Tajne niti duše

[Daphna]

Mala studentska soba. Podstanarska. Mračno je i hladno. Jedino je upaljen monitor bacao plavičastu svjetlost na njenu crvenkastu, valovitu kosu. Uzdahnula je i okrenla se lagano pogledavši preko desnog ramena prema krevetu. Ležao je na boku, leđima okrenut. Vidjela je bjelinu njegovog tjemena kroz kratko ošišanu crnu kosu. Grčevito se borila da ne zaplače dok su joj sjećanja navirala munjevitom brzinom...

Okrenula se prema monitoru i odsutno je pogledala kroz prozor. Sviće! Čak se i vrapci čuju. Uvijek su je fascinirale magične boje sunca koje se budi, tamnije nijanse plave i tek ponešto one čudne zlaćane. Nijemo je posmatrala tu malu predstavu prirode i prisjećala se njihovog prvog sastanka...
Pili su toplu čokoladu, neobavezno razgovarali, šetali se po snijegu i smijali kao ludi. Sjećala se čak i onog njegovog nespretnog pokušaja da ju poljubi na rastanku. Zaljubila se u njega još isto veče... U one tople oči boje čokolade!
Toliko su toga doživjeli skupa. Toliko neprospavanih noći ispunjenih nježnostima, toliko smijeha i suza... Zar je moguće da je svemu tome došao kraj? Ne! Ona to ne želi. Ipak, voli ga! Kao nikoga do tada. Osjetila je jezu kako joj prolazi tijelom, puhnula je vreo zrak iz pluća u svoje neposlušne i promrzle prste i počela je tipkati...

"Mili moj,

Volim te! Da, znam, smiješno je! Vidim čak nevjericu i prezir u tvojim očima. Ali volim te. Da, ne vjeruješ mi. Ni mojim riječima, ni mom zagrljaju, ni mojim suzama...
Zato će ove riječi večeras umrijeti na mojim usnama. Voljet ću te prećutno i izgarat ću svaki dan iznova od te ljubavi. I dalje ću te grliti kao da je spas samo u tvom zagrljaju, jer moje ruke tako prirodno pristaju tvojima... Plakati više neću! Nikada nećeš vidjeti suze u mojim očima, ni kada sam tužna, ni kada sam sretna, ni kada sam povrijeđena... Svaka moja suza umrijet će prije nego se okupa u tvom znatiželjnom pogledu! Peći će me ali ugrist ću se za usnu, zarit ću si nokat u prste... Pretočit ću ljubav u bol, jer te volim a ti to nećeš znati!
Ne gledaj me ljubopitivo dok čitaš ovo uz prvu jutarnju kafu! Neću ti ništa pojasniti jer sasvim sam sigurna da znaš razloge mog zavjetovanja na šutnju... Lažne usne ne mogu izgovoriti ništa drugo sem laži a ja ne mogu lagati da te ne volim..."

Stavila je tačku na kraju, sačuvala tekst i ugasila komp. Prošla je rukom kroz zamršenu kosu, stavila dlanove na lice i osjetila je toplinu na prstima. Krupne suze su skliznule na tastaturu po kojoj je još prije par sekundi tipkala riječi istinske ljubavi! Vlažnih očiju pogledala je ponovno kroz prozor! Sunce se polako rađalo! Zajedno sa njim u njoj se rađala i nova nada. Nada i vjera u njih i njihovu ljubav.

Ustala je lagano, još uvijek je spavao, licem sada okrenutim prema njoj. Prišla je krevetu nježno ga posmatrajući nekoliko sekundi a onda se lagano spustila do njegovog uha i drhtavim glasom šapnula posljednji put: "Volim te"

[plemba]

Još jedna neprespavana noć. U sobu zagusljivu od dima cigarete, koja mi je jedini prijatelj u ovim nocima, dok cuvam noc od budnih, ulazi malo svjetlosti, tek toliko da me boli jos vise pogled na prazno mjesto, mjesto koje je u mome srcu, mojoj dusi, mome zivotu rezervisano samo za tebe.

