Raskid veze

[ameli b.]

jbg, život je. najgore je to što se čovjek najviše trudi da zadrži nešto onda kada je već svima jasno da se ništa više učiniti ne može. grčevito se bori i pravi grešku za greškom. ja znam da bi možda bilo sve drugačije da sam malo popustila, pustila ga neka ide nije dijete, na kraju će svejedno uraditi po svom. možda bi tada i on shvatio neke stvari, možda ne bi, ali...ja ne bih bila ovoliko slomljena.
meni je još gore pošto me on u međuvremenu nazvao da mi sere o svojoj ljubavi koja je neupitna
pusti me čovječe. potonula sam dovoljno zbog tebe. bolje i da te mrzim nego što mi neke lažne nade potpiruješ. hodaj s onom koju si odabrao, mani se sad griže savjesti (ili čega već

ma joj i ja tako mislim, i kontam samo da mi je pobjeci od njega, ali na kraju se opet uhvatim kako sama sebe u gluposti ubjeđujem, a na kraju krajeva i on opet svako malo(bar u zadnjih godinu dana) dođe i ubjeđuje me da me voli, a u međuvremenu drugima poklanja cvijeće, karte za koncerte i sl sr... i kada ga pitam, zasto to radi i zbog cega ide ono naivno MA NE ZNAM.....samo da čovjek poludi, i sto je najgore ja uporno sebe krivim i konstantno pronalazim nacin da sama sebe ubijedim da sam ipak ja kriva za sve, jer sam ga otjerala od sebe..a kako sam ga otjerala, pa prosto i jednostavno... ŽELJELA SAM BRAK, DIJETE I PORODICU...eto ako koga zanima tajni recept da otjerate muškarca od sebe(ma niej to muškarac već dijete) jeste imati želje poput mojih...trudim se sama sbi da kažem da ga mrzim, da imam prava i razloga za to, ali ludo i glupo srce me unistava svaki dan..jedino sto bih voljela je da se jednog jutra probudim sretna, nista drugo...taj covjek mi je sve uzeo i otisao, kako sebicno...

[mala_ba]

da, ovo je vječita tema. ja sam recimo raskinula vezu prije pet godina, i sve je bilo teeeeško jako, bolilo me je ludo, i onda se zivopt nastavio dalje.. i tako je isla jedna, druga, treca, cetvrta godina, a onda sam na pocetku pete godine cula da se ozenio i da mu je zena trudna, i pala sam u depresiju zestoku...

Kad je meni bivsi rekao da mu je cura trudna, ja sam bila sretna. I sad mi je osmijeh na licu kad pomislim na to dijete. Cudno je to....

[Op3r4t0r]

da, ovo je vječita tema. ja sam recimo raskinula vezu prije pet godina, i sve je bilo teeeeško jako, bolilo me je ludo, i onda se zivopt nastavio dalje.. i tako je isla jedna, druga, treca, cetvrta godina, a onda sam na pocetku pete godine cula da se ozenio i da mu je zena trudna, i pala sam u depresiju zestoku...

Kad je meni bivsi rekao da mu je cura trudna, ja sam bila sretna. I sad mi je osmijeh na licu kad pomislim na to dijete. Cudno je to....

Konacno da nadjem nekog slicnog, mnogi mi nisu vjerovali, cak i ja licno sam mislio da cu se osjecati potpuno suprotno, da cu biti depresivan ili nesto slicno, ali kad sam cuo da mi se bivsa udala ja sam bio sretan, kao da je nesto palo s mene, super neki osjecaj i do dan danas se osjecam super zbog toga iako ne kontam zasto je meni tako kad je kod vecine suprotno, puca ih neka depresija ili neraspolozenje na bilo koji nacin

[ameli b.]

da, ovo je vječita tema. ja sam recimo raskinula vezu prije pet godina, i sve je bilo teeeeško jako, bolilo me je ludo, i onda se zivopt nastavio dalje.. i tako je isla jedna, druga, treca, cetvrta godina, a onda sam na pocetku pete godine cula da se ozenio i da mu je zena trudna, i pala sam u depresiju zestoku...

Kad je meni bivsi rekao da mu je cura trudna, ja sam bila sretna. I sad mi je osmijeh na licu kad pomislim na to dijete. Cudno je to....

