Moderator: anex
Čitaj ono čemu ti vjeruješ. Ja svojim očima ne vjerujem često, a ne tuđim.Jara wrote:Pa šta onda da čitamo? Avaz?
Kad se sve sabere i oduzme, koja je to ovdašnja novina objektivnija od Oslobođenja, kakvo je da je?
Sarajevski wrote:Danas je na programu Boxing day
nepismeni a pretenciozni choban j. ligata danas, 28. decembra, intervju s asmirom begovicem
Fakatchuchumbamayumbe wrote:Šta ovo nema stranice oslobodjenje.ba?!
Nepostojeći link?!
da nije kakav hakerski napad?
Ne bi me cudilo! Pa danas je objavljen stupidni text pod naslovom "Uzvanici bjezali sa Josipoviceva prijema" koji je potpisala Jadranka Dizdarevic.ultima_palabra wrote:Fakatchuchumbamayumbe wrote:Šta ovo nema stranice oslobodjenje.ba?!
Nepostojeći link?!
Pite i ćevapasitno wrote:Ne bi me cudilo! Pa danas je objavljen stupidni text pod naslovom "Uzvanici bjezali sa Josipoviceva prijema" koji je potpisala Jadranka Dizdarevic.ultima_palabra wrote:Fakatchuchumbamayumbe wrote:Šta ovo nema stranice oslobodjenje.ba?!
Nepostojeći link?!
Pa jeste li Vi gospodjo normalna osoba? I da li je Vas urednik/ca normalna osoba?
Molim Vas da pogledate komentare po HR portalima na ovaj text! Meni je neugodno zbog ovoga sto ste napisali!
Hvala,
Pa ni meni nije jasno gdje je problem - kaze "novinarka" Oslobodjenja: slaba hrana, lose osvjetljenje, preglasna muzika...Banksy wrote:Hvala,
Meni izgleda normalno. Ništa reprezentatvno, ali ni jadno.
Gliptoteka, muzejski prostor, galerija, i sl, gdje je problem?
Lagumdžija pali packe Josipoviću, biće to OKsitno wrote:Pa ni meni nije jasno gdje je problem - kaze "novinarka" Oslobodjenja: slaba hrana, lose osvjetljenje, preglasna muzika...Banksy wrote:Hvala,
Meni izgleda normalno. Ništa reprezentatvno, ali ni jadno.
Gliptoteka, muzejski prostor, galerija, i sl, gdje je problem?
Kao da je je delegacija iz BIH dosla kod Josipovica da se najede!!!!!!!!!!!!!!!!
Na taj nacin komentirati diplomatsku posjetu i prijem meni je stvarno degutantno. Kao da dodje covjek kod nekoga u goste pa poslije prica kako mu je posluzio losu hranu! UZAS!!!!!!!!!!!!
(Ne)reakcija javnosti na zabranu Dežulovićevog teksta
Ćutanje je zlato
Piše: Samir Šestan
Veličina slova:
PHOTO: gizmodo.com
Kako je moguće da svi novinari Oslobođenja, ili bar njihova kolumnistička elita, dan nakon zabrane Dežulovićevog teksta, uredniku nisu predali iskopiran Dežulovićev, kao “svoje” tekstove za taj dan. I tako sve dok taj tekst ne bude objavljen. Krateći, u međuvremenu, vrijeme, recimo, Frenkievim Massive-om: “Oni kažu, moramo sad riječi birat' / il' nam neće pjesme više nikad svirat' / oni hoće naše pjesme cenzurirat / ja kažem: Kurac!!! Nećeš ništa dirat'!”
„Pala“ Rudan, „pao“ Dežulović, „pao“ Peščanik, a... ni ja se nešto ne osjećam dobro.
INFLACIJA CENZURE: (Lošu) zajebanciju na stranu,... Talas likvidacija svega što se u medijskom prostoru odupire kontroli i ne uklapa u mentalitet sluga i što vlastita prava i slobodu shvata bukvalno, umjesto u čvrsto postavljenim granicama zadatog okvira („možeš šta hoćeš al ne o kome hoćeš ili možeš o kome hoćeš al ne šta hoćeš“), prerastao je u cunami, koji prijeti da sa scene pomete sve što vrijedi. Odnosno sve vrijedno što je još preostalo.
Vedrana Rudan – otkaz! Boris Dežulović – zabrana! Petar Luković & e-Novine – sudske tužbe! Duška Jurišić – progon! Senad Avdić – finansijski udar politike preko korumpiranog sudstva. Peščanik – navođenje na „samoubistvo“. Denis Latin – onemogućavanje rada. Etc. Etc.
„Cenzure je toliko da to više nije vijest“, kaže Nataša Škaričić, još jedna sa podužeg spiska „odstrijeljenih“, nagrađivana novinarka specijalizovana za teme iz zdravstva (koautorica prve knjige o korupciji u hrvatskom zdravstvu), koju je profesionalno bavljenje svojim poslom i zamjeranje moćnicima, koštalo otkaza i pokušaja bivšeg poslodavca da je tužbom sa astronomskim odštetnim zahtjevom totalno slomi i baci na ulicu.
Svojevremeno „razvlačenje pameti“ Viktoru Ivančiću, u riječkom Novom listu, u operaciji u kojoj je politička mafija skontala da je najefikasniji način da se riješi kontinuiranog izvora problema, da zaposli i plaća Ivančića ali mu ne dozvoli da objavi i jedan tekst, samo je još jedan od primjera sofisticiranog nasilja, cenzure i lomljena ljudi.
