Forum Klix.ba

Povijesno gledano, od smrti Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., 632. godine po gregorijanskom kalendaru, postupno dolazi do suočavanja raznolikih mišljenja i sukoba stavova u ranome islamu (pod riječju islam ovdje dijelom mislim i na ranu muslimansku zajednicu, Muslimanski ummet). Suočavanja i sukobljavanja bila su različite naravi, ali postoji opći konsenzus islamologa da rana međumuslimanska trvenja nisu nastala toliko iz teoloških koliko iz političkih razloga (jedan od razloga je bio i problem političkog, a to je tada istovremeno značilo i vjerskog, rukovođenja Zajednicom).

Kako rekoh, raskoli među muslimanima u prvim stoljećima islama (VII – IX stoljeće po gregorijanskom kalendaru) bili su političke, kulturalne, itd., pa tek potom teološke naravi (tj. “dogmatska“ trvenja oko mnogih razilaženja na ravni različitog interpretiranja jednog te istog kur’anskog teksta). Također, politički razlozi pravdali su se često vjerskim i, potom, teološkim argumentima. Svako poseže iz Kurʼāna za onim dijelovima koji ojačavaju njegovu političku ili mezhebsku poziciju! Stoga je ponekada, kad se sada gleda na ta davna prva stoljeća islama, veoma teško razgraničiti kada koja grupacija nastupa kao politička stran(k)a, a kada kao specifični mezheb, ili pak, kasnije, kao ova ili ona islamska sekta, sa zasebnim i odjelitim teološkim aspiracijama na tumačenja jednog te istog teksta Kur’ana (ili pak, teksta Hadisa, to jest izreka koje potiču od Božijeg poslanika Muhameda a.s.).

Kada dolazi do prvih jasnih kontura onoga što se i danas (odnosno već više od hiljadu godina) naziva sunnijskom i šiʻijskom stranom među muslimanima?

Sada se nužno moramo zaputiti prema velikim povijesnim prostranstvima vremena. Kako je općenito poznato, Muhammed, alejhiselam, je svoju poslaničku misiju imao od 610. do 632. godine. Tada je preselio, kako mi muslimani volimo kazati, na Bolji Svijet, Ahiret. Period od 632. do 661. godine naziva se dobom “Četverice pravovjernih halifa”. Ko su ove halife? Ukratko, halife su istaknuta četverica muslimana iz Prve Muslimanske Zajednice u Medini, oni su ti koji su naslijedili poslanika Muhammeda, a.s. Odmah treba objasniti i sljedeće: ta četverica prvih halifa nisu naslijedili Muhammeda, a.s., u striktno “poslaničkim” stvarima, zato što je objava Kur’ana sa smrću Muhammeda, a.s., bila završena. Naime, islamski kredo kaže: Poslije Muhammeda, a.s., neće se više pojaviti nijedan Božiji poslanik!

Te su halife zamijenile Muhammeda, a.s., na planovima i područjima organiziranja života Zajednice, zatim ekonomskog, obredno-vjerskog, te potom političkog i državnog uređenja i organiziranja rane muslimanske zajednice, kao i na planu tumačenja temeljnih tekstova islama, Kur’ana i kasnije Hadisa (Kurʼān je već postojao kao autentično zapisan tekst, dok se Hadis sakuplja nekoliko decenija poslije 632. godine).

U vrijeme prvog halife Ebu Bekra (od 632. – 634. godine), dolazi do političke (pa i oružane) pobune beduinskih plemena, tzv. ar-riddah, koja je buknula naročito u pokrajini Nedžd. Ova beduinska arabljanska plemena prihvatila su islam, ali ne i davanje zekata (uvjetno to ovdje prevodim sintagmom “obligatni vjerski porez”). Centralna halifska vlast iz Medine brzo je upokorila ta “vjeroodstupnička” plemena (ar-riddah), koja su tako tretirana jer su negirala jedan od stupova islama – davanje poreza ili zekata. Ali, ova plemena će se – kako ćemo vidjeti kasnije – uskoro pregrupirati kad je sjedište halifata prešlo iz Medine u Damask, 661. godine.

Prvobitni halifat (ili rana muslimanska Zajednica i, umnogome, država u Medini i okolini) stabilizirao se nakon halife Ebu Bekra, tako da je u vrijeme drugog halife Omera, koji je ubijen 644. godine, došlo do impozantnog širenja ne samo halifata, već i islama kao vjere, te postupno i kao kulture i civilizacije.

Halifa Omer bio je realističan i pragmatičan, s ciljem očuvanja jedinstva rane muslimanske države i zajednice, zabranio je najistaknutijim drugovima Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., da napuštaju Medinu i da odlaze u pokrajine. Time je preduprijedio mogućnost decentraliziranog i sektaškog djelovanja najuglednijih pripadnika rane muslimanske elite.

U vrijeme trećega halife Osmana (ubijen 656. godine) postupno dolazi do rivaliteta između njegovoga kruga iz reda aristokratije plemena Kurejš, s jedne, i jednog kruga muslimanskih pijetista koji su bili okupljeni oko četvrtog ehlis-sunetskog pravovjernog halife Alije ibn Ebi Taliba (ubijen 661. godine), s druge strane. Kako ovdje jasno vidimo, od četverice tzv. pravovjernih halifa (al-hulefā’u r-rāšidun) samo je Ebu Bekr umro prirodnom smrću. Drugi, treći i četvrti halifa poginuli su u gnusnim atentatima organiziranim od rivalskih frakcija.

