General War wrote:
Gdje su ovdje Boban i Karadjic?
Nakon završenog posla, odmaraju u sjeni palminog lišća.
Alija Izetbegovic
..
With the bigger and more powerful Serbian and Croatian nationalist rulers bent on helping themselves to Bosnia and confining the Muslims to the status of second-class citizens, the odds were stacked against Izetbegovic.
In the end, he, too, ended up a nationalist leader, agreeing in mid-1993 to the division of Bosnia along ethnic lines.
...
At Geneva peace talks, which resumed in August 1993, Lord Owen and the new United Nations Envoy Thorvald Stoltenberg introduced a new plan for the partition of Bosia into three ethnically homogeneous mini-states which were to be loosely associated in a Union of .Republics of Bosnia Hercegovina. The new plan was a modified version of a proposal made by Franjo Tudjman of Croatia and Slobodan Milosevic of Serbia after a meeting between the two presidents in late June 1993. If accepted, the plan would ratify Most of the Serbian territorial conquests and lead to Bosnia's demise as a unified multi-ethnic democracy.(53) According to the plan, the Serbian dominated republic would receive 52. percent of the territory of Bosnia-Hercegovina; the Bosnian "Muslim" reppublic, 31 percent; and the Croatian republic 17 percent.(54) The likely leaders of the Serbian and Croatian controlled mini-states would be Radovan Karadzic, Mate Boban, and other ultra-nationalists accused of war crimes by human rights organizations. In all probability the Serbian and Croatian republics would be annexed to Serbia and Croatia within the near future. Faced with the prospect of continued assaults by a better armed enemy and the refusal of the international community to lift the arms embargo, President Izetbegovic agreed to accept the proposal as the basis for ongoing negotiations at Geneva, but insisted that any decision concerning the proposal would have to be ratified by Bosniaæs elected parliament. On September 29, 1993, the Bosnian parliament voted to reject the proposal and demanded new territorial concessions for the "Muslim" republic and a clarification of the status of Bosnia-Hercegovina as a whole.
DANI: Da li ste bili na pregovorima o Owen-Stoltenbergovom planu?
LAZOVIĆ: Prije razgovora u Ženevi o tom planu, Skupština RBiH donijela je stav da se ide na pregovore, ali da se pokuša nametnuti stav o uređenju BiH kao državu regija. Na tim pregovorima šef naše delegacije Alija Izetbegović nije u potrebnoj mjeri potencirao te stavove već je dopustio da se najviše govori o stvaranju BiH kao tri etničke republike. Ti pregovori su trajali 10-tak dana međutim nije bilo dogovora. Naša delegacija, koja je krenula iz Zagreba prema Sarajevu, vratila se na poziv Davida Owena, koji je kazao da su iskrsli neki novi momenti i da je potrebno da razgovaramo o tome. Bilo je ljeto 1993. Izetbegović i Ganić su kazali da iz Zagreba idu za Sarajevo, a nama, ostalim članovima Predsjedništva BiH i meni kao predsjedniku Skupštine kazali su da se možemo vratiti i da bi čak bilo dobro da to uradimo. Nakon povratka na razgovore u Ženevu u kasnim satima Owen je na sto donio jedan nacrt, jedan plan, koji je predviđao da je Bosna i Hercegovina sačinjena od tri republike – bošnjačke, srpske i hrvatske. Ja sam prvi rekao “ako ste nas zvali zbog ovoga da se vratimo u Ženevu, niste nas trebali ni zvati. Ja ovo ne mogu prihvatiti”. Ostali članovi Predsjedništva su to pogledali. Mirku Pejanoviću je pozlilo. Fikret Abdić je pogledao plan i izdvojio se u jedan ćošak. Ostali