Forum Klix.ba

http://www.hrt.hr/index.php?id=blog&tx_ ... 53924615b6

Umorstvo mobingom

Užasno sam se uzrujao za vrijeme gledanja emisije "8. kat" posvećene zlostavljanju na radnome mjestu, mobingu. Emisija je bila dobra, i baš zato što je bila dobra došlo je do uzrujavanja na mojoj strani ekrana; nije lako, naime, slušati priče o psihološkim i drugim zvjerstvima koje zlostavljači provode na radnim mjestima.

Vrhunac je bio slučaj čovjeka koji je sustavno mjesecima mobingiran na svom poslu, da bi se na kraju, na jednom zajedničkom radnom sastanku, jednostavno srušio mrtav!

Nažalost, naše zakonodavstvo i pravosuđe očito nisu tako istančani da poduznu ono što bi trebalo u tom slučaju, a trebalo bi zlostavljače, mobere, optužiti za umorstvo. Jer, lako bi bilo dokazati kako je smrt toga čovjeka izravna posljedica mobinga, prema tome, oni koji su to učinili ne razlikuju se od "kolega" s pištoljem ili sjekirom; dapače, moglo bi se čak argumentirati da su ponešto perfidniji i gori.

Naravno, ne može se svaki sukob ni nesuglasicu na radnome mjestu automatski proglasiti mobingom; primijetio sam, naime, kako ljudi vole nekritički upotrebljavati tu novu riječ prigodom bilo kakvog nezadovoljstva na radnome mjestu. Takvo nekritičko odčitavanje mobinga u nekom nesporazumu ili tvrdoglavosti skreće, ustvari, pažnju s onih pravih slučajeva zlostavljanja koji ostavljaju ozbiljne i dugotrajne posljedice, a znaju, vidimo, završiti i smrću. Upravo zato važno je da i zakoni i njihovo provođenje budu dovoljno osjetljivi da mogu zaštititi žrtve mobinga te procesuirati zlostavljače.

Ali, kažem, s obzirom na to da se još uvijek mučimo s pravednim kažnjavanjem onih s pištoljima, sjekirama i bejzbol-palicama, ovi "sofisticirani" ubojice u rukavicama, ubojice mobingom, i dalje će očito prolaziti

http://ptsp.ba/index.php?option=com_con ... 0&Itemid=2

Borci i PTSP

Svaki peti demobilisani borac ima simptome PTSP-a !!!

U Kantonu Sarajevo ima između 50.000 i 55.000 demobiliziranih boraca, a prema procjenama, svaki peti ima simptome posttraumatskog stresnog poremećaja PTSP-a.

Jedan od ciljeva programa praćenja, prevencije i liječenja demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica od PTSP-a u Kantonu Sarajevo je uspostava sistema adekvatne edukacije i drugih načina prevencije posljedica koje može izazvati PTSP, ne samo kod demobiliziranih borca, već i kod civila nesvjesnih da boluju od tog sindroma.

Na ovaj cilj je ukazao ministar za boračka pitanja u Vladi Kantona Sarajevo Hajrudin Ibrahimović tokom današnjeg drugog terapeutsko-edukativnog seminara održanog u Sarajevu za 40 pripadnika boračke popualcije. Organizatori su kantonalno Ministarstvo zdravstva i angažirani stručni tim za izradu i implementaciju programa.

Cilj seminara je utvrditi stopu obolijevanja, kako u ratnom, tako u poratnom periodu te poduzeti mjere liječenja oboljelih.

Na osnovu programa koji je zasad u formi nacrta već su podijeljeni vodiči jednom broju demobiliziranih boraca o PTSP-u. U njemu su ispisane osnovne napomene o tome šta treba da znaju o sindromu, a cilj programa je sistematična edukacija boraca i članova njihovih porodica, formiranje registra osoba koji imaju veze s PTSP-om i sistematično liječenje oboljelih naročito zbog toga što trauma zna da bude "zatomljena" u pojedincu ili unutar njegove porodice i nije vidljiva okom.

"Cilj je dovoljno educirati, a verbalizacija proživljenog događaja vodi izlječenju", rekla je prim. dr. Nermana Mehić-Basara.

"U ratom pogođenoj Bosni i Hercegovini ljudi su bili izloženi najraznovrsnijim oblicima psihološke traume. Višegodišnji život pod opsadom, ugrožavanje osnovnih životnih potreba, svakodnevno granatiranje, ubijanje i ranjavanje, izazvali su različite psihičke poremećaje, kako kod onih koji su bili na linijama, tako i kod stanovništva", upozorio je kantonalni ministar zdravstva Mustafa Cuplov.

Tokom seminara je također apelovano da treba izmijeniti aktuelnu zakonsku regulativu u Federaciji kojom se, prema mišljenju zdravstvenih stručnjaka, besmisleno limitira rok u kojem se mogu javiti posljedice PTSP-a. Ovaj sindrom može pogoditi pojedinca i mnogo godina nakon proživljene traume, upozorili su na skupu zdravstveni stručnjaci, članovi tima za izradu programa.

Jedan od njih, prof.dr. Ismet Cerić, naglašava da se u Sjedinjenim Američkim Državama, naprimjer, veliki broj bivših boraca iz vijetnamskog rata, pogođenih posttraumatskim stresnim poremećajem, još tretira u takozvanim veteranskim bolnicama. Izražene slike PTSP-a javljaju se i 40 godina nakon rata, naglasio je.

Od početka proteklog rata u BiH do 1994. godine već je bilo 5.000 boraca u Sarajevu koji su i tada ispoljavali PTSP. «Svako od nas ima 'tačku prijeloma' do koje može izdržati djelovanje nekog stresora na organizam, ali svako različito reaguje», riječi su dr. Cerića.

Uz napomenu da su svi građani, ne samo borci, koji su preživjeli rat, na svoj način pogođeni PTSP-om, prim. dr. Aida Hadžibajrić je podsjetila na definciju ovog sindroma kao na intenzivno prolongiranu reakciju organizma na preživljeni užas i na činjenicu da se nikad tačno ne može znati kad će rekacija početi. «Okidač» neočekivano može biti neka situacija iz svakodnevnog života.

Anksioznost i depresivno stanje obično se javljaju ubrzo nakon traume, a simptomi emocionalnog poremećaja ispoljavaju se kasnije i karakteristični su za hroničnu formu PTSP-a, naglasila je.

Najznačajnija karakteristika PTSP-a je stalno ponovno preživljavanje traumatskog događaja. To zna biti praćeno mučnim emocionalnim reakcijama, snovima koji oboljelog bude i nekoliko puta noću i nametanjem neželjenih sjećanja.

