trip down memory lane
Jedan tekst iz 1999...
https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67- ... kst899.htm
BOSNJACIMA I PSIMA
ULAZ ZABRANJEN
Aluminijski kombinat u Mostaru je do rata zivio u bratstvu i jedinstvu radnika svih nasih naroda i narodnosti. A zatim su prvo Srbi, a onda i Bosnjaci, dobili sut-kartu, a Aluminij ostao na milost i nemilost direktoru Miji Brajkovicu. Brajkovic se pokazao kao izuzetno uspjesan u dvije stvari: privlacenju stranog kapitala i sprecavanju nehrvata da kroce na teritorij Aluminija. Zasto je to tako? Da li je na djelu presutna etnicka podjela i najznacajnijih industrijskih kapaciteta sa kojom se slozio i bosnjacki politicki vrh i medjunarodna zajednica?
Pise: Ermin CENGIC
SMIJENITI BRAJKOVICA
PRESUTNA ZAVJERA
ZAKON, ZAKON I SAMO - ZAKON
KRAJEM 1992. GODINE, NAKON stisavanja srpske agresije na Mostar, oko 350 radnika Aluminijskog kombinata iz ovog grada poceli su pripremati pogone, u kojima su radili do rata, za nastavak proizvodnje. Mujo Hodzic, covjek koji je u kombinatu radio od njegovog osnivanja, dolazeci na posao jednog dana, primijetio je na zidu tvornice ispisan grafit "Srbima i psima ulaz zabranjen". Nije ni slutio da ce nekoliko godina kasnije, rukom generalnog direktora Mije Brajkovica, iznad ulaza u Aluminij biti ispisana nevidljiva poruka iste forme, ali nesto prosirene sadrzine: "Bosnjacima, Srbima i psima - ULAZ ZABRANJEN".
Mujo Hodzic je danas predsjednik sindikata radnika Aluminijskog kombinata. Njemu i stotinama njegovih kolega, samo zato sto nisu Hrvati, oduzeta su dva osnovna prava: da rade u Aluminiju i da posjeduju dio kapitala ovog preduzeca. U Aluminiju je do rata radilo oko 3.700 radnika. Omjer nacionalne pripadnosti zaposlenih je bio priblizno po 30 posto iz sve tri nacije. Sada u ovom preduzecu radi od 800 do 850 zaposlenih, a od toga je, kako kaze Hodzic, 15 Bosnjaka i 20 Srba. On dodaje da je medju tim Bosnjacima, zbog potrebe posla, njih cetiri-pet promijenilo nacionalnu pripadnost. Pojedinacni pokusaji radnika bosnjacke nacionalnosti da se vrate na posao zavrsavaju uglavnom na kapiji Aluminija. Hodzic kaze da je nedavno jedan njegov kolega, predratni radnik sa srednjom strucnom spremom, krenuo da trazi posao u kombinatu, uspio proci kapiju i uci u pogon, ali kada ga je poslovodja vidio, znajuci da je Bosnjak, slijedilo je pitanje: "Kako si ti mogao uci a da te niko na kapiji nije zaustavio!?"
Hrvatska "zlatna koka"
"Startom proizvodnje 1996. godine u Aluminijskom kombinatu, mi smo se nadali, imajuci u vidu i cinjenicu da je ovo kanton sa specijalnim rezimom, da ce rukovodstvo kombinata pozvati sve predratne radnike na posao. Medjutim, kako se to nije desilo, nadali smo se da ce barem tadasnja vlast pokrenuti neke inicijative. Ni to se nije desilo. Onda smo pocetkom 1998. godine formirali sindikat i pristupili sindikatu metalaca BiH. Na tu skupstinu mi smo pozvali sve relevantne faktore vezane za Aluminij, ali niko nam se nije odazvao izuzev predstavnika Gradske uprave, te predsjednika Saveza sindikata Sulejmana Hrleta i Ismeta Bajramovica, predsjednika granskog sindikata metalaca", prica predsjednik sindikata Aluminija.
