Apslutno podržavam ovaj stav.Zelena Carapa wrote:Fina tema sa nekim izuzetno interesantnim misljenjima. Ja bih na ovu temu mogla roman napisati, mozda i hocu jednog dana![]()
Svi mi tezimo ka ljubavi i kad se ona zaista desi vrlo lako i vrlo brzo zaboravimo na sva ona ogranicenja koja smo sami sebi postavili. Jednostavno sve ide svojim tokom i stvari se same posloze, bas onako kako trebaju biti - a svi mi ipak, deep down znamo kako bi stvari trebale biti.
Mislim da je najvaznije ne gubiti vjeru u ljubav i lijepe stvari ce dolaziti u nasem pravcu. Nisam ni ja za polovicna rjesenja i razumijem sve zene koje odbijaju prosidbu osrednjeg (nevoljenog), ali eto situiranog (ili ne), simpaticnog (ili ni to), slobodnog kandidata. Ja duboko i iskreno vjerujem da onim koji zaista zele nekog vrijednog njihove ljubavi, takav kad tad i dodje
Nisam za kompromise kad je ljubav u pitanju.
Znala sam popriličan broj i muškaraca koji su dugo vremena bili slobodni, imali su neke prolazne šeme ali nikakvu ozbiljnu vezu.
I kada im se veza desila, bilo je tu i straha od vezivanja - kako se prilagoditi, šta je granica, da li će mu draga dati da ide na pivo sa rajom, i milion - sada im tako to izgleda - smiješnih pitanja koje je samo neiskustvo a i priče dušebrižnika znalo izazvati.
Sada su u dugim vezama, sretni i smiju se vlastitim strahovima.
Kockice se poslože da ni sam ne znaš kako, pa se i zapitaš - ma šta si ti to do sada mislio.