Nekad bolesnik nastoji izbjeći misli, osjećanja, aktivnosti i situacije koje ga na bilo koji način podsjećaju na proživljenu traumu.

Oboljeli zna ispoljavati neposobnost za ljubav, ne nada se dobrom ishodu životnih situacija u porodici, na poslu, braku, nema sposobnost koncentracije, preosjetljiv je, osjeća intenzivan strah, anksiozan je, nemiran, ima osjećaj krivice, srama, a nekad ispoljava agresivnost i suicidne misli.

Pošto u našim uvjetima ljudi svakako nemaju naviku da se javljaju ljekaru, oboljeli se zna otuđiti i saminicijativno posegnuti za tabletama ili alkoholom, naprimjer, što dodatno komplikuje njegovo stanje alkoholizmom i drugim posljedicama, kazala je prim. dr. Aida Hadžibajrić

Oboljeli od PTSP-a izloženi stalnoj retraumatizaciji

http://www.slobodnaevropa.org/content/p ... 77284.html

Nezvanične procjene govore da je oko 10 posto građana BiH zatražilo stručnu pomoć zbog PTSP-a, ali neki podaci ukazuju da gotovo 50 posto bh. stanovništva ima simptome tog poremećaja. Najosjetljivija populacija u tome - djeca i žene, i dalje su bez sistemske i organizovane podrške.

http://www.slobodnaevropa.org/content/p ... 77284.html

„ Ako pored PTSP-a, koji se dogodio zbog ratne traume ili nekakvih drugih dešavanja, imamo još lošu socijalnu i ekonomsku situaciju, loš ili neadekvatan zdravstveni sistem koji je u stanju da se brine o takvim ljudima, onda će se PTSP, naravno, pogoršavati i dolaziće do različitih neželjenih situacija - samoubistava, masovnih ubistava, nasilja u podici, konzumacije droge, alkohola i ostalih poroka koji destruiraju ličnost, a samim tim i društvo.“

Poslije svakih izbora, razne korumpirane PSIHOPATE, osobe oboljele od antisocijalnog poremećaja ličnosti (sa sumnjivim ili kupljenim diplomama) daju novac za lobiranje utjecajnim pojedincima iz Stranaka i tako, kao na pijaci, kupuju svoje pozicije.

Nakon što KUPOVINOM a ne svojih referencama dođu na visoku poziciju, ovi ljudi u svojoj psihopatiju umisle da su postali i vlasnici a da su uposlenici njihovi ROBOVI koji treba da rade bez pogovora. Ovi ljudi imaju kriva moralna i ostala uvjerenja jer su korumpirani. Napasni su i arogantni prema svim onima koji su po hijerarhijskoj ljestvici ispod njih a prema svojim poslušnicima su dragi i ljubazni. Za njih ne vrijede zakoni i moralne norme i veoma često ih se može uhvatiti u nekim kriminalnim aktivnostima kao što je uzimanje novca za zapošljavanje bez konkursa ili prodaja nižih pozicija. Oni koji ih otkriju odmah postaju njihove žrtve i sva svoja (ne)djela prebacuju na njih, što je klasični MOBBING od čega ljudi svakodnevno umiru. Oni sebi za suradnike biraju ljude sa istim ili sličnim psihičkim poremećajem koji su također od njih KUPILI svoju nižu poziciju čime se ovaj krug mita i korupcije produbljuje.

U današnje vrijeme širom BiH oni se veoma uspješno kriju iza utjecajnih pojedinaca u Strankama, vjerskih zajednica i uglednih ljudi, koji štite ove PSIHOPATE radi nekog svoga ličnog suženog interesa i daju im podršku u svakom pogledu prije svega radi novca, pozicije ili neke usluge, bez obzira na kolateralne štete koje svakodnevno prave državi i široj društvenoj zajednici.

Psihopate boluju od jedne stvarne mentalne bolesti, koju doktor Robert Hare, jedan od svjetskih eksperata za psihopatiju, označava kao potpuni i neizlječivi nedostatak osjećanja. Ukoliko psihopata uopće nešto osjećaja, onda su to emocije najpliće vrste. On čini bizarne i samo-destruktivne stvari zato što je potpuno imun na konsekvence koje bi normalnog čovjeka ispunile osjećanjima srama ili griže savjesti. Ono što bi drugi u tom smislu smatrali katastrofom, za njega predstavlja samo jednu malu nezgodu ili „čistu sitnicu”. Psihopatija sasvim uobičajena u ljudskom društvu i postoji mnogo slučajeva psihopata koji normalno rade kao biznismeni, doktori, pa čak i psihijatri.

Oni izgledaju u svakom pogledu kao normalni ljudi, samo što su duševno mrtvi ljudi bez ikakvih osjećaja.

Duševno mrtvilo, čini ih veoma efikasnim „mašinama”. Oni mogu biti briljantni, mogu da pišu naučne radove, mogu da IMITIRAJU riječi pune emocija (veoma su uspješni glumci), međutim, vremenom postaje sve jasnije i jasnije da te njihove riječi nisu u skladu s njihovim ponašanjem. („Po njihovim plodovima poznajete ih.”). Oni su tip čovjeka koji je u jednom momentu tvrditi kako je strahovito pogođen bolom uslijed smrti nekog bliskog prijatelja a u sljedećem momentu će otići u disko klub „da bi to zaboravio”. Čini se da oni to STVARNO zaborave.

S obzirom da su veoma efikasne mašine, kao kompjuteri, u stanju su da obavljaju veoma kompleksne radnje koje su zamišljene tako da izazovu druge da im ovi daju svoju podršku za ono što oni žele. Na taj način mnoge psihopate su u stanju da dostignu visoke pozicije u društvu. Tek nakon dužeg vremena njihove kolege i suradnici postaju svjesni činjenice da je njihov uspjeh i napredak zasnovan na gaženju drugih ili kršenju njihovih prava. Iako su potpuno indiferentni što se prava drugih tiče, oni često kod drugih ljudi veoma spretno inspirišu osjećaj iskrenog povjerenja. Psihopata nikada ne smatra da s njegovom psihom nešto nije u redu, te tako ne osjeća ni potrebu da treba nešto da mijenja u vezi svog ponašanja. Osim što su egocentrični, oni su često i narcisoidni. Narcisoidnost je samo jedna od njihovih karakternih crta.