Prestao sam da brojim neprespavane noci. Bojim se da zaspim, jer cim sklopim oci ti si tu! Da nije kako jeste, ja bih bio najsretniji covjek na svijetu, jer bi bila sa mnom i kad spavam i kada sam budan. Moze li covjek da pozeli bolje i ljepse od toga! Ali nazalost, kada se probudim iz sna, tebe nema... umre ono malo radosti koja se u meni pojavi, umre svaki znak zivota u meni.

Ne zelim vise da spavam!

A sve je moglo da bude tako lijepo. Moglo je... Pocinjem da shvatam da su neki ljudi rodeni da budu nesretni, da nemaju gdje da usmjere svoju ljubav, da je drze u sebi i da ih na kraju ona polako iznutra izgrize da ostane samo skoljka od covjeka, bez osjecaja, bez srca, bez zelje, bez sna. Postajem skoljka!

Najdraza moja, ne zelim vise nikad da grlim jastuk umjesto tebe, ne zelim da se probudim a da nisi tu! Ili budi tu ili moli Boga da se ne probudim. Pomozi mi na taj nacin, jer uzmaju mi sve ono do cega mi je stalo, uzimaju mi moj najveci motiv, moju ljubav, moj zivot... uzimaju mi tebe. Bez tebe ja vise nisam ja, bez tebe sam samo sjena od covjeka koji tumara po ovome svijetu.

Zelim te za sva vremena, prosla, buduca, naredna, prethodna. Jer zaista te volim iskreno, bez mjere.... navise na svijetu. Volim te zato sto si ispunjenje mojih zelja, jer tek kad sam pored tebe, onda sam ja onaj covjek koji zelim da postanem, potpun, velik, neustrasiv. Tesko mi je napisati i reci sta me vise raduje kada sam sa tobom, tvoj osmjeh, zagrljaj kada me toliko stisnes i cuvas od svega losega na ovome svijetu, pogled, trenutci kada se divis mojim ludostima, ali i ono ko sam ja kada sam sa tobom. U tim trenutcima mogu da dosegnem sve vrhove ovoga svijeta, mogu da pokrenem lavine, jaci sam od najjacih, veci od najvecih, brzi od najbrzih... moje srce u tim trenutcima kuca iz samo jednog razloga, a taj razlog si ti.

Najdraza moja, budi moja snaga u teskim vremenima, a ja cu da te zastitim od svega losega, ja cu da primam udarce umjesto tebe, budi moj motiv da nastavim dalje jer ti mi dajes snagu da nikada ne posustanem... ti si ta koja oblikuje mene, ti si ta koja od mene cini covjeka, ti si ta koja popunjava praznine, a ja sam taj koji te slusa, ja sam taj koji te zeli, koji te cuva...

I sta mi preostaje osim ove hartije i pera napunjenog suzama iskrenog covjeka koji zeli da zivi za tebe, ako treba i da umre za tebe, jer bez tebe nista nije vrijedno...

[al_akhisari]

Pokusat cu s nesto kracim postom...

U noci, kao sto je ova, kad je san daleko i sati kad polahko teku, kad svuda oko mene tisina odjekuje...u noci kao sto je ova, ja mislim o tebi ...skidam paucinu sa sjecanja, vrtim film vremena unatrag i sjecam se, i mastam, i uzivam i...pitam se...prizivam tvoj vitki lik, tvoje prelijepo lice, gubim se u dubini tvojih ociju...cekam, napeto slusam...sve dok u usima ponovo ne zacujem zvuk glasa tvoga...pricas, opet i mnogo...smijes se veselo i ja uzivam, opet i mnogo...tu si, vidim te, osjecam te i...pozelim i pomislim, da te dotaknem...pruzam ruke, trazim tvoje. njezno te milujem i...stanem...