Upućeni svjedoče o brojnim slučajevima izuzetnih profesionalaca kojima je onemogućen ne rad u određenim medijima, nego u bilo kojem mediju u matičnoj im zemlji i bukvalno ugrožena egzistencija. Najpoznatija imena spašava angažman „na strani“. Bivša urednica Ferala, Heni Erceg, već godinama radi za slovenačku Mladinu. U Sloveniji je novog poslodavca, nakon progona najprije sa Nove TV, a onda iz Nacionala, našla i Vedrana Rudan. Luković je svojevremeno spas nalazio u Feralu. A onda u E-novinama pružao utočište proskribiranim autorima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, stvarajući najveću bazu tekstova koji nisu mogli biti objavljeni na drugom mjestu (tri takva u arhivi e-Novina su autora ovog teksta. a u tome je i razlog trenutnog pisanja ekskluzivno za e-Novine - da iskoristim priliku da odgovorim nekim čitaocima, koji su mi zamjerili što neke tekstove nisam objavio na drugom mjestu).
Photo: adsoftheworld.com
ZALUTALI U ULICI CRVENIH SVJETILJKI: Nedavno je komesar Saveta Evrope za ljudska prava, Tomas Hamarberg, na skupštini Evropske federacije novinara, ustvrdio da novinarima na ovim prostorima trebaju tjelohranitelji, da im se prijeti, da ih se ubija, a da počinioci ostaju nekažnjeni, što šalje lošu poruku i novinarima i društvu.
No, to, zapravo, nije tačno. Naprotiv. Mada je namjera vjerovatno dobra, radi se o, nepristojnom poistovjećivanje kaste ogrezle u intelektualnoj prostituciji, s izuzecima od pravila, koji se kurvati odbijaju. Štaviše, tim izuzecima od pravila, po pravilu treba zaštita i od “kolega”, koji su najčešće i sami izvršioci egzekucija. Ili iste tek mirno posmatraju.
Konformizam se duboko uvukao u sve pore tranzicijskog društva i u likvidacijama nekolicine “drugačijih” učestvuje se ne samo po naredbi, nego i zbog “prirodne” mržnje prema antipodu, koji dokazuje tvoju moralnu degradaciju i kukavičluk. Ili čak protuzakonito djelovanje.
Naprosto je nelogično očekivati podršku od “kolega” nakon što dokažete njihovu povezanost (odnosno korumpiranost) sa medicinskim i farmaceutskim lobijima, kao u slučaju Nataše Škaričić, čiji su nalazi u tom segmentu, naprosto zastrašujući.
Čak i ostaci „nezavisne“ medijske scene, koji se kunu da su posljednje slobodne teritorije, vremenom su postali dio poremećenog mainstreama i pod uređivačkom politikom prodaju najrigidniju cenzuru i silovanje profesionalnih standarda. Ili pod pritiskom serije tužbi kriminogenih tajkuna, koji nastoje oprati svoju biografiju, uvode zabrane i rješavaju se onih koji „provociraju“ moćnike.
Dojučerašnji saradnici i korporacijski plaćenici postaju štrajkbreheri koji, uz muk javnosti, poslušno slijedeći nalog gazde, razbijaju protest svojih kolega i šalju ih na cestu, kao o kupoprodajnom skandalu s „brendom Dana“. Pritom, u projektovanom bipolarnom svijetu, u kome je izbor sveden na King Konga i Godzilu, onima koji odbiju funkcionisati na taj način, za javno djelovanje preostaje (zasad još) samo prostor web portala. I traženje drugog izvora prihoda.
Licemjerje je tog stepena da Kasta izuzetke istovremeno nastoji uništiti (po mogućnosti javno degradirati i svesti na svoju mjeru, kao dokaz da “svi smo isti”) i koristiti kao dokaz vlastite vrijednosti. Pokušavajući ih pritom (zlo)upotrijebiti u međusobnom obračunu javnih kuća i političkih moćnika u čijem su neformalnom vlasništvu.
Photo: www.zamirzine.net
ISTI KURAC U DRUGOM PAKOVANJU: Zabrana Dežulovićevog teksta u Oslobođenju tragikomični je epilog pokušaja da se ovog bivšeg Feralovca iskoristi kao propagandno oružje u dokazivanju „naše“ moralne superiornosti nad „njima“ (zbog čega je i doveden u Oslobođenje, nakon razlaza s Nezavisnim). No, kao što je SDP u slučaju „Vjeronauka“, povijajući se pred pomahnitalim Reisom, pokazao koliko smo blizu Irana (u kome se političari igraju svojih igara u preciznom okviru koju im određuje Ajatolah), tako je Oslobođenje, zabranjujući Dežulovićev tekst, pokazalo koliko je blizu propagandnoj mašini Milorada Dodika i Željka Kopanje. Ne shvatajući (kao ni SDP) da su „greške“ koje čine, ne samo neopravdive tuđim, nego, u razočaranim očima onih koji su u njima vidjeli alternativu, mnogo neprihvatljivije i odvratnije od istih takvih koje čine oni od kojih se ništa drugo nikad nije ni očekivalo.
Muk na javnoj sceni koji prati ovaj skandal (tim zabavniji kad se prisjetimo sasvim drugačijih reakcija u nekim drugim slučajevima) i ostrašćeni komentari anonimnih SDP-ovih fundamentalista na netu, koji, identično nacionalistima ili vjerskim fanaticima, kad ih nagaziš, pa čak i krajnje blago, zaboravljaju sve ono do tada i isijavaju mržnju prema Onom Ko Se Usudio Dirnuti U Tabu, podsjećaju na reakciju bošnjačke javnosti i svjetine, kada je nakon višegodišnjeg uživanja u Feralovim zajebancijama na račun Tuđmana i Miloševića, dobila lokalnu (Polikitinu) na račun Izetbegovića: „Pa, ne može se to porediti!“ Naravno. „Ne može se porediti“ kad Dežuloviću zabrane tekst u Nezavisnim, zbog zajebavanja s Dodikom, i kad ga zabrane u Oslobođenju, zbog zajebancije sa SDP-om. To su „dvije različite stvari“, jer su jedni „naši“ a drugi... nisu. Jel tako?