Rijetko kad dolaze u sukob sa zakonom, dok istovremeno čine strahovite štete državi i kolegama s posla. Psihopate se najčešće druže samo s onima od kojih mogu imati neke koristi. Za psihopatu je najvažnija jedino njegova „glad,” a sve ostalo je za njega ‘tamo negdje daleko’, osim ukoliko se to ne može apsorbovati s njegove strane u smislu neke vrste „hrane”. Za njega postoji samo jedno pitanje: „Da li se to može na neki način iskoristiti” ili – „da li ja mogu nešto od toga dobiti,” a sve ostalo je od strane njegovih nagona rangirano kao manje vrijedno.

Ukratko je psihopata predator ili grabljivac. On se kamuflira uz pomoću jedne „maske trezvenosti,” a onda slično grabljivim životinjama tiho i neprimjetno prati svoju žrtvu, izdvaja je iz stada, približava joj se i krši njen otpor. Dobri su stratezi i veoma dobro se maskiraju koristeći sve vrste riječi, gestova laži i manipulacija kako bi uvukli žrtvu u svoju zamku. U mnogim slučajevima oni će prethodno skupiti što je moguće više informacija o svojim žrtvama, saznati sve njihove vrline, slabosti i mane, te će igrati na te karte koliko god je to moguće i kako im to odgovara.

Iako nemaju savjesti, oni će još u svojoj mladosti primijetiti tu „čudnu” osobinu kod drugih, te će taj problem prilično brzo intelektualno premostiti, a onda će svoje žrtve često manipulisati tako što će se oslanjati ili apelovati na - NJIHOVU savjest. Psihopata će vas uvijek optužiti da radite ono što on radi ili namjerava da uradi. U svakoj interakciji između psihopate i normalnog čovjeka sa potpunim opsegom emocija, psihopata uvijek pobjeđuje.

Ovakvi ljudi uopće ne pokazuju osjećaj krivice za kolateralne štete koju svakodnevno prave državi, firmi i uposlenicima kao i svim drugim običnim normalnih građanima.

Citati su preuzeti od doktora Roberta Hare koji je jedan od svjetskih eksperata za psihopatiju.
Autor je knjige ''Without Conscience'' - ''Bez savjesti''.

lawyer wrote:Sta je mobbing normirano je Zakonom o zabrani diskriminacije....

Uglavnom odlicna stvar samo tesko dokaziva (bez pravih dokaza)...

http://www.antiage.hr/lifestyle/391-pre ... poslu.html

Prepoznajte mobing na poslu

Kada se govori o mobingu, najčešće se prvo pomisli na seksualno uznemiravanje ili zloupotrebu na radnom mjestu. Problem mobinga je zapravo mnogo širi. Najčešće se radi o slučajevima koji uključuju pakosne, okrutne i bolne postupke kolega.

Ucjene, ponižavanje, špijuniranje, ismijavanje, ignoriranje, ukoliko se događaju na poslu predstavljaju psihološki teror koji se naziva mobing.

Ukoliko ste na poslu doživjeli da vas ucjenjuju, ometaju u napredovanju, špijuniranju, ponižavaju, ignoriraju, ismijavaju ili prijete, vjerojatno ste žrtva mobinga. Mobing ćete prepoznati kao prijetnju, stalno kažnjavanje, niske ocjene rada, zakidanje na zaradi,..

To je i uznemiravanje u svrhu ugrožavanja integriteta ličnosti žrtve, njenog profesionalnog, socijalnog, ponekad i privatnog funkcioniranja, ugleda i dostojanstva, uz stalne kritike i prigovore, kao i pretjeranu kontrolu.

U mobing, također, ubrajamo i ograničavanje mogućnosti izražavanja žrtve – kada se ona prekida u razgovoru, kao i kada se odbijaju neverbalni kontakti sa njom. Žrtvu mobinga stalno izoliraju, nitko joj se ne obraća, premješta se u ured daleko od kolega, ne poziva se na zajedničke sastanke, neformalna druženja i slično. Pri tome se napada njena reputacija uz izmišljanje priče o žrtvi i njenom privatnom životu, ogovaranje, ismijavanje, vrijeđanje, psovanje,...

Da bi se govorilo o mobingu, takve situacije se trebaju javljati najmanje jednom tjedno, u periodu od najmanje 6 mjeseci. Odnosi se na neprijateljsku i neetičku komunikaciju i maltretiranja koja su usmjerena na sistematičan način, od strane jednog ili više pojedinaca, uglavnom prema jednoj osobi, koja je zbog mobinga stavljena u poziciju u kojoj je bespomoćna.

RAZLIČITE VRSTE MOBINGA

Razlikuju se dvije vrste mobinga. Uspravni mobing podrazumjeva da nadređeni (mober) zlostavlja jednog podređenog radnika, ili jednog po jednog radnika, dok ne uništi cijelu grupu (bossing). Mnogo rjeđe jedna grupa radnika zlostavlja nadređenog.
Druga vrsta je horizontalni mobing koji se događa između radnika koji imaju isti položaj na hijerarhijskoj ljestvici. Mobing se javlja kao tkz. Sindrom praznog stola, kada se žrtvi, naviknutoj da radi ne daju radni zadaci ili joj se oduzimaju sredstva za rad (telefon, pc, mobitel) ili joj se daju zadaci neprilagođeni njenoj profesionalnoj kvalifikaciji. Zadaci su prejednostavni ili preteški i zahtjevaju od žrtve sposobnosti koje nema. Svi ovi postupci imaju cilj da se žrtva mobinga natjera da pogrješi. Postoji i sindrom punog stola – žrtva se tada zatrpava zadacima, određuju se kratki rokovi, stalno joj se mjenjaju zadaci, prisiljena je obavljati zadatke koji narušavaju njezino zdravlje, nisu joj dopušteni godišnji odmori i slobodni dani, prijeti joj se fizičkim napadima, seksualno i moralno zlostavlja.

TKO SU NAJČEŠĆE ŽRTVE?

Žrtve mobinga su obično osobe koje se izdvajaju od ostalih načinom razmišljanja i logikom razmišljanja, najbolji ili najobrazovaniji pojedinci, koji za kolege predstavljaju opasnosti ili konkurenciju, kao i osobe koje ne žele sudjelovati u prijevarama. Često su to zaposlenici pred mirovinom, ali i mladi koji tek počnu raditi te osobe drugačije seksualne orjentacije. Mobingu su u određenom postotku izloženi i oni koji nakon godina besprijekornog rada traže priznanje i povećanje plaće, kao i veoma kreativne osobe.

http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/758/

Psihologija

Kronični umor - tijelo u depresiji

Autori:

Ozren Podnar, prof.

