istocnjak wrote:
Prvo su ustali i uzeli oružje odvažni ljudi poput Ćele i momci od 16 do 20-tak godina u starkama i farmerkama još dok nije počelo pucati i odbili su prvi i najvažnji napad a odmah nakon toga su im se drugi obićni građani pridružili u odbrani. Odbrana Sarajeva i BiH u prvim danima rata je bila najvažnija i najznačajnija - a svim onim herojima i gazijama BiH svaka čast koji su odbili prvi napad od "do zuba naoružanog agresora" koji je bjesomučno krenuo da pobije goloruki muslimanski narod - i treba im odati priznanje. Ćelo je sa svojim momcima u prvim danima rata sprečio zauzimanje predsjedništava BiH i time sačuvao legitimnost i ustavnost BiH.
Brojni slični njemu, slične kriminalne prošlosti, odigrali su vrlo važnu ulogu u odbrani grada na početku rata.
To zaista niko ne spori.
Problem s njim i takvima je što su to predratni kriminalci koji su nakon rata samo nastavili tamo gdje su stali.
Vojni i državni vrh nije imao snage i hrabrosti ( a vrlo moguće i volje) da se s njima obračuna ili da ih nekako pokuša 'uklopiti' u normalno društvo (što je, znajući njihovu glupost i bahatost kao i sklonost nasilju, vjerovatno bilo neizvodivo).
Tokom rata stekli su i izvjesnu 'popularnost', nakrali manje ili više novca, okružili se brojnim sličnim likovima, pa postepeno prerasli u problem koji se više nije mogao tako lako riješiti. Pitanje je da li je ikada i postojala želja da se riješi, ako znamo da su takvi likovi bili vrlo bliski, u svakom smislu, vladajućim političkim strukturama zadnjih 15 godina. Slično klupko razmotava se upravo u Hrvatskoj, a prije koju godinu počelo je i u Srbiji.
To su jednostavno takvi ljudi koje životni put neminovno vodi do tragičnog kraja. Pitanje je samo koliko nevinih nastrada usput, koliko njih plati takvu nesankcioniranu obijest i nasilje ...
Kako je tužilac Bisić spasio Ismeta Bajramovića Ćelu od optužbe za ubistvo
Dženana Karup-Druško, BH Dani, 09.04.2004
Sredinom augusta 1992., na stražarskom mjestu u Sarajevu, ubijen je pripadnik Armije BiH Zoran Vučić. Prema dokumentaciji koju posjedujemo, u njega je pucao tadašnji oficir Vojne policije Ismet Bajramović Ćelo! Ovaj zločin nikada nije procesuiran. Dani rekonstruiraju ratnu smrt i događaje koji su pomogli da za brutalno ubistvo niko ne bude okrivljen
MJESTO UBISTVA: Današnja ulica Dajanli Ibrahim-bega u sarajevskom naselju Koševsko Brdo u kojoj je 1992. godine ubijen Zoran Vučić
Saima Avdić je te noći, 15. augusta 1992., bila u svom stanu, u ulici Antuna Mavraka broj 13, u sarajevskom naselju Koševsko Brdo. Malo prije ponoći je čula kako vojnik koji je bio na straži ispred zgrade, upozorava nekoga da skloni automobil. Po glasu je prepoznala Zorana Vučića i izašla na balkon.
Vučić je nekoliko puta ponovio upozorenje, a onda krenuo prema automobilu u kome je pored vozača sjedila djevojka. Mladić iz automobila je vikao: "Ko si ti da ja pomjeram svoje auto?", a djevojka je psovala: "Ko si ti, jebem ti majku!" Muškarac je zatim izašao i krenuo prema Zoranu, koji je povikao: "Stoj, pucat ću!" Djevojka iz auta nije prestajala psovati. Zoran je ponovio da će pucati, a vlasnik auta je i dalje išao prema vojniku. Začuo se pucanj.
Saima Avdić je vidjela da Zoran puca ispred sebe, ali i kako nepoznati mladić pada na tlo. Zoran se nije pomjerao. Djevojka je pomogla ranjeniku da uđe u auto i odvezla ga.