Pritom, imbecilni sluganski aparat koji nastoji što se više zabiti u zadnjicu Gazdi i Vođi (ravnajući se po onoj: Per rectum ad astra) nije svjestan da proizvodi štetu i da upravo on vrši izjednačivanje nečega što je izgledalo neizjednačivo.
A da nije sve samo do novinara i njihovih gazda i urednika kojima je u opis posla dodata i cenzura, pokazuje ponašanje pravosuđa. Kome je - spomenimo iskustvo iz BiH - logično i zakonito da odbacuje tužbe protiv novinara i medija, kad one dolaze od moćnika iz drugog entiteta, ali dobro razmisle i presude donose na osnovu procjene odnosa snaga strana u sporu, kad donose presude po tužbama moćnika iz svog okruženja (pa, pošto je taj odnos snaga uglavnom na štetu medija, onda ih „oderu“ s pratećim riplijevskim obrazloženjima presuda, kao u slučaju tužbe vrhuške SDP-a protiv Slobodne Bosne).
Photomontage: Eche
SLUŠAJUĆI GLAS GOSPODARA: Opšte licemjerje podrazumijeva glumatanje kritičnosti, slobode i profesionalnosti. No, umjesto nezavisnih kontrolora društva i arene za socijalni dijalog mediji se pretvaraju u sredstvo manipulacije, propagande i održavanje kontrole nad masom.
Afere koje otkrivaju ili kritičke analize i komentari nisu proizvod profesionalnog odnosa prema odgovornom javnom poslu, nego rezultat uslužne djelatnosti prema nalogodavcima ili gazdama. One su naručene! Izravno ili prećutno, nebitno je (To je kao zaklinjanje iz nekih medijskih fašističkih jazbina da su oni potpuno neovisni i slobodni u svom radu. Da, ali si ti doveden kao formirani fanatik ili rektalni alpinist, pa nema nikakve potrebe da te se kontroliše. Ali to nije sloboda, nego projektovana ideološka isključivost, okupljališta umobolnih jednoumnika. A slično je, da se razumijemo, i u nekim uporištima „antifašista“).
Iluzija kritičnosti, stvara se identično pomenutoj iluziji nezavisnosti i profesionalnosti sudstva (koje će uvijek donijeti pravednu presudu, ako je tužitelj iz drugog entiteta). Možeš da pišeš bukvalno šta god hoćeš i kako hoćeš, sve dok pišeš o određenim označenim metama i dok ne diraš u tabu teme (i nemaš li problem sa vlastitom savješću ili ako si sklon makijavelističkom opravdanju vlastite amoralnosti i neprofesionalnosti, možeš izgraditi čak i javni image intelektualnog fajtera, s kojim će se ideološki identično određena gomila identifikovati).
Iz Dnevnog avaza ili Nezavisnih možeš da pišeš šta hoćeš (uključujući i notorne laži, monstruozne optužbe ili najvulgarnije uvrede) o Oslobođenju ili FTV-u, recimo, ali ne možeš napisati ništa protiv Gazde ili Gazdinog Gazde, ma koliko to istinito i utemeljeno bilo. I obrnuto, iz Oslobođenja i FTV-a možeš pisati i pričati šta god hoćeš o Avazu ili Nezavisnim i njihovim gazdama i nalogodavcima, ali ne možeš provući ništa kritičko o SDP-u.
Ili, kako to reče Vedrana Rudan: „Hrvatski novinari su korporacijska piskarala... U prvim su redovima kad se treba boriti za prava homoseksualaca, što je za svaku pohvalu, ali kad treba nešto reći ili napisati o kriminalcima za koje pišu, onda su manji od makova zrna. Idu mi na živce hrvatska Velika Pera koja o sebi bez ikakvog razloga imaju visoko mišljenje a samo slušaju glas svoga gospodara.”
Pritom, da bi stvar bila potpuno tragikomična, tim medijima je potpuno nebitno što u drugim medijima izlaze mnogo radikalniji tekstovi o određenoj temi, od onog koji oni zabranjuju (kao što je bio slučaj, recimo, sa još jednim Dežulovićevim tekstom, o Miroslavu Kutli, koji mu je EPH odbio objaviti). Što, između ostalog, govori o tome da se oni ne referiraju prema čitaocu, nego prema određenim izvorima moći i da se ne radi o medijima u izvornom smislu, nego o propagandnim mašinama s krinkom medija.
Photo: Stock
NAIVNO KURČENJE: Tragedija je da je situacija mnogo gora nego prije desetak-petnaest godina. Neki je definišu kao „sveopći raspad“.
