Jos jedno, zanimljivo, vidjenje nastanka rata u Gruziji:
Britanska naftna kompanija izazvala sukob
Za događaje u Gruziji i u svezi odnosa anglosaksonskih zemalja i Rusije općenito, najvažniji je događaj bio definitivan sukob jedne velike britanske naftne kompanije sa dijelom ruske elite, zbog čega je ta britanska naftna mega-kompanija izgubila posao u Rusiji, a time i četvrtinu svoje ukupne proizvodnje i trećinu svojih ukupnih dokazanih zaliha nafte. Ta se kompanija sa time nije mogla pomiriti, te je lobirala za svoje interese. Pri tome je s jedne strane imala podršku ukupnog naftnog lobija, a s druge strane najčešće nije ni bilo nekih unutrašnjih, američkih, ili širih anglosaksonskih interesa sa kojima bi se moralo sinkronizirati ili koordinirati. Od trenutka definitivnog sukoba te naftne kompanije sa Rusima, počele su se pojavljivati apokaliptične priče o definitivnom sukobu Zapada i Rusije.
Vijeće za vanjsku politiku (Council on Foreign Relations – CFR) i rat u Gruziji
Treba naglasiti da se lobisti u pravilu koncentriraju samo na pojedino pitanje za koje ih je klijent angažirao.
Tako će lobisti lobirati da američka diplomacija u nekom konkretnom slučaju poduzme neke konkretne korake u nekoj trećoj zemlji.
Za razliku od ovih lobista koji lobiraju samo za pojedine slučajeve, postoje i grupacije koje su fokusirane na vanjsku politiku kao takvu, i koje su fokusirane na strateško, dugoročno utjecanje na vanjsku politiku SAD-a.
U biti, cjelokupna vanjska politika SAD-a je definirana utjecajem dvaju grupa, sa međusobno uglavnom jako oprečnim stavovima.
Kakve će strateške poteze vući vanjska politika SAD-a, odnosno kakvu će vanjsku politiku ta velika sila općenito voditi, odlučit će se u krugovima Vijeća za vanjsku politiku (Council on Foreign Relations – CFR), te u vodećim krugovima američke kršćanske desnice.
Dakle, da li će biti novog Hladnog rata sa Rusima ili neće, prije svega zavisi od ove dvije grupacije.
U suštini, američku vanjsku politiku još od 1921. godine koordinira i vodi CFR.
To je nestranačka, nevladina udruga u koju su učlanjeni mnogi članovi, od velikih svjetskih kompanija i banaka, pa do utjecajnih pojedinaca. CFR zapošljava veliki broj svojeg osoblja, među kojima i brojne analitičare i eksperte koji analiziraju i javno objavljuju analize o manje-više svim problemima današnjeg svijeta.
O toj organizaciji kolaju različite priče, pa ih veliki broj kršćanskih propovjednika, ali i mnogi drugi kritičari, optužuju za niz optužaba, da žele „svjetsku vladu“, da „kuju zavjere“ itd. Ove optužbe su u suštini netočne, ali u njima ima dio istine.
Optužbe su netočne jer je osnovna ideja na kojoj počiva CFR legitimna i postojanje jednog ovakvog tijela je jednostavno stvar potrebe; to tijelo je potrebno velikim kompanijama, udrugama koje predstavljaju određene gospodarske grane, velikim financijskim institucijama i slično.
Lobi nad lobijima
Naime, CFR je od svog osnutka do danas zamišljen kao „lobi nad lobijima“, kao jedan forum u kojem će biti predstavljeni svi relevantni interesi američke ekonomije, te koji će u međusobnom dijalogu formulirati svoje viđenje američke vanjske politike, a sve to na temelju profesionalnih i detaljističkih analiza koje će pripremati eksperti CFR-a.
Tako je to izvorno zamišljeno, i tako u jednom dijelu, stvari stvarno i funkcioniraju. No u tim optužbama ima i istine, u smislu da je vanjska politika, ne samo Amerike, već cijelog svijeta, stvar tajnih dogovora, tajnih lobiranja, stvar nebrojenih i stalnih spletki i pravih zavjera, i da u tome veliku ulogu igraju razne klike, i to u pravilu u tajnosti.
U tim spletkama raznih klika, dakako da će sudjelovati i pojedinci iz CFR-a, ali tu je važno razluči gdje prestaje djelovanje institucije CFR-a kao takve, i gdje počinje aktivnost pojedinaca i klika koje širi krug članica CFR-a neće podržati i prihvatiti.
Tako je i u slučaju rata u Gruziji. Da bi se shvatilo kako Amerikanci gledaju na Gruziju, najbolje je za primjer uzeti izvješćivanje jednog od najvažnijih dnevnika na jugu SAD-a, Houston Chronicle, koji je na svojoj internet stranici, u jeku najžešćih borbi u Gruziji, kao glavnu vijest stavio požar u centru kanadskog grada Toronta.