Pucnjava na Ciglanama
Amira Čorbu, komandira čete Regionalnog štaba, kojoj je pripadao i Vučić, probudio je pucanj. Skočio je iz kreveta i pojurio vani. Vučić mu je prišao i ispričao šta se desilo, objašnjavajući da je pucao u asfalt, ali da se metak odbio i ranio mladića.
Čorbo je smirivao Vučića objašnjavajući mu da je pravilno postupio, na šta mu je on rekao da je nepoznati vikao da je Ćelin i da će se vratiti. Čorbo je ušao u spavaonu i naredio Erminu Ališiću i Muzaferu Divoviću da odu u susjednu zgradu i nađu broj Mersada Glibanovića kako bi Štabu javili šta se desilo.
Kad je Čorbo nazvao, javio se sekretar Mirso Aziraj zvani Dajdža. Objasnio mu je šta se desilo i upozorio ga da javi nekome kako ne bi dolazili Ćelini ljudi i pravili probleme. Nakon toga je ispred baze postavio obezbjeđenje, a Osmanu Redžiću i Hamidu Doriću naredio da se popnu na obližnje brdo.
Momak koji je tu noć ranjen zvao se Edin Mehić i bio je pripadnik Vojne policije, kojom je u to vrijeme komandovao Ismet Bajramović Ćelo, a djevojka koja je bila s njim zvala se Džana Isanović. Nakon što je Mehića odvezla u bolnicu, Isanovićka je otišla u sjedište Vojne policije.
Ramiz Delalić Ćelo i Malčo Rovčanin bili su u kancelariji kod Bajramovića kada je stigla vijest da je policajca ranio vojnik iz Regionalnog štaba. Delalić je kasnije potvrdio da su on i Rovčanin odmah krenuli sa Bajramovićem, jer nije bilo dovoljno policajaca u bazi.
"Naišli smo na barikadu, Ćelo je izašao da razgovara s njima. Pitao ih je da li je tu ranjen policajac. Potvrdili su mu, nakon čega je došlo do svađe između njih. Znam da je Ćelo jednog vojnika, koji je držao uperenu pušku u njega, udario pištoljem po glavi. Dvojica momaka koja su bila na brdu ispalila su nekoliko metaka. Onda je došao još jedan kombi sa vojnom policijom, bili su tu Rus, Refa i još neki momci, i oni su otišli da razoružaju momke koji su pucali. Tada je nastao džumbus...", izjavio je Delalić.
Bajramović i njegovi policajci, sa kojima je došla i Isanovićka, tražili su Vučića. Čorbo, koji je bio pred ulazom u bazu, pokušavao je da smiri situaciju i pozvao je unutra Bajramovića i Delalića, koji su ponavljali da su šefovi Vojne policije i da traže stražara koji je pucao na njihovog policajca. Dok su razgovarali u Čorbinoj kancelariji, izvana se začulo komešanje jer je Isanovićka prepoznala Vučića. Bajramović je izletio napolje, Čorbo za njim.
Trojica Ćelinih policajaca su držala na nišanu Vučića i vikala: "Baci oružje!", što je on odbijao. Čorbo se provukao između cijevi pokušavajući zaštititi Vučića. Na ramenu je imao pušku. Bajramovićev policajac, zvani Kinez, prišao mu je i strgnuo je. Čorbo je i dalje ponavljao: "Ne pucajte, sve je u redu!"
Ubistvo Zorana Vučića
Situaciju je pokušavao smiriti i Nermin Latić, koji je također stao između Vučića i Ćelinih ljudi. Govorio je Zoranu da spusti automatsku pušku koju je imao u rukama. Raširenih ruku je molio i Ćeline ljude da se smire. Međutim, tada mu je prišao jedan od njih i uzeo oružje, a Ćelo ga je uhvatio za vrat i zavrnuo mu glavu prema gore, prislanjajući mu pištolj na sljepoočnicu. Latić je pokušao odgurnuti Ćelu i osloboditi se stiska, ali je dobio nekoliko udaraca od kojih je pao.
