zijancer wrote:Irsar wrote:Ja, iz nekih ličnih razloga, niti ne mogu imati jednostavan život taman da me se teleportira kroz vrijeme u vrijeme samog Poslanika a.s.
Kakvu tačno razliku vidiš između tog vremena i našeg

? (uživaću u čitanju tog objašnjenja)
Uh odakle početi? Možda od najočitije stvari? Vladavina kvantiteta i povlačenje vjere i kvaliteta. Danas živimo u izobilju/kvantitetu, izobilju koje je mnoge ljude učinilo "neosjetljivim" na velike probleme koje taj kvantitet sa sobom nosi (o čemu, možda, malo poslije). Nikada više ljudi nije bilo, nikada više bogatstva (ukupno gledano), ljudi nikada nisu imali materijalno ugodniji život (moderna medicina, električna energija, mehanizacija i drugo). Sve to stoji kao nesporna činjenica.
Istovremeno, paradoksalno, umjesto da se takva ugodnost i olakšice upotrijebe za oslobađanje dijela svog vremena u potrazi za Vječnim, u izučavanju vjere i obožavanju Allaha/Boga, ljudi traće kompletne svoje živote skačući sa jedne na drugu prolaznu uživanciju; plitku uživanciju koje su i oni sami svjesni, iako misle da "to tako treba" pa ustrajavaju dok ne bude prekasno. No postoji i mnogo mnogo gora stvar*, o čemu ukratko ubrzo.
Na primjer u domenu likovne umjetnosti, nekada je bila nesporna ljepota i uzvišenost nečega ovakog:
da bi od strane modernog čovjeka bila zamijenjena nečim grotesknim poput ovog sranja:
Ta davna vremena su u svemu bila takva: svugdje se nastojalo prikazati i na neki način čovjeku približiti Vječno i Uzvišeno; dok danas vlada grubi materijalizam i kvantitet.
*A ta mnogo gora stvar je da čovjek, u smislu "kalupa" po kojem ga Allah stvara, može proizvesti razne potpuno ispravne ali različite mentalitete ljudi. Tako postoje ljudi kojima je Allah/Bog
prva i najvažnija stvar u čitavom njihovom životu; baš kao što će, na primjer, neko talentovan za neki sport se fokusirati na isti - i biti hvaljen od strane društva za tako nešto;
međutim, kad su u pitanju ljudi kojima je Allah prvi i najvažniji, kojima je kompletno biće "talentovano" za spoznaju Njega i za življenje po Vjeri, vidimo da su danas takvi ljudi u vrlo teškoj situaciji:
- počevši od činjenice da u modernim društvima sva djeca moraju, u pravilu, ići u vrtiće i osnovne škole, posredstvom kojih im se "lomi" ta talentovanost i stavlja im se veo na um kroz indoktrinaciju modernih stavova (tipa jednakosti svih ljudi, spolova, ovog i onog; potom o "važnosti" moderne nauke; potom o "nužnosti" bivanja ovakvim ili onakvim u društvu, iako društvo može biti duboko bolesno);
- pa sve do činjenice da samo društvo - kroz medije, zakone i pravila - sputava takve ljude i vrši vid mentalnog nasilja nad njima ne dopuštajući im da imaju svoje stvove i da shodno njima žive; tu u priču uskače i činjenica da takvi ljudi vide neke moralne dekadencije jednako jasno kao što vide svjetlost Sunca, dakle neizbježno je da imaju reakciju na to; ali ih se prisiljava da "budu tolerantni", jer kao to je sve OK, iako se ljudi kroz tu dekadenciju upropašćavaju.
I td. Znači, zarad plitkih uživancija miliona se za par stotina njih već priredio Džehennem ovdje i sada, na Dunjaluku. A patnja je veća u intenzitetu od užitka, treba se samo sjetiti šta je Artur Šopenhauer mislio kada je rekao "treba samo usporediti užitak koji neko dobije hranjenjem, od boli i patnje bivanja hranom". Hoću reći, tih par stotina ima veći intenzitet patnje nego što možda i milioni njih imaju užitka, no opet se zarad tih miliona žrtvuju ovi drugi. Nepravda i nasilje.
Ovo je samo dio, realno sve ovo zadire
jako duboko u pitanje morala, ljepote i dobrote.
A da i ne spominjem kakvi su
ljudi kao takvi bili prije, evo jedan hadis kao primjer toga:
Tačno je vrlo upitno ima li
i jedan čovjek nivoa obazrivosti prema svom bratu muslimanu kao što je ovaj - toliko da mu je "dao" jednu od svojih žena (tj. razveo se da bi drugi se njome oženio) i
pola svog imetka. Kakav čovjek mora neko biti da bude
toliko dobar? Rekao bih pravi čovjek, dok ovo danas što imamo su ljudi samo u imenu, baš kao što su mnogi muslimani samo takvi u imenu. Ovo govorim zato jer su brak i spolni odnos vrlo važne stvari za skoro sve ljude, uskraćivanje kojih - ili kasno kušanje istih - je pogubno po moral i dobrobit kako individue tako i društva. Ali to je još jedna priča sama za sebe... Usput, namjerno kažem "brak i spolni odnos", a ne samo "spolni odnos", jer ići u drugi ekstrem - poput današnje "seksualne revolucije i slobode" - je jednako pogubno.