sehohari wrote: ↑10/10/2024 00:41
Nisu Poljaci četnici, to je se više odnosilo na Istočnu Njemačku.
Mada Poljaci jesu islamofobi, ali to je druga diskusija...
Kompletan centralna Evropa nije prijateljski nastrojena prema muslimanima imigrantima. I pravoslavce su počeli da prihvataju u zadnjih 20ak godina. Srbe gotive, jer su vrlo slični (hrana, piće, brak...) imaju zajedničku patnju tokom komunističkog režima. Npr centralna i istočna Slovačka je proruski nastrojena za razliku od Poljske i većim dijelom Češke. Omladina je generalno nezainteresovana za rad, kao i kod nas (ovi do cca 25 godina). Dok sam radio u prošloj firmi često sam bio u Poljskoj, a sestra radi u Accenture u Krakow. Krakow je zatvoreniji, a Warsaw je već metropola. Došao je tu veliki broj Arapa, Tatara, Kazaka, Uzbeka, Kurda...pun je grad oriental i otoman fast food trafika. Nisu ni malo integrisani. U Martinu u SK je VW fabrika mjenjača i tamo sam bio često, u gradu koji je bio jedan od centara ZTSa, sada ima par turskih kebab trafika. Stanovnici Martina za njih kažu to su oni što smrde. Kad sam ih pitao kako to, kažu da su 80ih u ZTSu dolazili radnici iz Libije, grupe po više stotina, na obukama u fabrici oružija i naravno bili su smješteni u nekim barakama bez adekvatne higijene. Sada i ove ostale "tamne" muslimane posmatraju kroz taj period. U Slovačkoj kada bi neko čuo da sam musliman, bilo bi mu čudno, kako to iste smo boje, zar postoje bijeli muslimani...Danas za nas koji konzumiramo crveno meso, ali ne svinjetinu, teško je živjeti u tim zemljama. Čak i kada vide da osoba ne konzumira alkohol, moraš im objašnjavati razloge...Tokom devedesetih kada sam jedan period živio u Slovačkoj, nije bilo baš tako, ali su vremenom otišli desno. Dijelom i zbog toga što su počeli da vraćaju svoj identitet nakon što su im privredu, medije...preuzeli Poljaci, Česi, Njemci pa su sada puno tvrdji.
Opet Poljaci koji odu van Poljske fino prihvataju različitosti. Daidža moje supruge je u Malmeu, iz Foče pobjegao u maju 1992. i oženio Poljakinju iz Szczecina iz Poljske. Ona pojma nije imala o muslimanima, upoznali su se u kampu 1992, ali je naše običaje prihvatila, isto kao i njena rodbina. Da se razumijemo, ni njen muž mimo 2 Bajrama, ne zna puno o islamu, ali žena ih obilježava kao svoje praznike. Djeca o današnjoj BiH ne znaju puno, dodju par puta u par godina po nekoliko dana. U Zavait nikada nistu bili. Rade u velikim SWE firmama (Alfa Laval, Kjell i Avfall) na solidnim pozicijama. Znaju ratnu istinu, ko je agresor, a ko žrtva, ali koliko sam primijetio to ih puno ne dotiče.
U Freudenstadtu u jednoj fabrici bilo je i Bošnjaka i Srba, Hrvata, Bugara, Rusa. Naravno, većina poslova je automatizirana, CNC strojevi i sl pa imaju vremena i da pričaju tokom posla. Imigranti se grupišu i obično Bošnjaci mogu sa svima, ali Srbi ne mogu sa Hrvatima i obrnuto. Nakon nemira na teritoriji Ukrajine i Rusije, Ruse njih par su domaći radnici počeli da izbjegavaju, ali ostali nisu. Jedan od inžinjera u toj fabrici je Heljic, Bošnjak iz okoline Rogatice, koji je 100% integrisan u njemačko društvo. Minimalno se druži sa exYU ljudima, žena mu je Bošnjakinja iz Peći, grafičar, takodje ne mari puno za exYU. Djeca imaju neutralna imena, Denis i Ema. Obični radnici koji su u Njemačkoj 15ak+ godina, jednako dobro znaju situaciju u BiH kao i mi. Gledaju se samo domaći TV kanali, portali, prepričavaju dogodovštine sa odmora, od prije rata...Dakle dvije krajnosti.