Tada je Čorbi prišao drugi policajac i istrgnuo mu pištolj iz futrole, a onda ga kundakom udario po glavi. Kada je pao, bojeći se da ne zapuca neko od njegovih ljudi zato što su ga napali, Čorbo je viknuo: "Sve je u redu, smirite se, nemojte pucati!" Policajac mu je prišao i još jače ga udario kundakom u glavu. Tada su zapucali na Zorana.
"Ne pucajte, ubit ćete ga", vikao je Čorbo, kome je tada prišao jedan od Ćelinih ljudi i, prislonivši mu pištolj na sljepoočnicu, rekao da šuti ili će i njega ubiti. Zoran je pao, Čorbo je vikao da ga vode u bolnicu, a onda je u lice primio žestok udarac kundakom. Dok je pokušavao obrisati krv, naredili su mu da leži potrbuške, raširenih nogu i ruku. Vidio je da mrtvog Zorana nose prema autu, dok njegovi ljudi leže potrbuške na asfaltu i primaju udarce.
Muzafera Divovića, dok je ležao, udaralo je više policajaca. Kad mu je naređeno da ustane i uđe u kombi, zaustavio ga je Ćelo i nogom, jako, udario u blizini prepona.
Te noći, lakše i teže povrede zadobili su: komandir Amir Čorbo, zatim Hamid Dorić, Nedžad Borišić, Muzafer Divović, Dražen Džekić, Davor Vučić (Zoranov brat), Nermin Latić, Nedžad Alidžiković, Osman Bešić, Zijo Čomaga, Ermin Ališić i Mersad Glibanović.
Sve njih su pripadnici Vojne policije potrpali u kombi i odveli u Centralni zatvor, gdje su ih nastavili maltretirati. Iz njihove baze pokupljeno je sve naoružanje i odneseno u sjedište Vojne policije.
Bogovi i smrtnici
U Centralnom zatvoru dovedenim pripadnicima Regionalnog štaba je naređeno da stanu licem okrenuti prema zidu. Rusmir Salispahić je svakog od njih pojedinačno udarao kundakom po glavi. Došao je Bajramović, naredio im da se okrenu prema njemu i počeo vikati: "Kako možete napadati vojnu policiju? Mi smo za vas bogovi! Na moje ljude niko ne smije da potegne oružje!"
Mersad Glibanović je tražio "komandanta Talijana". Bajramović mu je prišao i počeo ga šamarati vičući: "Kakav Talijan!", nakon čega su Glibanovića počeli udarati i ostali, a onda su ga odvezli u bolnicu. Došao je i Kerim Lučarević, tadašnji komandant Vojne policije. Divović mu se požalio zbog ponašanja policije, na šta je on rekao: "Treba vas sve pobiti!"
Hamid Dorić je smješten u jednu prostoriju u kojoj su bili Dževad Topić Topa, Himzo Popović i još 20-ak vojnika, i on tvrdi da je Bajramović tada pred svima rekao: "Ja sam onog upozoravao tri puta da spusti oružje. Nije htio, i ja sam u njega pucao tri puta!"
Kada je tu noć u sjedište Vojne policije došao Mustafa Hajrulahović Talijan, komandant Regionalnog štaba, otišao je kod Bajramovića u kancelariju, gdje se zadržao 15-ak minuta, nakon čega je izašao jako ljut. Njegovi vojnici su zatim pušteni.
Već sutradan Fahrija Karkin, tadašnji specijalni savjetnik Vojne policije, poslao je opširan Izvještaj o incidentu načelniku Glavnog štaba Oružanih snaga RBiH Seferu Haliloviću i Regionalnom štabu OS-a Armije RBiH. U Izvještaju, pored ostalog, navodi da je pokojni Vučić provocirao vojnog policajca koji je, nenaoružan, u klompama, krenuo da djevojku odveze kući, te da je policajac ranjen, nakon čega su ga Vučić i njegova grupa nastavili maltretirati.