Konacno da nadjem nekog slicnog, mnogi mi nisu vjerovali, cak i ja licno sam mislio da cu se osjecati potpuno suprotno, da cu biti depresivan ili nesto slicno, ali kad sam cuo da mi se bivsa udala ja sam bio sretan, kao da je nesto palo s mene, super neki osjecaj i do dan danas se osjecam super zbog toga iako ne kontam zasto je meni tako kad je kod vecine suprotno, puca ih neka depresija ili neraspolozenje na bilo koji nacin

ja mislim, ustvari sigurna sma da pripadam ovoj drugoj grupi...depresivaca i ocajnika....evo svaki sat, svaki dan cekam da mi neko dode sa vijescu ima drugu sretan je bla bla bla..... a kada bi cula da se jos zeni ili ima dijete pa mislim da bi mi svi osiguraci u glavi pregorili...bojim se da bih bas pukla...da li sam ja nenormalna zbog toga ne znam...ipak je to neka vrsta nepravde, jer mislim da sam ja bila puno korektniaj u ovoj vezi i da sma puno vise ulozila a samim tim puno vise i izgubila...ali zivot je nepredvidljiv, sve sto ne zelimo da nam se desi desice se, ko da gledam ....

[Lesli Eldridž]

To ti je Marfijev zakon. @ameli b Nisi ti to prebolila. Tu ti ne može niko pomoći. Treba razgovarati sa ljudima, olakšati sebi, ali na kraju svi mi to moramo razriješiti sami sa sobom. U dubini duše se nadaš da ćete opet biti zajedno. Ko zna, čudni su puti gospodnji...

[Konjanik]

Mene bas zanima kako ljudi izlaze na kraj s prekidima veze, esp. duge...
Da vidim kako to drugi rade...
znate li ikog da ni nakon haman pa godinu nakon raskida nije ''doso sebi''...? ima li takvih at all? i ako ima, ima li nade za te tako ''dusevne'' ljude da move on sa zivotom

ja sam poceo se zabavljat s jednom curom, krenula veza fino al zenksa nikad da zacepi o bivsem a prekinula s njim jos u avgustu ...ja puko reko joj : Jebote dan!! i ostavio je ...nisam mogo izdrzat sve je podsjeca na njega.I ja otiso ocito nije cista posla.Ima tih ljudi koji i kad prekinu vezu i dalje ostanu vezani ono o bivsoj ljubavi , valjda ono treba bit oprezan u vezama kada se krene u vezu ne treba odmah zamisljat kako ces vjecno bit sa tom osobom kako je on ta! kansije kad pukne covjek se razocara , treba u sve ulazit sa rezervom.-

[fear_of_the_dark]

Nikad me prekid nije posebno pogodio, niti sam se morala oporavljat od njega...
Krenem dalje i to je to....

[Dijasporac]

Nikad me prekid nije posebno pogodio, niti sam se morala oporavljat od njega...
Krenem dalje i to je to....

zato sto si vazda bila sa kretenima koji su zamjenjivi )) hahaha mada to neznam ali to je jedino objasnjenje

[mala_ba]

da, ovo je vječita tema. ja sam recimo raskinula vezu prije pet godina, i sve je bilo teeeeško jako, bolilo me je ludo, i onda se zivopt nastavio dalje.. i tako je isla jedna, druga, treca, cetvrta godina, a onda sam na pocetku pete godine cula da se ozenio i da mu je zena trudna, i pala sam u depresiju zestoku...

Kad je meni bivsi rekao da mu je cura trudna, ja sam bila sretna. I sad mi je osmijeh na licu kad pomislim na to dijete. Cudno je to....