[Istocka]

Stvarno neznam kako da vas sviju pohvalim nemam adekvatnu rijec .....VELIKO HVALA !!! I samo tako nastavite jer jedino na ovoj stranici odmaram dusu !!!

[3xa]

Ako Te niti pronadu....


Nista nije slucajno i svaki je nas dijelic stvarnosti savrseni let u propast ili uznesenje. Ja cesto biram ovo prvo, jer takvo je moje ljudsko leprsanje.

Znam. Hridine, a ne sam smrtnik doziva let. Hridinama ponestadose boje,
a u mene je ponekad najvise jedino ceznje.
Zasto sam ovdje? Zasto Ti pisem, kad pisati imam kome? Zar se ja to igram propasti svoje. Nisu li mi vec dosta ranile suze ceznje? Zar ja to prizivam Kaznu Crne Sutnje? Zasto ja doticem stubove, cijim bi pomicanjem sav moj hram duse mogao srusiti se? Grohotom pasti na me. Smrviti dah i Rijec.
Zašto sam tvrdoglav, pa Te uzdizem kao Prvu do Najvece? Zelim li ja to nesvjesno potaci Tvoju suzu il gnjev? Ili naprosto zelim da me sasijeku bumeranzi vlastitih rijeci? Da me raskomada ceznja i nada?

Ja ne znam sta si Ti, ali zelim da znas...Ako si kusnja, vrijedilo je. Ako si izazov, ne zanimas me. Ako si demonica, divna si. Sta god da si, vrijedno je najvece cijene. Osmjehujes se. Pa se to pitas otkud sve ove bujice niti duse... Pa navikni se. Neobicno sam ja stvorenje! Vodolija u meni uvijek ce nepogresivo iznaci puteljke ceznje...Gdje drugi s jezom gledaju ogrtace tuge ja uvijek nacine pronadem da me u ovom misticnom seheru neciji amanet tugom probode.

Ne pokusavaj shvatiti. Bolno je shvacanje. Ne umaraj um ni jednim pitanjem.
Ne prebiri isarete koje slutis u recenicama. Recenice su rijeci uvezane u dusine praporce. Ne divi se sto znas da volim i Tvoju sjenu i sto ti nad snovima bdijem. Kome je jos mila necija propast. Ne krivi sebe. Ja sam uvijek znao pronaci najukletiji moguci zlatni grumen, cak i kad su drugi godinama kopali prije mene. Nista Ti nisi učcinila za moje brodolome. Naprosto mi nedostajes i dode Noc kao ova u kojoj moram piti ljekovite snazne otrove ceznje... Vlastitim srcem okrvaviti ruke.

Zelio sam da odmaknes nevidljivi prekrivac s Tvog i mog svijeta. Da izgovoris rijeci koje moja dusa ne zna slusati izvan sna. Da razgrnes stvarnost i bacis me među lavlje sjene nagona. Da smaknes svetost s lijevog ramena. Da se okrenes namjerno da Te gledam s leda da ne mogu ukloniti pogled. Da streses prasinu proslosti s moga lica. I ucinila si si sve sto sam zelio... I jos si otpuhala sve moje maste kao novcice u fontanu u kojoj plivaju nenapisana pisma. Pa me uzela me bez uzimanja. Zagrizla bez probavnih sokova. Provukla me kroz puteljke njeznosti izmedu starih stabala proslosti...Raskovala mi okove pa me vezala svojim njeznim lasima. Pokazala mi vrat i vrata svjetova. Natocila me u kristal iz kojeg se pije napitak krvavog potpisa. Smijala se necujnim smjehovima kao jezerska Vila.

