Vlada(e) Kantona Sarajevo 2023-2026

[drug_profi]

Fadilova vlada. Zeleni termiti.

[Hakiz]

https://www.klix.ba/biznis/finansije/ba ... /230523147

Hoće li ovako biti plaćeni pruga, porodiljske naknade, stanovi za mlade itd

[Hajvan]

naslov je lazan

ne postoji cijena vode, vec cijena transporta vode

ponovili su tu laz i u tekstu.


voda je ljudsko pravo a ne roba.

[Hakiz]

naslov je lazan

ne postoji cijena vode, vec cijena transporta vode

ponovili su tu laz i u tekstu.


voda je ljudsko pravo a ne roba.

Tačno, međutim, kako god nazvali ono šta plaćamo, voda ili njen transport, meritum je u poskupljenju

[PM72]

naslov je lazan

ne postoji cijena vode, vec cijena transporta vode

ponovili su tu laz i u tekstu.


voda je ljudsko pravo a ne roba.

Voda je božje davanje...al ona na izvoru ili bunaru.Za ovu u česmi potrebno je svašta nešto a valja podmirit novoprimljene neradnike i direktore

[VladaFBiH]

naslov je lazan

ne postoji cijena vode, vec cijena transporta vode

ponovili su tu laz i u tekstu.


voda je ljudsko pravo a ne roba.

Voda je božje davanje...al ona na izvoru ili bunaru.Za ovu u česmi potrebno je svašta nešto a valja podmirit novoprimljene neradnike i direktore

koliko mi je poznati po našem zakonodavstvu voda nije ništa od navedenog...

[PM72]

Voda je božje davanje...al ona na izvoru ili bunaru.Za ovu u česmi potrebno je svašta nešto a valja podmirit novoprimljene neradnike i direktore

koliko mi je poznati po našem zakonodavstvu voda nije ništa od navedenog...

Naravno da nije...ja to kažem za one koji tumače da je voda božje davanje.Ja im fino odgovorim da je život u gradu skup...

[Styling]

koliko mi je poznati po našem zakonodavstvu voda nije ništa od navedenog...

Naravno da nije...ja to kažem za one koji tumače da je voda božje davanje.Ja im fino odgovorim da je život u gradu skup...

Imam par novih kolega koji su došli iz drugih manjih gradova u SA da rade. Ne mogu se čudom načuditi kako je ovdje sve skupo. Od stanarine preko režija do parkinga. Kao, veći dio plate im ode na te troškove. Rekoh, welcome to the big city.U provinciji u kojoj živite ne plaćate pola od ovoga što se ovdje plaća. Mislili ste da to što vam je ponudjena skoro dupla plata u odnosu na ono što ste imali je neka pljačka. Kukate na Sarajlije kako imaju puno veće plate u odnosu na ostatak zemlje. Tamo odakle ste došli kafu možete popiti za marku ovdje nema ispod tri marke. Nema parkirati se gdje ti padne na pamet, plaćaj parking. Nisu baš presretni, osim što, eto, žive u Sarajevu i djeca će im ići ovdje u školu, sa tendencijom da ostanu i da se nikada ne vrate odakle su došli.

[Roccohljup]

naslov je lazan

ne postoji cijena vode, vec cijena transporta vode

ponovili su tu laz i u tekstu.


voda je ljudsko pravo a ne roba.

Voda je božje davanje...al ona na izvoru ili bunaru.Za ovu u česmi potrebno je svašta nešto a valja podmirit novoprimljene neradnike i direktore

Sve stoji. ja nemam problem plaćati kolika god da je realna cijena vode ili bilo kojih drugih režija, ali mi je muka što su javna preduzeća koja isporučuju te usluge građanima i dalje preplavljena nesposobnim kadrovima i stranačkim uhljebima.

