trocadero wrote: ↑09/02/2022 09:16
U sklopu različitosti je kako čitalac prilazi pojedinom piscu. Ja ne mogu izbrisati sliku Jergovićevog opisa sa Fuadom Midzićem kad mu u Jasenovcu ustaški inžinjer od spaljenih kostiju donosi kantu ljudske masti na analizu. On gledajući je premišlja koliko je u njoj ljudi i da li su tu i njegovi drugovi Danijel Ozmo i Ozren Novosel?
U Jergovićevu tradicionalnu publiku valjda spadaš i ti jer broj njegovih knjiga u tvojoj biblioteci je dvocifren tj. veći od mog.
Ne vidim smisao toga kad i kako je Jergović izašao iz Sarajeva? Znaš i sam da se sa Aralicom stalno prepucavao, o Praljku govorio krajnje negativno a taj skup mislim naveo da je Šagolj bio samo voditelj.
Ima tema o Jergoviću pa bujrum.
@PM72 hvala na uvažavanju, sve ti srećno i veselo bilo!
Super. Sve pet. To znači da si se ti sa monstruoznošću NDH počeo susretati sa Jegovićem, a ja Samokovlijom, koji je bio obavezna lektira u srednjoj školi.
Ne u ex-Yu, već u tek konstruisanoj daytonskoj BiH.
Ako mene pitaš po pitanju odnosa spram Holokausta, onda mi je prvi na spisku Kiš, koji mi je uzgred omiljen od svih ovdašnjih pisaca, dok je Samokovlija odmah iza njega ako želiš da se uvjeriš u stvarni život ovdašnjih Jevreja. Uglavnom se radilo o sirotinji koja je teško živjela.
Zašto dajem prvenstvo prolaza njima dvojici? Zato što su oni svjedočili o o nečemu što su poznavali, doživjeli, neposredno svjedočili.
Kišev opis oca kojag odvode u logor je možda nešto najupečatljivije i najemotivnije što sam doživio kao čitalac.
Tako hladnokrvno opisano, gotovo sa ravnodušnošću, a opet tako znalački emotivno.
No, ono što je razlika između Kiša i jednog Jergovića jeste što je prvi sebe nikada nije lišio svog iskustva, niti ga se odricao. Kiš je smatrao da pisac koji piše kao da sipa kao iz rukava, a da ne piše iz vlastita iskustva, odnosno da svako svoje dijelo krvavo ne porađa, i nema ništa za reći.
Zato kod Kiša i nećeš naći opise tipa Jergovićevih, jer je on znao da to ne funkcioniše na taj način. Njemu su trebale decenije da bi se napokon suočio sa gubitkom vlastitog oca, dok Jergović o takvim sudbinama može pisati sa takvom lakoćom i imaginacijom da ga ne pritiska teret prošlosti.
Jergović se cijelog svog života u svojim knjigama oprašta od nečega, dok, kako sam tvrdi, on nema sjećanja, memorablija, to je sve samo šlagvort za priču!? Opet, sve živo u njegovoj književnosti su artefakati, suveniri, spomenari na prošle živote?
Kao da takve stvari nisu dio njegova identiteta: on recimo sa današnjom BiH nema nikave veze, no stalo mu je do nje na nekom - haj'mo reći - ezoterijskom nivou. On se nje ne odriče, ali u njoj danas ne može pronaći ništa sa čim bi se identifikovao. Njegova Bosna je utopija u kojoj smo mi svi pomalo Srbi, pomalo Hrvati, pomalo Bošnjaci. Plemenito nema šta. Nemam ništa protiv.
Eh, sada je pitanje koliko su na to spremni svi oni koji su na njegovu stranu dok kritikuje sarajevsku "građansku" politiku, jer njima ništa "građansko" nije po volji. Eno ti zadnja kolumna Josipa Mlakića na "Bljesku", gdje se možeš uvjeriti da Forto nije ništa bolji od Komšića.
To se i vidi tvojim pisanjem na forumu i da ti ne laskam jedan si od omiljenih čije postove volim pročitati .Nevezano za književnost već i ostalo kad odudaraš u svojim stavovima od jednolične mase. Što ne znači da si uvjek u pravu ili načitano pametniji i da se nećemo preganjati. 