Karkin piše da je, nakon što je čuo šta se desilo, Rusmir Salispahić, zajedno sa Enverom Krkićem, Rasimom Đulićem i Amirom Kantardžićem, krenuo na mjesto događaja jer je ocijenio da je "njegova nadležnost da utvrdi činjenice potrebne za vođenje istražnog postupka". Kako je o svemu obaviješten i pomoćnik komandanta Ismet Bajramović, i on je krenuo, zbog "obezbjeđenja lica mjesta i zone događanja radi zakonitosti postupanja i omogućavanja rada Operativne službe u vršenju uviđaja". Dalje, u svom Izvještaju Karkin tvrdi da su vojni policajci bili napadnuti, da im je traženo da polože oružje, da su verbalno vrijeđani, pri čemu se posebno isticao poginuli... "Vojna policija upotrebljava vatreno oružje u odnosu na Zorana Vučića, koji biva sa više zrna pogođen od strane Ismeta Bajramovića i Rusmira Salispahića", napisao je Karkin.
Mustafa Bisić zaustavlja suđenje!?
Višem javnom tužilaštvu 19. augusta 1992. došla je krivična prijava iz Regionalnog štaba protiv nepoznatih izvršilaca koju je potpisao Hajrulahović, a u kojoj je ukratko opisan događaj, te navedeno da su na mjestu događaja, osim nepoznatih pripadnika Vojne policije, bili i Ismet Bajramović i Ramiz Delalić.
Međutim, 22. septembra 1992. "okružni vojni tužilac odustaje od daljnjeg krivičnog gonjenja protiv Ismeta Bajramovića i Ramiza Delalića". U obrazloženju ove odluke navodi se: "S obzirom na Izvještaj Vojne policije ARBiH koji predstavlja VOJNU TAJNU (Izvještaj Fahrije Karkina koji se pominje u tekstu, prim. aut.), i na osnovu činjenica i podataka prezentiranih u navedenom izvještaju, okružni vojni tužilac je došao do zaključka da u konkretnom slučaju nema elemenata krivičnog djela". Odluku je potpisao tadašnji vojni tužilac Mustafa Bisić. Isti dan je istražni vojni sudija Senad Kreho donio Rješenje po kome se obustavlja istraga protiv Bajramovića i Delalića.
Odlukama tužioca i istražnog sudije prethodio je dopis iz Regionalnog štaba koji je potpisao Mustafa Hajrulahović, a u kojem stoji: "Ovim podneskom izjavljujem da povlačim podnesenu krivičnu prijavu protiv Ismeta Bajramovića i Ramiza Delalića, pa molim da se krivični postupak koji je iniciran protiv istih odmah obustavi."
Krivična prijava protiv Lučarevića, Karkina, Bajramovića, Bisića...
Zbog čega je Hajrulahović povukao svoju prijavu i kako je došlo do toga da vojni tužilac Bisić zaključi da u "konkretnom slučaju nema elemenata krivičnog djela"?
Odgovori na ova pitanja pojavili su se godinu dana kasnije, 24. novembra 1993., u krivičnoj prijavi koju je Vojnom tužilaštvu uputio Jusuf Jašarević, načelnik Uprave bezbjednosti Štaba Vrhovne komande, i to protiv:
Ismeta Bajramovića, zvanog Ćelo, jer je "kao vojni starješina radi postizanja ličnih interesa prijetio da će povući svoje jedinice sa borbenog položaja, čime bi bila ugrožena linija odbrane od napada agresora i time nanesena šteta borbenoj situaciji, kojim radnjama je počinio krivično djelo slabljenja borbenog morala i borbene situacije";
Fahrije Karkina, jer je "kao specijalni pravni savjetnik podnio izvještaj sa neistinitim sadržajem o incidentu i dao neovlašteno pravnu ocjenu slučaja, usljed čega su nastupile teške posljedice za službu, čime je počinio krivično djelo podnošenja neistinitih raporta i izvještaja";
Kerima Lučarevića, jer je "kao službeno lice - komandant Vojne policije Armije RBiH, u namjeri da oslobodi odgovornosti prijavljeno lice, iskoristio svoj položaj i uticao na službena lica da ne izvrše službenu dužnost, pa time i sam propustio da izvrši svoju dužnost čuvanja i poštivanja zakonitosti i počinio krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja";
Mustafe Bisića, jer je "kao službeno lice na dužnosti okružnog vojnog tužioca u Sarajevu, korištenjem tog položaja i zakonskih ovlaštenja, a u namjeri da oslobodi od krivične odgovornosti lice protiv kojeg se vodi krivični postupak, suprotno svojoj dužnosti organa gonjenja dao izjavu o odustajanju od gonjenja i onemogućio sprovođenje istrage i rasvjetljavanje okolnosti događaja, usljed čega je nastupila teža povreda prava oštećenih, pa je time počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja";
Senada Krehe, jer je "kao istražni sudija Okružnog vojnog suda u Sarajevu, u namjeri da oslobodi odgovornosti lice protiv koga se vodi krivični postupak, donio rješenje o obustavi istrage, a pritom propustio da oštećena lica obavijesti o pravu da preuzmu, odnosno nastave gonjenje, te je na taj način prekršio zakon, čime je počinio krivično djelo kršenja zakona od strane sudije, a sva djela kažnjiva po Uredbi sa zakonskom snagom o primjeni Krivičnog zakona RBiH i preuzetog Krivičnog zakona SFRJ za vrijeme neposredne ratne opasnosti i u vrijeme ratnog stanja".
