Analiza: Arapske vojske i njihovo uključenje u politiku i budućnost
Vedran Obućina
Svjetski poredak nakon Drugog svjetskog rata vidio je nekoliko demokratizacijskih procesa. Prvi je uslijedio u južnoeuropskim državama koje su održale diktatorsku strukturu do više ili manje nenasilnog prijenosa vlasti (Španjolska, Grčka, Portugal). Drugi val zahvatio je vojne diktature Južne Amerike, a treći val se dogodio u zemljama bivšeg Varšavskog pakta. Događaji i pojmovi u tim europskim iskustvima preneseni su i na Bliski istok. Tako se niz prosvjeda protiv vlasti nazvao 'Arapskim proljećem', prema iproljećimai koja su započela u Pragu za vrijeme komunističke vlasti.
Brzina kojom su se zaredali događaji od Tunisa do Sirije bila je doista iznenađujuća. Poznata lica arapskih vlastodržaca odjednom su nestala s pozornice, ali možda najzanimljivije je bilo ponašanje oružanih snaga u tim državama. Sve do 2011. vojska se smatrala glavnim podupirateljem režima, te se očekivalo da će vojska izaći na ulice i spriječiti prosvjede. Desetljeća vojne diktature, vojni udari i ratovi od vojske su stvoriti silu održavanja statusa quo, a ne silu promjene. Međutim, to se nije dogodilo. U Tunisu je vojno vodstvo igralo ključnu ulogu u promjeni sustava. Egipatske su se snage uključile dva puta: prvo su omogućile, a potom zaustavile demokratski proces. Libijska se vojska jednostavno raspala. U Jemenu se vojska podijelila na dvije strane. Jedino je u Siriji vojska ostala odana vlastima, kao i u Bahreinu, iako ustanak u Bahreinu nije zapravo dio Arapskog proljeća.
Iako ustanci nisu bili usmjereni protiv vojnih snaga u politici, ipak su imali protuvojnu sastavnicu, te su naglasili činjenicu da je vojska imala i da dalje ima političku ulogu koja nadilazi vojnu ulogu. Ironično, upravo su prosvjedi ponovno uveli vojsku u srž donošenja odluka. Prije 1970.-ih, vojska na Bliskom istoku je promatrana kao poluga napretka i promjena. Modernizacijska teorija zapadnih analista vidjela je u njima heroje izgradnje nacija i pozdravljala vojne udare koji su uklonili vlasti Libije, Sirije, Jemena, Iraka i Egipta nakon oslobađanja od kolonijalne uprave. Skoro je svaka arapska zemlja imala iskustvo vojnog miješanja u vlast. Većina je smatrala da je njihova uloga dobra jer je vojska ujedinjavala pluralistička društva, reformirala je autokratske sustave i općenito uvodila inovacije u društva koja su bila smatrana nedovoljno izgrađenima, bez kohezije nacionalnog identiteta i nesposobna za reforme.
Tadašnja politološka analiza smatrala je vojne snage izazovom oligariji, promicateljem društvenih i gospodarskih reformi, čimbenikom nacionalne integracije. Vrijednosti učinkovitosti, iskrenosti i nacionalne lojalnosti uzdizali su vojsku od korupcije elite. Takvo se mišljenje promijenilo, ali uloga vojske koja nadilazi obranu i sigurnost i dalje je prisutna na Bliskom istoku. Uključenje vojske u egipatski politički proces jasno potvrđuje tu tvrdnju, koja je uostalom i pozdravljena od polovice egipatskog stanovništva. U vrijeme oštrih napetosti između islamističkih i sekularnih snaga, vojska pokazuje da nacionalizam i modernizam nisu izumrli.
Povijesno iskustvo govori nam da to nije ništa čudno. Od 1940.-ih naovamo barem dva vojna udara ostvarena su u jednom desetljeću u arapskim državama. Između 1930. i 1980. god. 55 pokušaja vojnog udara, od kojih su polovica bili uspješni, dogodila su se u tim državama. Posebice su Irak i Sirija bogati tim iskustvom. U drugim zemljama, poput Egipta ili Alžira, vojne i ostale državne institucije duboko su isprepletene. Iako nije bilo čestih vojnih udara, u tim zemljama vojska i dalje zbog te isprepletenosti ima moćni utjecaj na politički proces. Vlasti u arapskom svijetu često su se mijenjale po načelu udar-protuudar.
