Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
annoy wrote:Meni su doorsi isključivo love love love
Mogu se izgubiti u njima danima
Peace frog je odlična Ja bih još dodala Orange Country Suite, Blue Sunday, Spanish Caravan...
Meni je najbolja "Waiting for the sun" pogotovo stih "this is the strangest life I've ever known". Prvu ploču od Doorsa mi je kupila supruga, Morrison Hotel/Hard Rock Cafe. Do tad sam ih slušao na CD-u.
Inače od ranih nogu me amidža upoznao sa njima.
annoy wrote:Meni su doorsi isključivo love love love
Mogu se izgubiti u njima danima
Peace frog je odlična Ja bih još dodala Orange Country Suite, Blue Sunday, Spanish Caravan...
Meni je najbolja "Waiting for the sun" pogotovo stih "this is the strangest life I've ever known". Prvu ploču od Doorsa mi je kupila supruga, Morrison Hotel/Hard Rock Cafe. Do tad sam ih slušao na CD-u.
Inače od ranih nogu me amidža upoznao sa njima.
Mene je daidza, jos u srednjoj. Cak mi je poklonio i ovu knjigu na engleskom.
Medjutim kako sam tada bio u nekim drugim vodama , ta knjiga se vucala po policama desetak godina. U medjuvremenu sam poceo slusati i blues i rock, al' knjigu nikada nisam procitao, jer je nestala iz kuce, jbg.
da ne vazim dugo i šrioko o ovom čovjeku, sve je već rečeno
ova pjesma mi je posebno draga, jer dok je slušam imam mini film u glavi, neki combo religijskog westerna
u slučaju da niste još otkrili
izvrstan bend
Postmodern Jukebox
vintage i ostali coveri popularnih pjesama
pjevačice se mijenjaju, ali ideja je izvrsna
Slijedi još jedan, po svemu sudeći, kilometarski post , ali boli me briga, osjećam se inspirisano. Šta je povod danas? Post rock.
What the fuck is post rock neki će se pitati? (iako ne mnogo vas vjerovatno) Post-rock je naziv kojeg je u široj upotrebi prvi počeo koristiti Simon Reynolds 1994 godine opisujući debi album Londonske grupe Bark Psychosis. Iste te godine u magazinu The Wire elaborirajući na temu post-rocka, dao je sljedeću definiciju.
"Post-rock znači korištenje rock instrumentacije za ne-rock svrhe, korištenjem gitara u svrhu generiranja tonova i tekstura umjesto rifova i solaža" Kratko rečeno post-rock je u neku ruku inverzija strukture tradicionalne rock muzike. Opisujući spomenute Bark Psychosis dodao je i "da su oni djeca Brian Eno-a u smislu da koriste studio da kreiraju svoj fiktivni akustični prostor, umjesto simuliranja iskustva žive svirke"
Eh sad, slijede neki od najvažnijih post rock bendova/albuma po mom izboru.
Talk Talk - Spirit of Eden / Laughing Stock
Nekih 5-6 godina prije nego što će post rock dobiti ime, Talk Talk su ga izumili na svoja dva remek djela Spirit of Eden i Laughing Stock. Spominjanje imena Talk Talk će sve vjerovatno prvo asocirati na par zapaženih hit singlova sa polovine 80-tih (najpoznatiji među njima
It's My Life i Life's What You Make It) Već na albumu Colour Of Spring je bilo jasno da Talk Talk nisu zadovoljni sa tim statusom i bilo je već
naznaka da se pjesme lidera i glavnog autora Marka Hollisa kreću u potpuno drugačijem smjeru od muzike koju je u tom momentu dominirala
80-tim. Međutim ništa nije moglo pripremiti na zaokret od 180 stepeni koji su Spirit Of Eden i Laughing Stock priredili. Bile su to albumi slobodne, improvizatorske strukture, bez prepoznatljivih strofa i refrena, koje su djelovale kao neke živopisne impresionističke slike. Jazz, folk, avant garda, rock sve je to tu negdje u ovim albumima, ali izvijeno u neke neprepoznatljive forme, tako da nema smisla govoriti o specifičnim žanrovima.
Mark Hollis je nekoliko godina poslije izjavio da se kod stvaranja i sviranja ova dva albuma vodio nečim što je Miles Davis izjavio jednom prilikom. Da je ono što ne odsviraš jednako važno onome što odsviraš, odnosno o važnosti i moći tišine i minimalizma u muzici.