Sporni sastanak
U obrazloženju krivične prijave Jašarević ukratko opisuje noć kada je ubijen Zoran Vučić, navodi da je nakon toga Regionalni štab podnio krivičnu prijavu, te piše: "Ismet Bajramović i Fahrija Karkin odmah potom su se dogovorili da cijeli slučaj pokušaju zataškati kako bi otklonili sve štetne posljedice koje bi mogle nastati po Bajramovića pokretanjem krivičnog postupka. U cilju vršenja pritiska na najodgovornije pretpostavljene starješine Armije RBiH i vojne pravosudne organe, sredinom septembra 1992. (22. 9. 1992., prim. aut.), u sjedište Vojne policije pozvali su na sastanak Kerima Lučarevića, načelnika Uprave vojne bezbjednosti i komandanta Vojne policije, Mustafu Hajrulahovića Talijana, komandanta Regionalnog štaba, Sefera Halilovića, načelnika Vrhovnog štaba Oružanih snaga RBiH, te Mustafu Bisića, tužioca Okružnog vojnog tužilaštva, i Senada Krehu, predsjednika Okružnog vojnog suda."
Jašarević tvrdi da je kompletan sastanak bio organiziran i izrežiran tako da "pretpostavljene starješine lažnim prikazivanjem i tumačenjem cjelokupne situacije, koju je izložio Fahrija Karkin vezano za sam događaj i pokretanje postupka, ubijede u potrebu odustajanja od krivičnog gonjenja. A da Mustafa Bisić i Senad Kreho nakon izvršene 'konsultacije i procjene' slučaja to u okviru zakonske procedure izvedu. Realizirajući taj plan, Ismet Bajramović je odmah po dolasku napao Mustafu Hajrulahovića, upućujući mu pogrdne riječi i prijetnje zbog podnesene krivične prijave. Bajramović je zaprijetio da će, ukoliko Hajrulahović ne povuče prijavu, odmah narediti povlačenje sa položaja svoje jedinice, koja se sa protuoklopnim naoružanjem tog momenta nalazila na Stupu, tada najugroženijem pravcu djelovanja agresora. Kerim Lučarević, kao komandant Vojne policije, potpuno se stavio na stranu Bajramovića, naglašavajući da je on komandant i načelnik bezbjednosti i jedini meritoran za podnošenje krivičnih prijava."
O žučnim raspravama koje su vođene na tom sastanku Jašarević piše: "Nakon toga Fahrija Karkin je na licu mjesta sačinio tekst izjave o povlačenju prijave sa molbom da se postupak odmah obustavi, što je Hajrulahović potpisao. Bisić je uzeo tu izjavu i odnio je u Vojno tužilaštvo, a onda je, ne zavodeći u knjigu prijema pošte, direktno uložio u spis zajedno sa Izvještajem Fahrije Karkina."