“Forum 21 koji se oformio u crno doba Franje Tuđmana, odmah je dobio strahoviti publicitet, a danas je povijesna činjenica hrvatskog novinarstva. Skupina od 42 izvrsna novinara, 50 NGO-a, uz potporu društveno angažiranih znanstvenika, 2009. godine nije mogla dobiti ni retka u novinama - djeluje nestvarno, jel da?”, reći će Nataša Škaričić o neuspjelom pokušaju da se progovori o cenzuri u hrvatskim medijima. Muk koji u BiH prati presudu Slobodnoj Bosni (da nije Avdića, kome ne pada na pamet da ćuti, nego urla na sav glas, sve bi prekrilo „ruzmarin, snjegovi i šaš“), sofisticirano nasilje i cenzuru zatrpavanjem tužbama, svakog ko mu ime spomene, King Konga ili posljednju zabranu Dežulovićevih tekstova, više je nego jasna poruka stanja u ovdašnjem medijskom prostoru.
Za sve „socijalno neprilagođene novinare“ koji nisu u stanju da se uklope u aktualno stanje, ostaje defetistička konstatacija Denisa Latina: Ukoliko se stvori situacija u kojoj ćemo moći slobodno raditi radićemo, a ako ne onda ćemo čekati neka bolja vremena.
Samo… šta ćemo sa “optimistima”, koji vjeruju da uvijek može biti gore. I koji, u svojoj “ograničenosti” ne uspijevaju da shvate kako neko s imalo ljudskog dostojanstva može raditi u zločinačkim organizacijama, kao što su Dnevni avaz, Glas Srpske ili RTRS (da podsjetim, i čuvari nacističkih logora su se pravdali da je to bio samo posao i da su od nečega morali živjeti). Ili, kako je moguće da svi novinari Oslobođenja, ili bar njihova kolumnistička elita, dan nakon zabrane Dežulovićevog teksta, uredniku nisu predali iskopiran Dežulovićev, kao “svoje” tekstove za taj dan. I tako sve dok taj tekst ne bude objavljen. Krateći, u međuvremenu, vrijeme, recimo, Frenkievim Massive-om: “Oni kažu, moramo sad riječi birat' / il' nam neće pjesme više nikad svirat' / oni hoće naše pjesme cenzurirat / ja kažem: Kurac!!! Nećeš ništa dirat'!”
Naivan sam? Hajde, dobro. Ko vas jebe. Vi budite realistični. Uostalom, nisam naivniji od Viktora, koji tvrdi da “sistem na kojem egzistiraju mainstream mediji ne vrijedi menjati, treba ga rušiti.” Ko Viktore? Ko?!
Zbog čega sam dobio otkaz u Oslobođenju
Sukob zbog teksta o Rešidu Hafizoviću:
"Oslobođenje" dalo otkaz kolumnisti Ziji Dizdareviću
Dizdarević kriv što je tekst, koji mu je odbio objaviti magazin "Dani", poslao portalu Radiosarajevo.ba
Nakon 17 godina novinar i kolumnista Zija Dizdarević dobio je otkaz u "Oslobođenju", a o prekidu saradnje putem e-maila nedavno ga je obavijestila glavna urednica ovog lista Vildana Selimbegović.
U izjavi o raskidu ugovora navedeno je da je Dizdarević svojim radom narušio ugled i prouzrokovao štetu ovom dnevnom listu. Dizdarević je kriv što je tekst, koji mu je odbio objaviti magazin "Dani", poslao portalu Radiosarajevo.ba.
Kolegij "Dana", naime, ocijenio je da je tekst polemičan, jer se Dizdarević oslanjao na izlaganje profesora Rešida Hafizovića objavljeno sredinom jula u "Oslobođenju", te mu je predložilo da tekst objavi u ovom dnevnom listu.
Dizdarević je u demantiju kazao da Urednički kolegij "Dana" ne postoji te da mu nije jasno kako se to nepostojeće tijelo osjeća pozvanim i povlaštenim da mu nudi "Oslobođenje", s obzirom na to da se radi o različitim redakcijama i tipovima novina.
- Glavni i odgovorni urednik "Dana" Faruk Borić složio se s prijedlogom teme i nije imao nijedne primjedbe kada je dobio napis. Pa, što ga nije objavio? Očito je uslijedila intervencija - tvrdi Dizdarević.
On je nakon toga izmijenio uvod prve verzije napisa, izbacivši "Oslobođenje", ali su "Dani" ostali pri stavu da ga ne žele objaviti, pa je osvanuo na portalu Radiosarajevo.ba. Niko iz "Oslobođenja", tvrdi Dizdarević, nijednom ga nije kontaktirao niti mu ponudio objavljivanje teksta.
Šta pogrešna, sektaška 
VjecitiStudent wrote: Sadasnja novina sa starim Oslobodjenjem dijeli samo naslov i jednog izvanrednog penzionera - Gojka Berica. A sve ostalo je blato nase tranzicije.
.
Vrlo aktuelno, vrijedi posebne teme, ali vjerovatno nema svrhe otvarati je ...Banksy wrote:Zbog čega sam dobio otkaz u OslobođenjuSukob zbog teksta o Rešidu Hafizoviću:
"Oslobođenje" dalo otkaz kolumnisti Ziji Dizdareviću
Sporni tekst Rešida Hafizovića
Zija Dizdarević: Smutnje profesora Hafizovića
Smutnja ili ogluha - što je gore
08. August 201.
Piše: Ivan Lovrenović
Ako se zrelost i razvijenost intelektualne i političke javnosti mjeri prema stupnju autorefleksivnosti i spremnosti na otvorenu debatu o neuralgičnim pojavama, što reći za sarajevsku javnost, recimo, poslije objavljivanja teksta Rešida Hafizovića Raskrivanje ćudi - A smutnja je gora od ubijanja u Oslobođenju, od kojega je prošlo skoro mjesec dana? Povod je iz više razloga izuzetno uznemirujući a na svoj način izrazito intelektualno poticajan. Riječ je o eminentnome autoru, univerzitetskom nastavniku, znanstveniku i intelektualcu s međunarodnom reputacijom u teološkim krugovima od Sarajeva do Teherana, koji je, pak, u javnom istupu iznio ekstremno provokativne teze čak s rasističkim implikacijama. I to ne bilo gdje, nego pod krovom Sarajevskoga univerziteta povodom predstavljanja publikacije te akademske kuće posvećene genocidu u Srebrenici. Napokon, tekst Hafizovićeva izlaganja prenijelo je Oslobođenje na svojim revijalnim stranicama. Sve je, dakle, na najvišoj razini simboličke reprezentativnosti – autor, tema, prigoda, mjesto događaja, institucija i njezino glasilo, medij u kojemu se tekst objavljuje.
