bokakotorska wrote:Vec sam ranije skrenuo paznju na neophodno sagledavanje svih stvari vezano za SHS sa Spoljasnjeg i sa Unutrasnjeg stanovista.
Kada se govori o priznavanju Karadjordjevica tj zahtevu za Republikom treba imati u vidu da SHS i jeste osnovana voljom i Saveznika, a pre svega iz potrebe za
1 kaznjavanjem AU – Nemacke i ne manje iz razloga
2 stvaranjem Sanitarnog kordona u odnosu na SSSR.
Zahtev za Republikom nije bio realan ni sa Spoljnog (svo je podrucje AU bilo ustalasano pobunama sa razlicitim ciljevima i pretilo je da se dogodi Revolucija) ni sa unutrasnjeg stanovista (Kraljevina Srbija u tom trenutku je iskljucivi nosilac moralnog autoriteta sa kojim Zapadni saveznici pregovaraju pa je zahtev za smenom prilicno besmislen) .
Pri tom potpuno uvazavam ralog koji je naveden da Karadjordjevici nisu korektno uvazili sva gledista Drzave SHS.
Oko granica SHS je nastojala da
1 sto bolje obuhvati juznoslovensko stanovnistvo
2 ostvari sto bolje prirodne granice
3 obuhvati neke ekonomski znacajne oblasti
Imala je da resi pitanja granica
Banata
Backe
Baranje
Medjumurja
Prekomurja
Juznu Stajersku
Juznu Korusku
Goricu
Gradisku
Istru
Vidite sami sta je resno, a sta nije. Kod razmatranja sta nije reseno - vazno je imati u vidu od koga su teritorije trebalo da budu uzete tj ko je jos bio zainteresovan za iste.
- Korusko pitanje, AU monarhija, lako resivo jer je izgubila rat i raspala se. Dobijeno je sta se htelo izuzev u oblastima gde su Slovenci na referendumu glasali da ostanu u Austriji.
- Jadransko pitanje, AU monarhija ali pretenziju je imala i Italija koja je takodje pobednica u ratu ! Uporediti sta je dobila SHS koja se optuzuje za levacenje sa onim sta je dobio Pavelic od te iste Italije ?
Pogledati I.J. Lederer, Yugoslavia at the Paris peace conference – New Haven and Lomdon, Yale University press, 1963.
vezano za italijanski zahtev odobren od saveznika u Londonu 1915, pa ce se shvatiti da se SHS i te kako borila i izborila za Dalmaciju 1920.
Albansko pitanje, prakticno prvo osnivanje Albanije u krajnjoj liniji od strane Velikih sila. Obratiti paznju na uticaj opet Italije koja vec drzi Valonu i ostrvo Sazan iz svojih strateskih interesa.
Na kraju imam utisak da se nepotrebno pominje guja u nedrima i sve greske koje su cinjene tada sluze za opravdavanje uzasa ww2 u NDH.
Uzasi NDH se nepotrebno s jedne strane zataskavaju ili opet opravdaju resenjima iz ww1. Nije sve bas crno belo.
Smatram da NDH desevanja nemogu da se posmatraju izolovano od konteksta u kome je NDH nastala.
A kontekst je da ne zaboravimo - prevashodna osveta Nemaca prema Srbima na podrucju Kraljevine Jugoslavije i prema ostalim saveznickim zemljama u Evropi uopste. Tome se istina Pavelic vrlo srcano pridruzio ali sumnjam da je imao iza sebe vaskoliki hrvatski narod. Da nije NDH nastala u tom kontekstu sigurno ne bi bilo onakvih desavanja. Ali to je druga tema.
PS podatak o 25% Srba u danasnjoj Hrvatskoj 1910 god mi je poznat iz AU literature. Odakleje podatak o 50% Srba u (neodredjenoj) Hrvatskoj 1941 ? Ili se misli na podrucje Banovine ili NDH ? Ne razumem.