Slint - Spiderland
1991 u vrijeme kada su Talk Talk objavili svoj poslednji album Laughing Stock, sa druge strane bare u Louisville Kentucky, četvorica mladića iz
(do tada) hard core benda Slint su izdali svoj drugi (i uspostaviće se takođe poslednji) album Spiderland koji će predstaviti njihovu viziju post-rock muzike. Za razliku od Talk Talk, Slint su bili mnogo intenzivniji, mračniji bend i mnogo skloniji onom rock dijelu post-rock jednadžbe. Bili su jedni od prvih koji su koristili kasnije mnogo imitiranu tiho-glasno-tiho dinamiku prepoznatljivu u toliko post-rock i post-metal bendova. I tematski su bili mnogo drugačiji od Talk Talka. Dok su Talk Talk u svojim pjesmama naginjali više filozofsko spiritualnoj tematici protoka vremena, regeneraciji i ponovnog rođenja, Slint su bili okrenuti duboko unutar sebe. I slušajući album ono što se nalazi unutra je emotivna crna rupa, puna osjećaja egzistencijalnog očaja, konfuzije, paranoje, gušenja i tuge. Postoji nešto prijeteće što vreba iz svake pore ovog albuma. Vjerovatno
tome pridonose i vokali koji su namjerno neemotivni, udaljeni i na momente atonalni.
Bark Psychosis - Hex
Bend koji sam spomenuo na početku izlaganja. Bend koji je nastavio razvijati ono što su Talk Talk radili na svoja dva spomenuta albuma.
Razlika se primijeti u promjeni atmosfere. Dok su Talk Talk djelovali pastoralno melankolično, Bark Psychosis su gajili jednu drugu vrstu melankolije. Onu urbanu, melankoliju gradske otuđenosti. I zaista ponekad kada slušam ovaj album, zamišljam se kako hodam kroz prazne gradske ulice i trgove u kasnim noćnim satima.
Tortoise - TNT
Za razliku od do sada spomenutih bendova, Tortoise su izrasli iz Čikaške jazz scene, što se odmah primjeti na načinu i preciznošču kojom sviraju.
TNT im je treći album i meni lično najdraži. Iako se i TNT i Millions Now Living... smatraju za klasičnim post-rock albumima. TNT je donekle drugačiji post-rock album, jedan od razloga je spomenuti jazz background članova benda. Drugi razlog je što su na ovom albumu spojili neke stvari koje nisu bile do tada tipične. Tako se ovdje može čuti dosta easy listeninga i nekih mellow jazz varijanti. Ali isto tako se primjeti i uticaj kompozitora minimalista kao što je Steve Reich, kao i krautrocka a posebice Can-a iz Future Days faze. Rezultat je jedan relativno pitak i slušljiv album, koji nagrađuje duže i dublje slušanje.
Godspeed You Black Emperor! - Lift Yr. Skinny Fists Like Antennas to Heaven!
Godspeed You Black Emperor! više liče na mali komorni orkestar nego na rock bend. I sama muzika im posjeduje te kvalitete moderne klasične muzike. Ta činjenica kombinovana sa talentom građenja grandioznih kompozicija koje neizostavno završavaju sa eksplozivnim krešendom čine ih jednim od najuzbudljivijih post-rock sastava. Dodajte tome svemu i politički aspekat benda i imate osjećaj kad ih slušate da ste dobili provklasna mjesta iz prvog reda za apokalipsu kakvu ni jedan Hollywoodski film nije nikada uspio dočarati.
Mogwai - Young Team
Spominjao sam ranije poznatu tiho-glasno-tiho (quiet-loud-quiet) dinamiku koju mnogi bendovi danas koriste. Glasgovski Mogwai je tu tehniku
doveo do savršenstva već na prvom albumu Young Team. Oni su kao sila prirode, emotivni uragan koji nosi sve pred sobom. Veliko ROCK u post-rocku.
Disco Inferno - D. I. Go Pop
Od svih spomenutih bendova Disco Inferno je jedini ostao poznat manjem broju ljudi, možda zbog tajminga, loše promocije ili činjenici da su
i u raznolikom post-rock društvu bili drugačiji od ostalih. Kao prvo razlikovali su se po tome što su ekstenzivno koristili semplere
sekvencere i ritam mašine. A i muzički su naginjali jednom drugom post vremenu, onom post punk ere. Osjeti se nešto od uticaja grupa kao
što su Wire i Joy Division u njihovoj muzičkoj smjesi.