I dok su radnici nehrvatske nacionalnosti, ali i poneki "nepodobni" Hrvat, kretali u ofanzivu za ukidanje diskriminacije i za povratak na radna mjesta, kroz Aluminij su proticale rijeke inozemnog kapitala kojim je ova firma stvarno ili fiktivno dokapitalizirana i "kroatizirana". Inicijalni kapital za pokretanje "hrvatskog" Aluminija dosao je, dakako, iz susjedne Hrvatske, koja je osigurala kredit od 40 miliona kuna (nesto vise od 10 miliona maraka) za njegovo reaktiviranje. Direktna zainteresiranost hrvatskog drzavnog vrha za novcanu kroatizaciju Aluminija rezultirala je cinjenicom da je kao formalni kreditor figurirala i firma TAR (Tvornica aluminija Razine), preko kojeg idu isporuka aluminija za sibenski TLM. Na taj nacin je TLM iz Sibenika dosao u mogucnost da kupi 11 posto vrijednosti Aluminija, ali je istovremeno TLM, kako su izvjestavali i hrvatski mediji, zapao u ekonomske teskoce zbog okretanja zvanicnog Zagreba mostarskom kombinatu. Pokretanjem proizvodnje u Aluminiju, njegovi kadrovi su poceli odlaziti na obuku u Spaniju, dok su inzenjeri iz TLM-a dolazili u Mostar da po ugovoru rade za Aluminij.
Medjutim, Aluminij je postao "zlatna koka" ne samo za Hrvatsku. Preko ove firme, sto je domacoj javnosti donekle i poznato, prelamaju se globalni interesi zapadnog kapitala umiksani sa lokalnim sitnosicardzijskim, politickim marifetlucima. Zainteresiranost Spanije za slucaj Aluminij manifestirala se jos u oktobru 1997, kada je Elektroprivreda Herceg-Bosne kreditirana od strane spanskih banaka u visini 97,5 miliona maraka kako bi se pokrenula HE Mostar, koja je neophodna za rad Aluminija. Paralelno sa ulaskom stranog kapitala u Aluminij, smanjivala se i verbalna zainteresiranost njegovog direktora za sudbinu radnika nehrvatske nacionalnosti. Brajkovic je, naime, te 1997. godine na HTV-u jos izjavljivao da bi se otvaranjem Aluminija "ako sada rade Hrvati, stvorile pretpostavke da sutra mogu raditi i drugi narodi".
U januaru 1998. on potpisuje ugovor vrijedan 35 miliona dolara sa americkom firmom Glencor o isporuci glinice i prodaji aluminija, cija ce se legura plasirati i na talijansko trziste. Tada je najavljeno i finansiranje prosirenja proizvodnje Aluminija. U junu 1998. pustena je druga faza proizvodnje, uz informaciju da je uposleno oko 600 radnika plus 200 koji primaju novcanu naknadu. Tada je na HTV-u objavljena procjena da ce za zavrsetak trece faze proizvodnje biti dovoljno 1.100 radnika. U isto vrijeme, celnici Aluminija objavljuju kako je izvrsena transformacija iz drustvenog preduzeca u dionicarsko drustvo, a direktor Brajkovic izlazi u javnost sa tvrdnjom da je 52 posto vlasnistva nad Aluminijem u rukama njegovih radnika. Naravno, hrvatske nacionalnosti. "Spremnost" na povratak Bosnjaka i njihovo ucesce u privatizaciji vec tada je iskazivana kroz jasnu finansijsku racunicu: "Aluminij je dozivio 140 miliona maraka ratne stete. Kada drzava da (...) tu ratnu stetu, onda ce svi radnici koji su ranije bili uposleni imati pravo da to sve skupa dijele."