--------------------------------------------------------------------
od svega si zapamtio procenat stanovništva
* Uredi
* Prijavi post
* Citiraj (i odgovori)
PostPostao/la zonbirile dana 18/11/2009 08:43
sve je od početka bila prevara i narodi koji se nikad nisu sukobili,posijali su sjeme zla,koje je 1941 eksplodiralo,a nostalgičarima na pamet ne pada da kažu istinu i postaju istinu.Poslije prevare počinje kolonizacija pa broj Srba sa 25% skače na 50% do 41g.Znači nije se ujedinjavala Hrvatska,nego država SHS sa glavnim gradom Zagrebom i Pribičevci 25% Srba je naguzilo državu SHS,koristeći njihov strah od gubitka Istre i Dalmacije,što je poslije Rapalskim ugovorom 1920g,sada Kraljevina Yu nonšalantno prepustila.Jednostavno izgubili su državu,a dobili drugu sa hegemonom drugog mentalnog sklopa,i sami su krivi i to je onaj jal koji se vukao poslije u zajedničkim odnosima.Jeli sada jasniji naziv "remetički faktor" za Srbe i pokolj koji je usljedio.
Država Slovenaca, Hrvata i Srba
GLavni grad Zagreb
Jezik/ci slovenski, hrvatski i srpski
Vlada Republika
Predsjednik¹ Anton Korošec
Potpredsjednici¹ Ante Pavelić
Svetozar Pribićević
Povijest Prvi svjetski rat
- Neovisnost 29. listopada
- Dio Kraljevine SHS 1. prosinca
Država Slovenaca, Hrvata i Srba proglašena je 29. listopada 1918. godine kada je Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne veze s Bečom i Budimpeštom. Osnovana je Država Slovenaca, Hrvata i Srba, od ozemlja na kojima su živjeli južnoslavenski narodi u Austro-Ugarskoj, s Narodnim vijećem Slovenaca, Hrvata i Srba i s vladom kojoj se na čelu nalazio slovenski političar Anton Korošec i potpredsjednici Ante Pavelić, stariji i Srbin Svetozar Pribičević.
U svibnju 1917. godine u Carevinskom vijeću u Beču sastao se Jugoslavenski klub zastupnika i tzv. Svibanjskom deklaracijom tražio ujedinjenje svih zemalja Austro-Ugarske u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi "u jedno samostalno od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije." [1]
Krajem rata postalo je jasno kako se Austro-Ugarska neće održati i kako će narodi unutar njezinih granica tražiti proglašenje samostalnih država. U Zagrebu je u listopadu 1918. stvoreno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba s ciljem stvaranja neovisne države na južnoslavenskim prostorima Austro-Ugarske. Nakon Čeha 28. listopada, slijedeći dan je i Hrvatski sabor proglasio razvrgnuće svih veza s Austrijom i Ugarskom, te proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju nezavisnom državom. Kako je Sabor Narodnom vijeću SHS-a priznavao vrhovnu vlast, temeljem toga stvorena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba.
Predstavnici Kraljevine Srbije, Narodnog vijeća SHS-a i Jugoslavenskog odbora sastali su se početkom studenoga u Ženevi i dogovorili o stvaranju zajedničke države u koju bi pozvali i Kraljevinu Crnu Goru. Ženevskom deklaracijom predviđalo se očuvanje Države SHS i Srbije kao zasebnih državnih cjelina, ali je srpska vlada sadržaj deklaracije izigrala.
Vrijeme nije radilo za Državu SHS, jer su na stol došla Antantina obećanja Italiji, a Kraljevina Srbija je imala svoje namjere organiziranja buduće južnoslavenske države. Italija je prema obećanjima iz Londonskog ugovora nastojala zauzeti Rijeku, otoke, Istru, Trst , a srbijanska vojska ušla je u Bačku i Banat, te je 25. studenog održana Narodna skupština Vojvodine. Srbi, iako tek četvrti narod po brojnosti u Bačkoj, falsificirali su zapisnik skupštine, te objavili da se Vojvodina izravno sjedinjuje sa Srbijom. [2] Nakon toga se u Crnoj gori održala Podgorička skupština, na kojoj je pod pritiskom donesena odluka o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom.
