BMK za sve pobrojane!therrarrius wrote:Ti ili ne zelis citati ranije postove ili si toliko zagrizao u mrznju prema Pejakovicu, ne znam?PipiDugaDevetka wrote: A, da tebi neki kabadahija otme stan,...?
Sreća pa postoje sudovi kavi-takvi,...ipak sudovi.
Neka Sašu i potomstvo smjesti na VLašić, a ne u tudje!
Dali si jos igdje, u ijednim novinama procitao ispovjest te zene (najmisterioznija osoba od princeze Anastazije)? Mozda je moguce da je Pejakovic toliko jak, moca i uticajan da je uspjesno zaprijetio svim novinama da napisu njenu ispovjest.
Covjek ti je lijepo iznad rekao da je Sasa rodjen 1982 godine ali djabe tebi govoriti. Lijepo kazi da mu zelis bolest, sve najgore, da ga prezires van pameti i slicno tome pa da zavrsimo diskusiju.
Aha, dakle zelis mu gore nabrojano. Prema tome ja ne zelim/ne moram vise pisati, pricati, objasnjavati jer vidim da je ova nova ''intelektualna'' elita vec pocela praviti ''urbano'' i ''kulturno'' srediste od Sarajeva u kom ce Tony Cetinski praviti spektale, Nazif Gljiva biti muzicki magnat, sloga sluziti za opijanje a sve manje za muziku i da ce se citanje literature svesti uglavnom na listanje avaza i kladionickog biltena.PipiDugaDevetka wrote: SIKTER KABADAHIJO IZ SARAJEVA, TAMO NA VLAŠIĆ! SIKTER! Medju ovce, brucelozu dobio dabogda,...!
Pardon, vec je tako.
Gledam kako da preživim od penzije, a on tovi 2 tornjaka i još otima tuđi stan.
Volio bih da i ti naletiš na ovakvog nekog da ti se napije krvi.
Ja sam Pejakovića mladjeg viđao u CSB Sarajevo! Evo i @drenmajstor je potvrdio da je bio angažovan od strane SNO Općine Centar. Nije mogao biti i u školi, i na vojnom rasporedu u policiji.
Koliko Josip ima sinova?
Sram ga i stid bilo naplaćuje svoj patriotizam, otima tuđe....isti Ganić, samo druga provenijencije.Slobodna Bosna wrote:ISPOVIJEST AZRE HADŽIĆ
Privatna drama sa prvakom „drame“
JOSIP PEJAKOVIĆ ME ISTJERUJE IZ MOG VLASTITOG STANA!
Sarajka AZRA HADŽIĆ već mjesecima vodi pravno-policijsku bitku za povrat svog stana u centru Sarajeva koji su, kako tvrdi, nezakonito „okupirali“ poznati bosanskohercegovački glumac JOSIP PEJAKOVIĆ i njegova porodica; u šokantnoj ispovijesti za „SB“ Hadžićeva otkriva kako je počela (i još traje) njena višemjesečna agonija, te govori o psihičkom i fizičkom maltretiranju kojem je bila izložena od članova porodice Pejaković, ali i djelatnika sarajevske policije
„U Hrvatskoj sam bio nepodoban, u Srbiji sam bio ustaša, u BiH su me se bojali jer, čujte ovo, imam veliki utjecaj... A ja sam uvijek bio i ostao isti. Čovjek! I ništa drugo. Iščitao sam i izučio sve najbitnije što pišu sve svete knjige svijeta. Izabrao sam ono što piše u Kur'anu, a tamo piše baš ovo: „Samo ono što daš drugome je tvoje“! I ja ne činim ništa osim toga.“
Navedena pouka iz svete knjige islama, koju je u jednom od svojih intervjua citirao bosanskohercegovački glumac i prvak Drame Narodnog pozorišta Sarajevo Josip Pejaković, može se dvostrano tumačiti. A to je na vlastitoj koži u proteklih nekoliko mjeseci najbolje osjetila Sarajka Azra Hadžić.