Robert Torre, dr. med., spec. psihijatar objavljeno u broju 44 (10/05)


Snimanjem mozga istraživači su otkrili da oboljeli od sindroma kroničnog umora imaju bitne biološke abnormalnosti u usporedbi sa zdravim ljudima

Do prije deset godina Gordana je bila dinamična, ambiciozna intelektualka, zaposlena na Zagrebačkom sveučilištu. Nakon osobito naporna razdoblja, počela je rapidno gubiti kondiciju. "Budila bih se iscrpljena i bezvoljna, uz bolove u mišićima. U početku sam mislila da imam gripu."
Stvar je, međutim, bila malo složenija. Nakon što ju je iscrpljenost držala kod kuće nekoliko tjedana, nikad nije u potpunosti popustila. Gordani su tek mnogo godina poslije dijagnosticirani kronični umor i depresija, no ne prije nego što je njezino akademsko napredovanje bilo zaustavljeno. Napustivši dobar posao, danas radi kao honorarna prevoditeljica, jer za kontinuiran angažman nema snage. "Morala sam se pomiriti s time da mogu raditi najviše polovicu od onoga što sam nekad mogla. Dva sata uzastopna rada maksimum je koji mogu izdržati prije nego što moram leći.
Uz nužno prihvaćanje vlastitih tjelesnih ograničenja, Gordani je problem nositi se s ljudima koji ne vjeruju da je stvarno bolesna. "Ni obitelj mi nikad nije pružala podršku. Čula sam mnogo posprdnih komentara na svoj račun."
»ak i danas, kad se o kroničnom umoru znade mnogo više, Gordana i dalje susreće skeptike. "Vi ne izgledate bolesno", komentirala je nedavno njezina susjeda. "Kako sam bijesna bila! Nakon desetljeća muke, ljudi misle da iz tko zna kojeg razloga muljam - na svoju štetu".
Gordana ni danas ne zna zašto se točno razboljela, a misli da je glavnu ulogu odigrao stres. "S obzirom na to da dolazim iz vrlo skromne obitelji, morala sam raditi uza studij, a potom obavljati dva posla da bih se stambeno osamostalila. Nisam znala što je godišnji odmor. Nisam se odmarala."

Bolno nepovjerenje okoline

Budući da je pregledima teško utvrditi gdje je u organizmu žarište kroničnog umora, mnogi su liječnici i istraživači svojedobno tu bolest opisivali kao "umišljeno stanje". Nisu mogli biti dalje od istine.
"Neki liječnici i laici ne vjeruju u postojanje bolesti ako golim okom ili na rengenskoj snimci ne vide poremećaj na nekom organu - ožiljak, izraslinu, prijelom, bilo što, ili ako im ne kažu da je pronađen uzročnik - virus, bakterija, gljivica", objašnjava neuropsihijatar dr. Earl Monroe iz kanadskog Centra za proučavanje kroničnog umora i fibromijalgije, bolesti bolnih mišića, koja često prati kronični umor.
Preokret u shvaćanju kroničnog umora dogodio se kad je u žarište proučavanja došao mozak, odnosno središnji živčani sustav. Umjesto da traže uzročnika navodne infekcije ili tragove ozljede, znanstvenici su počeli snimati mozak i mjeriti razine stresnih hormona.
"Novom strategijom istraživači su otkrili da oboljeli od sindroma kroničnog umora imaju bitne biološke abnormalnosti u usporedbi sa zdravim ljudima. Mjerenja razine stresnih hormona i imuniteta te snimke moždane aktivnosti pokazali su jasne razlike između kronično umornih ljudi i zdravih", dodaje dr. Monroe.
Iako i dalje ima onih koji sumnjaju u biološku utemeljenost kroničnog umora, uspostavljen je konsenzus da je ta bolest ipak biološkog karaktera, čak i onda kad je uzrokovana psihičkim stresom.
"Svatko tko pati od kronične bolesti ima poremećaj u biološkom mehanizmu", kaže James F. Jones, stručnjak za kronični umor u Američkom centru za kontrolu i prevenciju bolesti. "Ne možete odvojiti um od tijela, jer psihologija je biologija. Sve što se događa u mozgu je kemijske ili električne prirode."

Na početku umora je stres

Oni koji trpe od kroničnog umora ili fibromijalgije u većini slučajeva prije pojave bolesti pretrpjeli su snažan stres, poput fizičkog nasilja, nekoga ozbiljnoga gubitka, ili su iskusili depresiju ili anksioznost. Istraživanje provedeno u Leedsu pokazalo je da su osobe koje trpe od kroničnog umora imale devet puta veću incidenciju stresnih događaja tri mjeseca prije nastupa bolesti, u usporedbi sa zdravom populacijom. Zatim, kad su već bili pod nekim oblikom stresa ili su trpjeli od depresije ili anksioznosti, ljudima se dogodilo još nešto - prometna nesreća, ozljeda, virusna infekcija, trovanje hranom.

Prepoznajte sindrom kroničnog umora
Sindrom kroničnog umora nije nova bolest. U 19. stoljeću izraz neurastenija ili živčana iscrpljenost koristio se za opisivanje simptoma sličnih onima koji obilježavaju sindrom kroničnog umora.
Umor koji traje više od šest mjeseci, ometa normalne aktivnosti, a za koji nije utvrđen medicinski uzrok naziva se neobjašnjenim kroničnim umorom. Takav se umor može dalje razvrstati u sindrom kroničnog umora i idiopatski kronični umor.

Ako u pacijenta nisu prisutni svi simptomi potrebni za donošenje dijagnoze sindroma kroničnog umora, postavlja se dijagnoza idiopatskoga kroničnog umora (pojednostavljeno, idiopatski znači da uzrok umora nije poznat).
"Ako je tijelo već nečim načeto, dovoljan je mali dodatni stresni podražaj da gurne organizam preko ruba i izazove trajni "kvar". Stresni događaj aktivira stresne žlijezde na potezu hipotalamus-epifiza-nadbubrežne žlijezde, što dovodi do rasta razine hormona kortizola, koji oslabljuje imunitet i druge životne sustave te narušava raspoloženje", navodi dr. Monroe.
Abnormalno jaka stresna reakcija organizma možda je ključna za nastanak kroničnog umora, ali i depresije. Kad je organizam pod stresom, krhkiji je i slabiji, pa ga svaki sljedeći udarac može uvesti u kronično bolesno stanje, kao što su kronični umor, depresija ili oboje. Ipak, ne može se reći da je kronični umor samo tjelesna manifestacija kliničke depresije. Iako su oboljeli od kroničnog umora u velikoj mjeri depresivni, a oboljeli od depresije većinom iscrpljeni, ta su dva stanja ipak različita i nisu nužno istodobna. Moguće je da je sindrom kroničnog umora tjelesni ekvivalent depresije, odnosno onaj oblik smanjene aktivnosti izvjesnih moždanih centara koji pogađa tjelesnu funkciju više nego psihičku. No, dvije trećine pogođenih tim sindromom pati i od umora i od depresije, a antidepresivi pomažu i kronično umornima koji nemaju depresivne simptome.