Njemacko-americka injekcija
U novembru prosle godine u posao sa Aluminijem ulazi i slavni Dailmer Benz, a vijest o trgovini strujom na relaciji Federalna vlada - njemacki posrednik - Aluminij sokira sve radnike kojima je zabranjen pristup u ovo preduzece, ali i dobar dio javnosti. U medjuvremenu, u posao je usla i americka firma Venco Coneco, preko koje je Aluminij, navodno, jedno vrijeme plasirao cjelokupni iznos proizvodnje. Zainteresiranost za poslovanje sa hercegovackom "aluminijskom kokom" izrazava i holandski koncern ABN/AMRO kroz namjeru finansiranja montaze dva krana u Luci Ploce za potrebe kombinata i rudnika boksita, te najveci americki konzorcij za proizvodnju Aluminija "Krajser". Svi ovi aranzmani su, istovremeno, trebali biti surogat za ugovor koji je Aluminij imao sa francuskim gigantom aluminijske industrije Pechineyom. Pechiney je, kako je poznato, prekinuo saradnju sa Aluminijem u julu prosle godine upravo zbog odnosa rukovodstva prema radnicima bosnjacke nacionalnosti. Kakav je to udarac bio za mostarsko preduzece najbolje svjedoce podaci da je Pechiney bio glavni distributer proizvoda Aluminija na svjetskom trzistu, te da je kompletna proizvodnja ovisila o tehnologiji i licenci Pechineya. Upuceni tvrde da iza ovog poteza Pechineya stoje i dodatni razlozi: Aluminijski kombinat im je navodno ostao duzan 82 miliona dolara, zbog cega su u procesu pokretanja tuzbe.
Kako je Pechineyov potez bio, zapravo, jedini pravi protest zbog apartheida u Aluminiju, nije trebalo dugo cekati na vijest da je kombinat, na neki volseban nacin, obezbijedio certifikat za standard u kvaliteti ISO 9001. Svakom iole upucenijem u zbivanja u i oko Aluminija odavno je postalo jasno da se iza ubrzane privatizacije ove firme i njenih aranzmana, kao i iza odbijanja da omoguce nehrvatima pravo na rad, kriju nekakvi "visi interesi". Mocni Mijo Brajkovic je kroz svoje politicke poluge unutar federalnih i kantonalnih organa vlasti dirigovao citavim procesom i prakticki onemogucavao uvid u legalnost obavljene privatizacije, o cemu najbolje svjedoci njegova izjava da Aluminij nije firma ni od drzavnog, ni od federalnog, ni od kantonalnog, nego od opcinskog znacaja!? Nije ni cudo, stoga, sto stvarni uvid u to sta se desava u Aluminiju nemaju ni njegovi bivsi-sadasnji radnici. Prema njihovim rijecima, Aluminij bi trebao biti firma od drzavnog znacaja, odnosno najmanje federalnog znacaja, jer, po odredjenim kriterijima, firma od federalnog znacaja mora imati svoje pogone u vise kantona. Aluminij, kako kazu, ima svoje pogone cak i u susjednoj drzavi, u Makarskoj, ali i u Republici Srpskoj. "Ali, za nas nije bitno od kog je znacaja preduzece. Bitno je da se izvrsi revizija svega ovoga ulaganja: sta, kako i po kom osnovu je ko ulagao."
Raste trava zelena...
Upravo ovo pitanje subjekata i nacina ulaganja u Aluminij te diskriminatorskog odnosa firme spram bivsih radnika Dani su namjeravali postaviti i direktoru Brajkovicu. Medjutim, prvo zbog blagdana, a zatim zbog sluzbenog puta, Brajkovic je bio odsutan iz kabineta, isto kao i tehnicki direktor Vladimir Bozic, koji bi trebao da ga mijenja. Zbog toga je nemoguce iznijeti pouzdane statisticke informacije o poslovanju firme, ali procjenjuje se da Aluminij sada radi sa oko 75 posto pogona, sto u odnosu na prijeratnu godisnju proizvodnju od 92.000 tona iznosi oko 70.000 tona aluminija. Prevedeno na jezik novca, uz trzisnu cijenu od 1.800 dolara po toni, radi se o cifri od blizu 130 miliona dolara. Bosnjaci i Srbi iz Aluminija, dakako, nisu primirisali niti jednoj od miliona "zelenih novcanica". Oni su pravdu za sebe vidjeli na drugoj strani: u vlasti BiH, Federacije i u medjunarodnoj zajednici. Hronologija njihovog "hoda po mukama", po Hodzicevim rijecima, izgleda otprilike ovako: "U januaru prosle godine imali smo susret sa gospodinom Silajdzicem. Tada nas je trebao primiti premijer Bicakcic, ali je bio u obavezama. Nesto prije toga, Brajkovic je dao izjavu da u Aluminiju 'samo trava moze biti zelena', sto je asociralo da za Bosnjake ne moze biti mjesta u kombinatu. Mi smo onda pitali Silajdzica ciji je kombinat: drzavni, federalni, kantonalni ili drzave Hrvatske i Herceg-Bosne. On nam je eksplicitno odgovorio da je to firma od drzavnog znacaja jer je drzava BiH ulagala u njega, zajedno sa Energoinvestom. Od tada pa do danas mi smo se obracali Uredu visokog predstavnika jedno osam puta. OHR se ni u jednom momentu nije oglasio, izuzev sto smo u julu, na Silajdzicevu preporuku, razgovarali sa zamjenikom Visokog predstavnika Jacquesom Kleinom. Susret je bio kratak jer je Klein zurio u Strassbourg, na sjednicu Vijeca Evrope. Rekao nam je da Vijece Evrope proslavlja 50-godisnjicu postojanja i da se nada da ce BiH biti primljena. On nam nije nista obecao, izuzev sugestije da se opet javimo i njemu."