Ove tri halifske smrti, naročito Osmanova i Alijina, kasnije će prerasti u sukob te kulminirati u neku vrstu apokaliptičkog trvenja među muslimanima. Nažalost, to trvenje traje sve do danas. Francuski filozof Henry Corbin, baš imajući u vidu djelovanje “prošlosti“ na Muslimanski ummet u kasnijim vremenima, nekom prilikom je rekao, otprilike, ovo: muslimanska povijest (ili “muslimanska prošlost”) nije prošla, već se uvijek nalazi “ispod nogu muslimana”.

sirenje prvobitnog halifata

O čemu je tu zapravo riječ? Da li se radi ovdje o početnoj tački šiʻizma?

Da, radi se kako o početnoj tački šiʻizma tako i početnoj tački sunnizma. To dvoje jeste povezano nastankom, formuliranjem svojih pozicija, samom poviješću. A i jedni i drugi su muslimani, iako se međusobno, tokom vremena, profiliraju njihovi različiti pogledi i stavovi. Često jednu stranu definira ne ono što je pri njoj, već što je pri njezinom rivalu!

Ukratko, i vrlo pojednostavljeno, riječ je o sljedećem: Za halifu Aliju ibn Ebi Taliba (u Bosni stoljećima nazivan Hazreti Alija) vezane su dvije činjenice, važne da ne mogu biti važnije: prva je da je on bio zet Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., bio je oženjen njegovom kćerkom Fatimom, sa kojom je izrodio sinove Hasana i Husejna. Druga je činjenica ta da je Alija ibn Ebi Talib bio izabran za četvrtog halifu. Njegovi sljedbenici (koji su kasnije nazvani šiʻije) u njegovoj su osobi priznale ne samo zvanje/položaj halife već i zvanje/položaj imama, vrhovnog vjerskog, duhovnog i političkog lidera muslimanske zajednice.

Šiʻije kao strana ranoga islama (riječ šiʻije i znači grupa, pristaše, zagovornici, stranka Alije ibn Ebi Taliba) nastaju iz ovog sukoba između aristokratskih mekanskih krugova i bogatih rođaka halife Osmana, s jedne, i pristalica Alije ibn Ebi Taliba, s druge strane.

Praktički, vladavina halife Alije ibn Ebi Taliba posvjedočila je šiʻijsku pojavu kao insistiranje na tome da vlast (sva: duhovna, svjetovna, politička, itd…) pripada isključivo halifi Aliji ibn Ebi Talibu, potom Hasanu i Husejnu, njegovim sinovima koje je imao s Fatimom, kćerkom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., te dalje njihovim nasljednicima po porodičnoj lozi. Za šiʻije su svi oni prije svega imāmi ili vrhovne duhovne vođe (a to, istovremeno, znači i političko vodstvo). Zapravo, šiʻije insistiraju na duhovnoj (ali i stvarnoj krvnoj) primogenituri imamske loze. Kod muslimana sunnija nema takvog insistiranja.

Upravo je tu – u odnosu prema halifi Aliji ibn Ebi Talibu – došlo do raskola među ranom muslimanskom zajednicom; neki taj raskol nazivaju “velikom kušnjom” (al-fitnatu l-kubrā). Egipatski književnik Taha Husein (umro 1973.) o tome je napisao jedno lijepo djelo.

Naime, mekanska aristokratija, nekad okupljena oko trećeg halife Osmana, s Muavijom (sinom bogatog Mekkanca Sufjana) na čelu, stacionirala se kasnije u Damasku (661. godine) i tamo osnovala halifat koji je nazvan Emevijskim (po Umejjatu, djedu Sufjanovu, odnosno pradjedu Muavijinu).

Muavija kao prvi halifa dinastije Emevija pokazao se politički lukavijim i vještijim, pogotovo prepredenijim i bezobzirnijim, od rivalskog halife Alije ibn Ebi Taliba; u pregovorima o miru on je halifu Aliju bezobzirno i nemoralno iscrpljivao, a iz pragmatskih razloga Muavija je u vojnim operacijama angažirao arabljanska beduinska plemena (ona ista koja su bila pokorena od Medine oko pitanja zekata).

Jedna bitka, ona na Siffinu 657., koja se odigrala između vojske Alije i vojske Muavije, bila je prva velika međumuslimanska tragedija. Od tada, ali i od gnusnog umorstva Husejna, sina Alijina, koje se desilo 680. na Karbali (Kerbela u Iraku), kreće sve jasnija podjeljenska crta između ove dvije velike grupacije ranoga islama, sunnizma i šiʻizma. Znaju li oni tada, recimo u boju na Siffinu 657., godine, da su sunnije i da su šiʻije? Ne, to niko ne može dokazati, jer je tada bilo mnoštvo upletenih faktora. Daljnje polariziranje strana, i teorijsko definiranje tih strana, jeste stvar kasnijih vremena, kasnijih tumačenja, itd.

Općenito gledano, u odnosu na svemuslimanski, univerzalistički i inkluzivni halifat prve četverice halifa u Medini, Emevijski halifat u Damasku značio je “arabiziranje” i “beduiniziranje” te važne univerzalne institucije islama. Damask je već značio dvor, paževe, protokole, beskrupuloznu vlast i moć, te se sve više gubio republikanski ideal vladavine prve četverice medinskih halifa koji su izabrani na način javnog izjašnjavanja muslimana. No, prvi halifski grad, ona Poslanikova Medina, uskoro ostaje bez halife.

Alija ibn Ebi Talib je svoje halifsko središte prenio u Irak, da bi bio ubijen u gnusnom atentatu 651. godine.

Naravno, u svome političkom trijumfu dinastija Emevija, po nekom automatizmu, dinamizira i podstiče antišiʻijski blok, te se tako, praktički od samih početaka sukoba Alije i Muavije formira i tzv. sunnijska strana islama.