Stereolab - Emperor Tomato Ketchup
Na kraju kao najeklektičniji bend ove šarolike post-rock družine moram spomenuti Stereolab. Njih naravno svrstavaju i u mnoge druge žanrove,
međutim po neortodoksnom muzičkom razmišljanju nedvojbeno pripadaju u post-rock. Stereolab je vjerovatno i jedini bend od spomenutih sa
snažnim instinktom za dobru pop melodiju koje su prožete kroz njihov šarolik kaleidoskop koji uključuje sve od eksperimentalnog rocka, krauta,
Frankopanskog popa i šansone pa do loungea, jazza i easy listeninga. Sve ove stvari su dovedene do vrhunca na Emperor Tomato Ketchup albumu.
Eto, nadam se da vam neće biti predosadno čitati ovo. Ako ništa makar poslušajte.
dale cooper wrote:Interpol je imao prva dva dobra albuma. Taj ogromni uticaj Joy Divisiona koji je u nekim momentima
prijetio da ih pretvori u tribute band i da naruši njihov identitet su nadoknađivali snažnim pjesmama
posebice na Turn On The Bright Lights. Kasnije su se počeli pretvarati u samoparodiju.
Editors sa druge strane nikada nisu imali toliko dobre pjesme da ih izdigne iznad pukog imitiranja
Joy Division. Na zadnjim albumima su kao i pokušavali nešto drugačije, ali meni nije izgledalo kao
pomak na bolje, čak što više, počeli su ličiti na jebeni Coldplay. Kao i sa Interpolom slična stvar
je bila i sa Strokesima. Odličan prvi i solidan drugi album...i ništa više. Sve manje dobrih i jakih pjesama
kao i očigledan sudar različitih razmišljanja i muzičkih ideja Casablancasa i ostatka benda.
Jack White je postao rock'n'roll institucija i jedini koji je zadržao kontinuitet kvaliteta što sa White
Stripesima, što na mnogobrojnim projektima i solo albumima. Čovjek koji ima prepoznatljiv muzički
izričaj i identitet. Arcade Fire su isto tako manje više imali seriju dobrih izdanja i trude se pokušavati
dati nešto novo na svakom albumu, ne zaboravljajući pritom i da napišu dobre pjesme.
Vampire Weekend je odličan (indie) pop bend, koji se svakim novim albumom približava većem
uspjehu, pritom ne žrtvujući kvalitet zarad komercijale. Od Engleza su mi Libertines najdraži, bend
koji je imao jedan od onih ogromnih bljeskova sa nenadmašnim debi albumom, slično kao svojevremeno
Stone Roses. Teško je to bilo ponoviti, još teže kada si u bendu imao sjajnog, ali notorno nepouzdanog
narkića kao što je Doherty. Jedan od onih uzalud proćerdanih talenata u rock muzici. Pravo je čudo
da je još i živ.
Turn on the Bright Lights od Interpola i Back Room od Editorsa su bili odlicni albumi ...obecavali su kao grupe iz mora tih indie rock bendova, jer su neodoljivo podsjecali na Joy Division, ali su kasnije u narednim albumima zasrali debelo i razocarali me...tako da ih više i ne pratim odavno
A Arctic monkeys, Franz ferdinand, kao i njihove grozne prethodnike tipa Verve, Pulp, Coldplay, Oasis, Radiohead (za mene je to sve isti q) i ostala britpop gov.na nikad nisam ni podnosio....a morao sam radi bivše djevojke to trpiti ponekad
Jedino Stone Roses su imali nešto svoje, ali i to je bilo toplo-hladno.
dale cooper wrote:Slijedi još jedan, po svemu sudeći, kilometarski post , ali boli me briga, osjećam se inspirisano. Šta je povod danas? Post rock.
What the fuck is post rock neki će se pitati? (iako ne mnogo vas vjerovatno) Post-rock je naziv kojeg je u široj upotrebi prvi počeo koristiti Simon Reynolds 1994 godine opisujući debi album Londonske grupe Bark Psychosis. Iste te godine u magazinu The Wire elaborirajući na temu post-rocka, dao je sljedeću definiciju.
"Post-rock znači korištenje rock instrumentacije za ne-rock svrhe, korištenjem gitara u svrhu generiranja tonova i tekstura umjesto rifova i solaža" Kratko rečeno post-rock je u neku ruku inverzija strukture tradicionalne rock muzike. Opisujući spomenute Bark Psychosis dodao je i "da su oni djeca Brian Eno-a u smislu da koriste studio da kreiraju svoj fiktivni akustični prostor, umjesto simuliranja iskustva žive svirke"
Eh sad, slijede neki od najvažnijih post rock bendova/albuma po mom izboru.