Medjutim, OHR je u medjuvremenu Brajkovicu u direktnom kontaktu ipak stavio do znanja da ce i proces privatizacije doci pod reviziju i da ce morati okoncati diskriminaciju radnika na etnickom principu. Direktoru Aluminija je vjerovatno saopceno da donatori i kreditori nece podrzavati "crne ovce". Uz to, u OHR-u tvrde da im od strane sindikata nikada nije dostavljen spisak radnika koji cekaju na posao u Aluminiju, sto je, ipak, u neznatnoj mjeri uticalo na cinjenicu da se njihova situacija vec tri godine ne mijenja.
Hodzic kaze da su predstavnici sindikata Aluminija, neposredno prije Madridske konferencije Vijeca za implementaciju, imali jos jedan susret sa kopredsjedavajucim Vijeca ministara Silajdzicem, koji im je cak obecao da ce sve uciniti da se konferencija jasno odredi prema slucaju Aluminija. Nakon konferencije, kada se to nije desilo u direktnoj formi, radnici su kontaktirali Silajdzica, koji im je kratko odgovorio: "Ja sam tu nemocan." Predsjednik sindikata Aluminija tvrdi da je nakon toga, na sastanku na koji su pozvani Silajdzic, dogradonacelnik Mostara Safet Orucevic, bivsi direktor kombinata Jole Musa i Didier Fo iz Ureda visokog predstavnika, Fo predlozio da OHR imenuje Musu za supervizora u kombinat. "Zasto do toga nikad nije doslo, ja ne znam", kaze Hodzic.
Javite se na konkurs
Poseban segment price o Aluminiju je ambivalentan i, najblaze receno, cudan odnos federalnih vlasti spram pitanja privatizacije ovog kompleksa i diskriminacije dijela njegovih radnika. "Prvi kontakt sa premijerom Vlade imali smo 13. maja prosle godine, gdje su bili i ministri i zamjenici ministara. On je kasnio oko pola sata, pa je ministar Salkic poveo taj sastanak. Nas predstavnika sindikata Aluminijskog kombinata i 'Sokola' je bilo dvanaest. Na moje zaprepastenje, gospodin Salkic mi je u jednom trenutku rekao: 'Mani se Srba, daj da rijesimo nase probleme.' Ja sam mu rekao da me ne zanima ko je Srbin, ko je Bosnjak, ko je Hrvat, nego me zanima samo ko je radnik, a neka se oni unutarstranacki dogovaraju i neka rjesavaju neke stvari koje trebaju, jer mi nismo ni Vladina ni stranacka organizacija. Kada je premijer dosao i procitao nase zahtjeve, rekao nam je: 'Ovo je politika.' Jedan kolega iz 'Sokola' mu je odvratio: 'Premijeru, dosta nam je supljih prica i obecanja. Kazite nam otvoreno je li ovo medjustranacki dogovor, je li ovo podjela.' Onda smo razgovarali sat i po do dva i na kraju je bilo obecanje da ce on nakon mjesec dana sa resornim ministrima ugovoriti sastanak sa rukovodstvima kombinata i u 'Sokolu' i u Aluminiju. Do danas nije bilo realizacije toga sastanka. Nedavno je premijer bio ovdje u Mostaru i kao gost lokalne televizije je na pitanje sta sa radnicima Aluminija i 'Sokola' odgovorio: 'Neka prate