I dok Te prizivam svakim svojim dahom u ovoj noci nedostajanja znam da si Ti bila dusa koja se u trenu predomislja, a ja sam htio veliku cvjetnu livadu izvjesnosti s Tobom. Htio sam Te brati i mirisati, ne sluteci da si i cvijet i nebo i oblak i trava, jer u svojoj zanesenosti Tobom nisam mogao shvatiti. I znam da ni Ti ni ja nismo ni najmanje krivi, jer kakvom krivnjom okriviti Ljubav i nasa potpuna neznanja kad smo natopljeni njom... Zivim Te i nista ne znam o Tebi, jer Ti mi jutrom prije nego sto odes neces ostaviti vise no jedan razbacani trag. Ja svoje ostavljam na ovom mjestu, jer ko zna, mozda Te volsebno ove niti jednom pronadu...
I tada ces znati da si uvijek bila samnom...i da si moja Najljepsa Okrutnica.

znaci nista se nije promjenilo, jos pises

[River_isle]

Moje posljednje zbogom

Ono sto cu ti reci
Neka ostane tajna
Izmedju tebe i mene
Dva srca prividno spojena
Zlatnom niti

Zasto sam cekao
Da se i posljednja
Nada ugasi
Da bih otisao

Sramno priznajem
Da te vise
Ne mogu ovako voljeti
Jer me iznova gusi
Osjecaj da te nemam
Da ti zagrljajem
Ne mogu pokazati
Gdje pripadas
Niti ljubiti
Lice andjela

Ja vise
Snage nemam
Da budem blizu tebe
Na ovaj nacin
Jer tvoja hladnoca
U mom srcu
Izaziva jezu

Osjecam
Da polako nestajem
U tvom crnom oku
Treptaja nedostojan
Ne mogu vise
Niti govoriti

Nehoteci
Razbila si jednu dusu
Na komade
Slomila si
Hrabrog covjeka
Cija sam sjenka

Stoga
Neka ovo bude
Moje posljednje zbogom
Zadnji poklon tebi
Andjele bez duse

Ostajem
Vjeran molitvi
Da jednom shvatis
Sta je prava ljubav
I kako se voli do smrti

[Static-X]

..bote koji talenti

[MUNAFIK]

Noc sa njom...

Tišina dotice tijelo. Slike pocetaka, slike kraja, slike nade. Oda nemoci snatrenja i cežnje neizgovorenih glasova koji se vracaju grudima. Neispjevana himna iskrenosti iz najdubljih dubina šutnje koja jezerskom krošnjom zatomljenog, sjetom presvlači caklinu oka. Osvrcem se. Kao da nešto tražim. Išcekujem. Postajem sjena na stazama nade koju je nemoguce slijediti. Postadoh misao kojoj se lahko vinuti. Prelazim rubikone snenih sjeta. Sve se veceras zudi, sastavlja i rastavlja. Ceste vijugaju za potocima. Planine se se ljube s oblacima. Putuju duše zaljubljenih jedna drugoj. Poljupci prošlosti s okusom sutrašnjice. Nekada i sada . Prošlost pojavna, stvarnost duševna. Lijeganje misli nazad u dubine sanjanog. Doticanja. Razum se hvata za grančicu nade i otkida joj djelic. Ništa ne može zaustaviti necujni siloviti tok cežnje…Naucio sam je misliti i disati. Počinjem osjecati sve svoje praznine i pukotine. Mjesta iza drhtaja u zglobovima. Pocinjem tijelom uzvracati nebesku misao i teže mi je hodati i misliti ovu zemaljsku. Preskacem sve mostove nocnih i dnevnih stvarnosti.