Talk Talk - Spirit of Eden / Laughing Stock
Nekih 5-6 godina prije nego što će post rock dobiti ime, Talk Talk su ga izumili na svoja dva remek djela Spirit of Eden i Laughing Stock. Spominjanje imena Talk Talk će sve vjerovatno prvo asocirati na par zapaženih hit singlova sa polovine 80-tih (najpoznatiji među njima
It's My Life i Life's What You Make It) Već na albumu Colour Of Spring je bilo jasno da Talk Talk nisu zadovoljni sa tim statusom i bilo je već
naznaka da se pjesme lidera i glavnog autora Marka Hollisa kreću u potpuno drugačijem smjeru od muzike koju je u tom momentu dominirala
80-tim. Međutim ništa nije moglo pripremiti na zaokret od 180 stepeni koji su Spirit Of Eden i Laughing Stock priredili. Bile su to albumi slobodne, improvizatorske strukture, bez prepoznatljivih strofa i refrena, koje su djelovale kao neke živopisne impresionističke slike. Jazz, folk, avant garda, rock sve je to tu negdje u ovim albumima, ali izvijeno u neke neprepoznatljive forme, tako da nema smisla govoriti o specifičnim žanrovima.
Mark Hollis je nekoliko godina poslije izjavio da se kod stvaranja i sviranja ova dva albuma vodio nečim što je Miles Davis izjavio jednom prilikom. Da je ono što ne odsviraš jednako važno onome što odsviraš, odnosno o važnosti i moći tišine i minimalizma u muzici.
Slint - Spiderland
1991 u vrijeme kada su Talk Talk objavili svoj poslednji album Laughing Stock, sa druge strane bare u Louisville Kentucky, četvorica mladića iz
(do tada) hard core benda Slint su izdali svoj drugi (i uspostaviće se takođe poslednji) album Spiderland koji će predstaviti njihovu viziju post-rock muzike. Za razliku od Talk Talk, Slint su bili mnogo intenzivniji, mračniji bend i mnogo skloniji onom rock dijelu post-rock jednadžbe. Bili su jedni od prvih koji su koristili kasnije mnogo imitiranu tiho-glasno-tiho dinamiku prepoznatljivu u toliko post-rock i post-metal bendova. I tematski su bili mnogo drugačiji od Talk Talka. Dok su Talk Talk u svojim pjesmama naginjali više filozofsko spiritualnoj tematici protoka vremena, regeneraciji i ponovnog rođenja, Slint su bili okrenuti duboko unutar sebe. I slušajući album ono što se nalazi unutra je emotivna crna rupa, puna osjećaja egzistencijalnog očaja, konfuzije, paranoje, gušenja i tuge. Postoji nešto prijeteće što vreba iz svake pore ovog albuma. Vjerovatno
tome pridonose i vokali koji su namjerno neemotivni, udaljeni i na momente atonalni.
Bark Psychosis - Hex
Bend koji sam spomenuo na početku izlaganja. Bend koji je nastavio razvijati ono što su Talk Talk radili na svoja dva spomenuta albuma.
Razlika se primijeti u promjeni atmosfere. Dok su Talk Talk djelovali pastoralno melankolično, Bark Psychosis su gajili jednu drugu vrstu melankolije. Onu urbanu, melankoliju gradske otuđenosti. I zaista ponekad kada slušam ovaj album, zamišljam se kako hodam kroz prazne gradske ulice i trgove u kasnim noćnim satima.
Tortoise - TNT
Za razliku od do sada spomenutih bendova, Tortoise su izrasli iz Čikaške jazz scene, što se odmah primjeti na načinu i preciznošču kojom sviraju.
TNT im je treći album i meni lično najdraži. Iako se i TNT i Millions Now Living... smatraju za klasičnim post-rock albumima. TNT je donekle drugačiji post-rock album, jedan od razloga je spomenuti jazz background članova benda. Drugi razlog je što su na ovom albumu spojili neke stvari koje nisu bile do tada tipične. Tako se ovdje može čuti dosta easy listeninga i nekih mellow jazz varijanti. Ali isto tako se primjeti i uticaj kompozitora minimalista kao što je Steve Reich, kao i krautrocka a posebice Can-a iz Future Days faze. Rezultat je jedan relativno pitak i slušljiv album, koji nagrađuje duže i dublje slušanje.