konkurse i neka se javljaju'. Ja sam odmah reagovao i poslao pismo Oslobodjenju sa pitanjem po kom osnovu ja konkurisem na svoje radno mjesto ako nisam dobio otkaz i ni po kakvom osnovu mi radni staz nije prekinut. Takva je situacija i sa ostalim, izuzev pojedinaca koji su se obezbijedili i koji su se odrekli posla. Ta izjava me nije ohrabrila jer smo mi uvijek smatrali da je kljuc naseg problema kod njega. Rekli smo da je neshvatljiva ona transakcija sa strujom i Daimler Benzom koja je uradjena u novembru prosle godine, a za koju se on pravdao da nije znao kome ide struja. Ni mala djeca ne bi povjerovala u tu pricu. On je tada bio obecao da ce usloviti struju sa zaposljavanjem radnika. E, sada, sta se desilo i je li to stvarno podjela, ja ne znam...", rezignirano istice sindikalni lider iz Aluminijskog kombinata. U medjuvremenu, generalni direktor Aluminija je opet zaigrao na kartu "popustanja". Krajem februara Brajkovic je, kako Dani saznaju iz Ambasade SAD, zvanicnicima americke administracije rekao da ce "fabrika primati dodatne radnike u narednim mjesecima i da bi on rado primio natrag na posao bivse zaposlene iz svih etnickih grupa, a ne samo Hrvate".
Hodzic tvrdi, medjutim, da je poziv da se jave radnici kojima je zabranjen pristup njihovim radnim mjestima bio "obicna farsa": "Kad dodes do kapije, onda te samo evidentiraju da si Bosnjak i kazu da se mozes vratiti." Sindikalisti su tada dobijali i OHR-ove ponude za povratak na posao, ali uvjetovane cvrstim nacionalnim omjerima. Na sastanku sa predstavnikom OHR-a za Mostar, Elerkmanom, receno im je da ce se u trecoj fazi proizvodnje u Aluminij primati 150 ljudi. "Elerkman je rekao da je nacionalna pripadnost do rata bila po 30 posto, pa me je pitao da li bih prihvatio 50 radnih mjesta koja, kao, pripadaju Bosnjacima. Ja sam mu rekao da ne bih... Po evidenciji sindikata, imamo oko 650 radnika koji cekaju na posao, a medju njima ima i Srba i Hrvata. Iluzorno je ocekivati da se svi vrate na posao. Mi smo svjesni trzisne ekonomije, svjesni smo da je i prije rata bilo viska radnika. Ali ako sada, nakon trece faze, radi 950 radnika, pouzdano znam da ima radnika koji rade iz Kaknja, Travnika, Bugojna, Jablanice, Konjica i drugih mjesta iz kojih su protjerani ili dobrovoljno otisli. Ambasador Elerkman mi kaze da Brajkovic ne moze otpustiti radnike da bismo mi dosli, ali ja mu odgovaram da on treba otpustiti one koji nikada do 1992. nisu radili u kombinatu i onda ce za nas biti mjesta. Neka i bude 300 Bosnjaka, 300 Srba i 300 Hrvata u omjeru. Ali uslov je i da budu jednako zastupljeni na svim mjestima, pa i rukovodnim. Ja imam na spisku 42 inzinjera, pravnika, ekonomista i jednog doktora nauka, uz 174 visokokvalifikovana radnika", kaze Hodzic.
"Doci ce balije..."