O samom Izvještaju na kome stoji da je napravljen u noći kad je ubijen Vučić, Jašarević kaže da nije rađen za pravosudne organe, koji taj izvještaj nisu ni mogli uzeti kao "krunski dokaz", već za obavještavanje viših komandi i za "stvaranje uslova i atmosfere za eliminaciju krivične odgovornosti Bajramovića". Jašarević obrazlaže da Izvještaju nedostaju činjenice, a da vrvi od ocjena i konstatacija, te nekompetentnih zaključaka. Dalje piše da je Izvještajem pokušano cijeli događaj pokriti rutinskom aktivnošću Vojne policije, koja je navodno postupala po pravilima kriminalističkog istraživanja, no nigdje nema zapisnika o uviđaju, niti podataka o podnesenoj krivičnoj prijavi.
U svojoj prijavi Jašarević ističe i to da je Karkinov Izvještaj i Talijanovu izjavu "na pomenutom sastanku 'pokupio' tužilac Bisić, u namjeri da što prije - istog dana, udovolji traženju moćnih šefova odustajanjem od gonjenja. Da se zaista radilo o žurbi da se udovolji autoritetima 'jakih ličnosti' govori i podatak da je istražni sudija Kreho, isti dan kad je Bisić odustao od gonjenja, izdao Rješenje o obustavljanju istrage".
Postupak je napokon pokrenut
Bisić je, 22. 9. 1992., kako piše Jašarević, "ne cijeneći sve činjenice i okolnosti slučaja, a pod 'utiskom' dogovora na pomenutom sastanku, dao pismenu izjavu Okružnom vojnom sudu u Sarajevu o odustajanju od gonjenja Bajramovića, i tako onemogućio da slučaj bude u propisanom postupku razriješen. Osumnjičeni nisu ni saslušani, niti je doneseno rješenje o sprovođenju istrage, pa je tako Bajramović praktično oslobođen dalje krivične odgovornosti".
Senad Kreho, pak, a prema Jašareviću, "u funkciji istražnog sudije donosi rješenje o obustavljanju istrage, a nije poduzeo propisane mjere da se o tome obavijesti oštećena strana - porodica Zorana Vučića, radi korištenja prava da sama poduzme krivično gonjenje, kao ni pripadnici minobacačke čete".
Treba pomenuti da je, u isto vrijeme kad je u Vojno tužilaštvo stigla Jašarevićeva prijava, na Vojni sud otišao dopis koji je potpisao tadašnji vojni tužilac Ismet Mehić, a u kome je stajalo da je Više javno tužilaštvo 21. augusta 1992. podnijelo zahtjev za sprovođenje istrage protiv Ismeta Bajramovića i Ramiza Delalića, ali, s obzirom da su oni u to vrijeme bili vojna lica, dokument je proslijeđen Vojnom tužilaštvu. (Mustafa Bisić je u svojoj izjavi priznao da je to bila jedna jedina prijava te vrste koja je dostavljena javnom, a ne vojnom tužilaštvu!?) Mehić još piše da je "povlačenje zahtjeva za sprovođenje istrage neosnovano jer je bilo nužno sprovesti istragu po predmetnom događaju. Stoga ponovo stavljam zahtjev za sprovođenje istrage".
Sudski postupak zbog ubistva Zorana Vučića napokon je pokrenut i istraga je povjerena vojnom sudiji Nenadu Šeledi, a Vojno tužilaštvo zastupao je Drago Cvitanović.
U svojim iskazima Bisić, Lučarević, Kreho, Karkin i Ramiz Delalić, koji je također prisustvovao spornom sastanku, tvrdili su da Hajrulahovića niko nije natjerao da povuče prijavu, da Bajramović nije tvrdio da će vojsku povući sa linija, da sastankom nije upravljao Karkin i da je cilj sastanka bio da se vidi šta se dešava oko cijelog slučaja te kako se on može zakonski riješiti!?
Kada je istražni sudija pitao Bisića da li je na sastanku primijetio da se Bajramović plaši da će krivični postupak biti negativno okončan po njega, Bisić je odgovorio: "Ismet Bajramović je u jednom momentu zaplakao i rekao da je svima poznato kako se desio taj događaj, o čemu je informacija otišla i Predsjedništvu. Pitao je kako se onda moglo desiti da prijava bude podnesena a da to ne zna organ bezbjednosti."