Stajati na mjestu ili koracima snova koracati… Ili zamoliti svijet da se pomice neko vrijeme umjesto nas…Predamnom je još jedna noc sa njom. I rijeci koje nižem, koje natapam svojim osjecajima, sjecanjima, željama koje još snivam. Nisu to ni pisma, ni price, pokušavam slikati snove duše, i pišem jer zaronim u more rijeci koje me odnesu kao moreplovca koji plovi po talasima sopstvenih osjecaja i za razliku od mornara na brodovima – pokušavam rijecima u koje pretacem svoj dah i uzdah duše, da ukrotim talase koji ih nose i da borbu sa pucinom svojih snova sažmem u rijeci. Duša mi je otplovila u sve nevidljive svijetove. Tiho je sišla niz drvo prošlosti pod njena korijenja, pod vlažnu tugu, pod zakopane nebeska snove srca. Znam da nikada necu glasno zaiskati srecu, niti cu tragati za njom istrajnošcu slijepca za njenim tragovima. Jer te osjecam u svakoj pori sebe. Osjecam te u svakoj misli, snu, snatrenju, snoviđenju. U svakoj boli nocnog lijeganja i jutarnjeg buđenja. Bez tebe, a sa tobom. U sebi. U svakom trenu. U zadržanim dahovima i uzdasima koji mi preplavljuje grudi. U tankoj svjetlosti koja mi plamti u bedrima i listovima. U trncima nježnosti. U smiraju povijenih ramena. U slatkastom prisjecanju stopala. Osjecam te i ne mogu vrisnuti da sam te prepun i da se preljevaš niz sate koje se nižu svakog novog jutra, svakog novog dana. Možda ti veceras prijateljica cežnja na prozorskom oknu ispiše ove rijeci. Možda one ožive, dobiju oblik i veceras cuješ kristale što ce se prosuti ispod krila ove noci i znaceš da to moj osmjeh ljubavi opet tvoje lijepo lice miluje.
A ja vec cujem blagi šum vjetra u krošnjama i u njemu tvoje misli osjecam. Slušam te kako mi sapuceš, kako me želiš kao nekad poljubiti tamo gdje najviše volim. I znam da je taj šum bio samo nježnji val tvoje ljubavi, ali u njemu sve tvoje snove i želje svake noci osjecam. I dok dalje pišem na licu sam osjetio šapat topline nocnog vjetra i njemu mirise tebe...

Noc je zašutjela. Pitam se da li osjetiš da još drhtim zbog dodira tvojih ruku? Da li znaš da te svake noci želim udahnuti? I udišem ovu noc, jer te u njoj osjecam. Zemlja je nocas tobom natopljena, u njoj te osjecam, i polahko, sasvim polahko se predajem. Zatvaram oci i kroz trepavice jedva nazirem granicu izmedju sebe i svijeta. Cujem ti šapat duše. Sapuceš mi..Mislima ti kazujem. Okreni se Ljubavi moja ka noci, da vidim kako oci ti sjaje u tami. Gledam te, dok u ocima mi se razlio cijeli svemir, u ovom trenutku magičan akvarel cežnje sjaji, boje ljubavi se razlile, bas kao i mi u našoj želji, u svakom snu što ga svake veceri sanjam. Našem snu. Osjecam tvoje ruke na mom licu. Znam da cu nocas ljubiti svaku našu misao, dok zajedno u ljubavi snovima koje ispisujem izranjamo iz ove noci videci svjetlost na površini. Nadu..u nas..u pobjedu ljubavi...Osjeticeš me i veceras u vjetru, u valu, u mirisu noci, u svakom godišnjem dobu. Iznjedricu mislima i oživjecu te. Dobiceš oblik, biceš opet živa, vidljiva, moja. U bubamaru cu te nježnoscu i cežnjom pretvoriti, noc ce mi te donijeti, sleticeš na dlan i osjeticu tvoje srce, dodirnucu joj krila i slušacu najljepšu poeziju tvoga osmijeha moj i veceras cu prepoznati tvoje lice. Zagrlicu te usred tišine noci. Zagrlicu te dok slikam naše snove. Zagrlicu te dok ove rijeci natapam stvarajuci od trena vjecnost. Ljubiceš me pješcanim zrnima, usnama od najljepših kristala. Dodirnuceš me kao tajanstvena esencija plesaca u transu, ljepotom i blagoscu proljetnog lahora. Pojam o mjestu, o vremenu, i prostranstvima postace mi neshvatljiv, i biceš moj najljepši povez od vatrenih sjena preko razuma. Uzeceš me veceras i pusticeš da opet poletim. Kroz tebe cu vidjeti sve vatre svijetova, a ti ceš s lahkocom rukama prolaziti kroz moje grudi. Veceras ceš opet biti svemocna, neodoljiva i neuhvatljiva. Zemlja ce se zatresti u klancima i kanjonima srca, ukazace se naše rijeke nježnosti i strasti, a ti ceš se jutrom vratiti u zemlju snova...