Zbog prirode svog nastanka, relativne homogenosti, i praktično plemenske državne strukture, zemlje Perzijskog zaljeva nemaju iskustvo vojnog učešća u politici. Slično tome, monarhijske vlasti Maroka i Jordana uspjee su svoje vojske zadovoljiti nakon što su pokušani udari 1971. i 1957. Duh razmišljanja toga vremena može se sažeti u izjavu Gamala Abdela Nasera 1954.: 'Ako se vojska ne pokrene – tko će?'.
Razmišljanje arapskih časnika nije se puno promijenilo od tada. Prema njima, oružane snage reagiraju jer ih na to tjeraju društvene prilike, a ne zato jer vojska naročito voli ulazak u političke vode. Kad pogledamo komunike generala al-Sisija u srpnju 2013. ne vidimo puno razlika. On je tada izjavio da oružane snage ne mogu jednostavno ne slušati i ne vidjeti pokret i poziv egipatskog naroda, da vojska ostvari svoju domoljubnu, a ne političku ulogu.
Državni udari su većinom nestali nakon 1970.-ih, ali vojska se nije povukla iz politike. Međutim, promijenila se paradigma, te su i vojni vođe skinuli uniforme te nastojali izgraditi imidž građanskih predsjednika (Gadafi, Ben Ali ili Mubarak, npr.; s druge strane Sadam Husein je obožavao biti u uniformi, iako nikada nije služio u iračkim oružanim snagama). Održavanje izbora učvrstili su vojnu vlast i dali joj legitimnost. Takvo pociviliziranje vojnih režima vodilo je smanjenoj razlici između vojnih snaga kao institucije i sustava vlasti, pa se stvorila percepcija kako su dvije stvari integralne, te da zajedno tvore središnju autoritarnu vlast.
No, događaji 2011. pokazali su da to nije posve tako. Odnosi države i vojske nisu tako jednostavni niti se nužno preklapaju. Režimi koji su stvoreni kao rezultat vojnog udara pokazali su se nevjerojatno stabilnima. Do 2011., svi koji su došli na vlast prije 1980. nisu bili zbačeni s vlasti. Kao rezultat, vojska je smatrana integralnim dijelom te vlasti. Zašto su se onda vojni časnici odmakli od te vlasti 2011.?
Odgovor na to pitanje nije lak, posebice što su vojne institucije slavno tajanstvene, njihove djelatnosti složene, procedure i mehanizmi nerazumljivi. Otkada je arapska vojna sila poražena u ratu protiv Izraela 1973., malo je istraživanja uopće napravljeno na tu temu. S jedne strane, djeluju kao samoodržive organizacije, s druge kao poluga države. Pri tome treba shvatiti vojsku kao oružanu skupinu koja je po svojoj definiciji pridružena državi. Ona ima pravo na upotrebu sile u obrani države, a njeni vojnici su po definiciji spremni dati svoj život u tom činu. Ono što je ovdje upitno nije što vojska radi, nego za koga.
Vojska uvijek ispunjava svoju ulogu za državu, naciju ili pojedini režim. Ako nema nikoga za koga bi ispunjavala svoju dužnost, ona sama nema vrijednosti niti potrebu za postojanjem. U mnogo država vojska je bila ta koja je obranila državu od vanjske opasnosti ili je izborila državnu nezavisnost, te je samim time smatrana kolijevkom državnosti. Arapske države koje su bile pod europskom ili osmanskom vlašću borile su se vojno i politički za nezavisnost. Alžirski rat je po tome posebice poznat, kao i pokret egipatskih slobodnih časnika. U Libanonu je vojska odbila zapovijedi francuske kolonijalne vlasti, a u Iraku je vojska prva nastala ustanova i time je simbol same državnosti. Stoga, vojna snaga u arapskim državama nije samo predstavnik države, već i predstavnik borbe protiv okupacije.