Konacno da nadjem nekog slicnog, mnogi mi nisu vjerovali, cak i ja licno sam mislio da cu se osjecati potpuno suprotno, da cu biti depresivan ili nesto slicno, ali kad sam cuo da mi se bivsa udala ja sam bio sretan, kao da je nesto palo s mene, super neki osjecaj i do dan danas se osjecam super zbog toga iako ne kontam zasto je meni tako kad je kod vecine suprotno, puca ih neka depresija ili neraspolozenje na bilo koji nacin

Je l' da? Ono baš neko rasterećenje. Valjda što smo mi to u sebi raščistili, i kad ti je neko ostao u dragom sjecanju bude ti drago kad cuješ da je sretan.
@ ameli.b
Nije bitno koliko si dala ni koliko si primila. Ljubav se ne mjeri. Ono što nam je suđeno ne možemo izbjeći, tuguj ako ti tuga treba. I suze liječe bol. Jednog dana, nećeš ni primjetiti kako samo ćeš se osmjehnuti kad ga se sjetiš i nastaviti dalje s osmjehom na licu. Sretno, i nadam se da će ti se osmjeh brzo vratiti.

[ameli b.]

Je l' da? Ono baš neko rasterećenje. Valjda što smo mi to u sebi raščistili, i kad ti je neko ostao u dragom sjecanju bude ti drago kad cuješ da je sretan.
@ ameli.b
Nije bitno koliko si dala ni koliko si primila. Ljubav se ne mjeri. Ono što nam je suđeno ne možemo izbjeći, tuguj ako ti tuga treba. I suze liječe bol. Jednog dana, nećeš ni primjetiti kako samo ćeš se osmjehnuti kad ga se sjetiš i nastaviti dalje s osmjehom na licu. Sretno, i nadam se da će ti se osmjeh brzo vratiti.

hvala lijepa..mozda je nekom glupo ali meni ovo pomaze na neki nacin, puno sam razmisljala u posljednje vrijeme i puno toga cula i vidjela, i zakljucila sam da apsolutno ima i gorih stvari u zivotu, ja sam mlada, uspjesna i imam jos uvijek zelje i ciljeve...ova prica se zavrsila i tako je trebalo da bude..jednostavno niej sudeno.....tacno je da se ljubav ne mjeri..a sto se tice suza i tuge mislim da u ovom slucaju upravo to ne trebam da radim...vrijeme je da osmjeh nabacim i idem dalje i radim na sebi...zelim biti sretna i zasluzujem to i sto ej najvazniej mogu to a sve ostalo ce doci samo od sebe...a sto se njega tice, njemu sve najbolje bez obzora na sve ipak sam provela veliki dio svog zivota sa njim i ne mogu a i ne zelim to da izbrisem, sve ima svoje kako i zasto
Hvala svim ljudima na ohrabrujucim rijecima

[Op3r4t0r]

Upravo tako, rasterecenje, ja sam pogotovo osjetio veliko rasterecenje zbog svoje porodice, prijatelja i poznanika, mnogi od njih nisu vjerovali da je stvarno kraj i da vise nemamo u planu biti zajedno, namjerno ne koristim izraz da se nemamo u planu pomiriti, jer se nismo ni posvadjali da bi se mirili, rastali se ko dva civilizovana insana, tek kada se ona udala oni su prestali sa pricama o nasoj vezi, o tome kako cemo vjerovatno opet biti zajedno i slicne gluparije

[seventhson]

Ako se vratite nekoliko strana unazad na ovoj temi, nacicete jedan poduzi tekst (nadam se ne toliko dosadan koliko dug ) kojeg sam napisao prije vise od tri mjeseca.
Ovo sto slijedi je „dramaticna zavrsnica“ te price:

Vec sam objasnio sta se sve desavalo u toku i nakon te veze. Prosle su tri godine, nikad se nismo vidjeli ni culi. Dvije-tri poruke godisnje i to je sve.

Nakon 8 mjeseci potpune sutnje ona mi se javlja i cestita N.god. na sto ja samo kratko odgovaram.

Dva mjeseca kasnije ja njoj saljem poruku u kojoj pisem da nakon svega mislim da nema smisla da bas nista o njoj ne znam. Pitam je kako je, je li zavrsila fakultet, kako je familija, je li se udala...

Slijedi nekoliko poruka u narednih mjesec dana i dogovor da se ode na kafu.