Iza svega ostat cu ležati jedino ja, sa njom u sebi, a njen ce se smijeh razlijevati dolinom prošlosti. Jutrom cu se ogrnuti plaštom stvarnosti. Cekacu opet noc u kojoj cu s njom otici dalje od svih granica. I opet ce se kao veceras svijet utišati da zacuje naše šapate srca i savršeno ce se java i san preliti u jedno...u nas...u ljubav...

sinoc mi je takva noc bila, a evo i veceras cu se sa istom ponovo sresti... nemam kud drugo, a ni kome...

Prelijepo Sapatu...

[nemir...]

Misice draga,ti zaista pronalazis rijeci koje diraju u srce kao i sapat.....Vidi se da je tvoja ljubav tako cista.....sve vise mi licis na mene samu kakva sam bila nekada prije 2-3 mjeseca

griješiš draga ,
moja ljubav je prljava.............samo ja riječima pokušavam da je operem.......operem od nemogućeg....namirišem snovima.....našminkam osmjesima..........obučem u najljepše haljine, istkane toplinom moje duše....ali ne ide....borbe se vode.....pobjednika nema.........nijedno od nas dvoje nije i ni pobjednik ni gubitnik........samo smo dvije olupine neke nove verzija modernog titanika,koje na dnu želja truhnu,polako gube sjaj i sve one slabosti koje ih vezaše.....gube dodire,....gube osmjehe.......ali ljubav....eh..to se izgubiti ne može.........jer jednom se uistinu voli...jednom se voli, a to je onda kad ti druga strana postane bitnija i od sebe same,kad više ne vidiš ništa čak i što dodiruješ,...kad više ostaneš bez bez sluha čak i dok najljepša muzika iz daljine dopire i zove te na ples.......ples sa budućnošću u kojoj se dvoje ne vide......i onda ko po navici počneš da kuneš mislima i dan i noć....i nemoguće i moguće.....i ono što do juče smatrah svetinjom...sve kuneš....samo suze ne....njima se diviš kako i nakon toliko besanih noći ne presušuju,kako su još tako jake,žive,...kako su sretne dok ti nanose bol.........i ja sam sad sretna....ne bitan je bol.........sretna sam što znam da volim negdje nekoga pod komadom bijednog neba,...što me voli neko pod tim istim nebom.....sretna sam i kad plačem jer radi njega plačem,sretna sam i kad ne spavam....znam radi njega ne spavam..........sretna sam i što je on sretan s nekom drugom...........jer njegova sreća moju sreću samo uvećava.......

Ista situacija,isti osjecaj,isti bol...I mi sami u svom bolu...Osjecaj griznje savjesti je davno nestao...Ostalo je samo cekanje kad ce ponovo doci i praznina kad odlazi...

[Aurora Borealis]

"A onda se cvrsto zareknes i hipnotises sunce..."