Ako se vojska vidi kao oruđe države onda će imati dovoljno slobodnog prostora da se povezuje uz državu, ali ne i njegovu vladu. Primjer Egipta to potvrđuje. Ali, ako se vojna ustanova smatra predstavnikom određenog režima, onda je sudbina vojske povezana uz sudbinu režima, baš kao što je vidljivo u Siriji ili Bahreinu. Na vojsci je odluka da li će služiti državi ili državnom režimu. U prvom slučaju neće djelovati protiv građana jer se radi o izvoru njihove vlastite legitimnosti. U drugom slučaju vojska sluša naredbe režima, koji je izvor zaštite i moći, te će ići i protiv građana. Uz to obilježja vojne aktivnosti vezana su za način kako se odnose država, društvo i oružane snage.
U velikoj većini arapskih zemalja, vojska se doživljava pozitivno. Oko 71 posto Arapa vjeruje vojnim snagama, 47 posto vjeruje vladi, a 36 posto državnim zakonodavnim tijelima. Iako razlozi varijaraju od države do države, pozitivna slika vojske temelji se na uvjerenju da je vojska neutralna, nekoruptivna, nacionalistička i povijesno vezana uz samu državu.
Općenito se arapske vojske mogu podijeliti na osnovi četiri oblika. Prvo, one koje su kohezivne i lojalne državi (Egipat, Tunis). Drugo, one koje nisu kohezivne u svojoj strukturi, ali su također lojalne državi (Irak, Libanon). Treće, vojske koje su odane određenom režimu i kohezivne po strukturi (Sirija, Alžir). Četvrto, vojske koje nisu kohezivne, ali su odane određenom režimu (Libija, Jemen). Kohezivnost se pritom smatra organizacijskom mogućnošću djelovanja. Tamo gdje se kohezivnost i odanost državi poklapaju, vojska je sposobna ulaziti u društvena pitanja u vrijeme krize. Gdje one to nisu, neučinkovita sila se upleće u neosnovanu političku aktivnost.
S time u vidu nije više toliko iznenađujuće što su se egipatske i tuniške vojske oglušile na pozive režima protiv države/nacije. Posljedično, ove vojne snage su omogućile političke promjene, dobile su u narodu sliku ustanove podložne narodu a ne režimu kojemu su po sili zakona služile. Također su pokazale sposobnost da se prilagode zapadnjačkom modelu profesionalne vojne sile, barem u vidu retorike i percpecije.
Tu zastaje sličnost s, primjerice, europskim vojskama. One su prihvatile postmoderna načela male, visoko tehnološko razvijene i usko specijalizirane vojne organizacije. Arapska inačica zapadnjačkog standarda u stvarnosti je negdje između modernog i postmodernog viđenja vojne sile, ali se prilagođava istim načelima profesionalnosti. Kad je egipatska vojska odlučila da neće poduprijeti Mubaraka to nije uradila samo jer je imala institucionalnu motivaciju i sposobnost da to uradi, već zato jer je bila jamac narodu da može prosvjedovati.
U Egiptu je državnost i nezavisnost strogo povezana s vojskom. Vojska je osigurala vojni udar 1952., i dolazak Nasera na vlast. Vojska je pripremila i izvršila ubojstvo Anvara Sadata 1981., i dovela Hosnija Mubaraka na vlast. Vojska je bila sigurnosno jamstvo da taj isti Mubarak padne s vlasti 2011., kao i predsjednik Morsi 2013. Iako nije uvijek imala takav upliv u politička zbivanja, vojska je ostvarila imidž neutralnog arbitra i utjelovljene državnosti, te radila na stvaranju profesionalne vojne organizacije.
Egipatska vojska je bila sazdana i utjelovljena u službi države još od vremena Ali Paše. Tako duga prisutnost u egipatskoj povijesti, njezina nepristranost od domaće politike i njezin profesionalizam, omogućuju da egipatska vojska igra političku igru iznad politikanstva, odnosno iznad političkih ideologija. Njezin je interes samo Egipat kao nacija i kao država. Na svom unutarnjem planu, vojska je izborila meritokratska načela i ima puni nadzor nad novačenjem, obučavanjem i održavanjem kohezije. Zbog toga je njezina aktivnost 2011. i 2013. imala široku narodnu potporu.
