Naslovnica wrote: ↑24/11/2020 11:23
Ja sve hoću da vjerujem da je ovaj "long covid" ustvari manifestacija stresa i svega onoga što COVID-19 baci na organizam, sa svim negativnim posljedicama i da je to dio oporavka.
Recimo ove famozne upale pluća...i kod "najobičnije" upale pluća oporavak je dugotrajan. Isto tako će biti i sa upalom pluća koja je izazvana infekcijom COVID-19.
I sve ostale znane i neznane posljedice.
Krećem od sebe, imao sam D-dimer preko 1100, sada je oko 300, ali sam siguran da je i to ostavilo posljedice na organizam, plus upala pluća, meni dovoljno da se oporavljam ko zna koliko i da imam kratkoročne ili dugoročne posljedice, kako koga zapadne.
Jbga, za mnoge koji se inficiraju ovim virusom ono bude mnogo više od "obične gripe". Ti i ja smo u toj grupi, ali se za sada smatram i srećkovićem jer nisam završio kod rahmetologa.
Definitivno. S tim da ja:
a) kad se dešavalo nisam imala "crno na bijelo" da se radi o koroni, njihov test je bio negativan iako je "mali mozak" znao šta je najvjerovatnije, nisam imala informaciju od koje bih dobila napade panike koji bi me tad rasturili psihički i fizički...ne znam razmiješ li, ali psiha je takva, ne piše da je imam, pa se ne gušim od anksioznosti i mogu racionalno razmišljati i donositi odluke čiste glave...pod napadom panike bih samo sjedila pred hitnom kontajući da umirem i sebi time nanosila još veću psihičku štetu. Naporno i stresno mi je bilo to što ne živim sama, pa sam se izolovala, ali nikad nisam bila sigurna koliko dobro sam se sklonila od njih. Stres mi je i to što skoro mjesec i po ne idem na posao, a skoro 4 sedmice uopšte nisam izlazila među ljude osim u ambulantu. Srećom se prilično dobro psihički balansiram, ne dozvoljavam da me "poklopi", ali da sve ovo čini štetu - čini, a stres na tijelo djeluje.
b) imala tako malu upalu pluća da se na snimku nije ni pokazala, na prvoj kontroli se još sasvim malo čula, a na drugoj kod pulmologa i čula ni vidjela. Kako bih tek prošla, fizički i s post-covid simptomima da sam imala ozbiljniju upalu. Mene je smoždila temperatura i znojenje, kašalj, nisam imala snage da stanem pod tuš, s disanjem je frka bila "samo" 3 dana. A sve to kao i nisu neki jaki simptomi.
Znači, u odnosu na tebe sam ja još i super prošla, pa ipak osjećam strašan zamor, groznice, ono, nisam OK. Pokušavam da me to ne smara psihički, ali ne mogu da ne mislim na to da mi je 20 minuta šetnje naporno, skoro nemoguće. Sad sam malo bila vani u dvorištu, na suncu, čeprkala po cvijetnjaku, tjeram se da budem aktivna i na zraku...pa kao baba neka, poslije pola sata hvatam dah. A nikakav posao, ubadam lukovice tulipana, ne kopam.
I znam da će moja porodična doktorica samo zarolati očima, umjesto da mi predloži da za mjesec napravim kontrolu, jer imam drugih zdravstvenih problema (upratih da dijelimo insulinsku rezistenciju).
Ja ću ih svakako napraviti, zbog sebe, ali ovi naši slučajevi bi bili odlični za praćenje i našem zdravstvu, sigurno nismo jedini, javljaće se još raje i samo se nadam da nam neće govoriti da umišljamo da nam je nešto.