Bisić je izjavio i: "Posebno mogu da naglasim da se čak Talijan na sastanku pravdao i izvinjavao Ismetu govoreći mu da stvarno nikad ne bi potpisao takvu prijavu i da je ista mogla otići iz njegove službe samo omaškom potpisana pri potpisivanju ostale pošte."
Zašto Ćelo nije bio kriv
S druge strane Hajrulahović i Halilović izjavili su da je Hajrulahović odmah po dolasku bio napadnut od strane Bajramovića i Karkina zbog krivične prijave koju je podnio, a, kako je tvrdio da s tim nema ništa, Karkin je, što je potvrdio i Ramiz Delalić, izvadio "spornu" prijavu na kojoj je bio Talijanov potpis!?
Delalić je na sudu ispričao: "Ja sam lično prije tog sastanka više puta išao kod Talijana jer sam saznao da je protiv mene pokrenuo krivičnu prijavu. Kleo mi se djecom da nije."
U svom iskazu Karkin je negirao da je on pokazao Hajrulahoviću prijavu, tvrdeći da su to uradili Kreho ili Bisić. "Došli smo do zaključka da je najjednostavnije sačiniti pismeni podnesak kojim se obustavlja krivično gonjenje, što je i učinjeno, s tim što sam ja bio prisutan i znao kucati na mašinu te sam iskucao podnesak", rekao je Karkin.
O onome što se desilo u noći ubistva Zorana Vučića, Karkin nije mogao reći nešto konkretno, jer je o svemu, kako je priznao, saznao iz druge ruke. Ali, sjetio se da je čuo "više vojnika, čijih imena se ne sjećam, koji su govorili: 'Ja sam ubio, ja ću ići u zatvor ako treba!', i tome slično, a sve iz razloga jer su Bajramovića voljeli, obožavali i poštovali. Bajramović im je govorio: 'Ja sam pucao! Ja sam ga ubio! Ja ću odgovarati ako treba!'"
Obrazlažući istražnom sudiji zašto je odustao od krivičnog gonjenja Bajramovića, Bisić se u svom iskazu nekoliko puta pozivao na Izvještaj Vojne policije, naglašavajući da je bio označen kao vojna tajna i dostavljen i Predsjedništvu (preciznije, Aliji Izetbegoviću, iako se u ovoj fazi istrage nije otkrilo na čiji zahtjev je iz Predsjedništva poslan Izvještaj; bitno je pomenuti da je nakon ovog događaja Bajramović unaprijeđen - u pomoćnika načelnika Uprave bezbjednosti!?), i ono što je u njemu stajalo - nedužnost pripadnika Vojne policije. S druge strane, Bisić je priznao da su se iskazi pripadnika čete Regionalnog štaba slagali sa iskazima civila koji su bili svjedoci ubistva Zorana Vučića. Po tim iskazima, sva odgovornost za ubistvo Vučića bila je na Vojnoj policiji!
Niko nije kriv
Šta je bilo sa ovim suđenjem? Svjedoci tih događaja, naši sagovornici koji su u to vrijeme radili u Vojnom sudu i Tužilaštvu, tvrde da je upravo zbog ovog slučaja došlo do smjene Bisića i Krehe od strane Predsjedništva BiH, iako to nikad zvanično nije rečeno.
Prema evidenciji Kantonalnog suda, gdje se nalazi kompletna arhiva nekadašnjeg Vojnog suda, predmet je od njih izuzelo Tužilaštvo 14. oktobra 1997. godine, a sve radnje su obustavljene 15. maja 1998. godine. No, to se ne može pouzdano tvrditi jer je taj podatak zamrljan korektorom. A onda se navodi da je kompletan taj spis otišao na Tužilaštvo 26. maja 1998. godine!?
Na krivičnu prijavu koju je Jašarević napisao protiv Bajramovića, Lučarevića, Karkina, Bisića i Krehe, te na početak istrage i njihove iskaze, slučajno smo naišli u sasvim drugom spisu.
