Ja sam te zamolio da se pustiš politike, i da sa naučne strane objasniš razliku. Ti si ipak dala objašnjenje koje je klasična kreacija zapadnih i istočnih političkih interesa, pa samim tim tvoji motivi da raspredaš na ovu temu uopće nemogu biti dobronamjerno prihvaćeni.Connaisseur Karlin wrote:Do kraja 18 sotljeca , svaki Bosanac/Bosnjak, bez obzira ne relgiju je bio Bosanac/Bosnjak, tad nije bilo etnickih grupa, ali danas imamo etnicke grupe , a jedna od njih je Bosnjak , koja u BiH Ustavu definira osobu muslimasnke religjske vjeroispovijetsti iz danasnje BiH. Danasnja Bosanjastvo je udaljeno od danasnjeg Bosanstva, a ovo je tipicno i kod BiH hrvata i srba u BiH. Nelogicno je da danasnji Bosnjaci pricaju i nekadasnjem istorijskom bosnjastvu kao iskljucivo njihovoj istorijskoj proslosti, a istoremeno BiH hrvati i Srbi ne zele ni pricati o nekadansjem bosanjstvu/bosanstvu, ali iz iskljucivo radikalanih nacioalnih razloga. Sto danasnji Bosnjak-musliman iz BiH poksuava pricom uraditi ili uvjeritisa vracanjem na daleku bosansku/bosnjacku proslost? Sto je cilja takve price? Tad nije bilo etnickih grupa!Ricken wrote:Karlin, objasni nam razliku bosanstva i bošnjaštva u historijskom kontekstu, a pri tome zaboravi na trenutni aktuelni politički momenat na tu temu?
Pod jedan etnička skupina znači: populacija ljudi, koju spaja porijeklo, historija, kultura, jezik na određenom geografskom području.
Tvoja je greška što etničke grupe isključivo djeliš na religijskom osnovu, a u etnologiji je ta odrednica nebitna, jer religija uopće neodređuje etničku skupinu. Ali dobro to je potpuno u duhu političke imbecilnosti u kojoj živi daytonska BiH. Šta po tebi Bosna postoji od 18. viejka i samo je od tada valja posmatrati. Aha.
Govoriti da u vrijeme 18. i 19. vijeka nije bilo etničkih grupa, na prostoru bivše yu je čista glupost motivirana političkim, a ne naučnim interesima. Na tragu tih stupidnih ideja, možemo dalje pojednostaviti stvari i zaključiti da ti nama želiš da kažeš da su se u Bosni skupili u 18. i 19. vijeku neki ljudi i organizovali bajramski turnir na male, prvo kao jedna ekipa bošnjani, a onda su skontali da je fudbal zanimljivije igrati ako imaš više ekipa pa se podjelili u tri ekipe, bošnjaci, hrvati i srbi.
Šta je cilj priče, cilj priče je istina i historijska činjenica. Zašto bi bilo ko prihavatao uvezene teorije o etničkim grupama, zasnovane isključivo na političkim interesima, i nekom pravu susjeda na našu domovinu, što je jako dobro objasnio Grašanin u svojim nacrtima.
Zašto bi mi sad žmirili pred historijski činjenicama da bi smo ugodili susjedima?
Citat iz jednog naučnog rada:
"Bosanske katolike, muslimane i pravoslavne je kao Bošnjake označavao i Ilija Garašanin (1812-1876.), ministar za unutrašnje poslove od turskog Carstva zavisne Kneževine Srbije i glavni ideolog tako zvanog velikosrpskog velenacionalnog programa (to je u stvari čovjek koji je stvorio današnje bosanske Srbe i pomagao u stvaranju današnjih bosanskih Hrvata). U svom političkom programu, uglavnom poznatom pod imenom ”Načertanije” odnosno u poglavlju ”O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i sjeverne Albanije” je čak osam puta spomenuo Bošnjake.
8 I. Garašanin je u tom poglavlju prvo pisao o srpskoj državi i obliku srpske državne zajednice i naglasio:
”Ako Bošnjaci ne bi ovo primili to bi otuda kao sigurno sljedovalo raskomadanje Srbalja na provincialna mala knjažestva pod osobitim vladajućim familijama koje bi nepremjeno tuđem i starom uplivu (bile) predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidele”.
O srpskim državnim i nacionalnim interesima je zapisao:
”Ko god dakle ovom narodu dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjažesko dostoinstvo preporučivati”.
Spomenuo je i diplomaciju Kneževine Srbije:
”K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni i kod ovoga treba zaštitu i svaku pomoć da nađu kad god se o tom radilo bude ovog načela vrednost pokazati”.
Prilično precizno je opisao na koji način bi moralo doći do ujedinjenja Bosne i Srbije:
”Ustav i sva ustrojenija glavna knjaževstva Srbije u Bosni i Hercegovini među narodom rasprostranjavaju, nego još i to da se za vremena nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu primi da bi se ovi praktično u političeskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obučavaju i za takve činovnike prepravljaju koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svome otečestvu u djelo privesti mogli. – Ovde je naročito nužno to primjetiti: da ove mlade ljude pored ostalih treba osobito nadziravati i vaspitavati tako, da njihovim radom sasvim obvlada ona spasitelna idea opšteg sjedinjenja i velikog napretka. Ova dužnost ne može se dovoljno preporučiti”.
Brinuo se i za kulturni život Bošnjaka i Srba:
”U ovoj celji nužno bi bilo narediti da se po gdi koja knjiga molitvena i pesme molitvene i pesme duhovne u beogradskoj tipografiji štampaju; – posle toga i molitvene knjige za pravoslavne Hristijane, zbirku narodnih pesama, koja bi na jednoj strani sa latinskim a na drugoj sa kirilskim pismenima štampana bila; osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i opšta narodna istorija Bosne u kojoj se ne bi smela izostaviti slava i imena nekih k muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka. Po sebi se pretpostavlja da bi ova istorija morala biti spisana u duhu slovenske narodnosti i sa svim u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka”.
I. Garašanin je posebno lijepo pisao o uticaju Srbije na Bošnjake – katolike i pravoslavne:
”Na istočnog vjeroispovijedanija Bošnjake veći upliv imati, neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija naprotiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački frateri”.
