Bitka za slavne kote
Borbe su počele u utorak, 1. decembra i to žestokim napadom srpskih snaga na Sokolje. Safet Zajko, komandant Prve motorizovane brigade, nazvao je komandira policije svoje brigade Smaju Šikala i rekao mu: „Smajo, pade grad ako ne zaustavi-mo četnike na Sokolju.“ Vojni policajci na čelu sa Šikalom pohitali su u Sokolje i na-kon velike borbe uspjeli da odbiju srpski napad. Šikalo je u svaku borbu išao noseći šljem, ali tog jutra dao ga je jednom saborcu. U smiraj borbi, geler granate pogodio ga je u glavu i teško ranio. Njegova smrznuta krv danima se crvenjela kraj mlade jabuke.Četiri dana kasnije borci Šehovićeve Prve mehanizovane, Zajkine Druge motori-zovane i vogošćanski odredi, kojima je tada komandovao Ejub Delalić, napali su srp-ske položaje na Žuči. Nažalost, toga dana poginuli su Ejub Delalić i Hamdo Radonja, pomoćnik komandanta Velešićkog bataljona 1. mehanizovane. Delalića je zamije-nio Meho Košarić. Narednog dana nadomak Kote 850 gine i komandant Velešićkog bataljona, već proslavljeni ratnik, Fikret Kavazović Roku. Šehović za komandanta Ve-lešićana postavlja Salku Hajdarevića.Tri dana je vođena poziciona borba u kojoj su tenkisti 1. mehanizovane „omek-šavali“ teren, odnosno u nebo dizali srpske bunkere na visovima Žuči. Tada je za-
blistala zvijezda Slaviše Šućura, koji je postao najslavniji tenkista Armije RBiH. U toj strašnoj bici u Slavišinoj tenkovskoj posadi su još bili Ljubo Jakovljević, Dino Duho-vić i Nermin Kunić.U utorak, 8. decembra sreća je prevagnula na stranu branilaca Sarajeva. Zajkini borci, predvođeni „munjom sa Žuči“ Safetom Isovićem, zauzimaju Vis, a Šehovićevi na Koti 850 sa srpskim snagama vode borbe prsa u prsa. Istog dana na Koti 850 gine hrabri ratnik i „zlatni ljiljan“ Rudo Tomić, komandir diverzanata Prve mehanizovane, a u bolnici umire Smajo Šikalo.Kota 850 oslobođena je narednog dana – 9. decembra. Zastave na Kotu pobili su poznati ratnici Fehim Agić Aga i Juka Gojak. A na šehidskom mezarju Kovači uko-pan je Smajo Šikalo. Nije mu bilo suđeno da direktno učestvuje u oslobađanju ni Visa, ni Kote 850. Ali, indirektno je, ipak, učestvovao. Jer, njegovi policijaci su mjesec dana ranije zarobili srpske vojnike Branislava Heraka i Sretka Damjanovića. Oni su, posebno Herak, kazali sve o srpskim položajima na Žuči, što je bilo dragocjeno u pripremanju ovih bitki.Uveče su u Komandu Envera Šehovića došli Sefer Halilović, Mustafa Hajrulahović Talijan, Vaha Karavelić, Safet Zajko, Salko Gušić i mnogi ratnici sa Žuči. A bio sam i ja i Sefer mi je za „Oslobođenje“ izjavio kako će „četnici tek sad da osjete snagu Armije RBiH“, a Talijan da je jedna kapija grada otvorena. Komandant Drugog korpusa Želj-ko Knez nazvao je telefonom Sefera i kazao kako pobjede na Žuči snažno motivišu i borce Drugog korpusa.