„Pijem tablete za smirenje, na rubu sam nervnog sloma... Mnogi ljudi su me zvali u posljednjih par mjeseci i pričali mi o raznim 'mutnim radnjama' Josipa Pejakovića, kako je prevario nekoga za zemlju, nekog za ovo, nekog za ono... Ali, problem je što niko od njih ne želi istupiti i javno to reći, jer je Josip, zaboga, poznat kao veliki humanitarac! Rekli su mi: 'Hajde ti, Azra, prva ispričaj novinarima šta ti se događa, pa ćemo onda i mi svi za tobom krenuti!' A sve sam televizije zvala, i Hayat, FTV, TVSA, željela sam da dođu i da im objasnim o čemu se radi, ali čim su čuli da se spominje ime Josip Pejaković, redom su me odbili“, počinje svoju priču Azra.
KUPAC BEZ POKRIĆA
Njena privatna drama počela je prije nepune dvije godine, nakon što je od Ismeta Mehića, uglednog sarajevskog dokumentariste i dugogodišnjeg televizijskog radnika, naslijedila stan od 62 kvadratna metra na atraktivnoj lokaciji u centru Sarajeva, u ulici Koševo, na broju 4.
„Deset godina sam živjela sa Ismetom, brinula o njemu, i nakon njegove smrti, stan je ostao meni. Uredno sam platila porez, prevela stan na svoje ime i sve je to uknjiženo“, priča Azra i pokazuje nam dokument iz Zemljišno-knjižnog ureda o vlasništvu stana. „Ali, poslije Ismetove smrti, jednostavno nisam imala snage više ni ući u taj stan, a kamoli živjeti u njemu. Previše sam poštovala tog čovjeka... Došla sam na ideju da se napravi jedan film o Ismetovom životu i zato sam željela što prije prodati stan, od tog novca snimiti film i eventualno uspostaviti neki fond za nagradu za dokumentarne filmove, koja bi nosila njegovo ime. Ni u jednom momentu mi nije palo na pamet da se na bilo koji način od ovog stana okoristim i da uzmem novac za sebe. Svoju ideju ispričala sam Ismetovom dobrom prijatelju, rahmetli Hamzi Bakšiću. Dogovorili smo se da i Hamza učestvuje u tome, da napiše tekst o Ismetovom stvaralaštvu, ali nažalost, smrt ga je pretekla...“, kaže Azra Hadžić.
Negdje u to vrijeme Azru je kontaktirao Josip Pejaković i pitao je šta namjerava uraditi sa stanom. Rekao joj je da on ima neki namještaj, umjetničke slike i slično, te je zamolio da sve te stvari privremeno ostavi u njenom stanu.
„Dozvolila sam mu to i rekla sam mu da ću dati oglas za prodaju stana. On mi je na to rekao: 'Nemoj da tražiš kupca, ja sam ti kupac.' Povjerovala sam mu...“, priča Azra.
Nakon što je Pejaković unio svoje stvari u stan, a Azra Hadžić mu, kako kaže, naivno dala ključ, dogovorena je i prodajna cijena: 3.500 KM po kvadratu.
„Mjeseci su prolazili, a Josip je neprestano govorio platiće danas, platiće sutra, pa za mjesec dana, samo da dobije neke kredite... Obećao mi je da će me isplatiti do aprila 2009. Onda je u aprilu rekao: 'Ja sam u bolnici, možemo li to produžiti do juna, pa da se čujemo u junu.' U međuvremenu, tražio je od mene u nekoliko navrata da mu iznajmim stan za stanovanje, ali ja sam to izričito odbijala. Rekla sam mu da ne želim iznajmljivati, nego stan prodajem i zna se zašto ga prodajem“, naglašava naša sagovornica.