[Truba]

a što je bilo s tetama na naplatnim štandovima vodovoda
tehnološki višak penzija otkaz preraspodjela?
ako je to proces štednje onda podržavam

o cijeni vode zaboravljamo i cijenu odvoda otpadnih voda

[drug_profi]

a što je bilo s tetama na naplatnim štandovima vodovoda
tehnološki višak penzija otkaz preraspodjela?
ako je to proces štednje onda podržavam

o cijeni vode zaboravljamo i cijenu odvoda otpadnih voda

I prerade.

[Truba]

eto i to sam zaboravio

isto ko bosna i hercegovina
svi govore samo bosna

[drug_profi]

eto i to sam zaboravio

isto ko bosna i hercegovina
svi govore samo bosna

Svi kazu i Vodovod, zaborave kanalizaciju...
Kao i kod Bosne...

[PM72]

Voda je božje davanje...al ona na izvoru ili bunaru.Za ovu u česmi potrebno je svašta nešto a valja podmirit novoprimljene neradnike i direktore

Sve stoji. ja nemam problem plaćati kolika god da je realna cijena vode ili bilo kojih drugih režija, ali mi je muka što su javna preduzeća koja isporučuju te usluge građanima i dalje preplavljena nesposobnim kadrovima i stranačkim uhljebima.

To si u pravu.Nova vlast je dovela svoje direktore,jednom su čak izmislili novo direktorsko mjesto i doveli bar 50 neradnika,sve po stranačkoj i familijarnoj liniji.Oni su bili zlo ali su ovi gori...

[Hakiz]

Naravno da nije...ja to kažem za one koji tumače da je voda božje davanje.Ja im fino odgovorim da je život u gradu skup...

Imam par novih kolega koji su došli iz drugih manjih gradova u SA da rade. Ne mogu se čudom načuditi kako je ovdje sve skupo. Od stanarine preko režija do parkinga. Kao, veći dio plate im ode na te troškove. Rekoh, welcome to the big city.U provinciji u kojoj živite ne plaćate pola od ovoga što se ovdje plaća. Mislili ste da to što vam je ponudjena skoro dupla plata u odnosu na ono što ste imali je neka pljačka. Kukate na Sarajlije kako imaju puno veće plate u odnosu na ostatak zemlje. Tamo odakle ste došli kafu možete popiti za marku ovdje nema ispod tri marke. Nema parkirati se gdje ti padne na pamet, plaćaj parking. Nisu baš presretni, osim što, eto, žive u Sarajevu i djeca će im ići ovdje u školu, sa tendencijom da ostanu i da se nikada ne vrate odakle su došli.

Jedno vrijeme sam se družio sa jednom Škotlanđankom u Sarajevu. I ona je bila iznenađena skupoćom hrane i odjeće/obuće.

I kafa ima za 2 marke. Veliki makijato. Na Alipašinom. U Buybooku 2,5 KM.

Nema na Baščaršiji, elito

[Styling]

Imam par novih kolega koji su došli iz drugih manjih gradova u SA da rade. Ne mogu se čudom načuditi kako je ovdje sve skupo. Od stanarine preko režija do parkinga. Kao, veći dio plate im ode na te troškove. Rekoh, welcome to the big city.U provinciji u kojoj živite ne plaćate pola od ovoga što se ovdje plaća. Mislili ste da to što vam je ponudjena skoro dupla plata u odnosu na ono što ste imali je neka pljačka. Kukate na Sarajlije kako imaju puno veće plate u odnosu na ostatak zemlje. Tamo odakle ste došli kafu možete popiti za marku ovdje nema ispod tri marke. Nema parkirati se gdje ti padne na pamet, plaćaj parking. Nisu baš presretni, osim što, eto, žive u Sarajevu i djeca će im ići ovdje u školu, sa tendencijom da ostanu i da se nikada ne vrate odakle su došli.

Jedno vrijeme sam se družio sa jednom Škotlanđankom u Sarajevu. I ona je bila iznenađena skupoćom hrane i odjeće/obuće.

I kafa ima za 2 marke. Veliki makijato. Na Alipašinom. U Buybooku 2,5 KM.

Nema na Baščaršiji, elito

E, ovi što dođu hoće stanove u centru i samo se hoda po Titovoj, Čaršiji i šopong centrima. Hoće da su u epicentru događaja.