Godspeed You Black Emperor! - Lift Yr. Skinny Fists Like Antennas to Heaven!
Godspeed You Black Emperor! više liče na mali komorni orkestar nego na rock bend. I sama muzika im posjeduje te kvalitete moderne klasične muzike. Ta činjenica kombinovana sa talentom građenja grandioznih kompozicija koje neizostavno završavaju sa eksplozivnim krešendom čine ih jednim od najuzbudljivijih post-rock sastava. Dodajte tome svemu i politički aspekat benda i imate osjećaj kad ih slušate da ste dobili provklasna mjesta iz prvog reda za apokalipsu kakvu ni jedan Hollywoodski film nije nikada uspio dočarati.
Mogwai - Young Team
Spominjao sam ranije poznatu tiho-glasno-tiho (quiet-loud-quiet) dinamiku koju mnogi bendovi danas koriste. Glasgovski Mogwai je tu tehniku
doveo do savršenstva već na prvom albumu Young Team. Oni su kao sila prirode, emotivni uragan koji nosi sve pred sobom. Veliko ROCK u post-rocku.
Disco Inferno - D. I. Go Pop
Od svih spomenutih bendova Disco Inferno je jedini ostao poznat manjem broju ljudi, možda zbog tajminga, loše promocije ili činjenici da su
i u raznolikom post-rock društvu bili drugačiji od ostalih. Kao prvo razlikovali su se po tome što su ekstenzivno koristili semplere
sekvencere i ritam mašine. A i muzički su naginjali jednom drugom post vremenu, onom post punk ere. Osjeti se nešto od uticaja grupa kao
što su Wire i Joy Division u njihovoj muzičkoj smjesi.
Stereolab - Emperor Tomato Ketchup
Na kraju kao najeklektičniji bend ove šarolike post-rock družine moram spomenuti Stereolab. Njih naravno svrstavaju i u mnoge druge žanrove,
međutim po neortodoksnom muzičkom razmišljanju nedvojbeno pripadaju u post-rock. Stereolab je vjerovatno i jedini bend od spomenutih sa
snažnim instinktom za dobru pop melodiju koje su prožete kroz njihov šarolik kaleidoskop koji uključuje sve od eksperimentalnog rocka, krauta,
Frankopanskog popa i šansone pa do loungea, jazza i easy listeninga. Sve ove stvari su dovedene do vrhunca na Emperor Tomato Ketchup albumu.
Eto, nadam se da vam neće biti predosadno čitati ovo. Ako ništa makar poslušajte.
Dale, hvala. Nisam ovo čuo nikada ali morat ću čim dođem kući s posla.
Samo udaraj, ovdje smo radi muzike, bar na ovoj temi nema ni trollova niti svađe
dale cooper wrote:Interpol je imao prva dva dobra albuma. Taj ogromni uticaj Joy Divisiona koji je u nekim momentima
prijetio da ih pretvori u tribute band i da naruši njihov identitet su nadoknađivali snažnim pjesmama
posebice na Turn On The Bright Lights. Kasnije su se počeli pretvarati u samoparodiju.
Editors sa druge strane nikada nisu imali toliko dobre pjesme da ih izdigne iznad pukog imitiranja
Joy Division. Na zadnjim albumima su kao i pokušavali nešto drugačije, ali meni nije izgledalo kao
pomak na bolje, čak što više, počeli su ličiti na jebeni Coldplay. Kao i sa Interpolom slična stvar
je bila i sa Strokesima. Odličan prvi i solidan drugi album...i ništa više. Sve manje dobrih i jakih pjesama
kao i očigledan sudar različitih razmišljanja i muzičkih ideja Casablancasa i ostatka benda.
Jack White je postao rock'n'roll institucija i jedini koji je zadržao kontinuitet kvaliteta što sa White
Stripesima, što na mnogobrojnim projektima i solo albumima. Čovjek koji ima prepoznatljiv muzički
izričaj i identitet. Arcade Fire su isto tako manje više imali seriju dobrih izdanja i trude se pokušavati
dati nešto novo na svakom albumu, ne zaboravljajući pritom i da napišu dobre pjesme.