U Torontu mnogi Amerikanci imaju poslovne veze, tamo su ulagali novac, iste kompanije koje djeluju u SAD-u, djeluju i u Torontu, tamo se putuje poslovno i privatno. Sa Gruzijom praktički ne postoje nikakve veze, nitko, osim nekolicine eksperata o njoj ne zna ništa, gotovo nitko ju ne zna naći na karti.
Dakle, za Gruziju je malo tko bio stvarno zainteresiran, a onaj koji je bio zainteresiran nije morao „koordinirati“, „sinkronizirati“, „usklađivati“ svoje stavove i želje ni sa kim drugim.
Britanska naftna kompanija sudjelovala u provociranju sukoba Gruzije i Rusije?
Američka vanjska politika funkcionira na način da želi predstavljati interese ekonomije i društva, da je što više zainteresiranih sa time zadovoljno.
Uloga CFR-a od 1921. godine do danas je prije svega bila da se usklade i artikuliraju interesi raznih gospodarskih grupacija, velikih kompanija i financijskih institucija.
U slučaju Gruzije, od svega ovoga, za tu je zemlju stvarno bio zainteresiran samo naftni biznis, tzv. „big oil“.
Kod naftnog biznisa bitno je da ga na zapadu predstavlja nekoliko velikih kompanija, koje međusobno uglavnom jako dobro surađuju, tako da se već mnogo desetljeća govori o „sedam sestara“, sedam velikih zapadnih kompanija.
One su već duže pod sve većim pritiskom državnih kompanija u zemljama proizvođačima nafte, a koji sukob se intenzivirao zadnjih godina.
No, za događaje u Gruziji i u svezi odnosa anglosaksonskih zemalja i Rusije općenito, najvažniji je događaj bio definitivan sukob jedne velike britanske naftne kompanije sa dijelom ruske elite, zbog čega je ta britanska naftna mega-kompanija izgubila posao u Rusiji, a time i četvrtinu svoje ukupne proizvodnje i trećinu svojih ukupnih dokazanih zaliha nafte.
Ta se kompanija sa time nije mogla pomiriti, te je lobirala za svoje interese. Pri tome je s jedne strane imala podršku ukupnog naftnog lobija, a s druge strane najčešće nije ni bilo nekih unutrašnjih, američkih, ili širih anglosaksonskih interesa sa kojima bi se moralo sinkronizirati ili koordinirati.
Treba naglasiti da je baš ta naftna mega-kompanija davne 1953. godine iskoristila vladu SAD-a da u Iranu svrgne sa vlasti nacionalističkog lidera Mosadeka i vrati šaha.
Od trenutka definitivnog sukoba te naftne kompanije sa Rusima, počele su se pojavljivati apokaliptične priče o definitivnom sukobu Zapada i Rusije.
Ove priče su izrazito podijelile ne samo zemlje nekadašnjeg Zapada, nego i sam CFR kao krovno tijelo koje u Americi dominira vanjskom politikom.
Tako su zemlje kontinentalne Europe odbacile ove ideje, a isto tako su i u CFR-u, usprkos ovom lobiranju, dominirali glasovi da Amerika i Zapad trebaju integrirati Rusiju, Indiju, Brazil i Kinu. Istovremeno su neki eksperti CFR-a, koji se bave prvenstveno Europom, suprotno od ovog generalnog i pomirljivog trenda, zagovarali „čvrstu ruku“ prema Rusiji, i zagovarali pritisak vlade SAD-a na Europu kako bi ista zauzela čvrst stav prema Rusiji.
Američki ministar obrane znao za gruzijski napad?
U trenutku gruzijskog napada u toj su se zemlji nalazili američki vojni savjetnici, pa je očito da je američki ministar obrane morao dati zeleno svjetlo za napad.
On je, prije stupanja na dužnost u administraciji SAD-a, imao značajnu ulogu u CFR-u. Nakon što su Rusi intervenirali, gruzijski predsjednik Sakašvili je pozvao u pomoć bivšeg američkog diplomatu, (poznatog po njegovoj ulozi na Balkanu 1990-tih godina) Richarda Hoolbrukea, koji i danas ima vrlo važnu ulogu u CFR-u.
Očito je da su oni osobno bili povezani sa ukupnom pozadinom gruzijske akcije. No u trenutku kada se ta akcija (u tajnosti od američke javnosti, u tajnosti od američkih saveznika i u tajnosti od javnosti u samoj Gruziji) pripremala, Gruzija nikog nije zanimala.