Ja sam, inače, Alpašinac.

[Roccohljup]

Odvedoh dragu za godisnjicu na golf za veceru....cijene sve za 30% uvecane. Makijato 5 KM

[Hakiz]

Ja sam, inače, Alpašinac.

Ja mislio Dobrinjka.

Pretpostavka, majka zajeba

[drug_profi]

Ja kad alpašince vozim, obavezno pregledam da mi nisu drpili kasetofon ili onaj miris sa retrovizora.

[Bloo]

Plaha gradonacelnica i Vlada bi mogli stati u kraj (iako su sami ucestvovali u kreiranju ovog monstruoznog happeninga) ovakvom obilježavanju.
@piupiu ako vec do sada nisi procitala

Komemoracija ubijenoj djeci kojoj u fokusu nisu ubijena djeca

Komemoracija koja je održana 5. maja 2023., povodom Dana sjećanja na ubijenu djecu opkoljenog Sarajeva 1992-1995, pokazuje potpuno amaterski odnos vlasti prema sjećanju na ubijenu djecu, i mogla bi poslužiti kao ogledni primjer kako ne treba raditiIzvor fotografije: unsplash.com
Dan sjećanja na ubijenu djecu opkoljenog Sarajeva 1992-1995. i prigodna komemoracija koja je organizirana tim povodom 5. maja 2023. mogli bi poslužiti kao ogledni primjer šta je sve pogrešno sa aktuelnim politikama sjećanja u Bosni i Hercegovini. Najmanje tri (etno)politike sjećanja liče kao jaje jajetu u skoro svim segmentima, od izgradnje memorijala, preko zvaničnih komemoracija kojima se obilježavaju vlastite žrtve do jednostranih narativa o ratu koji se nameću tamo gdje svaka od tri (etno)politike ima političku prevagu.

O aktuelnoj kulturi sjećanja u Bosni i Hercegovini pisano je više puta, ali je posebno vrijedno istraživanje Kultura sjećanja u lokalnim zajednicama u BiH u izdanju Fondacije Mirovne akademije iz 2017. S fokusom na Veliku Kladušu, Kiseljak, Konjic i Foču kroz case study pristup upravo su plastično prikazane sve sličnosti, jasno uz pojedine razlike koje određuje lokalni kontekst, triju politika sjećanja. Također, publikacija Rat sjećanja Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd iz 2016. godine, sa posebnim fokusom na spomenike, jasna je kritika takvih politika iz perspektive konstruktivnog suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira i svojim naslovom najbolje detektira aktuelno stanje.

Javno proklamovane vrijednosti i ciljevi, ono što ćete toliko puta čuti u obraćanjima raznih zvaničnika kada govore o kulturi sjećanja, uglavnom se mogu sažeti kao pravda (za nas), važnost (naših) žrtvi, solidarnost sa (našim) žrtvama, dok se kao krajnji cilj općenito postavlja pamćenje koje ima najrazličitije moguće funkcije, od toga da se kroz njega oda počast (našim) žrtvama, do pamćenja koje ima funkciju prevencije (da nam se takvo stradanje ne ponovi). Međutim, u stvarnosti, kada sagledate konkretne primjere, vidjet ćete jednu neviđenu dozu licemjerstva i svjesnog rada u korist vlastite štete pri čemu ne samo da nema iskoraka ka jednakom poštovanju prema svim žrtvama, nego nema poštovanja, solidarnosti i smislenog odnosa ni prema našim žrtvama.