Rušenje Morsija nakon masovnih prosvjeda 2013. pojačalo je vojni nacionalistički duh. Muslimansko Bratstvo gaji panislamsku ideju, povezuje se s Hamasom, te se protivi vojnim načelima nacionalističkog i sekularnog Egipta. U tom smislu, egipatska vojska, ali i polovina Egipćana, smatra da njezina uloga nije udar u smislu rušenja političkog sustava, već udar u smislu čuvanja – onaj udar koji pomeće koruptivnu, neučinkovitu i nesposobnu vlast. Vojska je održala svoju ustavnu slobodu i simbol egipatskog nacionalizma, te se vratila u barake. Sada je na vojsci da održi svoju povijesnu ulogu i prepusti dnevnu politiku izabranim političarima.
I u Tunisu je vojska središte nacionalnog ponosa, koji seže u kolonijalno vrijeme Ahmeda Beja. Tunis nije vodio rat za nezavisnost, ali tijekom sedmogodišnjeg procesa stjecanja nezavisnosti, tuniške snage su se sukobile s francuskim trupama u nekoliko navrata. Te borbe pridale su vojsci auru zaštitnika države. Prvi predsjednik Tunisa Habib Burgiba jasno je razdvojio vojne časnike od politike, a ministar obrane je bio civil. Zbog svoje veličine, ograničene uloge u stvaranju nezavisnosti i manjku dodirnih točaka s politikom, vojne snage nisu uspjele ostvariti neizravan utjecaj u političkim pitanjima kao u Egiptu, niti je vojska ulazila u ekonomske projekte. Kad je 1987. Ben Ali preuzeo vlast, pokrenuo je profesionalizaciju vojske koja ju je još više udaljila od politike. Kao posljedica, Tunis je izdvajao 1,4 posto BDP-a za vojsku, što je među najmanjim proračunima u regiji.
Udaljenost od politike i profesionalni imidž dali su tuniškoj vojsci mogućnost da ne posluša zapovijed predsjednika Ben Alija da vojska zaustavi prosvjede. Zanimljivo je da je Ben Ali pozvao vojsku tek nakon nekoliko tjedana prosvjeda, što znači da je čekao posljednji trenutak da uključi vojsku, jer nije imao povjerenje u nju. I doista, ubrzo nakon što je pozvana, vojska je javno obznanila da će stati uz prosvjednike.
U Libanonu i Iraku vojska također ima visoku razinu prestiža ili emotivnu poveznicu s društvom, jer je igrala ulogu u procesu nastanka države ili je bila čimbenik jedinstva. Unatoč unutarnjim nedostacima, vojska u Libanonu i Iraku ima veliku potporu javnosti, iako realno nema dobru vojnu sposobnost. U Libanonu, zemlji koja je podijeljena na 18 različitih sastavnica, vojska se smatra simbolom nacionalnog jedinstva. Sposobnost vojske patila je zbog libanonskog građanskog rata, ali je vojska izašla ne samo kao znak libanonske državnosti već kao znak libanonskog mira. Stvoren je imidž nacionalne institucije koja se našla u snažnom kontrastu spram mnogobrojnih milicija. Osim toga, libanonska vojska predstavlja sve sastavnice libanonskog stanovništva i omogućuje njihovu mirnu suradnju, što je u podvojenom društvu iznimno važno. Čak 75 posto Libanonaca najviše vjeruje libanonskim oružanim snagama, iako tehnološki ta vojska surađuje s Hezbolahom.
Iračke vojne snage su bile ključne u dovođenju vojnih struktura na vlast 1958., a kasnije su dovele i Sadama Huseina, ali su isto tako bile podložne čestim čistkama vojnih časnika. Sadam je bio vrlo sumnjičav na vojsku i rađe je slao na iranska i kuvajtska bojišta svoju elitnu Republikansku gardu. Kad je započela američka invazija na Irak 2003., vojska je shvaćena kao dio baatističkog režima, a ne kao dio iračke države, te je njezino uništenje izazvalo narodni otpor. Okupacija saveznika je postala pozitivnijom tek kad je kasne 2004. započet proces ponovne izgradnje vojske. Zanimljivo, iračka je vojska uvijek bila pod prismotrom vlasti. Povijest uključenja u politiku, kao i njezina veličina (1988.bila je četvrta najveća vojska na svijetu, s 1,7 milijuna mobiliziranih vojnika), doprinijeli su sustavnom slabljenju vojske. Tako je nastala sila koju podupire narod, ali ne i vlast, koja nastoji ne trošiti na opremu i resurse, te postavlja nekompetentne političare na čelo oružanih snaga.