Kantonalnom tužilaštvu nakon toga smo uputili zvanični dopis, u kome smo tražili da nam odgovore šta je s tim predmetom i kako je završen: ako je obustavljen, na osnovu čega je donesena ta odluka, a ukoliko je zapečaćen pod oznakom "vojna tajna", ko je donio to rješenje i na osnovu čega? Odgovore nismo dobili.
Kenan Ušanović, svjedok
"U Zorana su pucali Ćelo i Rus!"
U noći kad je ubijen Zoran Vučić, na mjestu događaja bio je i Kenan Ušanović, pripadnik Vojne policije koja je bila smještena na Koševskom Brdu, a kojom je komandovao Enver Backović. Talijan je zvao njihovu jedinicu i rekao da je na Ciglanama došlo do pucnjave i da neko ode da vidi šta se dešava.
Ušanović je (o čemu je 21. novembra 1993. u prostorijama službe Uprave bezbjednosti Štaba Vrhovne komande OS-a RBiH dao i zvaničnu izjavu) sa trojicom policajaca odmah krenuo na mjesto događaja, gdje je zatekao Delalića, Bajramovića, Rusmira Salispahića i još nekoliko Ćelinih policajaca. Vidio je kako Ćelini policajci razoružavaju i tuku vojnike. Potvrdio je da se batinanje nastavilo i po dolasku u bazu Vojne policije.
U svojoj izjavi Ušanović je rekao: "Sve su vojnike razoružali osim Zorana, koji im je govorio: 'Meni je komandant Talijan i samo me on može razoružati!' Tada je Ćelo, držeći u njega uperen 'Magnum', ispalio nekoliko metaka. Neposredno nakon što je Ćelo zapucao, u Zorana je počeo pucati i Rus (Rusmir Salispahić, prim. aut.), i ispalio je cio okvir iz svog pištolja. Vidio sam, i odgovorno tvrdim, da su u Zorana tada pucali Ćelo i Rus, i niko više!"
Prijava protiv Fahrije Karkina
Suradnja sa srpskom stranom
Okružno vojno tužilaštvo je 19. aprila 1994. uputilo Okružnom vojnom sudu u Sarajevu Optužnicu protiv Fahrije Karkina jer je "tokom 1992. i početkom 1993. godine kao pravni savjetnik Vojne policije Armije BiH ostvario saradnju sa neprijateljem, odnosno srpskom stranom, a s ciljem izvođenja lica srpske nacionalnosti iz Sarajeva na teritoriju koju kontrolira neprijatelj, pri čemu je zloupotrijebio svoj položaj na štetu države".
Karkin je osuđen na pet godina zatvorske kazne, ali je uspio isposlovati ponovno suđenje, da bi na kraju bio amnestiran.
Kriminal vojne policije
Krivična prijava protiv Bajramovića, Karkina…
Okružnom vojnom tužilaštvu je 1993. godine Centar službi bezbjednosti podnio krivičnu prijavu protiv: Ismeta Bajramovića (koji je u to vrijeme već bio na liječenju u Italiji, nakon što ga je u Sarajevu pogodio snajper), Fahrije Karkina (koji je tada bio pritvoren), te pripadnika Vojne policije Adnana Bajramovića, Adnana Arslanagića, Admira Halilovića i Emira Mujkića.
U dopuni ove prijave, od 20. decembra 1993., stoji da je podnesena "zbog postojanja osnova sumnje da su navedena lica tokom 1992. i 1993., prilikom obavljanja redovnih poslova i zadataka, prisvojili raznu robu (zlatni nakit, oružje, tehničku robu, odjevne predmete, hranu i dr.) koja je izuzimana vršenjem pretresa stana i drugih prostorija, čime su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja". Ovu prijavu, koja ima 40 gusto kucanih stranica, potpisao je tadašnji načelnik CSB-a Munir Alibabić.
Za počinjeni kriminal pripadnici Vojne policije su amnestirani.
Predlazem po toj logici da halalimo zadnjih 10 na listi. Sto da ne oni su mal ratni zlocinci !? 