Kriteriji za dijagnozu sindroma kroničnog umora

Četiri ili više navedenih simptoma moraju biti prisutni dulje od šest mjeseci.

kratkoročan gubitak pamćenja ili ozbiljna nesposobnost koncentriranja, nauštrb poslu, školi ili drugim normalnim aktivnostima
upaljeno grlo
otekli limfni čvorovi na vratu ili u pazuhu
bolovi u mišićima
bolovi bez crvenila u zglobovima
jake glavobolje
neokrepljujući san
umor dulji od 24 sata nakon svakog napora.
Spomenuti umor ne smije biti posljedica pretjerana rada ili vježbanja. Umor je vrlo jak, remeti normalno životno funkcioniranje, a ne popušta ni nakon spavanja i odmaranja. Čak i mali napor pogoršava simptome.
Tako jak umor javlja se kao upala gornjih dišnih puteva uz povišenu temperaturu, glavobolju, mišićne bolove, upaljeno grlo, bolove u ušima, curenje iz nosa, kašalj, proljev i iscrpljenost. U početku, bolest kojom počinje kronični umor može biti obična hunjavica ili gripa.
Simptomi su dugotrajni. Dok kod običnih upala simptomi prolaze nakon tri do sedam dana, kod sindroma kroničnog umora vraćaju se ili traju mjesecima ili godinama. Mnogi pacijenti doživljavaju simptome kao nove napade gripe, pri čemu svaki traje od nekoliko sati do nekoliko tjedana.
Dodatni simptomi, koji nisu nužni za postavljanje dijagnoze sindroma kroničnog umora, uključuju nepodnošenje alkohola, osjetljiva crijeva, suhe oči i usta, oslabljen krvotok u rukama i stopalima, smetnje u vidu i bolne mjesečnice.

--------------------------------------------------------------------------------

Što ako umor ne prestaje?

Zamislite da godinama ne možete raditi više od tri-četiri sata dnevno i da odmah nakon posla morate leći. Ili da osjećate prodornu bol poput zubobolje u raznim dijelovima tijela istodobno, da nemate snage obavljati uobičajene kućanske poslove i da vam povrh svega popuštaju koncentracija i pamćenje. Tako izgleda život osoba koje pate od sindroma kroničnog umora, kaže dr. Marco Guigliotta, jedan od svjetskih stručnjaka za tu bolest.
Ako je kronični umor praćen nizom određenih simptoma, govori se o sindromu kroničnog umora. Tipični su prateći simptomi tjelesna slabost, bolovi, nizak tlak, nesanica i potištenost. Neki pacijenti imaju i kronično povećanu temperaturu te trnce u udovima.
"To je ozbiljna bolest, koja može razoriti ljudske živote", kaže Guigliotta, koji je i sam godinama trpio od sindroma.
Sindrom kroničnog umora ne liječi se snagom volje. Premda psihološki čimbenici nesumnjivo igraju ulogu u nastanku bolesti, to ne znači da je pacijenti mogu otjerati voljom ili čarobnim riječima.
Terapija protiv sindroma kroničnog umora uključuje lijekove protiv bolova, antidepresive, psihoterapiju i tjelovježbu. Antidepresivi su sredstva za postizanje ravnoteže moždane kemije koja aktiviraju živčani sustav, posredno jačajući imunitet i otpornost na stres. Psihoterapija je važna zbog emocionalne podrške, ali i zbog učenja pozitivnom razmišljanju. Postupno vježbanje može pomoći pacijentu da se malo-pomalo vrati aktivnostima, poput fizikalne terapije nakon operacije kuka. Pacijente se ohrabruje da svaki dan pokušaju hodati nekoliko stotina metara duže, umjesto da se naglo iscrpe na dan kad im bude bolje.

Posljedice mobbinga na žrtve mobbinga

Posljedice ovog psihoterora su generalno katastrofalne. Žrtve mobbinga se obično razbole i psihički i fizički, jer u osnovi manje-više svih bolesti je stres, a mobbing je stres najgore vrste! Svi organi su ugroženi, posebno srce, pa čak i koža.. Najčešće posljedice su astma, razne vrste kancera i sl., a žrtve nerijetko spas potraže i u samoubistvu, jer mobbing strahovito negativno djeluje i na psihičko zdravlje. Nije čudo što je tako kad i jedan zastupnik Hrvatskog sabora komentarišući situaciju na svom prethodnom radnom mjestu kaže: “Nema tog novca koji može kompenzirati osjećaj nelagode na poslu, tj. nikakav novac ne može biti ni približno adekvtna kompenzacija za nesređene odnose s nadređenom osobom.” Zbog toga osobe izložene stresu evidentno pokazuju i reducirano funkcionisanje na socijalnom, profesionalnom i drugim poljima ljudskog djelovanja, jer stresor ( uzročnik stresa=mober), koji neposredno atakuje na ličnost, može uzrokovati ozbiljno ugrožavanje i poremećenje biološkog, psihičkog i socijalnog integriteta žrtve, a mogu se pojaviti i dugotrajni hronični patološki fizički i psihički fenomeni, ako je izloženost stresu dugotrajna. Po riječima dr Tugomira Popovića iz kabineta za neuropsihijatriju Doma zdravlja u Nišu, prema najsvježijoj statistici iz EU, jedna od stotinu mobbingovanih osoba se odlučuje na samoubistvo, mnogi napuste to radno mjesto, dok većina trpi ozbiljne zdravstvene posljedice koje se često završavaju teškim psiho-fizičkim oštećenjima ili čak smrću, a u konačnom zbiru žrtve su i porodice mobbingovanih, ali i čitavo društvo.

Osoba nad kojom se vrši mobbing se osjeća ugroženo i diskriminirano, što ona u stvari i jeste, jer druga strana svjesno poduzima diskriminirajuće radnje s obzirom na tu osobu. U tom smislu mobbing može imati nekoliko formi:

- konflikt u firmi/ustanovi zbog loših međuljudskih odnosa;

- mobbing i psihičko zlostavljanje upereno na pojedine osobe;

- povreda zakonskih propisa;

- isključivanje žrtve iz svijeta rada (protivno ustavnom pravu čovjeka)

- ili kombinacija svega toga.