Diskriminirani radnici Aluminija isticu da su u istoj mjeri insistirali na sastanku sa Visokim predstavnikom, Westendorpom, koliko i na sastanku sa Brajkovicem. Medjutim, iz medjunarodnih organizacija su im odgovorili da pokusavaju sve da do sastanka dodje, ali da nikoga ne mogu prisiliti na sastanak. Da cinizam bude veci, aktuelni direktor Aluminija je, iako nikad nije pristao na sastanak sa svojim bivsim radnicima, ipak, preko predstavnika medjunarodnih organizacija, trazio spisak njihovih adresa jer ih navodno nema?! Navodno su i njihove kolege hrvatske nacionalnosti koji sada rade u Aluminiju u internim razgovorima podrzavali zahtjev bosnjackih radnika. Medjutim, na tome se podrska zavrsavala jer su prestraseni mogucnoscu da ce automatski izgubiti posao ako pomenu pitanje svojih nekadasnjih kolega. Nije tesko naslutiti kako bi odgovor vrha Aluminija na protest hrvatskih radnika bio: "Ako necete vi, doci ce balije pa ce raditi."
Nakon nabrajanja svih adresa koje su obisli i nerazumijevanja na koje su naisli, radnici kojima nacija predstavlja balast prilikom zaposljavanja(!) jednostavno ne znaju sta jos mogu poduzeti. Iako su ogorceni na ponasanje Federalne vlade, do njih su u posljednje vrijeme dolazili i krajnje bizarni prijedlozi upravo od strane zvanicnika federalnih vlasti. Tako im je federalni ministar za socijalna pitanja i izbjeglice predlozio da se obrate federalnim ombdusmenima. Radnici su se, medjutim, vec obracali kantonalnim ombdusmenima, ali ocito je da interes zarade dijela predstavnika medjunarodne zajednice i politickog saveznistva federalnih partnera, odnosno nemijesanja u tudju "zonu interesa", sprecava bilo kakvu politicku ili pravnu akciju.
"Svako hoce dio tog slatkog kolaca. Aluminijum je metal buducnosti i sa visokim stepenom prerade i finalizacijom proizvoda moze se ostvariti kudikamo veca dobit od one ostvarivane do 1992. Tako Spanija ulaze u kombinat i hidroelektranu, a Westendorp se ne oglasava, Amerika se donekle oglasava, ali firma iz Houstona takodjer ucestvuje u tom kolacu sa 10 miliona dolara. Pored njih, tu su i firme iz Svicarske, Italije, Argentine..." Ove rijeci sindikalnog vodje potpuno se uklapaju u "teoriju zavjere" po kojoj medjunarodni zvanicnici ne zele da diraju Brajkovica jer je on, kroz prodaju Aluminija, omogucio ulazak novca iz zemalja odakle "neimenovani" zvanicnici poticu. Kantonalna vlast, koja je potpuno podijeljena i gotovo da ne postoji, pogotovo ne zeli da ulazi u transakcije u Aluminiju jer HDZ-u ovakva situacija odgovara (na celu Vlade je donedavni Brajkovicev savjetnik Ljubic), a SDA, izuzev rijetkih pojedinaca, citavu situaciju takodjer nijemo posmatra. Vjerovatno, slijedeci upute iz Sarajeva. Sta stoji iza ovakvog stava, niko ne smije javno reci, ali svi naslucuju: podjela na "bosnjacke" i "hrvatske" firme. Kakav je komentar ove teze i pozicije Aluminija resornog ministra industrije Mirsada Salkica?
"Pojam dokapitalizacije nije nesto sto je protuzakonito. Dokapitalizacijom se imovina preduzeca ne umanjuje i ja je podrzavam ako je radjena u skladu sa zakonom. Necu prejudicirati da li je u Aluminiju radjeno nesto mimo zakona, ali je neobjasnjivo da niko, izuzev ljudi iz okruzenja gospodina Brajkovica, nema pristupa dolje. Stvorene su sve pretpostavke da se privatizacija provodi u skladu sa zakonom, i mislim da je u ovom momentu nebitno je li nadleznost za Aluminij na federalnoj ili kantonalnoj agenciji. U HNK-u agencija je formirana od predstavnika oba naroda koji zive u ovom kantonu, ali smatram da je malo ili gotovo nikako zajednickog funkcioniranja i Vlade i svih kantonalnih organa", kaze Salkic, dodajuci da je njemu od ljudi iz Aluminija neformalno saopcena informacija da u ovom preduzecu Bosnjaci, ipak, rade. "Medjutim, u javnim istupima gospodina Brajkovica, iz onog sto citam u novinama, moze se zakljuciti da postoji diskriminacija." Na kritike da je Federalna vlada ipak pasivna u borbi za osnovna egzistencijalna prava radnika, Salkic odgovara: "Mnogi radnici iz Aluminijuma govore da im se omoguci da rade tamo, a veliki dio ih nikada nije ni presao u taj dio Mostara. Ti ljudi koji smatraju da je neko pasivan treba da kazu, neka nam predloze - mozda je ovo cudno da ministar ili neko iz Vlade kaze - sta bi to trebalo da neko iz Vlade ucini. Ako misle da treba da stanemo na celo kolone i da idemo u Aluminijski kombinat, ja to ne mogu niti cu uraditi."