Birokratski odabir datuma

Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva izabran je potpuno arbitrarno. Od 2009. kada je otvoreno spomen-obilježje u centru Sarajeva u znak sjećanja na ubijenu djecu kao Dan ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995. obilježavao se 9. maj - Dan pobjede nad fašizmom. Bila je to ponajviše odluka tadašnjih vlasti Grada Sarajeva i gradonačelnika Alije Behmena (SDP). No, 2019. Vlada Kantona Sarajevo zatražila je od Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 92-95 da izaberu novi datum, s ograničenjem da to mora biti neki dan u periodu od 2. do 9. maja budući da se u tim danima obilježavaju Dani Kantona Sarajevo. Namjera je bila, kako je tada objašnjeno, da se odredi poseban datum te se tako oda posebno poštovanje ubijenoj djeci. Od te namjere došlo se do toga da je izabran 5. maj koji simbolički nema nikakve posebne veze sa ubijenom djecom opkoljenog Sarajeva. Štaviše, kako je pokazala dr. Zilha Mastalić-Košuta sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, na taj datum tokom višegodišnje opsade Sarajeva, nije ubijeno nijedno dijete. Dr. Mastalić-Košuta, koja se u svojim istraživanjima najviše bavila upravo ovom temom, ukazala je na problematičnost takve odluke podsjetivši na niz drugih datuma koji imaju nemjerljivo simboličko značenje, od prvog ubijenog djeteta, granatiranja porodilišta i smrti beba, do datuma kada je u pojedinačnim granatiranjima ubijeno najviše djece.

U vrijeme podizanja spomenika ubijenoj djeci u Sarajevu je vođena žustra debata o tome da li memorijalom treba da budu obuhvaćena sva djeca, odnosno da li treba uključiti i djecu ubijenu na području koje je kontrolirala Vojska Republike Srpske. Iako je na kraju prevagu odnio redukcionistički stav da se uključe samo djeca koja su poginula u opkoljenom dijelu Sarajeva - važno je reći da je sredinom 2000-ih takva debata bila moguća kao i da je značajan broj javnih ličnosti pa i građana smatrao da treba ići ka inkluzivnijem rješenju. Danas je takva debata nezamisliva, postoje dvije odvojene komemoracije, dva spomenika, jedan u Sarajevu a drugi u Istočnom Sarajevu i sjećanje na ubijenu djecu potpuno je podijeljeno po etničkim, odnosno entitetskim linijama. No, paradoksalno je da se ovakvim redukcionističkim pristupom - da se obuhvate samo ubijena djeca iz opkoljenog dijela Sarajeva - isključuju ne samo neželjene žrtve na neprijateljskoj strani (djeca ubijena djelovanjem ARBiH) već se isključuju i djeca koja su ubijena od strane pripadnika VRS, ali su se u vrijeme pogibije nalazila na području grada koji je bio okupiran. Tako su pripadnici VRS u maju 1993. u Semizovcu (Vogošća) ubili cijelu porodicu Hasiba ef. Ramića među kojima je bilo i četvero njegove maloljetne djece koju bi, ako se slijepo držimo argumenta o ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, trebalo isključiti iz sjećanja jer su ubijena na teritoriji pod kontrolom VRS, a ne na području opkoljenog Sarajeva. Isti je slučaj i sa djecom ubijenom od strane VRS-a na okupiranoj Grbavici.