Kod osoba koje su žrtve mobbinga javlja se čitav niz različitih veoma štetnih i opasnih učinaka i odgovora organizma među kojima su: šok, bijes, plač, osjećaj nezadovoljstva i/ili bespomoćnosti, pojačana osjetljivost, gubitak samopouzdanja, gubitak apetita, umor, nesanica, psihosomatski simptomi kao što su bolovi u trbuhu, glavobolja, povišen krvni pritisak, nervoza pri odlasku na posao, bezvoljnost, napetost u obitelji i simptomi stresa, poremećajui koncentracije, povišen krvni pritisak, srčana aritmija, srčani napadi, slabljenje imuniteta, gastrointestinalne smetnje, povećana ili smanjena težina, zloupotreba alkohola ili droga, povećan osjećaj straha, napadi panike, smanjenje produktivnosti u izvršavanju zadataka i obaveza, itd. , itd.

Za zdravstvene smetnje uzrokovane mobbingom najčešće se postavljaju sljedeće dijagnoze:

Kod osoba koje su žrtve mobbinga javlja se čitav niz različitih veoma štetnih i opasnih učinaka i odgovora organizma među kojima su: šok, bijes, plač, osjećaj nezadovoljstva i/ili bespomoćnosti, pojačana osjetljivost, gubitak samopouzdanja, gubitak apetita, umor, nesanica, psihosomatski simptomi kao što su bolovi u trbuhu, glavobolja, povišen krvni pritisak, nervoza pri odlasku na posao, bezvoljnost, napetost u obitelji i simptomi stresa, poremećajui koncentracije, povišen krvni pritisak, srčana aritmija, srčani napadi, slabljenje imuniteta, gastrointestinalne smetnje, povećana ili smanjena težina, zloupotreba alkohola ili droga, povećan osjećaj straha, napadi panike, smanjenje produktivnosti u izvršavanju zadataka i obaveza, itd. , itd.

Za zdravstvene smetnje uzrokovane mobbingom najčešće se postavljaju sljedeće dijagnoze:

-fizički poremećaji: kronični umor, probavne smetnje, mršavljenje ili prekomjerno gojenje, nesanica, smanjen imunitet, povećana potreba za alkoholom, sedativima, cigaretama itd.

-poremećaj prilagodbe koji se javlja u 92 % slučajeva, predstavlja oštećenje socijalnog ili radno-akademskog funkcionisanja i napredovanja, gubitak motivacije i entuzijazma, emocionalna praznina, a očituje se u anksioznosti i depresivnom raspoloženju ( bijeg u bolest);

-bihevioralni simptomi: iratibilnost, gubitak koncentracije, nekritično ponašanje, zaboravnost, eksplozivnost, pretjerana osjetljivost na vanjske stimulanse, bezosjećajnost, obiteljski problemi, razvod braka, suicidnost, burn-out sindrom itd.;

-posttraumatski stresni poremećaj ( PTSP) koji se javlja u oko 8% slučajeva mobbinga, a manifestira se u formi nametljivog sjećanja na događaje, halucinacije o događaju, stres pri novim događajima koji podsjećaju na taj traumatski događaj, nastojanje da se izbjegnu mjesta i osobe vezane za tu traumu, osjećaj besperspektivnosti, ispadi ljutnje itd., i

- kombinacija svega toga.

Kroz nekoliko godina sve ove smetnje prelaze u kronične bolesti koje dovode do trajnog invaliditeta i napuštanja radnog mjesta, pa čak i samoubistva, ako se na vrijeme ne pruži adekvatna pomoć.

Kod žrtava mobbinga u početku se javlja samookrivljavanje ( “ ne razumijem zašto se to meni događa”) i osamljenost. Često žrtve mobbinga o tome nikom ne pričaju, čak ni obitelji, ni prijateljima, iz straha da im se neće vjerovati ili čak biti od njih označeni kao krivci za ta događanja. Ako se to zaista i desi, onda se tu radi o dvostrukom mobbingu, jer žrtva koja je svakodnevno mobbingovana na radnom mjestu, ne dobija potrebnu potporu niti kod obitelji niti kod prijatelja, već je umjesto toga napadnuta i od njih što je još više uništava. Kod takvih žrtava mobbinga može se javiti i tzv. opsesivna ideacija, to jest žrtva stalno i jedino razmišlja o onome što je muči, pa dolazi i do promjene ponašanja. Mogu se javiti i seksualni problemi, a nekad i alkoholizam i agresivnost prema bližnjima. Kod dugotrajnog mobbinga, ukoliko ne reagira na njega, žrtva postaje pasivna, ne realizira svoje planove, osjeća se frustrirano i anksiozno, te gubi samopoštovanje. To je najopasnije stanje, jer može dovesti do samoubistva. Švedski psiholog, stručnjak za mobbing je ustanovio da je 1996. god u Švedskoj bilo 20 samoubistava koja su bila povezana sa mobbingom, a u Italiji 1999. je 13 samoubistava bilo povezano sa mobbingom. Zato žrtve mobbinga zaslužuju adekvatnu društvenu zaštitu, jer im mobbing ometa mogućnost normalnog života i rada, što može imati i tragične posljedice, s obzirom da žrtve razvijaju simptome koji zahtijevaju intervenciju na više nivoa: od podrške u ostvarivanju njihovih prava do emocionalne podrške, a ponekad i psihoterapije.

Zbog toga se preporučuje onima koji su izvrgnuti mobbingu da se nipošto ne mire sa tom pojavom, jer ona ima strahovite razarajuće posljedice, pogotovo ako traje dugo. Tada ima karakter kronične pojave, koja je vezana i za nemogućnost mobbingovane osobe da razvije svoje sposobnosti i ostvari rezultate u skladu sa svojim predispozicijama i svojem obrazovanju ...

Posljedice mobbinga na društvo

Posljedice mobbinga po društvo su stravične. Naučna istraživanja pokazuju da se na spletkarenje, potkopavanje i ponižavanje s namjerom da se eliminišu nepoželjni tj. najčešće oni koji ometaju izvršavanje kriminalnih radnji ili oni koji su bolji, troši mnogo više energije nego na posao, na napredovanje pojedinaca, firme i društva u cjelini. Iz tog je očigledno da je mobbing jedan od najbitnijih faktora siromaštva, kako žrtve tako i društva općinito, pa bi svi dokumenti koji se bave smanjenjenjem siromaštva morali uključivati i mjere za eliminaciju ili bar smanjenje mobbinga i psiho-socijalnu rehabilitaciju žrtava mobbinga.