Vampire Weekend je odličan (indie) pop bend, koji se svakim novim albumom približava većem
uspjehu, pritom ne žrtvujući kvalitet zarad komercijale. Od Engleza su mi Libertines najdraži, bend
koji je imao jedan od onih ogromnih bljeskova sa nenadmašnim debi albumom, slično kao svojevremeno
Stone Roses. Teško je to bilo ponoviti, još teže kada si u bendu imao sjajnog, ali notorno nepouzdanog
narkića kao što je Doherty. Jedan od onih uzalud proćerdanih talenata u rock muzici. Pravo je čudo
da je još i živ.
Turn on the Bright Lights od Interpola i Back Room od Editorsa su bili odlicni albumi ...obecavali su kao grupe iz mora tih indie rock bendova, jer su neodoljivo podsjecali na Joy Division, ali su kasnije u narednim albumima zasrali debelo i razocarali me...tako da ih više i ne pratim odavno
A Arctic monkeys, Franz ferdinand, kao i njihove grozne prethodnike tipa Verve, Pulp, Coldplay, Oasis, Radiohead (za mene je to sve isti q) i ostala britpop gov.na nikad nisam ni podnosio....a morao sam radi bivše djevojke to trpiti ponekad
Jedino Stone Roses su imali nešto svoje, ali i to je bilo toplo-hladno.
Jebiga druže, ti ovdje udrobi sve i svašta. Radiohead nemaju nikakve veze za brit-pop scenom, osim što su se pojavili u
to vrijeme. Osim toga bilo je i odličnih bendova u brit-pop pokretu, posebice Pulp, koji su opet bili specifični u odnosu
na ostale. Mislim da je tebi problem ta bivša cure i uspomene na nju, pa ti se sve pomiješalo i ogadilo zajedno.
dale cooper wrote:
Jebiga druže, ti ovdje udrobi sve i svašta. Radiohead nemaju nikakve veze za brit-pop scenom, osim što su se pojavili u
to vrijeme. Osim toga bilo je i odličnih bendova u brit-pop pokretu, posebice Pulp, koji su opet bili specifični u odnosu
na ostale. Mislim da je tebi problem ta bivša cure i uspomene na nju, pa ti se sve pomiješalo i ogadilo zajedno.
ma meni je to nekako sve isto zvucalo...dodao bi i one halkare Placebo ili kako vec....možda Muse da je imao par ok pjesama.
dale cooper wrote:Slijedi još jedan, po svemu sudeći, kilometarski post , ali boli me briga, osjećam se inspirisano. Šta je povod danas? Post rock.
What the fuck is post rock neki će se pitati? (iako ne mnogo vas vjerovatno) Post-rock je naziv kojeg je u široj upotrebi prvi počeo koristiti Simon Reynolds 1994 godine opisujući debi album Londonske grupe Bark Psychosis. Iste te godine u magazinu The Wire elaborirajući na temu post-rocka, dao je sljedeću definiciju.
"Post-rock znači korištenje rock instrumentacije za ne-rock svrhe, korištenjem gitara u svrhu generiranja tonova i tekstura umjesto rifova i solaža" Kratko rečeno post-rock je u neku ruku inverzija strukture tradicionalne rock muzike. Opisujući spomenute Bark Psychosis dodao je i "da su oni djeca Brian Eno-a u smislu da koriste studio da kreiraju svoj fiktivni akustični prostor, umjesto simuliranja iskustva žive svirke"
Eh sad, slijede neki od najvažnijih post rock bendova/albuma po mom izboru.
Talk Talk - Spirit of Eden / Laughing Stock
Nekih 5-6 godina prije nego što će post rock dobiti ime, Talk Talk su ga izumili na svoja dva remek djela Spirit of Eden i Laughing Stock. Spominjanje imena Talk Talk će sve vjerovatno prvo asocirati na par zapaženih hit singlova sa polovine 80-tih (najpoznatiji među njima
It's My Life i Life's What You Make It) Već na albumu Colour Of Spring je bilo jasno da Talk Talk nisu zadovoljni sa tim statusom i bilo je već
naznaka da se pjesme lidera i glavnog autora Marka Hollisa kreću u potpuno drugačijem smjeru od muzike koju je u tom momentu dominirala
80-tim. Međutim ništa nije moglo pripremiti na zaokret od 180 stepeni koji su Spirit Of Eden i Laughing Stock priredili. Bile su to albumi slobodne, improvizatorske strukture, bez prepoznatljivih strofa i refrena, koje su djelovale kao neke živopisne impresionističke slike. Jazz, folk, avant garda, rock sve je to tu negdje u ovim albumima, ali izvijeno u neke neprepoznatljive forme, tako da nema smisla govoriti o specifičnim žanrovima.