Javnost jednako drijema
I - kako je akademska, intelektualna, politička javnost reagirala? Praktično – nikako. Osim jednoga-dva komentatorska teksta na internetskim portalima, dogodilo se još samo to da je dugogodišnji autor OslobođenjaZija Dizdarević dobio otkaz zbog svojega komentara na Hafizovićev tekst, koji je bezuspješno pokušao objaviti u magazinu Dani istoga vlasnika, pa potom objavio na ovome web-portalu. I to je za sada sve.
Kada se u kasnu jesen 2006. godine profesor Hafizović našao na brutalnom udaru Rijaseta Islamske zajednice zbog svojih kritičkih primjedaba ovoj instituciji u vezi s problemom vehabija i vehabizma u Bosni i Hercegovini, pisao sam o tome kao o paradigmatskom primjeru sukoba Pojedinca i Institucije: to je ona situacija, poznata nam i iz preddemokratske historije, kada pojedinac, vodeći se svojim etičkim društvenim porivom, svojom znanstvenom autonomijom i svojom kompetencijom kritičkoga intelektualca, ispostavi instituciji a i cijeloj javnosti jednu bolnu temu koja se tiče sviju, i kada institucija reagira ideološkim odstrelom, a javnost oportunističkom ogluhom.
S tezama koje je profesor Hafizović ponudio javnosti danas, pet godina kasnije, situacija se ponešto okrenula: institucije ne nalaze razloga za uznemirenost, jer u iznesenim tezama ne nalaze ničega spornog, što nije ništa drugo nego znak suglasnosti s njima, a javnost jednako drijema.
Da stvar bude ozbiljnija, Hafizovićeve teze nisu ni nove ni originalne, one se u jednome dijelu bošnjačke nacionalne i
vjerske inteligencije ponavljaju već dugo, moglo bi se reći kao već sasvim konsolidirani stereotipi, samo u raspršenom obliku. Hafizovićeva je „zasluga“ što ih je sada sabrao na jednome mjestu i izrazio u paroksistički zaoštrenom tonu i formi. U kombinaciji parafraze i doslovnoga citata, evo kako glase te zaprepašćujuće teze:
Srpske ubojice i zlotvori bili su tek puki izvršioci na terenu onih najmonstruoznijih genocidnih planova što su ih krojili njihovi politički nalogodavci u Londonu, Parizu, Moskvi, Beogradu i, nažalost, u New Yorku, u najvišem tijelu UN-a;
Bošnjake je, zato što su muslimani, s podjednako nesmiljenom žestinom trebalo zbrisati sa lica zemlje, baš kao nekoć u muslimanskoj Španiji i na Siciliji. Tako se to upravo i zbilo;
Bilo je naivno očekivati milost od Evropljana, jer su se oni u vlastitom stogodišnjem ratu uzajamno klali do istrebljenja;
Historijska je istina da je u ovoj državi koliko prije stotinjak godina devedeset procenata ove zemlje bilo bošnjačko vlasništvo i bošnjačko tlo pod nogama;
Temeljni i iskonski razlog velikosrpske politike počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora, genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom. To je onaj isti gen koji je prepoznatljiv od ranije, u ranom srednjovjekovlju, u savjetima srpskog cara Stevana Prvovjenčanog (1196- 1228) svojim vojnicima koje šalje na bogumile u Bosni. To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici.
Taj gen je dovoljno otporan i žilav da preživi svako vrijeme i uskrsne u svakom pokoljenju. Ko će promijeniti strukturu tog gena, ko će pripitomiti njegovu ubilačku ćud? Možda Europska unija koja Srbiju, naprosto, objeručke tegli u svoje dvorište i s njom dragovoljno prima dio tog njenog sramotnog naslijeđa prema kojem se sama zvanična Srbija nije nikada decidno odredila ili ga se odrekla. Valjda, stoga, jedni druge i zaslužuju, Europska unija Srbiju i Srbija Europsku uniju po principu da slično slično privlači;
Bošnjaci za sebe moraju riješiti dilemu: ili ostati živjeti sa ubicama u svom neposrednom, najbližem susjedstvu, ili ići, opet skupa s njima, u Europsku uniju u čijim političkim centrima moći još uvijek prevlađujuću ulogu i glavnu riječ vode potomci onih koji su ubijali španske muslimane i muslimane na Siciliji, oni koji su marširali na Bosfor, u samo srce Otomanskog imperija kako bi ga raskomadali, oni koji su svojim tajnim oružjem, muslimanskim puritanskim pokretom iz sedamnaestog stoljeća, oružjem koje i danas prolijeva muslimansku krv u Afganistanu, Pakistanu, Somaliji i Iraku, razarali Muslimanski halifat na Istoku, oni koji upravo danas bezočno ubijaju Libiju, Egipat, Sudan, Tunis, Bahrejn, Jemen i Siriju, po vlastitoj želji mijenjajući aktuelnu kartu muslimanskog svijeta?
