exliberal wrote:
Ma znas mi pisemo o nekim dogadjajima koji su bili smijesni ili su sad smijesni ali bilo je mnogo vise dogadjaja gdje ti se nije smijalo, gdje si bio ponizen, kad si se smrzavao, kisnuo do gaca, gladovao.....nije vojska nesto ruzicasto niti romanticno.
Naravno, ali poslije ove distance od 25 godina, jača su sjećanja na lijepe momente, a oni ružni kao da su se nekom drugom dešavali, jednostavno nema emocije za njih, iako ih se sjećam. Sve bih to mogao nabrojati: nema sjedenja dok se ne naredi (jedva si čekao kabinetsku nastavu samo da spustiš dupe, a onda si se morao boriti protiv sna koji je nadirao kroz sve pore tvog organizma), nema pisanja pisama dok se ne dozvoli, nema ovo, nema ono, lobotomija totalna... smrve ti karakter u prah, a onda dodaju ljepilo i sastave ga onako kako njima paše. Drugačije nikad normalan čovjek ne bi krenuo svjesno u smrtnu opasnost, što se od vojnika očekuje i što je bit njegove kratke egzistencije na bojištu.
Onda pogibije... da, da, u svakoj klasi, u svakoj kasarni imate bar jedan nesretan slučaj, samoubistvo ili nešto slično. Kod mene su poginuli jedan klasić, albanac Arslan, na odsustvu je orao zemlju traktorom i prevrnuo se, zatim jedan vozač BVP-a (kojeg nisam lično poznavao) i još 5 rezervista na manevrima (tuga jedna: digli ih od kuća u petak popodne, vježba mobilizacijske uzbune, i onda 7 dana rezerve na januarskim manevrima - i nikad se kući nisu vratili). Ja im puške podijelio i manevarsku municiju. Njihov BVP se u pokušaju da stigne kolonu vozila prebrzo zaletio u korito rijeke - potoka (ne znam joj ni ime) i zabio se nosem i prevrnuo se na krov u nabujalu vodu. Da je išao polako, ko od šale bi pregazio to korito.
Onda, stravična presija koju imaš od straha od vojnih zakona, a gdje ti oficiri stalno prijete nekim sudovima i zatvorima. Svjestan si da đubre može da ti izmontira šta hoće, ako hoće, i ta bespomoćnost te čini poslušnim onoliko koliko možeš trpiti dok ne pukneš i saspeš u lice sve što imaš.... neki su u pogrešno vrijeme izgubili kontrolu pa su završavali na vojnom sudu i u Niškom zatvoru.
Ali za sve to nema emocija, kao da sam to samo gledao negdje, a ne doživio i preživio. Sjećam se samo koliki mi je napor bio funkcionisati sa samo 5 sati sna dnevno, duži period, dok smo bili gušteri. Nikad nam povečerje nije bilo u 22 jer je uvijek bilo nešto što nisi stigao uraditi a moralo je biti urađeno, i DOf je to tolerisao. Takva je kasarna bila.
Sjećam se negdje krajem roka smo imali GINA inspekciju (generalna inspekcija - veliki belaj za oficire jer im od toga skoro sve ovisi, ali uvijek su vojnici *ebena stranka).
Imali smo najavu da bi GINA mogla doći sutra, ali nismo ni pomislili da će doći u 4 ujutro. Do kasno smo sređivali spavaone, kabinet, vozila, uniforme i sve što je moglo da bude problem. Legli iza ponoći umorni. Na zvuk trube za ustajanje, svi smo ustajali, lagano - jer smo već bili džombe, iako je pravilo da odmah skočiš iz kreveta kao da te neko vodom poljeva. I tako se ja protežem u krevetu, otkriven, spremam se da ustanem otvorim oči kad kraj kreveta stoji nekakav pukovnik i gleda me, skočim ja u stav mirno pred njim (oficir se mora pozdraviti i kad si u pidžami - stavom mirno), ali tu se zateturam i pravo na pukovnika počnem padati. Ja toga gotovo da nisam bio ni svjestan jer mi se zamantalo od naglog ustajanja i adrenalina, ali pukovnik me zagrli i pridrža i na uho mi samo reče: dobro je, dobro je, samo polako.
