dale cooper wrote:ExNihilo wrote:Taboo čista poetika. 9/10.
Ako si u svojim sve rjeđim pojavljivanjima odlučio da post iskoristiš za ovakvu preporuku onda
nema dileme da mi to valja pogledati.
Teško da i ti i Tito možete fulnuti.
Gledati Hardija kako osam sati luta ulicama predviktorijanskog Londona i pri tome ništa drugo ne radi - bilo bi dovoljno. I potencijalno prosvjetljujuće iskustvo.
A Taboo je više od toga. Pored vrhunske produkcije i plejade fantastičnih glumaca, serijal je krcat temama i motivima k'o šipak vitaminom C, među kojima bih naročito izdvojio kritiku patriotizma i nacije. Znam da ti se tematska slojevitost svidjela u WW, pa vjerujem da će i ovdje.
Serija jeste spora, zbog čega se suzdržavam da je preporučujem raji neselektivno. Međutim, nije
filler spora,
the walking dead spora, već poetski spora. Spora je na onaj način na koji je The Thin Red Line bio spor film. Gradi atmosferu i dopušta publici da udahnu London s početka 19. stoljeća. Da uživaju u dijalozima, u scenografiji, unutrašnjem konfliktu likova. Jedna od onih serija gdje je putovanje važnije od odredišta. U tom smislu, irelevantno je da li je svaki misterij razjašnjen i je li svaki čvor priče otpetljan. Barem je meni bilo. Pojedine scene su prava mala remek djela i vrijedi uživati u njima.
Vidim da se ponekad zamjeri što su likovi romantizirani: protagonist (Hardy) je donekle idealiziran, dok su čelni ljudi East India Company, kao i sam kralj, demonizirani. Pa raja onda veli - sjooj, ovaj Delaney (Hardy) lafo mastermind, vazda korak ispred. Ne bih se složio da je u pitanju loša razrada likova ili previd sa spisateljskog aspekta, i to iz dva razloga.
Prvo, zato što je neispravan, da ne kažem glup, stav da je umjetnost kvalitetna samo ako je perfektna replika stvarnosti. Drugo, a ovdje važnije, zato što je kompletna serija, počevši od naziva, preko epohe u koju je smještena, a posebice razrade likova - jedan veliki omaž najvećem britanskom romantičaru Lordu Byronu. Ko se sjeća (iz srednje škole
), Byron je napustio Englesku nakon što je
pukla priča da je u incestuoznoj vezi sa svojom polusestrom. Byronovi likovi vazda imaju autobiografsku crtu: ili napuštaju Englesku (Childe Harold), ili se upuštaju u incest (Manfred), ili su stigmatizirani od strane društva. Zbog svega toga se u književnosti formirao bajronovski arhetip junaka (ili bolje reći anti-junaka): pomalo lud, ruši društvene norme, nadprosječno inteligentan, zajeban i arogantan.
Dakle, Hardijev lik (Delaney) je tipični bajronovski junak. Štaviše, on je Byron himself. On je, zapravo, u viziji autora, ono što bi Byron bio da se ikada vratio u Englesku. Kao takav, dakle bajronovski, Delaney se i nije mogao predstaviti drugačije nego romantičarski, kao što ni cijela serija, koja pretenduje da oda počast Lord Byronu, nije mogla biti drugačija nego - romantičarska.
Uglavnom, raspisah se ja. A sve što sam htio reći je - pogledaj seriju ba.
Kad mi je ćejf i kada sam raspoložen