Na celo kolone ce, izgleda, samo sindikalci. Da povedu radnike tamo gdje jedino mogu privuci neciju paznju. Na ulicu.
SAFET ORUCEVIC, DOGRADONACELNIK MOSTARA
PRESUTNA ZAVJERA
Dogradonacelnik Mostara je i u periodu kada je bio na celu Gradske uprave, iako bez direktne moci uticaja, intenzivno reagirao na stanje u Aluminiju. On kaze da vlasti u Mostaru nisu zadovoljne radom Federalne vlade. Prema njegovim rijecima, iskljuciva podrska u vezi Aluminijskog kombinata dolazila je od Vijeca ministara i dr. Harisa Silajdzica.
"Vrlo smo nezadovoljni i smatramo da se bjezi od Aluminijskog kombinata i razrjesavanja tog problema. Uvjereni smo da iza bjezanja od vruceg problema stoje veci interesi koje mi ne mozemo ni dokuciti. Istina je da je OHR najavio formiranje komisije koja ce uci u kombinat, da je ambasador Kauzlarich rekao da ce americka administracija sigurno podrzati reviziju svega sto se dogadja u Aluminiju, ali je istina i da niko nije smio staviti ovu firmu na spisak preduzeca od federalnog znacaja kada je ovo pitanje dogovarano. Mi Aluminijski kombinat smatramo politickim pitanjem na kome se prelamaju politicki koncepti uredjenja Federacije. Mora se definisati osnivac, odnosno onaj za koga radi Aluminij. Aluminijski kombinat nije drzavni, nije federalni, nije kantonalni, nije gradski, nije opcinski... Ciji je? On je hercegbosanski i hrvatski. Prvo treba da definisemo upravljacku strukturu, a onda da rjesavamo sva ostala pitanja: pitanje otpustenih radnika i ljudskih prava. Pitanja koja povlace sindikati nisu ista u odnosu na ona koja povlacimo mi kao vlast. To znaci da nas interesuje upravljacki odbor Aluminijuma i mi nudimo da Kantonalna vlada formira zajednicke upravne odbore u cijelom kantonu. Medjutim, provlaci se jedna teza da se presutno radi na ekonomskoj podjeli na etnickim principima u cijeloj Federaciji, da ima presutan dogovor da se niko ne petlja u upravljacku strukturu u Zeljezari Zenica ili kod drugih jakih kompanija, a da se isto tako nece petljati ovamo."
DANI: Iz kojih izvora potice teza o etnickom razgranicenju u ekonomiji i podjeli velikih sistema?
ORUCEVIC: Sindikati zastupaju tu tezu jer se stvara dojam da je nemoguce biti nezainteresiran dvije godine za pitanje Aluminijskog kombinata, u kojeg ulazu spanska, americka, njemacka vlada, a ugovore potpisuju najjaci koncerni na svijetu. U isto vrijeme dok OHR proziva citavu BiH za nelegalna investiranja i korupciju, njihove vlade to rade u Aluminijskom kombinatu. Stvara se sumnja da je to neka presutna zavjera i mi tu stojimo iza sindikata. To je put u etnicku podjelu u koju investiraju zemlje koje provode Dejtonski sporazum u BiH. Mi imamo dokaze za to.
DANI: Kako komentirati takav stav predstavnika medjunarodne zajednice?