[i]*Vrlo važno!!!: Zbog cega to radim? Znam da ce mnogi reci da nije fer prema sadasnjoj djevojci da se dopisujem sa bivsom, a pogotovo nije ok ici na kafu. Slazem se. Ali, jednostavno sam osjecao da, nakon sto su se strasti smirile, moram vidjeti u koga sam to bio toliko zaljubljen. Cisto da ljudski popricamo o svemu, jer je nas prekid bio vise nego nerasciscen. Mislio sam da i ona sigurno ima nekoga, i da nakon tog razgovora svako nastavlja sa svojim zivotom s malo manjim osjecajem gorcine zbog svega sto je bilo.[/i]
Na kafu ne uspijevamo nikako otici (ustvari ona ne moze, iz raznoraznih razloga, obaveze, problemi...) , nakon vec petog propalog dogovora ja dizem ruke od svega i to je to.

Istovremeno, sa djevojkom pocinju ozbiljnije price o braku, nakon sagledavanja situacije skonatamo da to mora biti ovog ljeta. Ja se najavljujem u posjetu njenim roditeljima, kako bismo i sa njima o tome popricali.

Na dan kad sam trebao ici kod njenih dolazi poruka od bivse i ponovo poziv na kafu. Ja odgovaram da ima novosti, da se zenim uskoro. Ona pise „puno srece, kafa u tom slucaju nema smisla“, ja odgovaram nesto slicno i kontam to je to - prica je napokon zavrsena.

Ali sta se desava? Deset minuta prije nego sto cu uci u stan kod punca (buduceg akoBogda) - poziv!!! „Od kako sam procitala poruku ne mogu doci sebi... Sva se tresem... Ne mogu prihvatiti... itd...itd...“ Ja objasnim situaciju, kazem gdje idem, kazem da sad ne mogu razgovarati, jedva nekako uspijem prekinuti vezu pred samim vratima stana. Poprilicno potresen ulazim u stan, saberem se nekako i obavim taj razgovor koji je zapravo bio cista forma. Svi su vec sve znali...

...Vracam se kuci. U pola jedan navece opet poziv. Razgovor traje do zore. Kaze da me voli isto ko prije, da joj je zao te druge djevojke, ali da misli da se moramo pomiriti. Da se promijenila, sazrjela, tek sad shvata sta mi je radila... Ja kazem da je pomirenje nemoguce, da je to sto trazi sad nemoguce...

...Eh, ko to nije prozivio ne moze mu biti jasno kako sam se osjecao. Kad cujes glas osobe koju si nekad volio vise od svega, kako te moli da se pomirite.. Kad ni sam vise nisi siguran sta osjecas... Kad ti se vrate slike iz proslosti, i to samo one lijepe... Bio je to najtezi razgovor mog zivota, sigurno. Kad je vec svanulo nekako sam uspio razgovor privesti kraju, ni sam ne znam kako sam uspio izdrzati a da ne pristanem da se vidimo.
U ovoj situaciji kafa naravno ne dolazi u obzir. I telefonski razgovor je neizdrzivo bolan, a mogu zamisliti kako bi to tek izgledalo kad se gledamo oci u oci.

Dva dana kasnije, opet poziv iza ponoci. Opet razgovor do jutra. Ista tema, isti argumenti, ista objašnjenja. Prica neka poprilicno nevjerovatna, imala more problema, otac joj imao nekoliko po zivot opasnih operacija, morala biti stalno uz njega, i sama je bila bolesna... Jos nekakav ogroman problem o kome mi ne moze govoriti preko telefona... Sve su to objasnjenja zasto se nikad ranije nismo mogli vidjeti. Ja kazem - OK, vjerujem da je to tako, sve prihvatam... Samo ne postoji opcija u kojoj ja ostavljam djevojku s kojom imam zakazano vjencanje. Djevojku koju volim (naravno ne na isti nacin, ne istim intenzitetom kao sto je to bilo s ovom, ali svako ko je jednom ludo volio zna da se to vise ne moze ponoviti), koja mene voli i koja to nije nicim zasluzila. Ne moze se rijecima opisati koliko mi je zao sto je sve tako ispalo, sto nismo bili strpljiviji, razumniji, pametniji.. Ali ja sam otisao predaleko da bi povratak bio moguc...

...Jos nekoliko sati objasnjavanja, uvjeravanja i mislim da sam je uspio ubijediti da ona moju odluku nicim ne moze promijeniti. Zamolio sam je da me vise ne zove, jer time samo povrjedjuje i sebe i mene.

