Nemoj zivotati.
Svaka zemlja ima svojih radikala, nemozes pausalizirati.
Bas neki dan gledam izvjestaj gdje prikazuju cifru od sedamsto i nesto radikalnih (po njihovom istrazivanju)
sumnjivih izbjeglica.
Takodje su iznijeli cifru od 16.500, kako ih ti nazva autohona - onih ultra.
Obe grupe su pod prismotrom i svako njihovo kretanje se prate.
U africkim,arabskim pa i azijskim zemljama Njemacka ima najvise projekata u humanitarnom smislu.
Nije mali broj njihovih lijecnika koji svoje slobodno vrijeme koriste leteci u arapske ili africke zemlje
kako bi tamo njihovim "bolnicama" i narodu u lijecenju pomogli.
Izbjeglicku grupu koju su prije par mjeseci u Afriku vratili, tamo su odmah i radionice za osposobljavanje mladih
otvorili ( a sve uz svoje troskove i strucne kadrove).
Upravo me ovo moje pisanje podsjeti na meni jako dragu osobu gospodju Suzanu Lipovac.
Upoznala sam je 2 dana nakon pada Srebrenice.
Svoj humanitarni rad pocela je pomazuci nasim izbjeglicama koji su u Hrvatskoj bili.
U toj nesebicnosti i zelji da sto vise pomogne stigla je i do bosansko hecegovackih gradova.
Taj dan (kad je Srebrenica pala) nalazila se u Tuzli.
Cule smo da je izvela grupu djece i snjima stigla u Stutgart.
Odmah smo se, zene iskupile i pozvale je u nas klub.
Kad je dosla i nas vidjela bila je prijatno iznenadjena.
Kad je pocela pricati ,sva u grcu, udarile su joj suze.
Pricala nam je o izmucenim krvavim kolonama koje su iz Srebrenice u Tuzlu stizale.
Povremeno bi zastala, pogledala nasa uplakana lica,malo se sabrala i nastavila.
Na lijecenje je izvela grupu djece (mislim da ih je i iz Gorazdja bilo).
Trebalo je tu djecu smjestiti i za njih se pobrinuti.Bila su to mjesana djeca - krscani i muslimani.
U pocetku je bilo tesko jer trebalo je djecu zbliziti (da se slazu).
Za smjestaj djece dobila je od jednog njemca (bogatas) vilu na raspolaganje.
Uz novcanu pomoc koju smo prikupili zazelili smo joj zdravlje i svu srecu... .
Drugi put srela sam je u Bihacu. Kao tumac pratila je njemce na neki termin sa Plavsickom.
Posto je bihackoj bolnici donirala, ako me pamcenje ne vara, sttroj za pranje vesa,htjela je uzput
i bolnicu obici.U trenutku kad smo nasamo razgovarati mogle,pricala je kako,kad je u Banjaluku sa
konvojom stigla da su banjalucani od coda zinuli. Znas rekla je,moj brat je kod njih u zarobljenistvu bio.
Kod mene je isti slucaj,rekla sam, samo s druge strane.
Sta cemo, nisu djeca kriva sto su im roditelji takvi kakavi su, valjda ce i oni nekad pameti doci.
Kad smo organizovali okrugli stol pozvali smo je kao gosta.
Sa raznim "materijalom" dosla je njena mama.
Suzana je na terenu pa sam ja u njeno ime dosa,rekla je.
U razgovoru mi rece - sta cu,mi smo je na sve nacine odgovarali,bojali smo se za njen zivot.
Na kraju i sami smo se ukljucili - nemozemo a da joj ne pomazemo .
Izmedju vremena ukljucena je u visi nivo humanitarnog rada i mislim da se negdje u arapskim
zemljama nalazi (nisam bas sigurna gdje).
Uvijek cu je se rado sjecati.Dusa draga,neka joj i njenoj porodici dragi bog svako dobro podari.
Uff bas si provokator.
Nista ovo nisam mislila pisati ali tvoje provociranje
bas me natjera.
Triconja, triconja, nije sve crno bjelo ima i drugih boja.
Kamo srece da na balkanu bar 50 posto njemackih osobina ima - koliko ljepsi bi nam svijet bio.