[UnscarD]

Dok sam bio mladji, volio sam da experimentisem sam sa sobom, zanimalo me neobjasnjivo, trazio sam nesto drugacije cesto vidljivo ali puno cesce nevidljivo. Znao sam da percepcija svijeta koju dobijamo preko ovih nasih 5 cula nije ni dijelic onoga sto zaista postoji. Od tuda valjda svi ti silni experimenti sa sopstvenom svijescu, neki uz pomoc samoga sebe, neki uz sebe i prirodu a neki uz sebe i hemiju. Ilegalnu naravno. I stvarno, bilo je tu raznih iskustava, od osjecaja kada se vrijeme uspori i ide u slikama naprijed ili nazad, posmatranja sopstvenoga uma kao da je mjesec koji sija nad savrseno mirnom vodom, pa cak i potpunog odvajanja samoga od sebe kada se ustvari zapitas – ako je sve ono sto je tamo ostalo, sve zelje, svi strahovi, ceznje sve ali bas sve sa cim se identifikujes i sve ono sto znas da si ti, ko to sve onda ustvari sada posmatra sa te distance? Ko sam ustvari ja-JA?
Sad se vi koji ste stigli do ovoga dijela vjerovatno pitate, sto li je ovaj zalutao na ovu temu...a nije iskljuceno ni da je promasio forum?
Nisam. Na pravoj sam temi jer na tronu svih tih mnogobrojnih iskustava neprikosnoveno stoji samo jedno jedino. Inicirano bez ikakvih opijata, bez ikakvih meditacija ili treninga, cak i bez namjere. Samo se desilo. Ako tako izgleda nirvana, meni se svidjelo.
Lezao sam u krevetu pored svoje drage, dok je ona spavala i samo je posmatrao. Bilo je sasvim obicno vece. U tom momentu sam shvatio da ne postoji niti jedno mjesto u univerzumu na kojem bih radije bio, nikakvo iskustvo koje bih radije iskusio ili zelja koju bih ispunio jer sve sto zelim imam, sve za cim zudim se upravo desava. Sve je tu. Sad. Strah pa cak i onaj najdublji i najskriveniji je u prvi mah zbunjeno napravio korak unazad a onda se kao balon sapunice rasprsio pred velicanstvenoscu trenutka i nestao.
Vrijeme je stalo. Misli su stale. Nestala je proslost i buducnost. Postojalo je samo sada i ovde. Samo taj savrseni prostor-vrijeme u kojem sam bio potpuno ispunjen, kompletan a opet lisen svih zelja, ceznji,strahova, misli...bas svega. Nistavilo. Potpunost. Ljubav.

[blue_sky]

sapati....svaka ti cast,i hvala ti sto si me rasplakao....to mi je trebalo...

[amsa66]

.

[plemba]

sapati, zaista ti se divim... ali zaista...

[foksi]

sappaat tekstovi su strasnii .. )))

[blue_sky]

sapati,ostavljas bez daha....hvala ti za svaku rijec koju podijelis s nama

[amsa66]

.

[amsa66]

.

[manijak1]

teško mi je ovo čitati ali sam pročitao

[amsa66]

.

[amsa66]

.

[kolega44]

kad bi svi od sebe zamislili pocetak neke niti i u nju spleli niti svojih "najblizih" spoznali bi da smo svi povezani tom jednom najduzom i najcvrscom niti koja nas gdje god krenuli vodi u samo jednom pravcu i ka samo jednoj istini Njemu BOGU. sve lijepo i dobro sto nas okruzuje je od BOGA a ostalo od nas samih

[zerostyled]

