Pre nego što ćeš postati normalan, moraš se poniziti."
On zastade nekoliko trenutaka, kao da bi sagovorniku dao vremena da njegove reči
shvati do kraja.
"Da li se sećaš", nastavi on, "da si zapisao u svoj dnevnik, Sloboda, to je sloboda reći
da su dva i dva četiri?"
"Da", reče Vinston.
O'Brajen podiže levu ruku, nadlanicom prema Vinstonu, sakrivši palac i raširivši
preostala četiri prsta.
"Koliko sam prstiju podigao, Vinstone?"
"Četiri."
"A ako Partija kaže da nije četiri nego pet - koliko onda?"
"Četiri."
Reč mu se završi u prigušenom jauku. Kazaljka na brojčaniku beše uzletela na
šezdeset pet. Po celom telu mu izbi znoj. Vazduh mu je prodirao u pluća i izlazio s dubokim
stenjanjem koje nije mogao zaustaviti čak ni kad je stegao zube. O'Brajen ga je posmatrao.
Držeći i dalje četiri prsta raširena. Zatim povuče polužicu. Ovog puta se bol samo malo
ublaži.
"Koliko prstiju, Vinstone?"
"Četiri."
Kazaljka se pope na šezdeset.
"Koliko prstiju, Vinstone?"
"Četiri! Četiri! Šta drugo da kažem? Četiri!"
Kazaljka se mora biti popela još više, ali on je nije pratio. Vid su mu ispunjavali
krupno, strogo lice i četiri prsta. Prsti su mu stajali pred očima kao stubovi, ogromni,
zamagljenih obrisa, pomalo zatreseni; ali bilo ih je bez pogovora četiri.
"Koliko prstiju, Vinstone?"
"Četiri! Prekinite, prekinite! Kako možete dalje? Četiri! Četiri!"
"Koliko prstiju, Vinstone?"
"Pet! Pet! Pet!"
"Ne, Vinstone, to ti neće vredeti. Lažeš me. Ti još uvek misliš da ih je četiri. Koliko
prstiju, molim?"
"Četiri! Pet! Četiri! Koliko hoćete. Samo prekinite, prekinite ovaj bol!"
Odjednom se nađe kako sedi, s O'Brajenovom rukom oko ramena. Bio je bez svesti
nekoliko sekundi. Spone koje su mu stezale telo bile su olabavljene. Bilo mu je veoma
hladno, zubi su mu cvokotali, niz obraze su mu tekle suze. Za trenutak se pripi uz O'Brajena
kao dete, osećajući čudno smirenje od njegove teške ruke na svojim ramenima. Imao je osećaj
da je O'Brajen njegov zaštitnik, da je bol nešto što dolazi spolja, i da je O'Brajen taj koji će ga
od njega spasti.
"Sporo učiš, Vinstone", blago reče O'Brajen.
"Pa šta mogu?" zacmolji on. "Kako mogu da ne vidim šta mi je pred očima. Dva i dva
su četiri."
"Ponekad, Vinstone. Ponekad su pet. Ponekad su tri. Ponekad sve troje istovremeno.
Moraš se više truditi. Postati normalan nije lako."