Performans u prvom planu

Komemoracija koja je održana 5. maja 2023. pokazuje potpuno amaterski odnos vlasti prema sjećanju na ubijenu djecu. Institucionalno, komemoraciju su podržali Vlada Kantona Sarajevo (SDP, Narod i pravda, Naša stranka), Općina Centar (Naša stranka) i Udruženje roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 92-95, dok su personalno, u prvom planu bili Benjamin Isović, sin legende sevdaha Safeta isovića i kompozitor, te dirigent Mehmed Bajraktarević, bivši direktor Muzičke škole na Ilidži koji su dali autorski pečat programu. Fokusiravši se na pravdu u smislu zahtjeva da odgovorni za ubijanje djece budu procesuirani, na komemoraciji se moglo čuti desetine citata o pravdi, od Che Guevare i Alije Izetbegovića, preko Pascala, Hugoa, Disraelija do Biblije i Kur’ana. Onda je dječiji hor od 1.601 djeteta, sadašnjih učenika koji su komemoraciji prisustvovali po instrukciji Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo i u organizaciji škola, izveo niz pjesama među kojima je bila i Padaj silo i nepravdo, uz pokliče na kraju pjesme Juriš! Juriš! ili pak Bella Ciao. Performans je upotpunjen i prigodnim recitalom, a možda najsramniji dio komemoracije bio je trenutak kada je pjesma Miloša Crnanjskog Naša elegija bosnizirana tako što je Gračanica zamijenjena Srebrenicom, takovska groblja bosanskim grobljima, a Marko zamijenjen nekim prigodnijim imenom. Za sve to vrijeme, u zvaničnom programu, nije se našlo vremena da se počast ubijenoj djeci oda minutom šutnje, učenjem El-Fatihe ili na neki drugi prikladan način. Da bi se performans upotpunio, sa zvučnika su puštani zvuci rafalske paljbe i granatiranja, a djeca su u tom igrokazu imitirala svoje vršnjake koji traže zaklon kako bi preživjeli. Ovakvu retraumatizaciju naknadno su kritikovali i iz pojedinih udruženja civilnih žrtava rata koji su prisustvovali komemoraciji smatrajući takav potez neodgovornim i nepromišljenim.

Osim što se u sat vremena programa nije našlo za shodno odati počast ubijenoj djeci na bilo koji prikladan način, za sve vrijeme komemoracije nije se čulo niti jedno puno ime i prezime ubijene djece. Prošlogodišnja debata o broju ubijene djece u Sarajevu i salva uvreda na sve one koji su pozvali da se sa brojevima žrtava postupa odgovorno, utjecali su da se debata o broju zatvori tako što će se nastaviti insistirati na broju od 1.601 djeteta dok će se svaki pokušaj otvaranja debate sasjeći u korijenu, uz optužbu da oni koji bi da ovo pitanje otvore ubijenu djecu svode na broj. Ovdje, zbog nedostatka prostora, nemam namjeru detaljnije otvarati ovo pitanje, ali želim ukazati da upravo insistiranje na broju od 1.601 ubijenu djecu svodi samo na broj, a ne obrnuto. Da bi održali ovaj broj kao zvaničan, bježi se od čitanja imena ubijene djece, paradoksalno ali čak i sam spomenik ubijenoj djeci postaje sve nepoželjniji jer ni sam spomenik ne podržava broj od 1.601. Na spomeniku se nalazi oko 600 imena ubijene djece, prema spisku koji je pri izgradnji memorijala verifikovan od strane Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 92-95, gradskih i kantonalnih vlasti, uz činjenicu da manji dio roditelja nije želio da imena njihove djece budu upisana kao i da je još tad najavljen daljnji rad na samom spisku kako bi bio što tačniji. Do danas na tom polju nije urađeno ništa više u odnosu na 2008. godinu što je svakako sramno i ne može da služi kao izgovor za kanton koji ima naučne institute zadužene baš za ovu temu, univerzitet, milijarde maraka budžeta… Povratnici u Prijedor, koji ništa od pobrojanog nemaju, uspjeli su doći do svakog podatka i poimenice popisati ne samo ubijenu djecu već i civile i to uraditi u tri izdanja svaki put dodatno pročišćavajući podatke. Nažalost, bila je to komemoracija djeci na kojoj su ubijena djeca bila u drugom planu, bez čitanja imena, bez pokušaja da se od zaborava otrgne barem nekoliko njih - ko su bili, šta su voljeli, šta je ostalo iza njih, kako ih se najmiliji danas sjećaju. Iza svakog imena nestao je jedan cijeli svijet kako je to pokazano u filmu Lakonoga o malenoj Aidi Kučuk koja je ubijena 3. maja 1992. u sarajevskom naselju Grbavica.