nikad nisam mogla pisati, misli nabacane, nisam ih mogla nikada staviti pod jedan ram a mnogo je slika koje treba skupiti u jedan mozaik, sareni i veseli nadam se.. moje misli su konfuzne i nedovrsene nikad ispravne bojim se.. a sve su njegove, sve putuju njemu.... njemu za kojeg zivim....kojem sam dala i zadnji atom moje snage ljubavi i sad... sad nemam gdje... stojim pred njim kao ruzna i gola spodoba, kao siroce koje moli... moli za jos jednu.. jedinu sansu...
u sta sam se pretvorila... sve cesce se preispitujem... ko sam ja? ko sam tebi ja? zena-dijete?
ne cujes li moje vapaje i pozive upomoc... pomozi mi da razlucim...oslobodi me ili me opet zagrli snazno ... tako jako da se opet osjecam tvojom, kao da sam uvijek tebi pripadala. kao da se nikada nista nije desilo...
znam, ti ne znas da citas,,, ne znas da citas izmedju redova, ne znas razumjeti sutnju iako je onnejsvetiji trenutak izmedju nas... ne samo nas nego i mali milion sretnih ili manje sretnih parova...
cujes li me.. dozivam te u snovima i u javi.. ne razlikujem tamu od svjetla, ne razlikujem dobrotu od zla, nije me imao ko nauciti, a sve sam tebi dala...
sjecanja mi naviru, bujica nepoznatih osjecaja mi je trenutno u tijelu i stvaraju grceve koje me dovode do groznice....eto sta pravis od mene,, a i ne znas to...
gdje smo?
gdje je onaj covjek koji me pogledom volio, cije su ruke ma koliko hrapave i grube bile znale me drzati ko da drze najfiniji jedini kristal na svijetu, gdje si ti koji je volio moj osmijeh vise no iko na ovom svijetu, zasto sutis tu kraj mene? zasto si tu? a nema te?
sjeti se kad si me u gluho doba noci znao pratiti do pred vrata moga stana iako zivis na suprotnom kraju grada,
gdje si ti koji me naucio da je vino religija?
sjeti se svake pjesme koju si mi poklonio,
sjeti se nasih noci, sjeti se bar nase prve noci, ili prvog jutra... kad smo bili sami na svijetu goli i puni samopouzdanja , sretni kao nikad u zivotu... sjeti se porukica. sjeti se odanosti koju sam ti dala i jos ti dajem, samo ne vidis... sjeti se koliko volkim i volis moj dodir....necu nikad okrenuti ledja ali nemoj gledati kroz mene dok govorim i tako ne cuti kako vristim, ne cuti kako se cijepam iznutra, kako mi dusa histericno davi srce....
ne vidis, nista ti ne vidis...
kako smo postali stranci
mislila sam da je kliše kad procitam u supljim magazinima da navika ubija veze,, nasu je ubila.....
mrzim
mrzim pruge na kojim smo cugali, mrzim kolodvore na kojima sam te cekala, mrzim jezero na kom sam te srela, mrzim tvoju sobu, mrzim pogled s tvog prozora,,, oh kako ga samo mrzim...
mrzim sva pica koja smo popili, i ovo koje trenutno pijem trazeci jos samo malo hrabrosti da nastavim pisati- nekome... tebi.
mrzim tu boju tvoga glasa,, mrzim kad odjekuje i kad te nema... mrzim tu strast koju osjecam dok ti ravnodusan i dosadan stojis predamnom,mrzim i to sto lazem, sto lazem....
da... ti mislis da je sve uredu dok ja pokusavam biti idealna, ne vidis moj trud, trud da sacuvam ovo malo duse sto je ostalo...kako mi je samo malo potrebno od tebe, a ti ni to ne mozes da mi das?
zasto ?
ne podnosim, pucam po savovima, znas, nije lako ljubiti stijenu, koja nekon toliko vremena( a mnogo se vremena znamo) umjesto da postane manja, poprima oblik sve veci i cvrsci da ce uskoro imati svoju gravitaciju...
znam naletices na ovo trenutno napisano, mozda i neces, mozda niko nece, al ja se osjecam lakse.... nekako lakse sto sam nekad negdje dopustila nekom slucajnom citatelju da procita nesto moje, jer ne dajem svoje tekstove olako.... pisem onako... za svoju dusu... ili tvoju,, svejedno

volim te macak moj mali,, ne daj mi da odem .. molim te cuvaj me

[zerostyled]

Đorđe Balašević
"Sretni nikad ne razmišljaju o sreći. To je posao za nesretne. Svi primijete sreću u nesreći, a o nesreći u sreći razmišljaju samo blesavi. I iskusni..." (Tri posleratna druga)

[Bullet Tooth Tony]

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde !

Tin Ujević