Iza ponoći smo napustili Šehovićevu komandu, a padao je snijeg i dobro se vi-djelo. Bila je to neobična sarajevska „bijela noć“, sretna noć!PoBjeda tačno u PodneNakon tri dana predaha, borbe su nastavljene 12. decembra i to za Golo brdo. Početak bitke je kasnio zbog magle. Druga tenkovska posada Prve mehanizovane privukla je tenk ispod Kote 850 i čekala da se raziđe magla, pa da gađa srpski tenk koji se nalazio na Golom brdu. Međutim, kad se magla razišla, srpski tenkisti su bili spretniji i brži i oštetili naš tenk. Niko od tenkista nije ni poginuo ni ranjen, ali su svi bili u šoku, a neki i drhtali od straha. Šehović je pozvao Slavišu Šućura da izvuče tenk, pa i pokuša dejstvovati, ali više to nije bilo moguće.Borbe za Golo brdo su vođene četiri dana. Iako je i Slaviša Šućur sa svojom po-sadom bio u pripravnosti, ipak su glavnu stvar uradil artiljerci Mensur, Ivan, Zlaja I, Zlaja II, Jota, Adil i Deni, koji su ZIS-om gađali i pogađali srpske položaje na Žuči. Ga-đali su ih municijom koju su od njih zaplijenili na Koti 850. Više puta je iz ZIS-a pucao i Šehović. Pucao i komandovao. Srbi su jednom ispalili projektil sa bojnim otrovima i vjetar je nosio opasni dim prema maskiranom tenku gdje su bili Slaviša i njegovi drugovi. Skriveni u zemunici oni nisu vidjeli da vjetar prema njima goni otrovni dim.Tada je Zlaja I očajnim glasom dozivao Šućura
„Slavišaaaa! Maaaskeee!
“Njegov glas je odzvanjao planinom. A padao je i snijeg.U noći 14./15. decembra, nakon tri dana neizvjesne borbe, načelnik Štaba 1. meha-nizovane Ibro Dervišević korigovao je plan napada i sutradan je sve išlo kao pjesma.Golo brdo je osvojeno tačno u podne 15. decembra. Značajnu ulogu u pobjedi imala je jedinica 1. mehanizovane kojom je na terenu komandovao ranjeni Mehe-med Cero i Vojni policajci ove brigade na čelu sa Esnafom Muhovićem. Muhović je i pobio zastavu na Golom brdu. Šehović je tada svim učesnicima bitke izdao naređe-nje da zabranjuje bilo kakve represalije nad civilnim stanovništvom. Jer, u podnožju Golog brda nalazi se selo Živkovići i Šehović je mislio da u selu ima civila. Ali, nije bilo.Šifra „jaBuka“Ohrabren uspjesima boraca na Žuči načelnik Štaba Armije RBiH Sefer Halilović iz-dao je idućeg dana naređenje da 18. decembra otpočne dugo pripremana operacija deblokade Sarajeva pod nazivom „Koverat“. Operacijom je sa Igmana komandovao Vehbija Karić, a glavni pravac napada naših snaga je bio preko Jahorine i Trebevića. Na taj zadatak su u noći 19./20. decembra upućeni hercegovački borci.Komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan takođe je 16. decembra izdao naređenje svim jedinicama unutar obruča da „u cilju što ranije deblokade Sa-rajeva... težište borbenih dejstava usmjere ka Vogošći“. Bio je to pomoćni pravac de-blokade našeg glavnog grada. Borbe koje su se tada vodile sa Žuči prema Vogošći imale su tajni naziv „Jabuka“.I 20. decembra na Žuči je otpočela nova bitka prema Mijatovića strani, Perivoju, Mujkića brdu, odnosno prema Vogošći i vogošćanskoj petlji. Uspjeli su da pomjere linije prema Perivoju.Ali, toga dana hercegovački borci na glavnom pravcu ne samo da nisu debloki-rali Sarajevo preko Romanije i Trebevića, nego su se u rasulu povlačili. Doživjeli su strašnu tragediju: poginulo ih je 52, a mnogi su ranjeni i premrzli.Nakon debakla na Jahorini i Trebeviću, Glavni štab Armije RBiH na čelu sa Sefe-rom Halilovićem donosi odluku o deblokadi glavnog grada preko Vogošće istovre-menim dejstvima jedinica izvan i unutar sarajevskog obruča. Od sarajevskih jedini-ca opet su glavni zadatak dobili Šehovićevi i Zajkini borci, kao i borci vogošćanskih odreda.