Vojne snage u zemljama poput Alžira i Sirije predstavljaju onakvu vrstu oružanih snaga kakve su smatrane učestalima, barem do 2011. Radi se o vojsci koja je usko vezana uz režim i koja spaja režim i državu u jedno. Iako su i ove snage često uključene u osnivanje države, ovaj oblik vojne organizacije ne čuva državu kao takvu, nego samo određene verzije državnog poretka. U tim zemljama povezanost vojske i režima je toliko jaka da se prosvjednici protiv režima smatraju prijetnjom državi. Iako je narativ države nacionalan, ona odražava misli i ideje režima. Takva je Alžirska nacionalna narodna vojska koja je od stjecanja nezavisnosti postavljala alžirske predsjednike: Ben Belu, Huarija Bumediena i Šadli Bendžedida. Većina visokopozicioniranih alžirskih političara imaju vojno zaleđe. Vojska gaji vrijednosti nacionalizma, socijalizma i donekle sekularizma, a kao glavnu prijetnju doživljava politički islam. Iskustvo kolonijalnog rata i sukoba s islamističkim skupinama dodato su ojačali alžirsku vojsku, te se promjena režima u Alžiru može dogoditi u suradnji s oružanim snagama i nikako drugačije.
Također je primjer takve vojske sirijska, vjerojatno jedna od najoperativnijih arapskih vojski. Sirijci su 30 godina u ratnoj spremi, na vlast su 1970.doveli bivšeg zrakoplovnog časnika i ministra obrane Hafeza al-Asada, te prihvatili njegovog sina Bašara al-Asada. Vladajuća elita je, kao i u Alžiru, od početka shvaćala da ovise o vojnoj snazi i nikada nije pokušavala smanjiti vojne sposobnosti. U takvom poretku, vojska je odana režimu jer iz njega proizlazi njezina moć.
Od devetnaest arapskih vojski, barem jedanaest je igralo ključnu političku ulogu u svojim zemljama. I dok su događaji 2011. naglasili slučajeve u kojima su vojske pomogle u promjeni vlasti, također su pokazali da se arapske snage nikada nisu povlačile iz politike. One i dalje imaju ulogu iznad svoje vojne funkcije, čak i u onim državama koje nisu iskusile velike prosvjede. Uključenost vojske u politiku doživljava se s velikim podozrenjem od strane vlasti, primjerice u Jordanu. Oni smatraju da jaka vojska predstavlja prijetnju njihovoj stabilnosti. U društvima koja su vrlo polarizirana i ispolitizirana, vojska se može promatrati kao dio sekularno-nacionalističkih stremljenja, što znači da nikako nije neutralni čimbenik u zemlji.
Egipat nam pokazuje da će arapske vojske u velikoj većini i dalje biti politički aktivne. To ne znači da će nužno imati izravo uključivanje u dnevnu politiku, ali će promjene u političkom sustavu uzimati u obzir i vojne vlasti. To je činjenica koju u obzir moraju uzeti svi koji imaju odnose s arapskim svijetom. Europska unija i druge međunarodne organizacije savjetuju da se vojne snage izvuku iz političkog te da se ograniče na svoju obrambenu ulogu. Neutralizacija političke uloge vojske treba zadovoljiti posebnosti društvene i institucionalne dimenzije, što znači da će svoju trenutačnu ulogu zamijeniti zaštitom i obranom samo ako se građanske ustanove pokrenu, a vojska profesionalizira.
izvor(i): Arab Center for Research and Policy Studies | Amos Perlmutter, The Military and Politics in Modern Times: On Professionals, Praetorians and Revolutionary Soldiers | Ahmed Abdalla, ‘The Armed Forces and the Democratic Process in Egypt’ |
LINK 
... znas koliko se mora praviti hektara solarnih ploca da zamjeni jednu modernu nuklearnu centralu.