ORUCEVIC: Upravljacka struktura Aluminijuma, odnosno Brajkovic, bila je odstrijeljena od strane politike medjunarodne zajednice, a u isto vrijeme im se daje ekonomska podrska. To je neobjasnjivo i za to se postavljaju velika pitanja koja dovode pod upitnik najodgovornije ljude medjunarodne zajednice i najodgovornije ljude u strukturama vlasti Federacije. Vlasti grada Mostara ce uprijeti prstom u svakog covjeka koji bude prepreka bez obzira kojoj stranci i kojem narodu pripada.
DANI: A kolika je tu realna moc Gradske uprave Mostara?
ORUCEVIC: Grad Mostar nema nikakvu nadleznost. Ali barem ima mogucnost da putem javnog mnijenja otvara ova pitanja i otvara politicke procese, odnosno upire prstom u one koji su rusioci Dejtonskog sporazuma, podrzavaju etnicku podjelu ili su nesposobni da rasciste sa ovim problemima.
SMIJENITI BRAJKOVICA
"Mi smo, u smislu zastite diskriminiranih radnika, podigli tuzbu Medjunarodnoj organizaciji rada iz Zeneve i ta tuzba je aktuelna vec pola godine. Medjutim, ocito je da pravda i sa te strane sporo dolazi", kaze Sulejman Hrle, predsjednik Saveza sindikata BiH, a Ismet Bajramovic, predsjednik sindikata metalaca BiH, u izjavi za Dane istice kako su mu kolege iz francuske firme Pechiney, jos prije godinu dana nakon posjete Aluminijskom kombinatu, poslale pismo u kome je sazet zakljucak: "Hrvati ne zele Muslimane." Zbog tako iskazanog rasizma i diskriminacije radnika, Bajramovic istice da su se u rjesavanje problema radnika Aluminija ukljucile i medjunarodne sindikalne organizacije. "Mi cekamo odgovore sa tri strane adrese: od Medjunarodne organizacije rada, od sindikata metalaca Njemacke te medjunarodnog sindikata metalaca."
Upitan da konkretno nabroji instrumente koji se, osim javnih protesta, jos mogu koristiti u svrhu pritiska na rukovodstvo Aluminijskog kombinata, Bajramovic kaze: "To su prije svega promjene u rukovodstvu Aluminija. Drugi instrument je zaustavljanje izvoza firme. Mi smo cak i imali obecanje od gospodina Kleina da ce makar clanicama Evropske unije zabraniti da uopce saradjuju sa kombinatom. Efektivni pritisak je mogao biti i od strane Vlade Federacije kroz smanjenje dotoka elektricne energije. To namjerno pominjem jer se daleko gore proslo sa ovim izvozom struje nego da se direktno struja davala, a uzimao profit od proizvoda iz Aluminija. Moze se uticati i kroz suspenziju licenci bez kojih se ne mogu prodavati na svjetskom trzistu", zakljucuje Bajramovic.
ZAKON, ZAKON I SAMO - ZAKON
Alexandra Stiglmayer, iz Ureda visokog predstavnika, procese koji se odvijaju u Aluminiju komentira u svjetlu zakonskih rjesenja koja se ticu izvrsene privatizacije i diskriminacije radnika. "Sto se tice privatizacije, postoji drzavni, okvirni zakon o privatizaciji preduzeca i banaka u BiH koji kaze da se treba osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala i vlasnickoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasnistvu, ukoliko su se te promjene desile nakon 31. decembra 1991. godine. Aluminij je jedan od takvih slucajeva gdje je bilo promjena i oni ce sasvim sigurno podleci takvom pregledu", kaze ona, uz naznaku da je privatizacija, ipak, prioritet, dok ce se pregledi rjesavati u drugoj fazi.
Pozivajuci se na Madridsku deklaraciju, u kojoj se trazi da se svi zakoni o radu koji su predlozeni ili su vec na snazi, pregledaju i da se ugrade principi nediskriminacije, pogotovo u polju zaposljavanja, Stiglmayerova kaze da zakoni koji su na snazi u BiH u sebi ne sadrze nista od toga. Prema njenim rijecima, nije realno ocekivati trajnije rjesavanje problema diskriminacije na bilo kom, pa tako i etnickom principu, sve dok se ne donesu odgovarajuci zakoni na osnovu kojih ce moci djelovati i OHR.
Objavljeno u broju 99 DANA, 12. APRIL / TRAVANJ 1999.