Nakon što je prošao i junski „rok“, Pejaković, prema Azrinim riječima, neko vrijeme uopšte nije odgovarao na njene telefonske pozive. Kada ga je konačno uspjela dobiti, predložio joj je da se nađu u jednom kafiću na Grbavici i da će joj tu „sve objasniti“:
„Sjeli smo za stol i sav ponosan mi je rekao: 'Eh, sada ću ti dati jednu ekskluzivnu vijest: snimaće se film o Radovanu Karadžiću i ja ću igrati glavnu ulogu! Eto, prva ti to saznaješ!' Rekla sam mu da me to ne interesuje i da ta priča nema blage veze ni sa mnom, ni sa stanom. Onda mi je rekao: 'Znaš, Azra, moram dati pod hipoteku imanje na Vlašiću, pa kad to dam pod hipoteku, odmah dižem kredit i do avgusta, najkasnije do septembra ćeš dobiti novac.' Opet sam mu naivno povjerovala i odlučila pričekati još taj septembar, ali sam naglasila da nakon tog roka on mora iznijeti svoje stvari iz stana i da ću tada početi da uvodim i druge potencijalne kupce.“
Nedugo nakon ovog razgovora, Pejaković se, priča Azra, javio i objasnio kako ipak ne može dati imanje na Vlašiću pod hipoteku, nego će prodati svoj stan u ulici Danijela Ozme i kada to proda, odmah će joj isplatiti dogovorenu cijenu. Bila je to kap koja je prelila čašu, ističe naša sagovornica: „Tu mi je već definitivno bilo jasno da me 'zavlači' i da mjesecima od mene pravi budalu. Početkom decembra 2009. rekla sam mu: 'Napustite stan, ne želim više sa vama kontaktirati i ne želim da od mene pravite nekakvu vašu pozorišnu predstavu.' 'Treba mi još samo deset dana', ubjeđivao me, 'i onda je sve riješeno, kupujem tvoj stan, da kao ljudi ovo završimo!'“.
Približila se i Nova godina, a Pejaković još nije donosio novac, niti je namjeravao iznijeti svoje stvari iz stana.
„Evo, čim prođu praznici, Nova godina, Božić, odmah dižem kredit! Imam najjačeg žiranta u gradu!“, samouvjereno je glumac govorio Hadžićevoj.
Praznici su došli i prošli, a Pejaković je, kako bi ubijedio Azru „da samo još malo sačeka“, nabavio čak i papir iz Hypo alpe adria leasinga na kojem piše da je banka primila njegovu ponudu i zahtjev za kupnju stana u vlasništvu Hadžićeve, te da će zahtjev biti odobren najkasnije do početka februara 2010. Ni to se, međutim, nije dogodilo.
„Svi prijatelji i poznanici, kolege sa televizije govorili su mi da je taj čovjek napravio od mene jednu strašnu životnu 'predstavu' i da se očigledno poigrava sa mnom. Rekla sam mu to što govore, a on je svaki put reagovao ljutito. Konačno, na moje insistiranje, 28. marta Pejaković mi vraća ključ od stana, ali me i dalje moli da nešto od stvari ostane tu“, priča Azra. „U narednih nekoliko dana stalno me zvao telefonom i ubjeđivao me kako ja 'treba nešto da potpišem', ali nije želio reći šta! Rekla sam mu da nemam namjeru ništa da potpisujem, osim kupoprodajnog ugovora koji ćemo sklopiti uz pomoć advokata. 'Ma, ja ću to sve napisati, ne
treba meni advokat', odgovorio mi je. Naravno, nisam pristala na to“, tvrdi Azra Hadžić.
„KAŽE JOSIP“ – KAŽU U POLICIJI
„Jednog jutra, početkom aprila, nakon što sam otišla da obiđem stan, nazvao me i bijesno rekao: 'E, sad da ti kažem: ti i tvoja cijela porodica ste šupci! Ti si jedna bitanga, neće te biti na ovom svijetu!'“
Hadžićeva je, kako kaže, istog dana otišla u policiju i prijavila ove prijetnje.
„Te večeri sam ponovo došla do stana i sa stubišta sam vidjela da su vrata otvorena, a ispred nekakav alat, kablovi... Pomislila sam da je neko provalio, istrčala ispred zgrade i pozvala policiju. Kada su došli policajci, otišli smo zajedno do stana. Tu su bila trojica radnika firme Houdini lock, koji su kompletno su razmontirali ulazna vrata stana i postavljali nova. Iz stana je zatim izašao Saša Pejaković i rekao policajcima: 'Ja sam Saša Pejaković, sin Josipa Pejakovića, i ja stanujem ovdje'“.Azra kaže da se u tom trenutku „umalo nije onesvijestila“, shvativši prvi put da porodica Pejaković čak i živi u njenom stanu, naravno, bez njene dozvole. Saša Pejaković je policajcima čak priznao kako nema odobrenje vlasnika stana da živi tu, to jest da nema nikakav pismeni dokaz i dozvolu za korištenje (tuđeg) stana. No, ovdje se priča, prema navodima Hadžićeve, dodatno komplicira zbog ponašanja pripadnika policije koje je njoj, kako kaže, „potpuno neshvatljivo“.