Za to vrijeme se u Središnjem odboru Narodnog vijeća raspravljalo o budućem uređenju zajedničke države. Svetozar Pribičević je sve rjeđe sazivao Središnji odbor, a odluke donosio na Predsjedništvu u kojem je imao svu vlast. Stjepan Radić težio je konfederalno-federalnom konceptu s utvrđenim uvjetima i jamstvima oko ujedinjenja, dok je prvak hrvatsko-srpske koalicije Svetozar Pribičević težio unitarističko - centralističkim idejama, pri tome se uopće " nije vodilo računa o stvarnim željama stanovništva, prvenstveno hrvatskog seljaštva. S druge strane, upravo su ovi slojevi (seljaštvo) raspad Monarhije počeli, u sve većoj mjeri, doživljavati kao početak jednog novog stanja, obilježenog, prije svega, izostankom svake organizirane vlasti te novom razdiobom materijalnih dobara, u prvom redu zemlje. U idućih mjesec dana cjelokupno područje sjeverne Hrvatske bit će zahvaćeno općim nemirima, u kojima će glavnu ulogu imati upravo seljaštvo."[3]
Na sjednici od 23. i 24. studenog Središnji odbor Narodnog vijeća zaključuje da se ide na ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom i prihvaća Naputak Delegaciji Narodnog vijeća SHS.
Krajem studenog, izaslanstvo Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba krenulo je u Beograd. Dana 1. prosinca 1918. godine primio ih je regent Aleksandar kojemu je Ante Pavelić, pročitao netom sastavljenu Adresu, koju je regent Aleksandar saslušao i potom pročitao unaprijed pripremljeni odgovor kojim je proglasio u ime kralja Petra "ujedinjenje samostalne Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca". Tim prvoprosinačkim činom osnovana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
[uredi] Prosinačke žrtve
Detaljniji članak o ovoj temi: Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918.
Hrvatska vlada taj čin nije nikada prihvatila, niti ga je potvrdio Hrvatski sabor. Umjesto republike, nametnuta je monarhija i u Hrvatskoj je zavladalo nezadovoljstvo. Ogorčenje tom odlukom iskazali su građani prosvjedujući zagrebačkim ulicama kojima su se pridružili domobrani dviju pukovnija 5. prosinca 1918. godine, kličući hrvatskoj republici. Na Trgu bana Jelačića presrela ih je naoružana srpska vojska i narodna straža, ubivši 20 i ranivši 17 domobrana i građana. [4] Prosinačke žrtve koje su pale u Zagrebu pokazale su odmah sirovu narav beogradskoga režima. [5]
Hrvatska je unutar Države SHS prvi puta došla u kombinaciju s istočnim susjedom Kraljevinom Srbijom. Izašavši iz srednjoeuropskog političkog okruženja "našla se u situaciji da surađuje s narodom koji su stoljećima živjeli pod bitno drukčijim povijesnim uvjetima, imali su drukčiju kulturu, mentalitet, vjeru i političko iskustvo i navike. Zajednička im je bila samo etnička pripadnost kojoj se u razdoblju oko ujedinjenja davalo pretjerano značenje. Pojam zajedničke države za Srbiju značio je prisjedinjenje novooslobođenih krajeva. Za Hrvate, Slovence, Muslimane i Prečane uopće - zajedničku državu formiranu na ravnopravnosti južnoslavenskih naroda."[6] Hrvati postaju meta ideologa jedinstvene jugoslavenske nacije utopljene u dominantnoj srpskoj naciji, a "hrvatsko srpski odnosi i hrvatsko nacionalno pitanje bit će najvažniji i najteži dio jugoslavenskoga državnog i etničkog problema"[7] [8]
zonbirile
Postovi: 4771
Pridružen/a: 09/10/2008 12:06
zato ih nisu drugačije ni posmatrali...