Od normalnog i uobičajenog sukoba mišljenja, pojave poželjne u radnoj svakodnevici koja može imati za rezultat vrlo pozitivne pomake u kreativnom i produktivnom smislu, do destruktivnog i retrogradnog mobbinga- samo je jedan korak. Preduslov njegove pojave je ako se sukob mišljenja u kolektivu rješava autoritarno, tj. bez pružanja mogućnosti da se iznesu argumenti i protivargumenti, čime je povređena ona iz rimskog prava koja je temelj civilizacije, a to je NEKA SE ČUJE I DRUGA STRANA. Na taj način se konflikt uzrokovan sukobom mišljenja ne rješava, što rezultira stvarnjem nezdrave klime u radnom kolektivu. U takvim situacijama oni koji imaju vlast po svaku cijenu nastoje da je zadrže, a u tom cilju moraju eliminisati one koji imaju drugačije mišljenje. Da bi u tome uspjeli zavode teror u kolektivu pri čemu, nažalost, većina članova kolektiva podlegne iz raznoraznih razloga ( ucjena, prijetnji i sl.) Tad oni drugi ili najčešće samo jedan ( jer su svi ostali, da bi navodno izbjegli neprilike, priklonili se vlastodršcima), neizbježno postaje žrtva mobbinga. Započinje psihičko zlostavljanje na radnom mjestu, a radni odnos poprima neke značajke lošeg braka, što je veoma loše jer radni odnos se ne zasniva na ljubavi, kao brak, već na poštovanju zakonom zagarantovanih prava svih zaposlenih i na njihovoj ravnopravnosti, a ne na diskriminaciji po osnovu simpatija ili nesimpatija ( koje se uglanom stiču ili ne stiču na bazi poslušnosti ili neposlušnosti).

U takvoj situaciji ugroženi pojedinac se nema kome obratiti. Za to vrijeme mobbing-grupe svog “žrtvenog jarca” muče i na taj način “pedagoški” djeluju na sve one koji bi se drznuli da iskažu svoje mišljenje ako ono nije u saglasnosti sa mišljenjem mobera, koji bi se time osjetili ugroženima. A pri tom oni liječe svoje frustracije, komplekse, pa čak i ludilo.

Statističke analize pokazuju da su najčešća obilježja žrtve: sposobnost, znanje, vještine, iskustvo, uvjerenja, temperament, osobnost, stavovi, motivacija kao i emocionalna i socijalna inteligencija. To su osobe koje su odgovorne, motivirane za rad, uredne, dosljedne, savjesne, osjetljive na priznanje i kritiku, sa visokim osjećajem za socijalnu pravdu. Netko bi se ipak morao zapitati: Kuda mogu da stignu društvo i država ako dozvole da iz društveno-političkog života budu isključeni njeni NAJBOLJI građani? Samo u propast!

damirdamic wrote:antimobing tebe je ova tema bas zaokupila

antimobbing wrote:

damirdamic wrote:antimobing tebe je ova tema bas zaokupila

Proučavanje fenomena MOBBING-a bavim se već nekoliko godina. Ljudi svakodnevno obolijevaju i umaraju se do smrti MOBBING-om, a da uopće nisu ni svjesni što im se dešava. Ono što je najvažnije jeste da ljudi prepoznaju MOBBING koji je nevidljiv.

Također, iz iskustva znam da su sva saznanja o MOBBING-u koji je nevidljiv veoma korisna za obadvije strane kako za one koji su pod MOBBING-om, tako i za one koji vrše isti da bi shvatili što rade, zaustavili se na vrijeme i učinili sve kako bi preventivno zaštitili psiho-fizičko zdravlje svojih podređenih kao i svoje vlastito zdravlje, jer MOBBING sam po sebi uništava obostrano samo što toga ljudi nisu ni svjesni …

Zanimljivo, kroz ovo moje dugogodišnje istraživanje i razgovore vidio sam da u dosta slučajeva upravo MOBBER-i, to jeste, oni koji su protjerivali druge na kraju postanu i sami žrtve koje postepeno stradaju kako na poslovnom tako i na privatnom planu puno više i nekada u većem obimu nego oni nad kojima su isti vršili MOBBING …

damirdamic wrote:

antimobbing wrote:

damirdamic wrote:antimobing tebe je ova tema bas zaokupila

Proučavanje fenomena MOBBING-a bavim se već nekoliko godina. Ljudi svakodnevno obolijevaju i umaraju se do smrti MOBBING-om, a da uopće nisu ni svjesni što im se dešava. Ono što je najvažnije jeste da ljudi prepoznaju MOBBING koji je nevidljiv.

Također, iz iskustva znam da su sva saznanja o MOBBING-u koji je nevidljiv veoma korisna za obadvije strane kako za one koji su pod MOBBING-om, tako i za one koji vrše isti da bi shvatili što rade, zaustavili se na vrijeme i učinili sve kako bi preventivno zaštitili psiho-fizičko zdravlje svojih podređenih kao i svoje vlastito zdravlje, jer MOBBING sam po sebi uništava obostrano samo što toga ljudi nisu ni svjesni …

Zanimljivo, kroz ovo moje dugogodišnje istraživanje i razgovore vidio sam da u dosta slučajeva upravo MOBBER-i, to jeste, oni koji su protjerivali druge na kraju postanu i sami žrtve koje postepeno stradaju kako na poslovnom tako i na privatnom planu puno više i nekada u većem obimu nego oni nad kojima su isti vršili MOBBING …

ma da ali i treba povuci granicu jel nesto sto se nama ne svidje ne mora uvijek biti mobing....

npr mene kolega zeza da sam gey ja njega da mu je mali.... i sl

nekad mi se te sale ne svidjaju,nekad se nekom ne svidja ni nesto moje ali sta cemo takav je zivot...

damirdamic wrote:neki poslovi nose negativne utiske i bez mobbing...npr policajac koji vidi ubistvo djeteta i ode kuci...naravno da ce biti frustriran i zalostan ali njega nije niko direktno dirao.

lawyer wrote:Sta je mobbing normirano je Zakonom o zabrani diskriminacije....

Uglavnom odlicna stvar samo tesko dokaziva (bez pravih dokaza)...

Bellydancesuperstar wrote:maltretiranje postoji u školama, na bilo kojim mjestima gdje je veća skupina ljudi, uvijek postoje crne ovce.