„Posljednjih dvadeset dana provela sam u policijskoj stanici (PU Centar, op.a.), iz dana u dan, dajući izjave. U nekim momentima policajci su bili toliko arogantni prema meni, čak su mog rođaka pitali da li sam ja ležala u bolnici, jer im je Josip rekao da sam psihički bolesna“, kroz suze priča Azra. „Ja sam oficir Armije BiH, žena koja u životu nije imala ni saobraćajni prekršaj, a kamoli bilo kakvog drugog 'posla' sa policijom. Postala sam žrtva Pejakovićevog zlostavljanja samo zato što sam sama i nezaštićena i nemam nikog da me odbrani! Šta god sam rekla policiji i uz sve dokaze koje sam im predočila, oni mi samo odgovaraju: 'Ali, kaže Josip...' Eto, to 'kaže Josip' je njima dovoljno! Nisu čak ni fotografisali vrata stana koja su mi obijena! Jednom se 'na mjestu događaja' pojavio i izvjesni Mašić koji je rekao da je iz federalnog MUP-a, došao je da izvidi situaciju. Nakon što je bahato prošetao po stanu, izveo me u haustor i rekao: 'Šta je, hoćeš više para, našla si drugog kupca, je li?'“, priča Azra, pitajući se je li samo slučajnost što „gospodin“ Mašić nosi isto prezime kao i Pejakovićeva supruga Vesna?
Nakon što je policajce uredno obavijestila da na vlastitom stanu namjerava ugraditi nova vrata, Azra tvrdi da joj je izvjesni Fikret, zamjenik načelnika policije, doslovno rekao: „Slušaj, ja znam da je tebe Josip htio zajebat', al' ti to sve ganjaj preko suda. A ako probaš ugraditi nova vrata, ja ću te uhapsiti!“.
OBRAČUN U HAUSTORU I LJEPILO U BRAVI
Azra ovaj „dobronamjerni“ savjet ipak nije poslušala i prošlog ponedjeljka, 26. aprila, ugradila je nova vrata. Te večeri je, priča nam, situacija kulminirala: „Josip je došao sa svojom suprugom Vesnom, rekla sam im da ne mogu ući u stan. Nastala je opšta vika i dernjava, počeli su da me vrijeđaju, Vesna Mašić me uhvatila za rukav i razderala mi majicu. Vrištali su: 'Kurvo jedna!', nema šta mi nisu govorili... Ponovo je došla policija, tražili su od Vesne ličnu kartu, ona je odgovorila da nema ličnu i stalno ponavljala: 'Znate li vi ko sam ja?!'. Uglavnom, oni su otišli, a policija je ostala čuvati mene u stanu do kasno te noći. Sa prozora sam vidjela Sašu i Josipa Pejakovića zajedno sa advokatom Omarom Mehmedbašićem i još trojicom meni nepoznatih ljudi, sjedili su ispred zgrade, mislim, negdje do tri ujutro. Konačno sam zaspala i kada sam se probudila nekoliko sati kasnije, pokušavam da otključam ulazna vrata – ne može! Ubrizgali su mi ljepilo u bravu!“.
