada se baviti baš svakom budalaštinom pa ignorišem. Uglavnom, za svako svoje djelovanje imam neki kur'anski princip. A sve greške i grijehe pripisujem sebi.
Pa mi bude interesantno pitanje šta to čovjeka
tjera - osim vlastiti ego i neka njegova vlastita
potreba koja je, opet, izraz neke slabosti - da, iako pronađe neki svoj put za koji smatra da je istina (koliko se već moće išta smatrati istinom iz ljudskog ugla) a okrene leđa nečemu za što misli da je prerastao, on se i dalje bavi time što je odbacio, ali na jedna infantilan, nezreo način...Taj cinizam, to potcjenjivanje može biti, onako narodski rečeno, samo izraz neke nesigurnosti u svoju odluku i izbor pa se time treba pojačati ili je ipak stvar nekakve obične zlobnosti, neodgojenosti i nezrelosti...U svakom slučaju nije toliko bitno da bi se bavili s time posebno, ali eto da se objansim šta meni može biti interesantno...
Ono imaš jednu curu, pa je ostaviš, nađeš drugu, ali i dalje ti je glavna stavr da pričaš kako je ona prva bila glupa, žnaru, mutava, nikaka...
