LEGENDARNI VIKTOR IVANČIĆ UNIŠTIO ČOVIĆA: Biti ili ubiti?
Deklaracija Hrvatskog narodnog sabora usvojena prošle subote u Mostaru, kojom je odbačena presuda Haškog suda protiv šestorice političkih i vojnih vođa nekadašnje ‘HR Herceg Bosne’ – a tom presudom je, između ostaloga, utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio odcjepljenje dijelova Bosne i Hercegovine i njihovo pripajanje Hrvatskoj – već je polučila, kako je i planirano, maksimalnu društvenu štetu.
Deklaracija Hrvatskog narodnog sabora usvojena prošle subote u Mostaru, kojom je odbačena presuda Haškog suda protiv šestorice političkih i vojnih vođa nekadašnje ‘HR Herceg Bosne’ – a tom presudom je, između ostaloga, utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio odcjepljenje dijelova Bosne i Hercegovine i njihovo pripajanje Hrvatskoj – već je polučila, kako je i planirano, maksimalnu društvenu štetu: spriječila je na duži rok mogućnost bilo kakvoga političkog dogovaranja i suradnje, dodatno antagonizirala ionako zakrvljene nacionalne zajednice u BiH, izazvala zgražanje svih ‘nehrvatskih’ stranaka i političkih organizacija na području Federacije, otvoreno stala u zaštitu osuđenih ratnih zločinaca, široko razvila zastavu militantnog nacionalizma kao jedinoga važećeg izbora za građane BiH, dala kapitalan doprinos destrukciji Bosne i Hercegovine kao cjelovite države i, shodno tome, zavrijedila gromki aplauz Milorada Dodika i njegovih političkih trabanata iz Republike Srpske.
Vođen urođenim mazohizmom, međutim, prionuo sam pomnijem čitanju spomenuta proglasa – posebno njegove pete točke, koja je izazvala burne reakcije – i ubrzo protrnuo od uzbuđenja: tekst me je neodoljivo podsjetio na jedno starije štivo, na Deklaraciju o Domovinskom ratu što ju je 13. listopada 2000. godine jednoglasno usvojio Sabor RH. Stoga sam se, strašću okorjeloga novinarskog istraživača, upustio u usporednu analizu osamnaest i pol godina starog zagrebačkog i nekoliko dana starog mostarskog akta. To mi, napominjem, nije bilo osobito teško jer sam, kao odgovorni građanin, Deklaraciju o Domovinskom ratu odavno naučio napamet i spreman sam je u svako doba noći izrecitirati naizust.
Evo nekih nalaza.
‘Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica’, kaže se u davnoj zagrebačkoj deklaraciji, dok u aktualnoj mostarskoj stoji: ‘Hrvatsko vijeće obrane vodilo je pravedan i legitiman obrambeni, a ne osvajački rat, u kojem je branilo teritorij na kojem živi hrvatski narod unutar međunarodno priznatih granica Bosne i Hercegovine.’ (Državotvorci će se, vjerujem, obradovati ingenioznoj preobrazbi ‘Republike Hrvatske’ u ‘Hrvatsko vijeće obrane’.)
U zagrebačkoj deklaraciji piše da su ‘temeljne vrednote ustavno-pravnog poretka’ Republike Hrvatske ‘sloboda, pravda, vladavina prava, mirotvorstvo s nacionalnom ravnopravnošću i poštovanje prava čovjeka’, dok se u mostarskoj deklaraciji veli: ‘Temeljne vrijednosti Domovinskog rata su sloboda, vladavina prava, mirotvorstvo s nacionalnom ravnopravnošću i poštovanje prava čovjeka.’ (Tu je dakle ‘Republika Hrvatska’ sa svojim ustavno-pravnim poretkom preobražena u ‘Domovinski rat’, a negdje u procesu prepisivanja je ‘pravda’ izgubila status ‘temeljne vrednote’, odnosno ‘temeljne vrijednosti’.)
Zagrebačka deklaracija: ‘Radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina (…) počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku (…), strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje.’ Mostarska deklaracija: ‘Radi dostojanstva Domovinskog rata pravosuđe u Bosni i Hercegovini dužno je procesuirati sve slučajeve pojedinačnih ratnih zločina (…), strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje, te se odlučno suprotstaviti selektivnim i tendencioznim optužnicama po zapovjednoj odgovornosti prema zapovjednicima Hrvatskog vijeća obrane.’ (Osim što je ‘hrvatsko pravosuđe’ pretvoreno u ‘pravosuđe Bosne i Hercegovine’, ovdje nalazimo i ljupki dodatak prema kojemu se u interesu procesuiranja ratnih zločina treba ‘odlučno suprotstaviti’ procesuiranju zapovjednika HVO-a.)