TRANCE wrote:Radim jedan rad na temu mobinga, te bih stoga zamolio sve koji su u mogućnosti da odvoje jednu-dvije minute i odgovore na anketu kako bi ustanovili kolika je raširenost mobinga u našem društvu:

https://spreadsheets.google.com/spreads ... WHZPUkE6MQ

Hvala unaprijed!

http://www.mojevijesti.ba/novost/68556/ ... 00-radnika

Zavod za zdravstveno osiguranje

Mjesečno na bolovanjima u BiH 10.000 radnika

Objavljeno 13.1.2011 u 07:22

Prema podacima Zavoda za zdravstveno osiguranje, može se zaključiti da je radno sposobno stanovništvo u Bosni i Hercegovini iz godine u godinu sve bolesnije.

Odlasci na bolovanja

Naime, iz godine u godinu se bilježi sve veći broj bolovanja. Tako se, naprimjer, u Republici Srpskoj u prosjeku svakog mjeseca ove godine na bolovanju nalazilo između 9.000 i 10.000 radnika, dok je samo u oktobru ove godine na bolovanju bilo 11.000 radnika, što je nešto više u odnosu na prethodno razdoblje, potvrdili su iz Fonda zdravstvenog osiguranja RS-a.

Iz Federalnog zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja ističu kako je prema evidenciji vođenoj kroz tri godine (2007., 2008., 2009 godine) vidljiv porast sredstava koja se isplaćuju za bolovanja preko 42 dana.

Iz Zavoda zdravstvenog osiguranja Hercegovačko-neretvanskog kantona ističu kako je samo u prvih 6 mjeseci ove godine Zavod zdravstvenog osiguranja za bolovanja refundirao 687.048,51 marka. Najviše na bolovanja idu iz državnih institucija, a ljudi u privatnim firmama trpe sve dok ne obole, boje se da ne bi izgubili posao, navode iz Zavoda za zdravstveno osiguranje HNK-a.

Kada je u pitanju državna služba najviše na bolovanju provode radnici zaposleni u policiji, Aluminiju... Također velik broj firmi poput vodovoda i željeznica i ne prijavljuje svoje radnike, to tek naprave kada završe u bolnici pa im retroaktivno uplate zdravstveno.

Razna oboljenja

Portparol Zavoda zdravstvenog osiguranja HNK-a Dalibor Ravić ističe da je, prema podacima kojima raspolaže ovaj zavod, evidentan porast, i to unatrag posljednje dvije godine, kardiovaskularnih oboljenja, karcinoma, duševnih i oboljenja kralješnice, što zahtijeva dugo liječenje, prema tome i dugo bolovanje.

“Porast oboljenja dužeg trajanja liječenja kardiovaskularnih bolesti (infarkt) zahtijeva najmanje šest mjeseci, karcinoma 12 mjeseci zbog posebnih dijagnostičkih pretraga novije generacije - cotonorografija”, navodi Ravić.

Također je zanimljivo spomenuti da, barem kada je u pitanju Hercegovačko-neretvanski kanton, nema razlike u odlascima na bolovanja između žena i muškaraca.

“Podjednako su i žene i muškarci na bolovanju, nema neke značajnije razlike”, navodi Ravić, portparol Zavoda za zdravstveno osiguranje HNK-a, piše Večernji list.

damirdamic wrote:neki poslovi nose negativne utiske i bez mobbing...npr policajac koji vidi ubistvo djeteta i ode kuci...naravno da ce biti frustriran i zalostan ali njega nije niko direktno dirao.

plavo wrote:Ja primjecujem da je sve vise ljudi izlozeno mobbingu u svojim radnim sredinama. Pozitivno je sto to ljudi prepoznaju, ali i dalje ne vide nacine kako da se bore ...

http://www.dnevniavaz.ba/tehnologija/na ... jetom.html

Istraživanja pokazala: Depresija vlada širom svijeta

Foto: Ilustracija Ozbiljan oblik depresije je glavni uzrok invaliditeta širom svijeta, a u teškim slučajevima, ona može dovesti do samoubistva

U jednom novom istraživanju, naučnici su proučavali rasprostranjenost depresije u velikom nizu različitih zemalja.

Istraživanje je zaključilo da je depresija proširena širom svijeta. U zemljama s visokim prihodima, 15 posto ispitanika imalo je barem jednu epizodu ozbiljne depresije tijekom životnog vijeka, dok je zemljama sa niskim primanjima taj postotak iznosio nešto manje, oko 11.

Istraživanje se temeljilo na detaljnim intervjuima s 89 tisuća ljudi u 18 zemalja. Među njima su bile zemlje sa visokim primanjima, kao što su Španija, Japan, i Sjedinjene Države, ali i one sa niskim i srednjim primanjima, uključujući Indiju, Libiju i Ukrajinu.

Istraživanje je provedeno u saradnji s inicijativom za istraživanje mentalnog zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije.

Evelyn Bromet s državnog univerziteta New Yorka, kaže da se ljude u istraživanju pitalo jesu li prošli kroz period depresije u posljednjih godinu dana:

- Statistike su bile vrlo slične u svim ovim zemljama. Prosjek za zemlje s visokim primanjima bio je oko pet i po posto. Prosjek za zemlje s nižim primanjima, iznosio je oko šest posto.

Gospođa Bromet prva je autorica koja je objavila stručni rad o rezultatima ovog istraživanja. Ona kaže da je depresija znatno više od jednostavnog osjećaja tuge, koje svi ponekad imamo:

- Ozbiljna depresija definira se kao period u kojem imamo nekoliko simptoma depresije koji traju po čitav dan, svaki dan, najmanje dvije sedmice.

Ti simptomi uključuju gubitak apetita, probleme u koncentriranju, nesanicu, pa sve do pokušaja samoubistva.

Uz otprilike jednak postotak depresije u različitim zemljama, ovo međunarodno istraživanje pokazalo je i druge sličnosti.

- Žene češće prolaze kroz period depresije nego muškarci, i to je isto u svim zemljama. Također, ljudi koji su se razveli ili prekinuli veze, imali su veće šanse da dožive depresiju tijelom prošle godine, kaže Bromet.

Jedna od razlika odnosi se na dob. U Sjedinjenim Državama i zapadnoj Europi, postotak depresije bio je najviši među mladim ljudima.

- Ipak, kad smo proveli istraživanje u Ukrajini i nekim siromašnijim zemljama, pokazalo se da je situacija suprotna - stariji su ljudi imali veće šanse da dožive razdoblja depresije u posljednjih dvanaest mjeseci, nego mladi ljudi, kaže Bromet.

Gospođa Bromet predvodila je istraživački tim u Ukrajini, i kaže da su najviši postotci depresije bili povezani sa starijom generacijom koja se teško prilagođavala promjenama u postkomunističkom svijetu.

Evelyn Bromet i njenih 21 kolega opisali su međunarodne dimenzije ozbiljne depresije u časopisu BMC Medicine.