članovi Predsjedništva iz HDZ-a Franjo Boras i Miro Lasić, te predsjednik Vlade RBiH Mile Akmadžić su ćutali. Owen je rekao “nemojte se ljutiti na mene, to nije moj plan, to je plan Tuđmana i Miloševića, koji vas čekaju 15 km od Ženeve u vili na Lemanskom jezeru”. Shvatio sam da bi protiv tog plana bili Tanja Ljujić Mijatović, Mirko Pejanović i ja. Nedostajao je jedan glas. Obratio sam se Fikretu Abdiću rekavši “Fićo, ako budemo išli na ovaj sastanak kod Tuđmana i Miloševića, za šta bi ti bio?” On je rekao: “Miro, ja ovaj put moram biti sa vama Srbima”, što znači da bi i on glasao protiv. Sjećam se da sam među prvima uzeo riječ odbivši taj plan. Nakon mene su govorili Mirko Pejanović i Tatjana Ljujić-Mijatović. Malo me panika uhvatila kada je došao red na Fikreta Abdića. Fikret je održao riječ. Nakon toga je uslijedio telefonski poziv. Izetbegović je tražio mene. To sam više puta rekao i još mi i sad odzvanja u ušima glas Izetbegovića koji mi iz Sarajeva kaže: “Miro, ne daj Bosnu. Ja i ti o Bosni isto mislimo. Nemojte to prihvatiti”, mada smo mi već taj plan odbili. Međutim danas, nakon 20 godina neki crv sumnje me kopka da li smo mi možda bili poslani u Ženevu da bi eventualno taj plan prihvatili kako bi se neki drugi ljudi izvukli od eventualne odgovornosti.
DANI: Kako ste doživjeli pregovore u Daytonu?
LAZOVIĆ: Dužan sam podsjetiti da u Daytonu nije prihvaćena Republika Srpska. Mi smo došli u Dayton s “prihvaćenom” Republikom Srpskom. Ja sam godinama tragao ko je to učinio, jer nijedan organ, ni Predsjedništvo RBiH, ni Skupština nisu prihvatili RS. U jednom javnom nastupu Hajrudina Somuna, tadašnjeg ambasadora u Turskoj, bila je rečeno da je “Republika Srpska prihvaćena u Turskoj” kada je Richard Holbrooke iz Beograda javio Izetbegoviću i Muhamedu Šaćirbegoviću (ministar vanjskih poslova – op. aut.) da ga sačekaju, jer nosi važne vijesti. Prilikom tog susreta Holbrooke je rekao “imamo šansu da zaustavimo rat, Milošević je to spreman da to učini pod uslovom da se prihvati Republika Srpska”. Po riječima gospodina Somuna, Izetbegović je to izbjegavao da bi u ranim jutarnjim satima prihvatio i pozvao Šaćirbegovića, koji je 8. septembra u Ženevi obznanio prihvatanje Republike Srpske. A u Daytonu su razgovori počeli prepirkom unutar naše delegacije, jer smo Ivo Komšić i ja problematizirali Republiku Srpsku na način da se ne može praviti racionalan ustav s dva entiteta, od kojih jedan nosi etnički naziv. Pitali smo ko je to prihvatio. Izetbegović je kazao “da to nije sada problem”. Holbrooke je rekao da je to “završena stvar”, te da možemo raditi na ustavu da što više kompetencija izvučemo iz entiteta i prenesemo na državu. Sve je faktički bilo završeno, a ono što smo mi mogli uraditi za tih 20-tak dana je da se napravi koliko-toliko racionalan ustav, koji bi omogućio opstanak države BiH i njenih najvažnijih institucija. I tada sam bio svjestan, a sada pogotovo, da je to loš ustav, ali sam vjerovao da će se u nekim mirnim vremenima političkim sredstvima taj ustav promijeniti, da će se BiH reintegrisati. Na žalost, 20 godina kasnije moram konstatovati da smo daleko od onog referendumskog pitanja koje je predviđalo jednu demokratsku nezavisnu BiH ravnopravnih građana i naroda i bojim se, kad bi se danas raspisao referendum o nezavisnoj BiH, ne bi prošlo. Umjesto da se te nacionalne naslage uklone, one su još više učvršćene. Učvršćene su još više i nakon oktobarskih izbora 2010. jednom nerazumnom i neodgovornom politikom iz Sarajeva.
Ubuduće, ako želiš razgovor, dobro se pripremi.