Danas je situacija sasvim drugačija, te se Gruzija smatra, uz prijetnju rata između Irana i Izraela, kao jedna od dvije najozbiljnije krizne točke u svijetu, koja može imati nesagledive posljedice.
Velike kompanije biti će prisiljene lobirati za smirivanje stanja
No američka privreda, njene velike multinacionalne kompanije, njene asocijacije koje predstavljaju cijele privredne grane, te njene velike financijske institucije ne žele sukob sa Rusima.
Stoga će većina glasova koje će se morati konzultirati, i koji će imati utjecaja na CFR biti protiv daljnje eskalacije. Tim više što će većina kompanija, financijskih institucija i udruga koje predstavljaju cijele privredne grane, biti pod pritiskom svojih europskih partnera da u SAD-u, kod vlade i unutar CFR-a, lobiraju za smirivanje stanja.
Međutim, i sam lobi koji je imao interesa i želja da se revanšira Rusima, neće dugo moći utjecati na stanje stvari. Naime, sama britanska naftna mega-kompanija, čiji je sukob sa Rusima označio početak apokaliptičnih priča i postupaka kojima se željelo izolirati, kazniti ili slomiti Ruse, je u situaciji da se očekuje da će ju neka druga kompanija preuzeti.
Da ponovimo, sukobom sa Rusima ova mega-kompanija je izgubila četvrtinu proizvodnje i trećinu ukupnih dokazanih zaliha nafte. To je kompanija u strašnim teškoćama, i u poslovnim krugovima, što uključuje i cjelokupni naftni biznis, ne govori se o tome da će ta kompanija „kazniti“ ili „poraziti“ Ruse, kao što je to uspjela davne 1953. sa Iranom, već se govori tko će ju i po kojoj cijeni kupiti.
Dakle, riječ je o kompaniji koja će uskoro postati dijelom neke druge kompanije. Stoga je i sam CFR podijeljen oko odnosa prema Rusiji, te je cijela priča o „novom Hladnom ratu“ sa Rusima zapravo jako kratkog daha.
Američka desnica i rat u Gruziji
Današnja Europa je sekularna i ima samo jednu definiciju suvremenosti, i to sekularnu definiciju. U SAD-u, kulturološki postoje dvije, prilično sukobljene Amerike.
Osim liberalne, sekularne Amerike, postoji i konzervativna kršćanska Amerika, koja ima svoju verziju suvremenosti. Za razliku od Europe, u SAD-u je veliki broj ljudi izrazito religiozan, te svoje društveno djelovanje u velikoj mjeri motivira svojom religioznošću.
Tu je po ukupnom utjecaju najznačajnija grupacija tzv. evangeličkih kršćana, koji imaju odlučan utjecaj na Republikansku stranku.
Za ovaj termin evangelički kršćani na hrvatskom jeziku nema adekvatnog prijevoda. Onaj pravac kršćanstva kojeg se u hrvatskom jeziku zove Evangelicima, na engleskom jeziku se naziva Luteranima.
Stoga se pod evangelicima u smislu engleskog jezika, misli na razne protestantske denominacije, uključujući i pretežiti dio Baptista, Prezbiterijanaca, Kongregacionalista, Kristovih crkava, te niz drugih. Evangeličkih kršćana je, prema svim relevantnim statistikama 26-27% od ukupnog stanovništva.
U političkom i socijalnom smislu njima treba dodati i razne grane Pentekostalnih i njima srodnih Karizmatika, koji, usprkos teološkim razlikama u odnosu na Evangelike, sa njima najčešće zajedno nastupaju.
Među njih ne spadaju Protestantske crkve kao Episkopalna (koja se u Europi zove Anglikanska), niti Luterani (koji se u Hrvatskoj zovu Evangelicima), a ni većina Metodista. Rimokatolici također nikako ne spadaju u ovu grupu, a osim toga, isti većinom podržavaju Demokratsku stranku. Pravoslavne crkve, Mormoni, i Adventisti, te Filipinske autohtone kršćanske crkve također ne spadaju u ovu grupu.
Ovako definiranu kršćansku desnicu (Evangelici i Pentekostalni/Karizmatici) čini, prema svim relevantnim statistikama, 31-32% od ukupnog stanovništva SAD-a. Oni imaju nešto ječi udio u društvenom proizvodu SAD-a, jer je riječ o aktivnom stanovništvu, srednjoj klasi, poduzetnicima, intelektualcima, a isti kontroliraju i pretežiti dio radio-stanica u SAD-u.
Kršćanska dužnost zaštite Izraela
Ovu kršćansku desnicu prije svega zanima Izrael, kojeg smatraju ostvarenjem biblijskih proročanstava, i za kojeg smatraju da je njihova kršćanska dužnost da ga zaštite. Ovaj odnos prema Izraelu nema veze sa onim što se u Europi naziva ekumenizam, te ova Kršćanska desnica u pravilu odbija ekumenizam europskog tipa.
