Pitanje za mog brata u vjeri, Kotromanića Drugog
Ali prije toga uvod, volim uvode...
Uvažavajući, kao vjernik, sve moguće dobre nijjete - a koje samo Allah Mudri zna - koji su bili unutarnji poriv i povod sa otvaranje ovakve teme, htio bih da pitam nešto. Recimo, jedan od
nijjeta ili, barem, jedna strana namjere da se otvori ova tema može biti, posmatrano sa pokretačeve strane ili sa strane nekog pojedinca, upravo (zamislimo to tako, bar na tren)
ekumenski pokušaj da se uvide sličnosti obredslovlja (ili
svetotekstulanih temelja za takvo što) između dvije religije, itsl. To se bi se čak moglo učiniti, nekom dobronamjernom, lucidnom čitaču, da se ne radi tu tek o
Sophia Perennis-u (
Vječnoj Mudrosti), božanskoj mudrosti koja izbija, poput vrela, jednako u različitim religijskim tradicijima, pa i pojedinačnim filozofskim nazorima (Pitagora, npr.), u kojoj se prepoznaju sličnosti ili
istosti, koje perenijalne filozofe tjera na promišljanje o duhovnom jedinstvu religija, odnosno istosti njihova Izvora, a tradicionalistima izaziva svrab po tijelu i želju da još više istaknu različitost
svoje, prave vjere, nad
anamoonima i njihovim falsficiranim ili zabludjelim tumačenjima i vjerovanjima.
Dakle, neki nesmotreni čitač bi mogao pomisliti da se na ovoj temi radi o, ne samo
Sophia Perennis, nego čak
Religio Perennisu-u! Ne samo, dakle, o (1) duhovnosti, moralnosti, mudrosti koje se prepoznaju, kao jaje jajetu, u skoro svim (ili baš svim) religijima, a
abrahamovskim posebno (ovdje mislim na njihovu sličnost), nego i (2)
Vječitoj Praksi, jednakoj ili istoj u dvjema religijama, a ovdje je riječ o islamu i kršćanstvu. TO bi neko, onako, mogao pomisliti.
Ali je važno da to skoro NIKO - ili neće, ili ne može tako po/misliti. Svjedoci smo tome.
Zato pitam brata Kotromanića Drugog da mi odgovori, da
zaokruži između
a i
b opcije:
a)
Pokrenuo sam ovu temu sa bismilletom, da pokažem kolika je sličnost islamskog obredoslovlja sa biblijskim uputama, što me veoma zanima, a da bih podstaknuo neke kršćane da razmisle o tome, u nadi da će ih to približiti Kur'anu (i islamu uopće) i nastojanju da razumiju Kur'an te, na koncu, Allahovom voljom, možda prihvate Kur'an kao Njegovu Riječ, uvjerivši se i ovim mojim skromnim doprinosom i pregalaštvom (zašto ne tražim ništa više od Allahove nagrade) o istinosti islama.
ZA SADA RASPRAVA TEČE VEOMA DOBRO I VEĆ PRIMJEĆUJEM U PISANJU POJEDINIH KRŠĆANA KAKO IM JE TO DOTAKLO SRCA I KAKO UVIĐAJU ISTINOST ONOG ŠTO JA OVDJE IZNOSIM, elhamdulillah na takvom razvoju rasprave!
b)
Pokrenuo sam ovu temu sa bismilletom, da pokažem kolika je sličnost islamskog obredoslovlja sa biblijskim uputama, što me veoma zanima, a da bih podstaknuo neke kršćane da razmisle o tome, u nadi da će ih to približiti Kur'anu (i islamu uopće) i nastojanju da razumiju Kur'an te, na koncu, Allahovom voljom, možda prihvate Kur'an kao Njegovu Riječ, uvjerivši se i ovim mojim skromnim doprinosom i pregalaštvom (zašto ne tražim ništa više od Allahove nagrade) o istinosti islama.
ZA SADA SE U RASPRAVI NIKO OD KRŠĆANA NIJE SLOŽIO SA MNOM, NEGO SKORO SVI ODREDA DOVODE ISTINOST SAMOG ISLAMA U PITANJE, GOVORE STVARI ZBOG KOJIH SE IZLAZI IZ OKVIRA VJERE, GRČEVITO BRANE SVOJA STAJALIŠTA UMJESTO DA MALKO RAZMISLE O ONOM O ČEMU JA DOBRONAMJERNO PIŠEM, ČAK PRODUBLJUJUĆI I JAČAJUĆI SVOJU ZABLUDU I SVOJE SLJEPILO ZBOG KOJEG NE VIDE ONO O ČEMU IM GOVORIM. Da Allah oprosti, ali kakvo huljenje na Boga neću ovdje pročitati!
Ukoliko je tvoj, brate Kotromaniću Drugi, odgovor pod
b), odnosno ukoliko ova tema postiže više štete nego neke koristi, onda odmah traži da se zaključa tema. Jer mene islam uči jednoj veoma važnoj stvari - da uvijek branim svoju vjeru. I rukom, i riječju, i mišlju. Ali me isto tako uči, i Kur'an i sunnet, da nikako ne diram u nečije vjerovanje i da ga dovodim u pitanje, ako će to izazvati kontrareakciju u kojoj će se, svjesno ili ne, vrijeđati moja vjera. Allah traži od nas, recimo, da ne vrijeđamo nečije bogove, e da ne bi ti ljudi počeli vrijeđati Allaha. Najstrašnija stvar u tome je da inicijativu za moguće vrijeđanje moje vjere mogu imati upravo ja lično.
Kur'an, između mnogo toga, kaže (u suri Bekari, 165.), ne govoreći čak ni o Sljedbenicima Knjige, nego o mekkanskim mnogobošcima:
Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli...
Ima, dakle, ljudi koji ljubav prema nekim idolima imaju kakvu bi trebali imati prema Allahu ili kakvu imaju muslimani prema Allahu. Ostaje činjenica - IMAJU LJUBAV! Ako dirneš nekome u nešto što on voli, očekivati je da taj sablju isuče.
Tu Allah govori o mnogobošcima.
A kada je riječ o kršćanima i Jevrejima, onda Allah Uzvišeni traži od muslimana da, ako raspravljaju, to čine na
najljepši način. U tefsirima se veli da taj
najljepši način svakako podrazumijeva i nediranje onog u njihovom vjerovanju što bi ih povrijedilo, emotivno izazvalo. U suri
Nahl (125), se veli:
وَجَادِلْهُم بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ
...and argue with them in ways that are best and most gracious.
...i s njima ne najljepši način raspravljaj!
Ovo
ahsen se prevodi kao superlativ:
najljepši. Ali ima tefsira koji ovo prevode u komparativu:
na ljepši (način).
Pa se onda, u tefsirima, veli:
raspravljaj uvijek na način koji je ljepši nego način tvog sagovornika!
Međutim, ovo ne vrijedi kada, naprimjer, sasvim mirno, lijepo, osmjehnuto (nudeći pri tom i bombonu) kažeš nekom kršćaninu:
Biblija je iskrivljena, falsficirana, nemoj to da slijediš, nego se prihvati Kur'ana kao jedine autentične i očuvane Božije riječi - i pri tom živiš u uvjerenju da ispunjavaš onaj
najljepši način u raspravi, a, eto, taj kršćanin sam od sebe počinje vrijeđati i nipodaštavati islam, nisam ja tu ništa kriv, ja mu na
najljepši način rek'o....a on tako...eto, kaki su oni...
Zato bezi ti koliko te noge nose, a taj luk i to sto si doneo, slobodno ostavi... Brze ces trcati bez tereta 
