Bodkin wrote:madner wrote:Agresija je potpuno ispravan pojam, genocid historijska cinjenica a cetnik najispravniji izraz.
smijesno. cetnici i ideologija prestali postojati u WW2. danas je cetnik pogrdan naziv za srbe i ti bi to ubacio u knjige
za agresiju je @cyprus u pravu jer protekli rat ima elemente i agresije i gradjanskog rata. dakle u pravu je kad kaze da je diskutabilno
genocid mora uci u knjige..
i da, vi sto zagovarate jednostrano ubacivanje stvari u knjige mogli bi malo sagledati siru sliku
Cetnici su porazeni, ali je ideologija vaskrsnula.
Do četničkog kongresa u januaru 1944. u selu Ba, u zapadnoj Srbiji, četnički programi i ciljevi vidljivi su iz niza dokumenata koji su izdani u razna vremena i od raznih osoba i grupa. U njima su neki ciljevi navedeni manje ili više detaljno. Prvi od tih dokumenata, koji ujedno sadrži najpotpuniji prikaz četničkih velikosrpskih teritorijalnih aspiracija (ili onog što se ponekad blaže nazivalo srpskom jedinicom u Velikoj Jugoslaviji), bio je memorandum što ga je dr Stevan Moljević pripremio u junu 1941, dva mjeseca prije nego što je postao član četničkog Nacionalnog komiteta i njegova Izvršnog odbora, i prije nego što se uopće sastao s pukovnikom Mihailovićem. Mnoge Moljevićeve ideje izražene u tom memorandumu o »homogenoj Srbiji« očite su i u većini drugih četničkih programatskih tvrdnji, bilo da potječu iz Moljevićevog memoranduma ili je Moljević sudjelovao u njihovu formuliranju, bilo da su nastale kao rezultat sličnog mišljenja.
Moljevićev teritorijalni plan za »homogenu Srbiju« bio je zasnovan na ideji da Srbi imaju pravo na položaj vodeće nacije na Balkanu, jer su se tako dugo borili protiv Turaka i jer su bili jedini narod koji se odupirao nadiranju Nijemaca na Balkan. Ipak, da bi autoritativno mogli zauzeti taj položaj, oni prije svega moraju postati neosporno vodeća nacija u Jugoslaviji. To će učiniti tako, kaže Moljević:
... da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati ćelo etničko područje na kome Srbi žive, i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena.
Te strateške i saobraćajne linije i čvorovi potrebni za sigurnost, život i opstanak Srbije, iako gdegde danas ne bi imali srpsku većinu, imaju da posluže Srbiji i srpskom narodu da se ne bi više ponavljala teška stradanja koja Srbima nanose njihovi susedi čim im se pruži prilika.
Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadanjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenjem Srba.
Teritorij Velike Srbije, kako ga je predlagao Moljević (vidi Kartu 4) uključivao je ne samo glavninu teritorija stare Jugoslavije, već i neka područja koja su pripadala njenim susjedima.2 Prije svega trebalo je Srbiji, kakva je bila u granicama prije 1912. dodati sva područja stečena u balkanskim ratovima 1912-13, tj jugoslavensku Makedoniju i dio Sandžaka; zatim Crnu Goru i dio Sandžaka koji je 1912-13. priključen Crnoj Gori; ciielu Bosnu i Hercegovinu; cijelu Dalmaciju s gradom Dubrovnikom koji bi dobio poseban status; područje Dalmacije od ušća Neretve do blizine Šibenika i neke općine s hrvatskom većinom u zapadnoj Hercegovini i Bosni činile bi posebno autonomno područje unutar Srbije. Od hrvatsko-slavonskog teritorija, Velika Srbija uzela bi većinu Like i praktično cijeli Kordun i Baniju, zatim teritorij istočno od Pakraca, zatim 20-25 km široki koridor koji bi se pružao od Pakraca na sjever, do mađarske granice (s kotarima Daruvar, Grubišno Polje, Slatina i dijelovima kotara Nova Gradiška i Požega), dio Slavonije s Osijekom i Vinkovcima, i sav Srijem, Baranju, Bačku i Banat koji su između dva rata pripadali Jugoslaviji. Velika Srbija polagala bi pravo na slijedeće teritorije svojih susjeda, koji su trenutno bili na strani Osovine i protiv Jugoslavije: na sjeverni dio Albanije, na okruge Kjustendil i Vidin u Bugarskoj, Resita i Timisoara u Rumunjskoj, Szeged, Baja i Pecs u Mađarskoj. Slovenija bi postala Velika Slovenija, više nego dvostruko veća, jer bi joj se dodala Istra, Slovensko primorje, dio talijanskog teritorija, vrlo veliki dio Koruške koji drže Austrijanci i komad mađarskog teritorija. Sve u svemu, Velika Srbija imala bi 65-70% ukupnog jugoslavenskog teritorija i stanovništva. Hrvatska, smanjena za više od polovinu svog teritorija i stanovništva (u odnosu na granice Socijalističke Republike Hrvatske poslije 1945) bila bi efikasno okružena Velikom Srbijom i Velikom Slovenijorn. Moljević je vjerovao da su srpski državnici učinili ozbiljnu pogrešku kad nisu pažljivo definirali granice nove Srbije u novoj jugoslavenskoj državi 1918. i inzistirao je na tome da Srbi trebaju na kraju drugog svjetskog rata izbjeći tu pogrešku i da trebaju zauzeti sva područja na koja polažu pravo, te druge jugoslavenske narode staviti pred gotov čin, pa onda s te pozicije razgovarati o federalnom uređenju Jugoslavije. Njegov plan predviđao je zamašna na zakonu zasnovana protjerivanja ne-srpskog stanovništva iz raznih područja, kao i razmjene stanovništva, ali nije u brojkama izražavao opsege tih planova.
Sikter , is