... Zavrsetak razgovora ko u indijskim filmovima (ti filmovi mi vise nece biti komicni i jadni ko prije). Ona place, ja se jedva suzdrzavam... Jedno drugom zelimo srecu uz milion teskih trenutaka sutnje i uzdisaja... Jbt, umalo nisam poludio. Kako li je bilo tek njoj? Rekla je da je najbolje da jedno drugo skroz zaboravimo, da zakopamo u sebi sve osjecaje i da se nikad vise ne cujemo, ne vidimo, ni poruku ne posaljemo. Ja sam rekao da se slazem to za javljanje, ali da niti zelim niti mislim da je zaboravim. U mom zivotu ona ce ostati jedan od najvaznijih likova i nakon svega ipak lijepa uspomena. Ne znam, vise se ne sjecam tacno sta je ko rekao, samo se sjecam da kad je razgovor napokon zavrsio, ja sam ostao jedno dva sata u istom polozaju, nisam se mogao pomaci. Od spavanja naravno nije bilo nista. Dva-tri dana ni o cemu drugom nisam mogao misliti.

Veliko olaksanje mi je bilo sto se nakon svega sa svojom djevojkom osjecam da je to prava stvar i da nema nikave sumnje u to sto trebam i moram uraditi.

Eto sad, vidjeli ste kako i naoko bezazlene porukice mogu imati ozbiljne posljedice. Moj savjet – kad se jedna ovakva veza zavrsi – nikakav kontakt, ma ni raspitivanje okd prijatelja kako je i gdje je. Pogotovo ako ste nasli nekog novog.

[Truba]

ne znam bil ili

[zenicaone]

@seventhson il kako vec - ma u pravu si - bar po mom misljenju - radit sve ako mislis da vredi veza , da se odrzi - al kad pukne - nije vise to to

[sisley]

Mene bas zanima kako ljudi izlaze na kraj s prekidima veze, esp. duge...
Da vidim kako to drugi rade...
znate li ikog da ni nakon haman pa godinu nakon raskida nije ''doso sebi''...? ima li takvih at all? i ako ima, ima li nade za te tako ''dusevne'' ljude da move on sa zivotom

Dok sam bila mlađa, "preživljavala" sam jedva .. al jedno nikad nisam radila, išla protiv
sebe. Obično pustim da vrijeme svoje odradi, što neko reče.. nema tu nekog vremenskog roka..
može ti doći iz guzice u glavu nakon 7 dana.. ili nakon 7 godina, ali obično ti dođe kad ti
u život uleti neko drugi. Volim krenuti s nekim od početka mirne savijesti, slobodnog srca i
kad ja procijenim da je vrijeme, da sam načisto sama sa sobom i svojim osjećanjima. Također
ne volim ni da pljujem po bivšim momcima ni vremenu koje sam provela s njima, pa makar
se završilo i na najgori način, makar ja bila ta koja je povrijeđena, jer smatram da time
pljujemo i sebe.. dok je bilo lijepo, trajalo je.. poslije, život ide dalje .

[sisley]

Upravo tako, rasterecenje, ja sam pogotovo osjetio veliko rasterecenje zbog svoje porodice, prijatelja i poznanika, mnogi od njih nisu vjerovali da je stvarno kraj i da vise nemamo u planu biti zajedno,

Na kraju ti moraš njih da tješiš, njima gore jer ne mogu da vjeruju da je kraj..

A to je skroz normalno, posebno kod dugih veza.. porodice se srode s njom ili njim i njima naravno
teško padne..i jedni i drugi se osjećaju kao da gube člana porodice.

[Šeherzada]

Mozda je doslo vrijeme da malo prelistam ovu temu od pocetka......

[Truba]

sta bilo ko diro

[Aurora Borealis]

.

[Šeherzada]

sta bilo ko diro

Niko ne diro,pa valjda zato i tuzna

[......]

Prije nego i ja podijelim iskustvo sa vama, poseban pozdrav upućujem ljudima koji su bili
dovoljno hrabri, da ispričaju svoje priče..
Ovo se posebno odnosi na one, koji znaju šta znači duga veza i koji su slično prošli. Dok sam čitala
sve ove postove, pronašla sam se hiljadu puta.. i zato se zahvaljujem, iako nikoga od vas ne
poznajem.

