Moj stav je da za svaki problem ili pojavu prvo moramo analizirati uzroke, pa tek onda pricati o rjesenjima.
Recimo, rad na crno u domeni nepostojanja ugovora o radu uvijek odvajam od placanja "kovertom" i izbjegavanja placanja poreza.
Zasto poslodavac zaposljava na crno i zasto radnik prihvata raditi na crno?
- radnik nema izbora jer je trziste rada prezasiceno radnom snagom slicnih sposobnosti pa poslodavac postavlja uslove i ima dominantan polozaj
- poslodavcu se ne da zamarati svom papirologijom potrebnom za "knjizenje" radnika
- poslodavac ne trpi sankcije ako ga se uhvati na djelu, ili sankcije nisu destimulirajuce za ovu praksu
- radnik ne trpi sankcije ako ga se uhvati na djelu, ili sankcije nisu destimulirajuce za ovu praksu
- poslodavac ne zeli u svoj paket "benefita" za radnika ukljucivati minimalne propise utvrdjene zakonima, poput prava na odmor, maksimalne duzine smjene i sl.
- rad koji radnik nudi na puno radno vrijeme nema trzisnu vrijednost procijenjenu na vrijednost minimalne plate, tj. radnik ne vrijedi minimalca pa se zaobilazi zakon
Sve ove faktore treba "napasti" da bi rjesenje bilo integralno i da bi se stopa rada na crno smanjila na zanemarljive nivoe.
Izbjegavanje placanja poreza je druga stavka sa nekim drugacijim razlozima:
- sankcije nisu destimulirajuce za ovu praksu ili ih nema uopce. Koliko vidim iz redovnih obavijesti, kazne su oko 3000 KM po radniku, to se amortizuje za par mjeseci pa se doslovno isplati.
- posao na trzistu rada vrijedi 600 KM neto zbog stanja radne snage ali ne zaradjuje 1000 KM bruto, sto ukazuje na "ubacivanje" nerealnih kolicina novca u opticaj kroz plate javnog sektora i visoke stope poreza, sto realni sektor ne moze ispratiti. Tu se izbjegavanjem poreza poslodavac i radnik pozicioniraju u rentabilnost
- radnici pristaju na isplatu bruta u koverti jer nemaju povjerenje u sistem, tj. na doprinose ka monopolistickim drzavnim osiguranjima gledaju kao harac od kojeg nema koristi
- radnicima su plate tako niske da je realniji problem platiti rezije i hranu od 1. do 1. nego se baviti stavkama poput zdravstva i penzije. Ovo bi se u liberalnom sistemu manifestovalo kao ljudi koji ne uplacuju ni penziono i zdravstveno jer ne bi imali nista za jesti a imali bi najgore pakete zastite.
Opet, svaka stavka zasluzuje zaseban tretman i nema zlatnog rjesenja u smislu smanji poreze ili povecaj poreze ili kontrolisi svaciju markicu. Ovdje moramo uvazavati i nekakvu eventualnu strategiju kako i u kom pravcu graditi nasu ekonomiju.
Socijalisticke ideje poput progresivnog oporezivanja bogataskih plata od 1500 KM zvuce lijepo ljudima na minimalcima, ali tjeraju srednju klasu u realnom sektoru iz BiH, pa ce onda minimalci biti jos manji jer srednja klasa nosi potrosnju. Moje liberalne ideje poput tvrde privatizacije penzionog i zdravstvenog monopola bi s druge strane osamarile oko 60% stanovnistva koje niti ima izgradjenu svijest niti raspolaze finansijama i za kakav nivo zdravstvene zastite.
Polazne stavke u diskusiji naravno moraju biti i cinjenice da:
- oporezovanje "bogatstva" i "luksuza" kao apstraktnog pojma uvijek zavrsi otimacinom od srednje klase
- svaki porez destimulise ono sto se oporezuje. Porez na dohodak destimulise dohodak, porez na alkohol destimulise konzumaciju alkohola, porez na dodatne nekretnine destimulise akumulaciju nekretnina.
- novi porezi ili prava, jednom kada se uvedu, jako ih je tesko ukinuti. Jednom kada se otvori diskusija o diferenciranim stopama poreza na dohodak, ko kaze da je luksuz na 1500 KM. Moze luksuz biti i 300 KM.

Isto vrijedi i za diferenciranje PDV-a. Jednom kada se uvede visa stopa od 25%, ko je taj ko kategorizira stavke na visu i nizu stopu?