Bošnjacima ostaje samo da vjeruju i nadaju se da će se i nad njihovim glavama ozbiljiti ono što je davno kazao apostol Pavao u jednoj od svojih novozavjetnih poslanica kako će se zlo zlotvora, u konačnici, vratiti njima i sručiti se na njihove glave.
Obavezno isključivanje drugih
Zahtijevalo bi (i zasluživalo) podrobnu analitičku studiju da se rasvijetli ova u metodološkom pogledu poprilično kaotična a faktografski vrlo problematična smjesa sačinjena od elemenata teorije planetarne zavjere protiv jednoga naroda/vjere, ahistoričnih, neutemeljenih paralela i analogija, neobuzdanih pretjerivanja i generalizacija, žestoke i transhistorijski postulirane eurofobije, dirljivo nekritične otomanofilije itd.
Posebno bi bilo važno tražiti jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje: što danas politički impliciraju teze poput one o „historijskoj istini“ da je u Bosni i Hercegovini „koliko prije stotinjak godina devedeset procenata ove zemlje bilo bošnjačko vlasništvo i bošnjačko tlo pod nogama“. Kakva vrsta „historijske istine“ je taj podatak (ako je uopće provjerljiv); na koji način i u kakvim socijalno-ekonomskim i vjersko-političkim procesima je takvo „vlasništvo tla pod nogama“ stjecano; koliko su baš ti procesi doveli do nemogućnosti da se bosanskohercegovački identitet u XIX stoljeću uspostavi kao jedinstven i homogen u političko-državnosnom smislu, nego se nepovratno i sudbonosno diferencirao u tri vjersko-etničke pa potom nacionalne strukture; koji historijski trenutak ćemo uzeti kao polazni za utvrđivanje koliko je zemlje u kojim razdobljima bilo čije nacionalno/vjersko „vlasništvo“ i „tlo pod nogama“? (Uostalom, ako je već riječ o specifično islamskim aspektima agrarno-vlasničke materije, nije li upravo domaći, bosanski muslimanski element, respective njegova političko-vojno-ekonomska elita, u velikoj mjeri historijski zaslužan za korumpiranje izvornoga otomanskog koncepta mirijske zemlje, po kojemu „tlo pod nogama“ ne može biti ničije ljudsko privatno vlasništvo s pravom nasljeđivanja, nego vlasništvo Božije, uz, doduše, sultanovu „opunomoćenost“ da njome raspolaže.)
Jedno, izgleda, nikada nije dovoljno ponavljati: u osnovi strategije svih etnonacionalnih ideologija koje na Bosnu i Hercegovinu pretendiraju u smislu vlastitoga ekskluziviteta i nacionalističkoga isključivanja drugih uvijek je, ali baš uvijek, ključni „argument“: vlasništvo nad zemljom. To je bio i ostao nepogrešiv znak prepoznavanja takvih pretenzija, bile one planske ili tek „implicitne“.
Od svega što profesor Hafizović tvrdi, najveća bi kritička pažnja morala biti posvećena tezi o ubilačkom genu i genetskom karakteru „srpskoga zlotvorstva“. Rekoh, ni to nije novina ni prvina, na svoj način su je izražavali i M. Filipović, i S. Čekić, i mnogi drugi ugledni i manje ugledni javni radnici, ali kod Hafizovića se ona ovdje eksplicira uz neobično ostrašćeno inzistiranje baš na genetičnosti, repetitivnosti i neiskorjenjivosti srpskoga zla kao takvog. Na taj način se ovo teško i ozbiljno pitanje izmiješta iz historije, iz konkretno-realnih političkih, socijalnih, društvenih uzročno-posljedičnih odnosa i procesa, izmiješta se uopće iz mogućnosti da bude historijski i znanstveno situirano i objašnjeno, napokon ukida se mogućnost da historija zla bude objektivirana u našim zajedničkim i uzajamnim krvavim relacijama onako kako joj i pripada (pa da, onda, možda jednoga dana bude i prevladana), a sve se prebacuje u magleno i turobno polje metafizičke determiniranosti kolektivnoga „gena zla“, rezerviranoga ekskluzivno za Srbe. I ne hoteći, autor ove „teorije“ se na taj način, sasvim banalno, samo priključuje onome ukletom krugu beznadnih uzajamnih optuživanja koja zloslutno odjekuju kroz cijelu našu bližu i dalju prošlost: te Srbi su krvožedni „kao narod“, te Hrvati su genocidni „kao narod“, te Bošnjaci-muslimani su „kao narod“ vjekovni zulumćari i zatornici...
Deklamiranje antifašizma
Uz ovakvo rezoniranje, kraj nije ni mogao biti drukčiji nego što jest: jedini izlaz i nadu za Bošnjake autor vidi, s pozivom na apostola Pavla, toga prvog org-sekretara sveopće zemaljske Crkve, u nekoj vrsti eshatološkoga revanšizma, kada će se, „u konačnici“ zlo vratiti i sručiti na glave zlotvorima. Jadna i bespomoćna, u biti sasvim defetistička perspektiva i satisfakcija!
