Jao, draga djevojko.
Taj lik ti je stvorio emotivnu ovisnost i navukao te na ciklus ljubavi i odbacivanja.
Vec prvi njegov odlazak ti je bio pocetak kraja. Ta vikanja na tebe, drame, prekidanja, vracanja, nije strast nego nestabilnost. To nije odnos u kojem zelis da budes nego odnos koji te trosi i iscrpljuje. Malo paznje, pa sutnja, malo bliskosti, pa hladnoca. I svaki put kad bi otisao, tvoj mozak je panicno trazio da ponovo osjeti taj osjecaj sigurnosti koji je dolazio samo kada bi se vratio. To nije ljubav, to je hemijska ovisnost, dopamin, kortizol i nada isprepleteni u toksican obrazac.
Kada nekoga tako istinski volis pa se pretvori u izvor bola, dozivljavas sok i emotivno ludilo. Nisi izgubila samo njega, izgubila si osjecaj sigurnosti, ritam dana, naviku, smisao, buducost koju si zamisljala. Bol ne dolazi samo od njega, vec od zivota koji si vjerovala da gradis s njim i od verzije sebe koja je postojala uz tu ideju ljubavi.
Tvoje tijelo i mozak zive u tom obrascu gdje su nauceni da haos znaci povezanost. Svaka svadja, odlazak, pomirenje, svaka poruka, svaka sutnja, bile su oluje adrenalina i oxycotina. Mozak je to povezao s ljubavlju jer kada se desavalo to ludilo osjecala si se zivom, kljuca ti krv, nesto se desava, smjene strasti-ljutnje-razocarenja-strepnje sta ce biti-nervoze-tuge, pa opet u krug. Sada kad je tisina bez njega, osjecas se prazno i tvoj mozak panici jer mu nedostaje stimulacija ili fix na koji si navikla. I to ti nije ljubav koja ti nedostaje nego ovisnost. Tijelo ne razumije rijeci, ali razumije ritam, mir, pokret, sta mu dajes i cemu ga istreniras. Ti trebas sada ponovo nauciti sebe da je mir normalan i moras proci kroz taj proces prebolijevanja. Nema precice. Imas pravo da ti bude tesko jer si voljela. Patis, places, budes delulu, pa jedan dan ti je lakse i pomislis evo ga ide na bolje, a sutradan te opet pokosi i vrati pet koraka unazad. To ti je detoks. Mir ce ti djelovati kao praznina, ali zapravo je put ka ozdravljenju. Svi smo mi bili emotivno polomljeni i prosli neke gubitke u zivotu, ne nuzno partnera, ali bliskih ljudi, i tako to ide.
Ljubav kada je stvarna ne odlazi kroz razum, nego kroz vrijeme i tisinu. Ne prekida se potpisom ni trenutkom kada je on odlucio da ode. Polako ce se gasiti kroz noci u kojima ne mozes zaspati, kroz jutra kada ti miris kafe izazove tugu jer podsjeca na njega, kroz svaku ulicu i svaku sitnicu koja nosi njegov trag. Kada ti svijest realnosti nadjaca iluzije.
Ti pokusavas racionalizovati ono sto se racionalizovati ne moze i ono sto te sada gusi nije samo gubitak njega, nego i gubitak verzije sebe koja je postojala uz njega, one tebe koja je vjerovala i davala najbolje sto ima, investirala se i htjela graditi dom s njim, ali to nije bio dom, to je bio zatvor od iluzija i obecanja koja nikada nisu postala stvarnost. Zato ti je tesko da pustis. Za tango je potrebno dvoje, a vi niste plesali u istom ritmu, koliko god ti trazila razloge za romantiziranje da se moglo popraviti-nije. Zasto nije? Jer on nije imao kapacitet za isto sto i ti. Ti si htjela vas, on je uvijek birao da ode. Umjesto da razgovara, on te ostavljao, umjesto da smirujete situaciju, izazivao je dramu, umjesto da bude prisutan, kaznjavao te hladnocom, prekidom i sutnjom. I to ti je sva filozofija vaseg odnosa, takozvani closure.
Zato te i boli toliko jer si cijelo vrijeme pokusavala doprijeti do necega cega u njemu nema dovoljno. Ti si nudila razgovor i mir, on je uzvracao zidom. Nisi gubila ljubav, gubila si iluziju da se neko moze ''promijeniti'' ako ga dovoljno volis. I to je ono sto najvise razara, ne gubis samo njega, nego i nadu da si mogla popraviti ono sto nikada nije bilo tvoje da popravljas.
