A sada referat
Mislim da nije upala mišića... Ovo je povreda zbog koje sam prestala trčati sa grupom i provela mjesec dana na sobnom biciklu, da ne izgubim formu. Odmah na početku da kažem da je internet bio moj doktor i da sam završila sportsku medicinu u mjesec dana čitajući sve o povredama trkača.
Prema svemu sudeći ovo što me muči jeste shin splints, trkačka potkoljenica (bez mikrofrakture, nadam se) na desnoj nozi... i to posterior shin splints. Naravno bez doktorskog pregleda nisam 100% sigurna, ali sve upućuje na to. Na početku nisam dobro reagovala na bol... čeličila se tipa... mogu ja to izdržati. Led sam počela aplicirati kada je već bilo kasno i to dan nakon što sam primijetila da mi je noga malo otekla. Tu sam sama sebe dobro zajb... Znači upala mišiča nije.
Svuda savjetuju prestani trčati dok bol ne nestane u potpunosti i onda se polako vraćaj treniranju. Nakon mjesec dana na biciklu i vježbi za jačanje posterior tibialis mišića, počela sam samostalno trenirati laganim korakom, 3 KM, 8:35 min/km i odmah led. Bol tokom treninga je bio podnošljiv, odmah nakon treninga istezanje, led, kompresija, noge u zrak... uz to sam promijenila tene i trudila se da se što više držim zemljanih podloga... što je u gradu teško. Doduše Dobinja nudi dobre opcije, al trčanje u krug je za mene recept za: Dosadno, odustajem.
Kroz dvije sedmice trčala sam 4KM, 7:39 min/km, pa onda povećala distancu na 5 KM, ali opet veoma sporo... opet 8:35 min/km. Bol prisutna, ali se nije pojačavala, čak se malo i smanjivala.
Onda je došao Igman. Ja sam trčala svoj pace, na nekim dijelovima sam malo pojačavala... jer ne možeš biti brži ako ne trčiš brzo povremeno (valjda) ali je to opet bilo negdje cca 8:00 min/km. Nisam se previše obazirala na grupu, na kraju sam bila čitav kilometar iza njih - istrčala sam 4K. Trčali smo po onoj kružnoj stazi na Velikom polju.
Iako sam ponijela led u frižideru da ne čekam 45 min da stignem kući, u nedjelju sam osjetila posljedice. Doduše, vjerovatno nije pomoglo ni skakanje po gradu u nedjelju navečer i dugo stajanje, ali jbg, to ti je život. Jučer je bol već utjecala na normalno hodanje i šepala sam čitav dan kako sa svakim korakom ne bih govorila aj, aj...
Dakle, jedino što se promijenilo u treningu jesu usponi i padovi... A kažu da baš to moraš izbjegavati kod shin splints, tako da krivim njih.
Čim se malo oporavim, zadužit ću muža da me malo snimi dok trčim, da vidim kakav mi je korak, položaj tjela, kukovi i sl... Do tada biciklo, core vježbe i možda odem na termalnu rivijeru da trčim krugove u bazenu.
Polumaraton više i nije tako bitan... optimalna forma i trčanje bez povreda su sada prioritet jer sam se zaljubila u ovu aktivnost. Valjda će i polumaratan doći na red.