Mark Hollis je nekoliko godina poslije izjavio da se kod stvaranja i sviranja ova dva albuma vodio nečim što je Miles Davis izjavio jednom prilikom. Da je ono što ne odsviraš jednako važno onome što odsviraš, odnosno o važnosti i moći tišine i minimalizma u muzici.
Slint - Spiderland
1991 u vrijeme kada su Talk Talk objavili svoj poslednji album Laughing Stock, sa druge strane bare u Louisville Kentucky, četvorica mladića iz
(do tada) hard core benda Slint su izdali svoj drugi (i uspostaviće se takođe poslednji) album Spiderland koji će predstaviti njihovu viziju post-rock muzike. Za razliku od Talk Talk, Slint su bili mnogo intenzivniji, mračniji bend i mnogo skloniji onom rock dijelu post-rock jednadžbe. Bili su jedni od prvih koji su koristili kasnije mnogo imitiranu tiho-glasno-tiho dinamiku prepoznatljivu u toliko post-rock i post-metal bendova. I tematski su bili mnogo drugačiji od Talk Talka. Dok su Talk Talk u svojim pjesmama naginjali više filozofsko spiritualnoj tematici protoka vremena, regeneraciji i ponovnog rođenja, Slint su bili okrenuti duboko unutar sebe. I slušajući album ono što se nalazi unutra je emotivna crna rupa, puna osjećaja egzistencijalnog očaja, konfuzije, paranoje, gušenja i tuge. Postoji nešto prijeteće što vreba iz svake pore ovog albuma. Vjerovatno
tome pridonose i vokali koji su namjerno neemotivni, udaljeni i na momente atonalni.
Bark Psychosis - Hex
Bend koji sam spomenuo na početku izlaganja. Bend koji je nastavio razvijati ono što su Talk Talk radili na svoja dva spomenuta albuma.
Razlika se primijeti u promjeni atmosfere. Dok su Talk Talk djelovali pastoralno melankolično, Bark Psychosis su gajili jednu drugu vrstu melankolije. Onu urbanu, melankoliju gradske otuđenosti. I zaista ponekad kada slušam ovaj album, zamišljam se kako hodam kroz prazne gradske ulice i trgove u kasnim noćnim satima.
Tortoise - TNT
Za razliku od do sada spomenutih bendova, Tortoise su izrasli iz Čikaške jazz scene, što se odmah primjeti na načinu i preciznošču kojom sviraju.
TNT im je treći album i meni lično najdraži. Iako se i TNT i Millions Now Living... smatraju za klasičnim post-rock albumima. TNT je donekle drugačiji post-rock album, jedan od razloga je spomenuti jazz background članova benda. Drugi razlog je što su na ovom albumu spojili neke stvari koje nisu bile do tada tipične. Tako se ovdje može čuti dosta easy listeninga i nekih mellow jazz varijanti. Ali isto tako se primjeti i uticaj kompozitora minimalista kao što je Steve Reich, kao i krautrocka a posebice Can-a iz Future Days faze. Rezultat je jedan relativno pitak i slušljiv album, koji nagrađuje duže i dublje slušanje.
Godspeed You Black Emperor! - Lift Yr. Skinny Fists Like Antennas to Heaven!
Godspeed You Black Emperor! više liče na mali komorni orkestar nego na rock bend. I sama muzika im posjeduje te kvalitete moderne klasične muzike. Ta činjenica kombinovana sa talentom građenja grandioznih kompozicija koje neizostavno završavaju sa eksplozivnim krešendom čine ih jednim od najuzbudljivijih post-rock sastava. Dodajte tome svemu i politički aspekat benda i imate osjećaj kad ih slušate da ste dobili provklasna mjesta iz prvog reda za apokalipsu kakvu ni jedan Hollywoodski film nije nikada uspio dočarati.
Mogwai - Young Team
Spominjao sam ranije poznatu tiho-glasno-tiho (quiet-loud-quiet) dinamiku koju mnogi bendovi danas koriste. Glasgovski Mogwai je tu tehniku
doveo do savršenstva već na prvom albumu Young Team. Oni su kao sila prirode, emotivni uragan koji nosi sve pred sobom. Veliko ROCK u post-rocku.