Zagrebačka deklaracija: ‘Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.’ Mostarska deklaracija: ‘Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana koji su sudjelovali u obrani Bosne i Hercegovine.’
Zagrebačkom deklaracijom Sabor RH ‘poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obavezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti’, dok se mostarskom deklaracijom to čini na sljedeći način: ‘Pozivamo građane, državne i društvene institucije, udruge i medije, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog narodne ravnopravnosti i civilizacijske budućnosti Bosne i Hercegovine.’
I tako dalje. I tome slično. U jednome jedinom autentičnom segmentu pete točke mostarskoga proglasa odlučno se – u tri rečenice – odbacuju kvalifikacije Haškog suda o udruženom zločinačkom pothvatu ‘koje se neutemeljeno i nepravedno pripisuju Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj Republici Herceg Bosni i Hrvatskom vijeću obrane’.
Shvatili ste, dakle: Deklaracija Hrvatskog narodnog sabora, usvojena prije nekoliko dana u Mostaru, nije tek inspirirana Deklaracijom o Domovinskom ratu, izglasanom prije osamnaest i pol godina u Saboru RH, već je gotovo u cijelosti plagijat slavnoga zagrebačkog akta. Podružnica toliko vjerno slijedi glas centrale da ga doslovno preuzima.
Ne znam kako je s vama, no meni se ta stvar, priznajem, ukazuje kao čaroban koncept: veličanstvena hrvatska parlamentarna laž, sročena prije skoro dva desetljeća i isporučena u formi obvezujućega državnog naputka, ne samo što živi vječno, nego obnavlja život i izvan Hrvatske, gdje je uz sitne stilske intervencije prilagođena ‘bosanskohercegovačkim prilikama’, i to u proglasu kojim se kategorično negira postojanje ratnog savezništva između vladajućih vrhuški Zagreba i Mostara.
Na taj se način, u začudnome paradoksalnom obratu, dokument čija je svrha odbaciti kvalifikacije o udruženom zločinačkom pothvatu sam po sebi pokazuje rezultatom udruženog zločinačkog pothvata – naime aktom koji svojim nastankom i preuzetim sadržajem potvrđuje ono što želi pobijati – s tom sretnom okolnošću da za zločin prema istini nije nadležan sud u Haagu, niti bilo koje drugo meritorno međunarodno tijelo.
Kao što su nekoć vođe hercegovačke paradržave servilno provodili Tuđmanove ratne zamisli, tako danas – upinjući se oslužbeniti stav da nije bilo tako – lideri svehrvatske paraorganizacije u BiH poput intelektualno oštećenih političkih marioneta prepisuju staru saborsku opsjenu i obznanjuju je kao svoj autentični glas, nudeći tim samoprokazujućim postupkom nehotični dokaz da mostarski vladajući um i dalje udobno boravi u Zagrebu.
Zaista, je li mogla biti imbecilnija metoda kojom osovina Zagreb-Mostar u poslijeratno doba odbacuje optužbe da je osovina Zagreb-Mostar djelovala u ratno vrijeme? I je li ta silna glupost posttraumatska ili predtraumatska?
Ona je, dakako, nacionalistička, dakle trajnotraumatska. Prekogranična aktualizacija Deklaracije o Domovinskom ratu, vjerna reprodukcija hrvatske konstitutivne laži u najbližem državnom susjedstvu, svjedoči o nekontroliranoj čežnji etnički žigosane periferije za diktatom nacionalne matice, ali i o tome da udruženi zločinački pothvat, što god po tom pitanju zaključio Haški sud, ne prestaje okončanjem formalnih aktivnosti na bojištu.
Jedina pouka koju je iz rata izvukao etnocentrični um je da mu ga nikada nije dosta. Stoga on svu svoju energiju ulaže u rasplamsavanje poslijeratnog ratnog stanja koje će već sutra – bude li po njegovu – opet smatrati prijeratnim i evocirati ga onim poznatim fatalističkim patosom. I tako, nada se, dok god istina ne bude pretvorena u prah i pepeo, to jest dok ne progovori iz masovnih grobnica.
Što će se pritom, kao u mostarskome prijepisu, neizbježno veličati ratni zločinci, stvar je unaprijed prigrabljene mučeničke perspektive. Svrha opće mobilizacije i jest u tome da se tenzija neprestane borbe za nacionalni opstanak – izražena onim glasovitim kenjkanjem danskoga kraljevića: biti ili ne biti? – prebaci u dramaturški aktivniju neizvjesnost: biti ili ubiti? A tada na pozornicu svehrvatskog sabora izlazi trenutni bandit na vlasti, Dragan Čović ili tkogod sličan, dajući jedini mogući odgovor: ‘Gdje je razlika?’
, ali će kod izmjene izbornog zakona tražiti sasvim druge stvari. 