Azru Hadžić zatekli smo upravo tog jutra, u utorak, 27. aprila, dok je plačući stajala na balkonu u ulici Koševo broj 4, zarobljena u vlastitom stanu zahvaljujući, bezbeli, sekundarnom ljepilu i svojoj lakovjernosti. Bravari koji su došli (po ko zna koji put na ovu adresu) da razvale bravu kako bi se vrata mogla otvoriti, morali su se akrobatskim manevrima merdevinama, preko balkona, popeti do stana. Da nije tragično, bilo bi smiješno, reklo bi se. U međuvremenu, Azra Hadžić podnijela je krivične prijave protiv Vesne Mašić, Josipa i Saše Pejakovića i djelatnika firme Houdini lock (ovo posljednje zbog neovlaštenog skidanja vrata početkom mjeseca), ali i predala prijavu unutrašnjoj kontroli MUP-a protiv nekoliko policijskih djelatnika koji su radili na ovom slučaju i koji joj, kako navodi, nisu pružili neophodnu zaštitu. Cijela priča će, po svemu sudeći, dobiti i svoj sudski epilog.
„Samo ono što daš drugome je tvoje“ – za Azru, i nije neka utjeha.
Pejakovićeve telefonske vratolomije
„VEČERAS ĆU TI DONIJETI 220.000 MARAKA U KEŠU“
U Pejakovićeve manipulacije oko kupoprodaje stana u ulici Koševo i lično smo se uvjerili preslušavajući snimke nekoliko telefonskih razgovora koje je Hadžićeva vodila proteklih mjeseci sa Pejakovićem i njegovom suprugom Vesnom Mašić. U jednom od tih razgovora, Pejaković ubjeđuje Hadžićevu da će joj dati „garanciju“ od 20.000 eura, a ostatak isplatiti „kada banka da pare“, da bi samo par dana kasnije izjavio kako će joj „večeras donijeti dvjesta dvadeset hiljada maraka u kešu“, pa onog trenutka kada mu „banka pusti pare“ za stan, ona će mu tih 220.000 vratiti?! Istovremeno, Pejaković je pokušava ubijediti i da je sve to isključivo za njeno dobro, jer je „cijena stanova pala“?!
„Namjerno sam snimala sve naše razgovore tokom marta i aprila, jer sam željela da imam dokaz za sve torture kroz koje sam prolazila... A nakon što sam inspektoru Džanki iz PU Centar kazala da imam snimke, on mi je doslovno rekao: 'Ako ikome kažeš za te snimke, debelo će te zaboljeti glava! Bolje ti je da to izbrišeš'“, tvrdi Azra Hadžić.
Kako saznajemo, stan u ulici Koševo nije jedina nekretnina za čiju je kupovinu Josip Pejaković zainteresiran. Naime, prije dvadesetak dana Pejaković je, kao potencijalni kupac, došao pogledati trosoban stan koji se prodaje u Dalmatinskoj ulici, u Naselju Sunca.
Ako treba - i do državnog vrha
RJEŠENJE ZA SVOJ „SLUČAJ“ PEJAKOVIĆ TRAŽIO I KOD ŽELJKA KOMŠIĆA?
Dok je Azra Hadžić ispisivala krivične prijave protiv njega i njegove porodice, ni Pejaković, prema informacijama do kojih je došla Slobodna Bosna, nije sjedio skrštenih ruku. Naime, prije nekoliko dana Josip Pejaković pokušao je angažovati jednog uglednog sarajevskog advokata (pri tome ne mislimo na Omara Mehmedbašića, op.a.) da ga zastupa u ovom „slučaju“. Advokat mu je, ipak, savjetovao da ne pokreće tužbu protiv Hadžićeve, s obzirom na to da protiv nje ne posjeduje nikakve dokaze. Popularni glumac je, navodno, čak otišao toliko daleko da je svoju tužnu sudbinu izložio i članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću, uz zaključak kako je onemogućavanje njemu, Pejakoviću, da dođe u posjed tuđe imovine, neoboriv dokaz o „ugroženosti Hrvata“ u postdejtonskoj BiH?!
Inače, Josip Pejaković autor je dokumentarnog serijala U ime naroda, koji se od 2006. godine emituje na BHT. Kako nam je rekao Nermin Durmo, v.d. generalnog direktora BHRT-a, budžet po emisiji U ime naroda trenutno iznosi 4.000 KM, a ranije se za jednu epizodu ovog serijala izdvajalo 5.000 KM.
bilo je nacionalista, sigurno...i njihova tadasnja prica se ne poklapa sa danasnjom. o tome se radi.