Kako je već rečeno, nije fokus ovoga zapisa toliko na samomu Hafizovićevu tekstu i njegovim tezama. Fokus je na općoj suglasnosti s takvim pogledima u sarajevskim znanstveno-akademskim, intelektualnim, vjerskim i političkim krugovima, o čemu tako rječito svjedoči izostanak bilo kakvih kritičkih reakcija na te frapantne teze, kao da su same po sebi razumljive i „normalne“, ili u najmanju ruku nevažne. Baš to, ta vrsta neosjetljivosti i zakržljalosti refleksa na ovakve ideje nepogrešivo ukazuje na devijantno stanje društvene svijesti, čije ime i opis možete naći u svakom solidnijem udžbeniku, kao opće mjesto najmračnije evropske povijesti. Moram li ga izgovoriti? Neumoljivo ironično je pri tome, što je riječ o sredini koja ne prestaje deklamirati o svojemu antifašizmu, baš kao da mu je monopolni vlasnik.
Tačno.VjecitiStudent wrote: Sadasnja novina sa starim Oslobodjenjem dijeli samo naslov i jednog izvanrednog penzionera - Gojka Berica. A sve ostalo je blato nase tranzicije.
Enver Kazaz: Oslobođenje i bosanska kaljuga
10. August 2011
Piše: Enver Kazaz
Zija Dizdarević, dugogodišnji kolumnist Oslobođenja, dobio je otkaz u ovoj novinskoj kući. Kažnjen je najstrožom kaznom u Oslobođenju zato što je cenzurisan u Danima, pri čemu valja imati na umu da su oba glasila u vlasništvu porodice Selimović, a upravljačka struktura im je praktično identična, bez obzira na nominalne razlike u sastavu redakcija.
A onda je došao SDP
Cenzori nisu Ziji Dizdareviću mogli oprostiti vlastiti profesionalni grijeh, pa su prekinuli saradnju s njim na najgrublji, ogavan način kako ne bi u svakom broju Dana čitali tekstove čovjeka kojem su htjeli zabraniti da misli svojom glavom i kritički govori o različitim društvenim fenomenima, a pogotovu o napisima koji se objavljuju u izdanjima ove novinske kuće.
Samo do prije godinu vijest o cenzurisanju u izdanjima Oslobođenja ne bi bila moguća. Oslobođenje se, naime, borilo protiv svakog nacionalizma, kritički pisalo o ovdašnjim gramzivim vlastodršcima, njihovom vampirskom licu, bilo krhki javni forum u jadnoj tranzicijskoj društvenoj stvarnosti, svojevrsni odušak u sveopćem društvenom mraku. Imao je i tada ovaj list uredničkih promašaja i problema, ali nije zabranjivao svojim novinarima da kritički pišu o bilo čemu. Na njegovim stranicama mogla se čitati polemika čak i između kolumnista koji su pisali u njemu.
A onda je na vlast došao SDP i Oslobođenje je započelo sa cenzurom i autocenzurom. Najprije je cenzurisan tekst Borisa Dežulovića o vodi, u slengu nazvanoj Mujovača, jer joj je čuveni varalica i bjelosvjetski hohštapler Meki Torabi u Zetri tobože udahnjivao natprirodnu bioenergiju. Tone čudotvorne Mujovače za basnoslovnu zaradu u Torabijevoj prevari na način – Azira i sedam kašika liječe neizlječive bolesti, čine natprirodna čuda, skidaju sihire, uroke, svakorazne čini i opačine. Zatim je cenzurisan Zija Dizdarević, jer se kritički osvrnuo na tekst Rešida Hafizovića, u kojem je ovaj teolog i akademik prosuo na stranicama Oslobođenja najrigidniju moguću desničarsku teoriju svesvjetske kršćanske zavjere protiv Bošnjaka i izbacio parole sa rasističkim implikacijama o tobožnjem srpskom zločinačkom genu koji Evropska unija u budućnosti možda može izliječiti, ali, eto, ipak je odlučila da Srbiju primi u svoje članstvo, nagrađujući na taj način taj gen.
Ljiljan i Saff u Oslobođenju
Uz to, teolog i akademik je za genocidne planove nad Bošnjacima optužio i London, i Rim, i New York, i Berlin, i Pariz, čitav, dakle, zapadni svijet, a zločinačkim genom zaraženi Srbi samo su proveli te zapadnjačke planove. Od akademika, koji je izložen stalnim udarima reisa Cerića i njegove zbrdozdoljene mahalaške novinarske organizacije iz Preporodai web stranice Rijaseta Islamske zajednice u BiH, čitatelj očekuje minimum znanstvene utemeljenosti i analizu koja bi argumentirano dokazala odgovornost i krivicu za srebrenički genocid velikosrpske ideologije, institucija sistema, vojske i policije Republike Srpske, srbijanskih i republičkosrpskih političkih elita, kulture mržnje, pravoslavne crkve, akademske i intelektualne zajednice koja je podstrekivala na genocid i stvorila društvene, kulturne, institucionalne, političke i druge preduvjete za njega.
Namjesto toga, on piše propagandistički pamflet poput nekadašnjih lupetanja u Ljiljanu braće Latić, Džemaludina i Nedžada, a pri pisanju kao da mu je šaptao najveći bošnjački rasist Fatmir Alispahić, osoba koja je magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pod mentorstvom Fahrudina Rizvanbegovića, negdašnjeg federalnog ministra za bošnjačku kulturu i stolačkog desničarskog profesora bošnjačke književnosti. Dizdarević je benigno pokušao osporiti ključne Hafizovićeve teze i zato je kažnjen najdrastičnijom kaznom – otkazom saradnje koji mu je uručila lično i svojeručno Vildna Selimbegović, glavna urednica svega u Oslobođenju.
Onomad, dok je sarajevskom medijskom scenom dominirao kakav-takav profesionalizam, vjerovatno bi svi tadašnji kolumnisti Oslobođenjai Dana listom ustali u odbranu prava na slobodu mišljenja i žestoko osudili svaki oblik cenzure, ma ko je provodio. Uostalom, nije se to desilo jedanput. Mogao bi se sačiniti poveći popis primjera borbe za slobodu misli u ovoj novini, što je nekada dobila i nagradu lista godine u svijetu.