Disco Inferno - D. I. Go Pop
Od svih spomenutih bendova Disco Inferno je jedini ostao poznat manjem broju ljudi, možda zbog tajminga, loše promocije ili činjenici da su
i u raznolikom post-rock društvu bili drugačiji od ostalih. Kao prvo razlikovali su se po tome što su ekstenzivno koristili semplere
sekvencere i ritam mašine. A i muzički su naginjali jednom drugom post vremenu, onom post punk ere. Osjeti se nešto od uticaja grupa kao
što su Wire i Joy Division u njihovoj muzičkoj smjesi.
Stereolab - Emperor Tomato Ketchup
Na kraju kao najeklektičniji bend ove šarolike post-rock družine moram spomenuti Stereolab. Njih naravno svrstavaju i u mnoge druge žanrove,
međutim po neortodoksnom muzičkom razmišljanju nedvojbeno pripadaju u post-rock. Stereolab je vjerovatno i jedini bend od spomenutih sa
snažnim instinktom za dobru pop melodiju koje su prožete kroz njihov šarolik kaleidoskop koji uključuje sve od eksperimentalnog rocka, krauta,
Frankopanskog popa i šansone pa do loungea, jazza i easy listeninga. Sve ove stvari su dovedene do vrhunca na Emperor Tomato Ketchup albumu.
Eto, nadam se da vam neće biti predosadno čitati ovo. Ako ništa makar poslušajte.
kao prvo, svaka čast na postu kao drugo, odmah ću reći da baš i nisam fan post-rocka al ajde, zna mi katkad i pasati.
polovično sam slušao ove albume/izvođače koje si nabrajao. slušao sam stereolab, tortoise, mogwai i gybe. stereolab su mi najbolje sjeli.
dodao bih još islanđane sigur ros i te swanse koji baš i nisu strogo post rock al ajde. swansi su bend koji traje već 30+ godina, a najbolje albume upravo sad izdaju - zadnji to be kind i predzadnji the seer su mi najbolji njihovi albumi. prilično neobično...
dodao bih još dva novomilenijska benda, explosions in the sky i do make say think čiji odličan album you, you're a history in rust upravo sluišam.
Bloo wrote:da ne vazim dugo i šrioko o ovom čovjeku, sve je već rečeno
ova pjesma mi je posebno draga, jer dok je slušam imam mini film u glavi, neki combo religijskog westerna
naspram dejvovih intelektualnih i ozbiljnih izljeva o muzici, s druge strane imate moje nepatvoreno oduševljenje
arcade fire su sjajan bend. voljem talking headse i bowiea pa moram i njih. pratim ih još od debut albuma the funeral koji zasigurno spada u par najboljih albuma 21. stoljeća. a čistih 5/5 bi dobili i nasljednici neon bible i dvostruki the suburbs. zadnji album, reflektor je ipak malo slabiji al cijenim šta su išli hrabro, u novom pravcu, u elektroniku.kad kažem malo slabiji to nipošto ne znači da je album loš. dalleko od toga. a pjesme reflektor i afterlife spadaju u vrh pjesmarice zadnjih godina.
slušao sam ih uživo i bili su odlični. jedva čekam neki novi album. a i novi koncert.
zg1911 wrote:
kao prvo, svaka čast na postu kao drugo, odmah ću reći da baš i nisam fan post-rocka al ajde, zna mi katkad i pasati.
polovično sam slušao ove albume/izvođače koje si nabrajao. slušao sam stereolab, tortoise, mogwai i gybe. stereolab su mi najbolje sjeli.
dodao bih još islanđane sigur ros i te swanse koji baš i nisu strogo post rock al ajde. swansi su bend koji traje već 30+ godina, a najbolje albume upravo sad izdaju - zadnji to be kind i predzadnji the seer su mi najbolji njihovi albumi. prilično neobično...
dodao bih još dva novomilenijska benda, explosions in the sky i do make say think čiji odličan album you, you're a history in rust upravo sluišam.
Na produženom spisku bi se sasvim sigurno našli i Sigur Ros, posebice album Agaetis Byrjun. I Sigur Ros su na svoj
način specifični. Kao prvo pjevaju na Islandskom što im daje tu neku auru misterije i eteralnosti. A drugo, čini
mi se da su pod snažnim uticajem Cocteau Twinsa, jednog od meni najdražih bendova. To se posebice osjeti
u androginim vokalima Jonsija koji strašno podsjećaju na Liz Frasier iz CT-a.
Swansi nisu post-rock per se, ali svakako imaju tih elemenata, posebice ova poslednja inkarnacija benda.
Explosions i Do Make Say Think su takođe dva dobra benda. Goodbye Enemy Airship the Landlord Is Dead
od ovih potonjih mi je posebno dobar.