Bila sam dugo godina u vezi, tip veze.. prije koje si mislio da si se zaljubljivao, da ti je nešto značilo,
a onda kad sam upoznala njega, shvatila sam da je to moja prva i prva prava ljubav. Kasnije se ispostavilo
da je bila ljubav na prvi pogled.. onog momenta, kad je pružio ruku i predstavio se.. kad tad smo znali
da ćemo nekad, negdje završiti zajedno. I završili smo..
Bili smo idealan par, onakav kakav možeš vidjeti na filmu.. par, za kojim bi se svako okrenuo i rekao:
" da mi je imati, ovo što njih dvoje imaju.. "
Skupa smo odrasli, moglo bi se tako reći.. u počecima naše veze, ako bi se desila neka svađa, po običaju..
uši bi nam otpadale od telefoniranja po cijelu noć .. raspravljanja.. a sve skupa bi se završilo na riječima:
" a što se glupiramo, kad se volimo.. ne mogu bez tebe.. jedva čekam da se vidimo.. hajmo sve zaboravit "

Tako je uvijek bilo..
Nikad nam nije bilo dosadno.. do zadnjeg dana smo se ponašali kao da smo od jučer zajedno..
ljudi su se čudili, da smo tako dugo opstali, a da nikad nismo prekidali.. da ne djelujemo monotono..
da se ponašamo poput razigrane djece. Bio je sa mnom u svemu, a ja uz njega.. u najtežim trenucima..
Nije postojala stvar, koja bi nas spriječila da se ne vidimo jedan dan.. ili ne čujemo..

On je u vezi uvijek bio taj koji je realan, a ja sam oduvijek bila sanjar.. i pomalo čudna, nepredvidljiva, ali
bez obzira na moju narav, znao je da ga volim najviše na svijetu, a ja sam znala da on voli mene.
Voljela sam da mi na neke neobične načine pokazuje koliko me voli.. i uspijevao je..
Čak i kad sam imala neke svoje momente, neke bubice.. bio je taj, koji me je spuštao na zemlju. Meni također za njega
ništa na svijetu nije bilo teško.. da sam mogla da skinem zvijezdu s neba, skinula bih je, a ni to me ne bi zadovoljilo.
Bio mi je uzor u mnogim stvarima, osjećala sam divljenje zbog njegovih nekih osobina i često priželjkivala da sam i sama
takva. Do prije mjesec dana smo smišljali i zamišljali kako će naša svadba da izgleda.. "svađali" se oko toga
kako bismo dali imena ako budemo imali sina, a kako kćerku.. a onda sam se odjednom našla usred najgoreg košmara.

Ni u najluđim snovima ne bih nikad pomislila, da ću jednoga dana i sama da preturam po internetu, tražeći neke
odgovore, bilo šta.. da shvatim šta nam se desilo. U nadi da ću naići na možda sličnu priču.. da ću naići na ljude,
koji se osjećaju, ili su se osjećali poput mene.. ni hladno, ni ravnodušno, a opet "daleko".
Tako sam naletjela na ovu temu i pročitavši neke postove, odlučila da se javim.

Dakle.. sve, ali u suštini i ništa se desilo prije mjesec i par dana..
Sasvim je nebitno šta se desilo, reći ću da se sa ove vremenske distance zapravo nije desilo ništa veliko,
ništa toliko strašno, da bi opravdalo ono što je uslijedilo.. a uslijedila je šutnja..i agonija..
Nakon toliko godina.. nakon SVEGA..
Kao da smo odjednom na 2 kraja svijeta.. kao da je ogroman zid između nas..
U tih mjesec i nešto dana bilo je par pokušaja nekog kontakta, koji nije bio uspješan.. a kako to obično biva,
u neka doba te preplavi neki čudan osjećaj panike, kovitlanja u stomaku, možda i ne plačeš.. ali vrištiš
duboko u sebi.. odjednom ti se vrate slike, odjednom ti nedostaje, odjednom si spreman na sve, samo da se vrati
na staro..
Takav nalet sam prva dobila.. i u momentima kad mi je bilo najgore, kad mi je bilo potrebno da mu čujem
glas, da ga vidim.. da jednostavno riješimo ILI-ILI i da znamo na čemu smo, jer ko zna.. možda bi se nekako
prešlo preko svega, možda bi drugačije bilo kad ugledamo jedno drugo..možda, možda, možda..