A tvoj mozak ne zna da je kraj. On samo zna da je nesto sto mu je donosilo osjecaj smisla nestalo. Zato si sada u bolu i vapajima gdje trazis mali tracak nade da ce shvatiti, da ce se vratiti, da mozda ipak nije kraj, dok ti jedva dises zasto je on hladan i distanciran. To ti je apstinencijska kriza. Ovisnost o toksicnoj vezi gdje je tvoj nervni sistem naucio je da je haos povezan s bliskoscu, pa sada kada je nastala tisina, mozak to tumaci kao prazninu. A nije praznina, nego oporavak.
Ako mislis da te volio, to nije bila ljubav koja tebi treba. To je bila njegova verzija, ogranicena, nezrela, sebicna. To je bila njegova projekcija jer te povrijedjivao. Nije svaka ljubav zrela, ni svaka ljubav dovoljna. Neki ljudi mogu da te vole i povrijede istovremeno, jer njihova ljubav nije duboka, vec uslovna. Traje dok im odgovara.
Brak i zajednistvo bi trebalo biti partnerstvo dvoje zrelih ljudi koji zele rasti zajedno. Kada jedan od njih to ne razumije, onaj drugi ne gubi zato sto je volio, nego zato sto je davao tamo gdje nije bilo temelja. I koliko god ti zvuci bolno, bolje je sada podnijeti tu istinu nego do kraja zivota zivjeti u prividu necega sto to nikada nije bilo. Ako ti je za utjehu, dotaci ce i on tvrdo tlo samoce svaki put kada mu vise niko ne pruza refleksiju u kojoj se osjeca kratkotrajno dobro.
Ali to vise ne treba biti tvoja briga. Ti nemas obavezu cekati da on nesto shvati.
Gradi svoj miran zivot, bez adrenalina i bola. Prebolijevanje djeluje dosadno u poredjenju s haosom, ali je jedino sto je ispravno i sto ce ti postati najveca sloboda.
Zato ne pokusavaj da razumijes njega, on vise nije tvoj zadatak. Tvoj zadatak je da vratis sebe koja je postojala prije njega, spominjala si kako si bila samostalna, da naucis da tisina ne znaci prazninu, nego prostor u kojem ponovo rastes. I kada te preplavi tuga, ne bori se protiv nje, samo je pusti da prodje kroz tebe. Kao kada se rijesavas neke druge ovisnosti koje izazivaju reakcije.
Probaj stvarati male rutine, sitnice koje ce te drzati u stvarnosti, tako da ne zivis stalno u mislima i glavi. Na pocetku ce sve djelovati mehanicki, kao da samo odradjujes dan, bit ces kao zombi koji obavlja robotski ono sto mora. Ali bas kao sto moras ici na posao, tako pocni stvarati i druge navike koje ce te polako izvuci iz glave. Vremenom ces primijetiti da sve manje vrtis iste filmove i da tvoj fokus prelazi na druge stvari. Poenta je da pocnes puniti svoj um novim sadrzajem, tako da se prazni i blijedi sadrzaj o njemu.
Makni sve sto je moguce iz vidokruga. Obrisi ga iz telefona, njegovo ime i broj, poruke, tako da ti ne iskace ikakva asocijacija na njega. Skloni slike, poklone, i sta vec imas. Kasnije, kada malo ocvrsnes, kada dodjes do tacke mira u svojoj dusi, pobacaj sve. Ne drzi uspomene na onog koji ti je nanio bol. Iscupaj korov iz temelja. Cuvaj prostor i kutiju za lijepe stvari, a ne za traume, i sve sto si prosla.
