kakavdanakneiskustvu wrote:max07 wrote:danak, strašno mi je žao. posebno zato jer si se ti toliko radovao tom djetetu

bebica je sada na boljem mjestu.
tebi i supruzi želim puno snage da izdržite i prodjete kroz ovo teško razdoblje.
sigurna sam da će doći bebica koja je vama i sudjena
hvala,osjetili smo je kako hoda,pjevali joj,pričali joj,juče namjestili krevetić
Isto sam doživjela prije par mjeseci, tačno znam kakav je osjećaj...
Ono što je važno jeste da budeš uz nju, tvoja podrška joj znači sve, vrijeme je pred vama, naravno ne mogu reći da će se ikad oporaviti od svega, al vremenom čovjek nauči da živi s tim, da priča o tome, a da ne plače...
I poslije 4 mjeseca, ima dana kad se rasplačem zbog sitnice, dovoljno je da pomislim na to, pa da mi se oči ispune suzama.
Ne znam kako se porodila, možda je za nijansu lakše ako je carskim, jer nije ništa vidjela, mada gubitak je isti, isto je teško...
Meni se to desilo u 37/38 sedmici, još uvijek se borim sa tugom... biće dobro ako Bog da, samo pomisli da ima gore od goreg, mislim da bi puno teže bilo da se rodila živa, da sam je vidjela, uzela u naručje, pa da se onda nešto desilo, ili da se rodila sa nekakvom bolešću ili anomalijom. Bog zna zašto je ovo sve ovako, tuga je neizmjerna, nešto što nikad ne mogu zaboraviti, u momentu sam mislila da to ne mogu preživjeti, sve mi se srušilo u trenutku, al život ide dalje, živ čovjek svašta preživi, pa i ovo. Najvažnije je da se vas dvoje volite, razumijete, da ste jedno drugom podrška velika, vrijeme je pred vama, pa biće djece ako Bog da.