Vjera ili vjere
Teolozi i pisci historije religija obično raspravljaju o pojmu "VJERE" (vjera Ibrahimova, vjera jevreja, vjera islam). Svakog vjerovjesnika koji je imao vjerozakon oni smatraju donosiocem vjere. Također, i među narodom veoma je rasprostranjen ovaj termin.
Međutim, Kur'an ima poseban izraz i način govora, koji izvire iz njegovog specifičnog gledišta. Sa stanovišta Kur'ana, Božija vjera od Adema do Muhammeda (s.a.v.s.), jedna je vjera. Svi poslanici, i oni koji su imali vjerozakon i oni koji ga nisu imali, pozivali su jednom učenju. Principi vjerovjesničkog učenja koji se nazivaju vjerom bili su jedno.
Razlike među nebeskim zakonima su počivale na dvije osnove: prva je bila u nizu sporednih, manje važnih, pitanja, koja su se razlikovala po vremenskim odrednicama i osobenostima sredine i naroda koji je pozivan. Svi su, pak, predstavljali različite oblike i različite dijelove jedne istine i svi su bili usmjereni ka istome cilju. Druga razlika se tiče nivoa podučavanja, jer su kasniji poslanici, ekvivalentno usavršavanju čovječanstva, svoje podučavanje, koje je imalo istu osnovu, izvršavali na višem nivou. Naprimjer, između poduka i učenja islama, vezano za početak, kraj, i svijet i učenja ranijih poslanika, sa stanovišta stepena složenosti problema, razlika je koliko od zemlje do neba. Drugim riječima kazano, ljudski rod, po pitanju podučavanja koje su vjerovjesnici vršili, sliči učeniku koji je proveden od prvog do posljednjeg razreda. To je bilo usavršavanje vjere, a ne diferenciranje između vjera. Kur'an nikada riječ vjera (din) nije naveo u množini (edjan). Sa kur'anskog stanovišta ono što je postojalo je vjera, a ne vjere. Jedna od razlika poslanika u odnosu na genije i velike filozofe zasniva se na činjenici da je svaki filozof imao svoje posebno učenje. Zbog toga su na svijetu uvijek postojale "filozofije", ne "filozofija". A Božiji poslanici su oduvijek potvrđivali jedan drugoga i podsticali. Nikada nisu jedan drugog negirali. Svaki od poslanika, ukoliko je živio na prostoru i u vremenu nekog drugog poslanika, donosio je zakone i naredbe poput njegovih.
Kur'an (a.š.), pojašnjava da poslanici čine jednu cjelinu. Raniji su najavljivali potonje, a kasniji su potvrđivali i pojačavali pređašnje. Kur'an (a.s.) jasno kazuje da su svi poslanici bili zaduženi da najavljuju i potvrđuju jedni druge i kaže:
"Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao - obavezu uzeo: 'Kada vam poslije dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?' Oni su odgovorili: 'Pristajemo!'-'Budite onda svjedoci', rekao bi On, 'a i Ja ću s vama svjedočiti'." (Ali Imran, 81).
Kur'ani-kerim, koji Božiju vjeru, od Adema do Muhammeda (s.a.v.s.) predstavlja kao kontinuiran tok, a ne nekoliko rukavaca, zove je jednim imenom ISLAM. Naravno, ne želi se reći da je Božija vjera u svim periodima objave imala ovaj naziv i da je među ljudima bila poznata pod njim, nego se želi reći da stvarnost vjere ima bit koja se najbolje definiše riječju islam, pa zato i kaže:
"Kod Allaha je jedina vjera-vjera islam." (Ali Imran, 19).
"Ibrahim nije bio ni jevrej, ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga." (Ali Imran, 67).