E dok mi je sve to prolazilo glavom i dok mi je srce lupalo, kao da ga prvi put zovem.. on se nije javio..

Šta mora biti jače od čovjeka, da se ne javiš osobi, s kojom si želio graditi zajednički život? U koju si se kleo..
Preispitivala sam se.. i pokušavala naći neke odgovore i neka opravdanja..
" Bila sam hladna posljednji put kad smo se čuli.. shvatio je da je kraj.. možda se upravo toga boji, da me čuje
i da me vidi i da se suoči sa takvim udarcem "

S druge strane.. ne znaš šta propuštaš.. možda sam htjela da mu kažem da mi nedostaje.. i da ćemo naći neki
način da sve to svarimo i prebrodimo. Istina, napravila sam neke gluposti.. ali bila sam izazvana
( mislila sam u sebi ). Najgore je kad ostaneš sam sa svojim mislima i kad ti se čini da si "lost in translation"..
kad izoluješ svoj svijet od drugih.. i kad ti se čini da naprosto ne postoji osoba, koja bi te mogla razumjeti
i posavjetovati. Ono što boli je ta tišina. I da si okružen sa milion ljudi..osjećaš se usamljeno, prazno..
kao da ti fali zrak, jer on/ona je bio tvoj zrak, koji dišeš.
Naša posljednja "konverzacija" se završila na njegovoj odlučnosti da sam ja nešto skrivila..i da valjda
shodno tome, moram da budem ta, koja će srozati svoje dostojanstvo do samog dna.. Ni pomislio nije
da podijelimo krivicu, ali je bio "optimističan"..boja glasa je poručivala da je ljut i ponosan i da to osjećanje
trenutno dominira, ali da ne želi kraj.. Valjda jer je mislio, da takve gluposti nikad neće dovesti do kraja.

Znam da ćete reći.. gdje je ljubavi, nema mjesta dostojanstvu.. ali ipak, u jednom momentu shvatiš da nisi ništa manje vrijedan, da sve što možeš ti, može i on.. ili ona.

Boli činjenica da mu ne nedostajem dovoljno da bi dotrčao.. ili bar pokazao bilo kakvu reakciju..osim
te tišine..
Boli i to što nema više te telepatije.. kad pomislim na njega, da zazvoni telefon.. a najviše od svega je zabolio
taj eto, reklo bi se ne tako velik čin.. nejavljanje na telefon. Ne znam kako će to izgledati u očima drugih..
ali tog momenta se u meni jednostavno nešto ugasilo, odjednom sam ga doživjela kao potpunog stranca..

Prvo što mi je palo na pamet je to da li ću biti sposobna da se ikad više u životu zaljubim.. da nekoga zavolim!?
Kako uopšte izgleda kada moraš sve ispočetka.. kako ponovo nešto izgrađivati i kako bih bila prihvaćena kod
nekog drugog muškarca, kad će znati moje prethodno iskustvo. 1000 je tu pitanja, za koje je još uvijek rano..
Ono što me i samu iznenadilo je da nisam pala u neku depresiju.. da živim dan po dan, ne očekivajući ništa..
i pokušavam da promijenim smjer u svom životu. Do sada je to bio jedan smjer..u kome sam hrabro koračala
zajedno s njim, smjer koji je trebao da nas odvede do istog mjesta, al negdje putem smo se jednostavno
izgubili. Dijelim mišljenje sa onima, da se nakon duge veze nikad više ne može neko voljeti istim intenzitetom..
a ko zna opet, možda može, ali na neki drugačiji način.
Ono što znam je da će biti teško vrijeme, koje predstoji, da će biti teško i kad se prvi put negdje sretnemo..
ali ću se uvijek sjetiti da sam bar pokušala, možda nespretno, ali sam pokušala..
Sad sam shvatila zašto duge veze jednostavno puknu, zašto nemaš odgovor kad te ljudi pitaju:
zašto, šta se desilo?