Oslobođenjem koje se od rata na ovamo borilo protiv bošnjačke desničarske rigidne elite iz Ljiljana, Saffa, Valtera, Avaza, Preporoda, danas na svojim stranicama afirmira bez bilo kakvog kritičkog osvrta stajališta kojima bi se ova glasila ponosila i koja su paradigmatski obrasci desničarenja i rasističkih stereotipa.
Zija Dizdarević, dakle, može biti ponosan. Nije on odbio otkaz u Oslobođenju, nego u ljiljaniziranoj, preporodiziranoj, saffiziranoj, valteriziranoj, avaziziranoj tiskovini koja je od onog negdašnjeg Oslobođenja zadržala samo ime, a sve drugo sroljala u ponor čije se dno u ovom trenutku ne može ni nazrijeti.
Postajući instrumentom SDP-a i narcizma njegovog vođe, Oslobođenje i Dani pretvoreni su u taoce ove stranke, čak megafone platformaške liderokratske vlasti koja je BiH odvela u jednu od najtežih političkih kriza od rata do danas. Na stranicama ove novine mogle su se čitati ode tako opskurnim likovima kakvi su braća Lijanović, ili pohvale HSP-u, stranci koja se nije distancirala od svog ustaškog, pavelićevskog nasljeđa. A onda i prave litanije socijaldemokratskim svecima i svečićima, koji sa socijademokratijom imaju isto onoliko veze koliko Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić skupa sa filozofijom, pogotovu onom Marksovom.
Međutim, glavnoj urednici svega u Oslobođenju nije bilo dovoljno samo to da Ziji Dizdareviću uruči otkaz, nego je svoju moć trenirala i na Federalnoj televiziji, javnom servisu kojim vedri i oblači Bakir Hadžiomerović, bo(r)g ovdašnjeg esdepeiziranog novinarstva. Na toj televiziji ona je skupa sa Borkom Rudić, predsjednicom ovdašnjeg udruženja novinara, optužila Dizdarevića za kršenje etičkog novinarskog kodeksa. Kao da je on, a ne ona objavila Hafizovićev tekst. Esdepoveski mediji učas su se zdušno udružili u slamanju nezavisnog kritičkog intelektualca, a čitava situacija podobro zaudara na način na koji su Politika i Televizija Beograd slamali slobodoumne intelektualce u Srbiji nakon Miloševićevog dolaska na vlast.
U zajedničkom slamanju Zije Dizdarevića od strane dvije moćne institucije opetuje se mnogo šta iz slučaja Duška Jurišić, baš kao i mnogo šta iz slučaja Rešid Hafizović kada ga je u svojoj medijskoj mahali demonizirao reis Cerić, suosnivač novopazaraske akademije nauka prevare i umjetnosti obmane.
Unizveriteti i svemučilišta
No, iza sve te kaljuge krije se sržno pitanje. Naime, Hafizovićev tekst Oslobođenje je prenijelo sa promocije publikacije kojom je sarajevski univerzitet obilježio šesnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici. Hafizović na toj promociji nije učinio ništa drugo do na jednom mjestu i u ponešto zaoštrenijoj formi sabrao sva opća mjesta bošnjačkih desničarskih narativa koji konstruiraju desnu ideološku interpretaciju srebreničkog genocida. Uobličujući kolektivno sjećanje na srebrenički stravični genocid desničarska bošnjačka akademska, politička i novinarska elita neprestano ponavlja floskule o deset genocida nad Bošnjacima, o zločinačkom srpskom genu, o svetosavlju kao osnovi velikosrpske ideologije, o kršćanskoj zavjeri protiv Bošnjaka zato što su muslimani, pri čemu se potpuno obesmišljava svako naučno elaboriranje o ideološkoj, političkoj, kulturnoj, institucionalnoj krivici i odgovornosti za srebrenički genocid. Srebreničke žrtve postaju u takvom kontekstu predmetom manipulativnih ideoloških narativa koji onemogućuju denacifikaciju društvenog polja i potpuno zanemaruju analizu povijesnih uvjeta u kojima se ovaj genocid dogodio.
Na sarajevskom univerzitetu počesto se mogu čuti iz usta akademičara i akademičarki najjeftiniji rasistički stereotipi, baš kao što se u literaturi za pojedine nastavne predmete mogu čitati rasističke predrasude i otvoreni govor mržnje ala Fuad Saltaga. Opći savez u ćutanju o takvim pojavama vodi ovdašnje društvo u intelektualnu i svaku drugu kaljugu.
U takvoj kaljuzi cenzura i autocenzura postaju dokazi miloševskog ketmanskog uma koji savršeno dobro povezuje sve nacionalne elite u BiH, i one mostarske, i one banjalučke, i one sarajevske, sve uni(z)veritete i sva sve(m)učilišta tranzicijskog bosanskog užasa.
Ja ne čitam Antenu otkako nema tv kritike Alena Ćorovića. Valjo sam se od smijeha. Vratite Ćorovića!!!!!samo malo wrote:Kako se onaj Ramo Kolar blamira, koja prodana dusa, ko je citao zadnju Antenu pa uvodnik, zna o cemu govorim.
Neka nama Torabija, zavide mu svi, on nas lijeci, pomaze narodu, pomaze domacoj proizvodnji... e tu smo, majstore, gazdina voda se tusi na Zetri pa hajd da pisemo narucene tekstove.
Fuj.