Nemoj biti jedna od onih jadnica koja mu ostavlja otvorena vrata da ti se vraca kada ga druge otkantaju, kada je usamljen i treba mu opet malo validacije tamo gdje je moze dobiti. Radio ti je to vec i vjerovatno ce opet jer mu dajes do znanja da si opcija kada ponestane drugih, a ne jedini izbor. Vjerovatno ti svaki put slozi pricu kako ne moze bez tebe, da se kaje, ti si jedina ona prava i samo tebe voli, sve drugo je laz samo si ti istina. Tebi to imponuje i boosta ti ego, pa ti prija ta igra da se potrudi i pokaze da mu je stalo, vasa ljubav je posebna i sretno cete odjahati u suton. I tako te vraca u taj toksicni bolesni ciklus. Bukvalno ce ti reci sve zivo i nezivo sto zelis cuti samo da te pridobije i onda kroz kratko vrijeme opet po starom. Jer njegove rijeci su lazne i ne prate djela. A ne prate djela jer lik nema kapaciteta da zivi ono sto prica i u sta si ti vjerovala. Istina je da niti te voli niti si mu posebna, nego si mu dostupna. Kontas?
Njemu je to hrana, izazov, kontrola, ali ne dozvoli da i tebi bude, jer ces onda postajati kao i on. Zato blokiraj govno i obrisi ga iz zivota zauvijek.
Ti sada sjedis ocajna i ocekujes neku njegovu savjest da mu proradi i olaksa ti, ali kako te slomio psihicki nemoj da te iznenadi ako ce i finansijski gledati da izvuce kakvu god korist moze. Kakva crna savjest. 'Lebac te mazao, lik te cijelo vrijeme ostavljao i dozivjela si pobacaj, sta jos cekas da ti uradi da se saberes i prekrizis ga? Da te cipelari na podu? Zavrsit ces na lijekovima i na psihijatriji, a on u udobnosti svog doma na kazanu kod cace i matere zabavljajuci se u nekim novim/starim ''ljubavima''. Briga bona njega za tvoje osjecaje. Sorry sto ja ovo ovako surovo, ali rekla si da ti treba ''samar'' realnosti.
Uzgoji kicmu i otidji sama predaj za razvod, ne cekaj sta ce i kad ce on nesto uraditi, jer ti doslovno pustas da ti on diktira razvoj situacije i sta ce biti s vasim odnosom. Potajno se nadas da ce se predomisliti i opet vratiti, da bi sacuvala taj privid braka koji je za tebe svetinja, ali ne i za njega. Shvati da je kraj i nema nazad, nema drame, nema kontakta. Ne znam kako se rade razvodi i je li moguce da ide posredstvom advokata sve sto je potrebno tako da ti uopce ne razgovaras s njim direktno i ne vidis ga vise. Neka advokat komunicira s njim, a ti se makni i posveti svom oporavku. Tako stitis sebe i neces ispasti kukavica ako ne odes, naprotiv, ispasti ces mirna. Iz tebe progovara ponos i zelja da mu prkosis, ali zapravo to je i dalje reakcija na njega, dajes mu hranu, trazis njegovu reakciju. Nemas ti njemu sta dokazivati ni jesi li dobro, ni nisi. Dostojanstvo se ne pokazuje prisustvom, nego tisinom i mirom, kada se ne pojavis, ne zato sto bjezis, nego zato sto ti ne treba da ista vise pokazes i da ga hranis ikakvom akcijom. On neka vidi sta hoce, ti znas sta jesi. Potpisi taj razvod dostojanstveno i zatvori vrata tiho, za sva vremena.
Okreni novi list gdje ces pisati svoju pricu, ovaj put ljepsu. I zapamti najvazniju stvar: nikada ne dopusti da te takva osoba obiljezi u zivotu. Neka te obiljezi samo nacin na koji si prevazisla teske trenutke. Jednog dana ce te biti sram sto si ga i poznavala, a kamoli imala nesto s njim. Ali sve je to zivot, bitno je da naucis iz toga i radis na onome sto te dovelo do ovoga, da ne ponavljas isti obrazac u buducnosti. Sve ti ovo znas, pametna si, samo treba vrijeme da ti razum nadjaca srce i emocije, fantaziju i nadu koju gajis i za kojom tvoj mozak sada vapi jer mu fali drogeraski ovisnicki fix.
Remember: detox.
Sve sto osjecas je normalan proces koji zahtijeva vrijeme i strpljenje da prodje. Zelim ti da se izlijecis i dodjes na nivo kada te nece biti briga ni sta je s njim, da li je ziv, je li sretan ili nije. Da prebolis, oporavis se i dozivis ljubav koja ne trazi da se smanjis da bi neko drugi mogao da se osjeca velikim.
Eto, my 2 cents.
Hajd sad polako, dan po dan.