Ja sada nemam odgovor na to pitanje, da me neko i pita. Naprosto se desilo " 300 čuda, predrasuda između nas "..
naprosto smo samo otišli ne znajući na čemu smo, gdje nijedno nije reklo: zbogom..
ali vrijeme je najbolji pokazatelj, jer kad nekoga voliš, kad ti je stalo, kad ne možeš izdržati ni minute više
da ga ne vidiš, na trepavicama ćeš doletjeti..nema tu mjesta ni za inat ni za dostojanstvo.

Neka poruka na kraju.. hmmm.. lakše je kasnije preboljeti ono što čuješ, ako dođe do toga, nego se ubijati u pojam
u nedoumici. Ja sam još uvijek u nekom blagom šoku, još uvijek ne znam šta me je strefilo, još uvijek sam
razočarana, poput djeteta kad se razočara u svoj ideal. Još uvijek ne mogu da povežem lik osobe, s kojom sam
bila godinama, sa ovom sad osobom..

Znam nešto sigurno, što nije pusto šupljiranje. U životu gubiš drage ljude, dragi ljudi ti i umiru.. i uvijek vrijeme
učini svoje. Jači smo nego što mislimo i kad se svi vratimo unazad ma koliko godina imali sada, naići ćemo
na milion primjera i situacija gdje smo pokazali koliko smo jaki, mudri, racionalni i koliko smo u stanju
podnijeti.
Vjerujem da sve što se dešava, dešava se zato što je suđeno..
Ne treba život stati kad izgubiš nešto, za šta si glavu bio spreman dati da nećeš izgubiti. Treba to jednostavno
prihvatiti, prelomiti u sebi da je tako i krenuti dalje, naći neki drugi smisao, sadržaje u životu i što je najbitnije
biti uvijek okružen ljudima. U današnje vrijeme tempo života je brz.. a životni vijek kratak..
Koliko samo ljudi vode bitku, koja život znači. Uvijek se treba sjetiti da ima gore od goreg i da nisi ti najveći
paćenik na svijetu, ma koliko ti teško bilo.

Zahvaljujem se svima na strpljenju, ukoliko su uspjeli pročitati moju priču do kraja . Nadam se da će ovo nekad nekome pomoći, kao što je meni pomoglo kad sam pročitala prethodne strane.
Ako nekoga zanima da li ga volim..
Da, volim ga. Volim osobu s kojom sam provela tolike godine.. uvijek će mi ostati u srcu, ali sam upravo
tu osobu izgubila, a ta osoba mene..

Sretno svima i nikad se nemojte kajati za onim što ste učinili, već onim što niste.. jer možda putem
izgubite svoju srodnu dušu, ili ona vas .

[Šeherzada]

Sretno svima i nikad se nemojte kajati za onim što ste učinili, već onim što niste.. jer možda putem
izgubite svoju srodnu dušu, ili ona vas .

[studeni76]

...

[Aurora Borealis]

.

[Eweleen]

@....

Kako sam ja shvatio, a nije nužno da je tačno, problem je napravio on prije mjesec dana i zasmetalo je tebi.
Ispravi me ako griješim. I sad kako i sama vidiš da to nije ništa trebala bi uradit nešto više od tog telefonskog poziva?

Druga stvar. jer kad nekoga voliš, kad ti je stalo, kad ne možeš izdržati ni minute više
da ga ne vidiš, na trepavicama ćeš doletjeti..nema tu mjesta ni za inat ni za dostojanstvo. Znači druga pravila vrijede za njega, a sasvim druga za tebe. Jesil mu poletila na trepavicama? Nisi. Nazvala si ga i shvatila da je kraj kad se nije javio.
A on ne valja jer on nije doletio prema tebi .... (još gore kažeš da si uradila neke gluposti, pa možda on jeste stvarno povrijeđen ha ja)

Moj savjet. Pošto ti je očigledno ponos ispred ljubavi. I nećeš uradit ništa ekstremno da vratiš svog dragog voljenog princa. Onda se samo jednostavno sjeti svega lijepog što ti je uradio pa se prebaci na sažaljevanje njega a ne sebe. Jer jako je moguće da mu je duplo teže nego tebi.

EDIT: Mada je ustvari jako važno ti sve ili ništa što je dovelo do prekida ...

Hajde priznaj ko je koga ostavio