Hamolj wrote:
Pod broj jedan jugoslovenske granice su bile zatvorene do 60-ih, iz države si mogao samo pobjeći, a nikako se kulturno išetati. Spominješ procvat 60-ih godina, a to su upravo godine kad su granice otvorene i kad je Jugoslavija počela izvoziti radnu snagu u Njemačku, Austriju i Francusku jer ih nije mogla sve zaposliti. Pola muških članova moje porodice je iskoristilo tu mogućnost i zaputilo se prema zapadu.
Ekonomski procvat Jugoslavije u šesdesetim nema nikakve veze sa ekonomskom migracijom. Ona je posljedica političkog dogovora, odnosno reparacije ratne štete Jugoslaviji. Prije te ekonomske migracije Jugovića na koju se pozivaš, imao si dva predhodna vala ekonomske migracije iz Italije i Portugala u Njemačku. Pa onda val Turaka.
Na kraju, da je sve to i posljedica ekonomskih prilika, tadašnji val ekonomske migracije nije ni približan ovome danas. U ona doba su odlazili pretežno ljudi koji su radili teže fizičke poslove u građevinarstvu, šumarstvu ili auto-industriji, dok nam danas odlazi stanovništvo u rasponu od fizičkih radnika do doktora i inžinjera. Velika je to razlika koja tebi, očito, ništa ne znači. Bitno je da si ti
u svojoj zemlji, i u svojoj vjeri.
Ta politika nas i desetkuje na svim poljima, evo dvadeset godina.
Država je bila stabilna zato što nije uvozila, a izvozila je škart robu, ne u zemlje Zapadne Evrope nego u druge komunističke zemlje.
Škart robu? To je doba kada su zavidovaćka "Krivaja" ili sarajevski "Šipad" imali svoja predstavništva diljem Evrope i Sjeverne Amerike.
Zlatno doba naše industrije u mnogim segmentima.
Danas takvih giganata nema. Ili su uništeni, ili su podizvođači radova u segmentima za "Ikeu":
Da je Jugoslavija funkcionisala na principu tržišne ekonomije autoindustrija Kragujevac je mogla istog dana kad je i otvorila staviti ključ u bravu i zatvoriti jer su proizvodili auta koja kvalitetom nisu mogla parirati evropskim. Autoindustriju sam naveo samo kao primjer, isto je bilo i sa ostalom industrijom. Šta smo imali ?
Zašto se referišeš samo na Zastavu? Pa auto-industrija u bivšoj YU je započela tako što je upravo počela proizvoditi licencirana auta sa zapada. Prvo NSU, današnji Audi, pa Fiat, pa onda sarajevski TAS, pa Renault u Sloveniji. Očigledno da nisi upoznat sa tim djelom historije bivše Jugoslavije.
Istina, nije tadašnja Jugoslavija mogala tehnologijom parirati zapadnim zemljama, no nije ni Kina prije dvadeset godina, već ju je kopirala, da bi je kasnije samostalno razvijala.
Imali smo tešku industriju poput proizvodnje željeza i čelika koja i nije bila toliko profitabilna i koja je stvarala veliko zagađenje. Imali smo solidno kvalitetnu hemijsku industriju koja je takođe bila veliki zagađivač. Imali smo veliki broj termoelektrana, ponovo veliki zagađivači.
Je l' to bila neka razlika između razvoja teške industrije u Jugoslaviji i Velikoj Britaniji sedamdesetih godina?
Nija valjda da su Britanci tada već počeli prelaziti na solarne panele i energiju pogonjenu vjetrom?
Jedino što nam je od industrije bilo kvalitetno bila je industrija namještaja, ali razlog tome je što imamo jednu od najkvalitetnijih sirovina u Evropi. Jugoslovenska industrija svojim kvalitetom nije mogla parirati evropskoj i da je bila tržišna ekonomija industrija bi iste sekunde propala. Opstala je samo zbog planskog tržišta i prisiljenosti stanovništva da kupuje ono što i proizvede, dalje nije bitno uopće diskutovati.
I danas se povlače priče o podvizima Hidrogradnje i Energoinvesta, a obje firme su isključivo bile prisutne na tržištu siromašnih afričkih i azijskih zemalja, na evropskom ih nije bilo nigdje.
Imali smo mi tu "najkvalitetniju sirovinu" i u AU, pa se bosanski stilski namještan nije proslavio diljem Hasburške monarhije. Uzgred, mit je ta tvrdnja od "najkvalitenijoj sirovini".
Druga stvar, na osnovu čega ti tvrdiš da jugoslovenska industrija nije mogla parirati tadašnjoj evropskoj. Po čemu je tadašnja španska ili portugalska industrija bila jača od jugoslovenske? Ili pak Grčka? Možeš li objasniti?
Koliko si kontaminiran SDA propagandom svjedoči činjenica da ne znaš kako je za potrebe osnivanja "Energoinvesta", Emerik Blum "u februaru 1969. godine angažuje američku konsultantsku firmu McKinsey&Company da ga savjetuje u reorganizaciji preduzeća u segmentu menadžmenta. Ljudi iz McKinseya bili su jednako zbunjeni zahtjevom firme koja dolazi iz socijalističkog bloka, u kojoj je radničko samoupravljanje osnovni oblik upravljanja preduzećem. Uspostavljena je saradnja koja je trajala sve do 1992. godine."
Alijići su to sve razjebali iz vlastitih ideološki pobuda kako bi se jelo "zlatnim kašikama".
Emerik Blum je, prema sopstvenom svjedočenju, bio miljenik medija. Svoju privatnost je čuvao od medija i tek malo možemo da saznamo o Blumovom životu kroz intervju koji je s njim radila novinarka Marija Braun iz Večernjih novina u avgustu 1981. godine. U intervjuu saznajemo da Blum nije koristio godišnji odmor otkako je postao direktor Energoprojekta pa sve do momenta kada je intervju rađen. Znači, tridesetak godina. Slobodno vrijeme provodi na planinama oko Sarajeva loveći divljač. Danas se u fondu Zemaljskog muzeja nalazi 107 eksponata raznih životinja koje je Blum poklonio ovoj instituciji.
Pored domaćih medija, poput beogradske Politike i NIN-a, zagrebačkog Starta i VUS-a te sarajevskog Oslobođenja i Večernjih novina, o poslovnim uspjesima Energoinvesta pisali su i strani mediji: od Newsweeka i Financial Timesa pa do moskovske Pravde. Tokom januara 1972. godine, Energoinvest je posjetio Gilbert Burck, novinar američkog časopisa Fortune, koji je bio impresioniran onim što je vidio. U svom tekstu svjedoči o preduzeću koje ima stopu rasta od 20% godišnje, sa godišnjim prihodom od 160 miliona dolara, a na istraživanja, razvoj i stipendije troši pet-šest miliona dolara, i koje vodi poduzetnički genije Emerik Blum. Gilbert Burck, opisujući Energoinvest, kaže kako je to briljantna improvizacija koja veoma liči na sistem privatnog poduzetništva sa dobrim menadžmentom u samoupravnom okruženju.
Kamo sreće da nam SDA oligarhija stvori jednog ovakvog vizionara o kome će pisati svjetski poznati mediji, umjesto da nam konstano nameće ideološki isprojektovane provincijalce kojima je najveći doseg u životu postati vječnik ili parlamentarni zastupnik.