Primjeri kako može bolje

Može li drukčije? Naravno, i tu ne treba posebna pamet jer već postoje primjeri iz, na primjer, Viteza i Prijedora. Komemoracija za 102 ubijene djece u Prijedoru primjer je kako i određeni performans može biti smislen, poslati važnu poruku, kakvi su oni koje je u Prijedoru radila, na primjer, umjetnica Elma Selman. U Prijedoru umjesto besmislenih pokliča Juriš! Juriš! sve vrijeme čujete imena, prezimena i starosnu dob ubijene djece… Hopovac Adis, 5 godina. Hopovac Ibrahim, 7 godina. Horozović Nermin, 11 godina. Horozović Nermina, 15 godina. Hrnić Zlata, 15 godina… Svi koji dođu na komemoraciju su uključeni jer imaju priliku da ponesu po jednu ružu, da, nakon roditelja i porodica ubijene djece, tu ružu polože na centralnom trgu, čime se ostvaruje duboka emocionalna veza među svim učesnicima što je nemoguće zamisliti u postavci gdje imate publiku i izvođače. Prisutnima se isključivo obraća neko od roditelja ubijene djece, ne izvode se nikakve pjesme jer prosto - za takvu tragediju prigodne pjesme nema. Ne puštaju se zvukovi rafala i granata - imena, prezimena i dob ubijene djece i njihovo ponavljanje iznova i iznova u srcu stvaraju jezu i dovoljno su bolni da budu opomena, a opet da ne izazovu štetu. Primjer je i komemoracija za osmero ubijene djece u Vitezu koju organiziraju isključivo porodice ubijenih. Služi se misa, ne drže se nikakvi, ama baš nikakvi govori, svi prisutni polažu cvijeće na spomenik podignut na mjestu pogibije, u dvorištima porodičnih kuća. Ne postoji protokol, nema prozivanja zvanica, svi su dobrodošli… Nakon mise roditelji i porodice ubijene djece vas pozivaju da im budete gosti tu u njihovim dvorištima, ni 10 metara od mjesta pogibije djece. Njihova topla riječ, stisak ruke, poziv na kafu, ali i njihove suze, njihova bol koja je tad vidljiva golim okom, mogu vam pokazati ne samo šta smrt jeste već, jednako bitno, i šta život jeste.

Autor: Nedžad Novalić

Historičar, novinar i aktivista iz Sarajeva. Koautor knjige „Vlasenica i njena okolina: prilozi za historiju jednog grada“ i dokumentarnog filma „Dom u tuđini“. Osvrte, komentare i analize objavljivao je u BiH i regionu. Radi u Centru za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd.

Tekst je objavljen u internetskom časopisu Res Publica

[HelaS]

Najpoštenije bi bilo imati jedan, jedinstven spomenik svoj ubijenoj djeci u ratu u BiH od '92. do '95. godine.

Spomenicima iz gornjeg teksta, političari koriste smrt djece za vlastite političke interese

[piupiu]

@Bloo Jesam čitala, ovaj Res Publica je odličan!

A tekst je... treba ga oštampati u letke i dijeliti okolo. To okičovljenje pijeteta prema ubijenoj djeci je jedna od najružnijih posljedica instrumentalizaije njhovih izgubljenih života. A performans s jurišanjem i rafalima je beslovesan, mada je sasvim moguće da je i on samo rezultat loše estetike i potrebe da se sve što plastičnije naglasi.

Inače se taj kompletan dio grada - koji bi trebao biti park, radost, djeca, životinje, život - pretvorio u jedan veliki memorijalni centar. Dok prodješ kroz njega, tri puta te zaboli stomak od tuge. U Sarajevu ljudima kao da žele zabraniti zacjeljenje.

No, čini mi se da se prvi obrisi ozdravljenja počinju nazirati. Nadam se!

[Bloo]

beslovesan

E ova riječ mi je falila...i nikako da mi se raštrkana slova poslože u tintari.

[drug_profi]

Ja opet moram reci da vi znate puno tih fensi rijeci.
Zar nije lakse reci glup ili besmislen?

[piupiu]

Ja opet moram reci da vi znate puno tih fensi rijeci.
Zar nije lakse reci glup ili besmislen?

Ma nije fensi riječ, nego je starinska. I znači više od 'glupog' i 'besmislenog'.

Ta koja ti prva padne na um, intuitivno, je najbolja riječ.