„Neodoljiv je zov Vogošće“, govorio je tada Talijan.stradanja i osveta BoracaU srijedu, 23. decembra opet je zavladalo slavlje u gradu jer je objavljeno da su već slavni ratnici sa Žuči dobili još jednu bitku i oslobodili Kotu 772 ili Mujkića brdo. Izgledalo je da su sva vrata prema Vogošći i vogošćanskoj petlji otvorena. Tužan što nisam pratio tu bitku, kasno noću svratim u Šehovićevu komandu gdje se ponovo slavilo kao i poslije oslobađanja Kote 850. Pred ponoć, kad su slavljenici otišli u Ko-mandu Prvog korpusa, sa Žuči je došao Salko Hajdarević i kazao da Mujkića brdo – nije oslobođeno.Sutra se pokazalo da Mujkića brdo zaista nije oslobođeno. I ta prokleta kota ne samo da je zaustavila napredovanje naših boraca prema Vogošći, nego su, boreći se za nju, poginuli mnogi poznati ratnici sa Žuči.U jednoj od najžešćih bitaka za ovu kotu, koja je vođena 28. decembra, poginula su dva čuvena ratnika – Hakija Mršo i Remzija Vejo. Hakiju je granata presjekla u pola riječi dok je preko moto-role komandovao. Tu je bio i njegov brat Sejo koji je uzeo bratovu moto-rolu i nastavio da komanduje ponavljajući da je izgubio brata. Onda je ranjen i on. Ali, pozivao je i dalje saborce da nastave prema koti, te da ide i on – na jednoj nozi.Istog dana, s druge strane sarajevskog obruča, napadali su borci 7. muslimanske i mudžahedini. Grupa njih se zaklela da će preko Ilijaša i Vogošće ući u Sarajevo ili poginuti. Iako su za nekoliko minuta uzeli dominantnu kotu Višegrad iznad Ilijaša, pojačanje im nije došlo i oni ne samo da su izgubili Višegrad, nego i doživjeli strašnu tragediju. Poginulo je 29 boraca 7. muslimanske i između 10 i 15 mudžahedina. Tada je grupa boraca na čelu sa komandirom čete Ramom Durmišem napala članove Ko-mande operacije „Koverat“, zarobili ih, pretukli i htjeli da ih strijeljaju. Niko im se nije suprotstavio, osim jedne doktorice iz saniteta. I to je prvi i jedini put u minulom ratu da su komandanti Armije RBiH kažnjeni za izgubljene bitke.nada i stradanjaNa Zajkinom pravcu napada – prema vogošćanskoj petlji nada u uspjeh se po-javila 7. januara 1993., kada je Zajko komandovao bitkom u kojoj su njegovi borci značajno napredovali. U sumrak tog sretnog dana već se računalo da će se Zajkini borci i borci sa vanjske strane obruča za tri, četiri dana sresti na – Vogošćanskoj petlji i Sarajevo će biti deblokirano. Ipak, bio je to samo još jedan san o susretu na vogo-šćanskoj petlji.Proklet je bio i utorak, 12. januara 1993. kada su u bici za Mujkića brdo poginuli Jusif Juka Gojak i Dubravko Anđelić. Gojak je poginuo gotovo na sličan način kao i Mršo. Fehim Agić Aga, koga su zvali „munja sa Žuči“, 18. februara 1993. planirao je oslobađanje Mujkića brda, ali je narednog dana poginuo na početku borbe.Sve do 12. juna 1993. linije na Žuči nisu pomijerane. A toga dana oslobođena je Mijatovića strana i – poginuo Safet Isović.Pet dana iza Isovića, poginuo je Safet Zajko, četrdeset dana poslije Zajke poginuli su Enver Šehović, braća Panjete i mnogi drugi...Sve do 1992., odnosno do početka agresije na našu zemlju, mnoge Sarajlije nisu ni čule da postoji brdo Žuč. U decembru 1992. Žuč je postala najslavnije brdo na svijetu.
http://www.zatebebih.ba/pdf/Korak_29.pdf