Eto tu se npr. sjećam tog stresa i da sam se bojao da ću zbog ustajanja upasti u g.,samo kao događaja, ali se bolje sjećam i osjećam još uvijek to olakšanje od njegovih riječi, i tu gotovo roditeljsku nježnost koju mi je pružio u tom momentu. Valjda smo takvi. Poludili bi kad bi nam se negativne emocije zadržavale dugo u memoriji. Bilo je i gorih stvari naravno, ali izabrao sam ovaj slučaj gdje su se dvije suprotne emocije pomiješale i izmjenjale u jednoj minuti.
I to je bitno, sva ova sjećanja da događaje, drugarstva, međusobnu solidarnost, nas čine boljim ljudima nego što bi bili bez toga.
A ljubavi, ma ima lovačkih priča uvijek, ali generalno, u mjestima gdje imaš na 5 stanovnika jednog vojnika, uvijek postoji neka Šuhra, vojnička majka, ali neku regularnu curu za druženje, ili eventualno više od toga, teško da možeš naći. Imali smo i mi dvije djevojke koje su oblijetale oko kasarne, i čak nisu ni loše izgledale, pričali su neki da su ih dovodili u spavaone preko noći, ili na straži, ali to su sve priče iz treće ruke.
Uglavnom, čim smo obukli civilke, nas trojica koja smo zajedno krenuli u civilstvo, privlačili smo poglede, sriktani, nabildani preplanuli nakon zimskih manevara na snijegu i suncu, puni snage, sreće, zadovoljstva... i valjda se to vidjelo i privlačilo poglede, ali kasno. Komentarisali smo to kao: e gledajte samo šta ste propustile, kasno vam je sad...
Mislim da će svako od nas reći da mu je taj dan bio jedan od najsretnijih u životu, dan kad si mislio da su svi tvoji problemi rješeni. I sad se sjećam odlično, kako smo nas trojica koji i jesmo bili najbolji pajdosi (kapetan je to znao i zato nas je zajedno pustio), tri desetara, razdužili se zajedno, pozdravljali se skoro sat vremena sa postrojenom četom, sa svakim pojedinačno, sa svim oficirima koji su bili tu (poručnik se sakrio - pizda se bojala da će mu neko nešto reći - samo dokaz koliki je miš bio) izašli iz kasarne zajedno, sa kapije se okrenuli i doviknuli uglas PRIJATNO NAJSTARIJA. Kod nas je to bio običaj koji se njegovao i taj si trenutak iščekivao godinu dana. Proveli smo popodne u Varaždinu, lijep sunčan dan, i oko 17h je došao momenat da svako krene svojim putem, Celje, Beograd, Sarajevo...e u tom času me je uhvatila tuga i sjeta. Tad sam shvatio da je gotovo i da su ljudi koje sam volio od tad samo uspomena, jer smo u stvari svi mi iz različitih filmova...
.....aaa siĆam se jednog pisma od Antonije od Primoštena 
...ovako nešt ide"Nedostaju mi tvoji zagrljaji i poljupci rado bi te Ćekala al nemogu izdržati vatru koja plamti u meni 
spavo u punoj ratnoj spremi s bojevom municijom a helikopteri Čekali za naredbe i ukrcaji se pa desant ondje desant onjdje pa skaČi s padobranom i brez njega 
..sta da radim 
....dosao kapetan i kaze da dolazi GINA i onda standardno, nemoj da spavate slucajno u cimama i obuceni, sve mora da bude "normalno"...i tako pilanje sat vremena, kako moramo da idemo na pistu u auto park da pokupimo kamione i da ih onda sakrijemo kobajagi i to je to ...kad kazu da se pakujemo za krusevac tad ce dati kraj uzbune. Mene stavio da budem pozarni to vece i kaze doci ce oko 4 pola 5 nedaj nikom da se oblaci ...ponoc mene san polako valja lijevo desno, vojska zaspala..kad inspekcija! neki major na vrata...dosli ranije familiju da im....dodje kod mene ja se ukocio ko svijeca...kaze sjedi malo samnom da malo popricamo?...kako ti je ovdje , jel ko zajebava, kakvi su odnosi u jedinici...nakon par minuta sirena...vojska nekonta kako sad sirena kad su rekli da ce doci u zoru.