Za njih je proizraelski stav jednostavno njihova vjerska dužnost. Oni također imaju izuzetno negativan stav prema Islamu, a među njima se čuju i glasovi da je prorok Muhamed zapravo „lažni prorok“ kojeg je spominjao Isus u Evanđelju, odnosno Sveti Ivan Apostol u Otkrivenju/Apokalipsi.
Stoga će ovaj dinamičan, energičan, isključiv i beskompromisan segment američkog društva smatrati svaki veći sukob koji nije sukob sa islamskim svijetom, kao štetno odvraćanje pažnje Amerike od prijetnje koja dolazi sa Bliskog Istoka.
S obzirom da je njihova vanjska politika temeljena na vjerovanju, a ne pragmatičnom interesu, oni će u ovome biti odlučni i beskompromisni. Pri tome će oni isticati i argument da će pritisak na Ruse samo ojačati njihovu bliskost sa Iranom, i time dodatno ugroziti Izrael, radi čega će se zalagati da se taj pritisak obustavi.
Osim toga, oni će pažljivo promatrati današnju Rusiju, u kojoj je, nakon pada komunizma, i usprkos velikim administrativnim i zakonskim preprekama, te službenoj podršci koju država daje Ruskoj pravoslavnoj crkvi, preko šest milijuna ljudi prešlo u razne grupe evangeličkih i pentekostalnih crkava. Tako da je danas preko 4% od ukupne populacije Rusije u evangeličkim i pentekostalnim crkvama.
To što su Rusi koji su prešli u evangeličke i pentekostalne crkve jednako patriotski opredijeljeni kao i drugi Rusi, te što jednako kao i drugi Rusi podržavaju predsjednika Medvedeva i premijera Putina, također će utjecati i na izuzetno utjecajan kršćanski desničarski lobi u SAD-u. Na ovaj način će istovremeno i većina glasova u CFR-u i kršćanski desničarski lobi u biti podržavati istu opciju, tj. normalizaciju odnosa sa Rusijom.
Ruska politika na Balkanu nakon rata u Gruziji
Sadašnja ruska vlast, odnosno sadašnja politika obnove Rusije, je započela sa dolaskom Vladimira Putina (po prvi puta) na mjesto premijera Rusije, krajem 1999. godine.
On je došao sa programom borbe protiv kaosa i mafije, a slučaj koji je stvorio gnjev javnosti i na kojem se Putin počeo obračunavati sa kaosom i mafijom, je bio slučaj korupcije oko „obnove Kremlja“, gdje se ruski državni novac trebao pokrasti u iznosu koji se mjerio milijardama dolara preko šefa albanske heroinske mafije i bivšeg visokopozicioniranog časnika jugoslavenske vojne kontraobavještajne službe KOS, Beghjeta Pacollia (Bedžeta Pačolija).
Taj Beghjet Pacolli je u poslovno-podzemnom svijetu povezan sa Vanjom Špiljkom, sinom nekadašnjeg vođe komunista u Hrvatskoj (predsjednikom predsjedništva CK SKH), te sa Franjom Gregurićem, bivšim šefom vanjske trgovine iz vremena komunizma, kojeg se smatra „pravim šefom mafije u Hrvatskoj“, te preko „trgovine brašnom“, za koju se smatra da je tek slabo prikriveno krijumčarenje heroina, sa srpskim tajkunom Miroslavom Miškovićem.
Dakle, na Balkanu Putina i rusku vlast čeka obračun sa dijelom međunarodnog podzemlja sa kojim su Putin i ruska vlast već dugi niz godina u beskompromisnom ratu. Zato je, dok su npr. mediji u Češkoj i Sloveniji bili vrlo oprezni i umjereni u izjavama, hrvatski tisak, kojeg preko Nine Pavića kontrolira Franjo Gregurić, bili izuzetno proturuski orijentirani.
Za Rusiju će biti važno da se na Balkanu transportira heroin kojim se financira, između ostalih, i međunarodni terorizam, pa da dio novca od heroina financira i pobunjenike u ruskim muslimanskim pokrajinama Sjevernog Kavkaza; Kabardiniji, Čečeniji i Dagestanu. Osim toga, Rusima neće promaći ni to da dio tog novca od heroina financira muslimanske pobunjenike u Kineskoj srednjoj Aziji, pobunjene Uighure (Ujgure) u pokrajini Xinjiang, dakle da i Kina ima slične interese na Balkanu kao i Rusija.
Rusima zanimljivi postupci u Njemačkoj i Švicarskoj zbog krijumčarenja urana
Rusima neće promaći ni to da su te balkanske podzemne grupacije usko surađivale sa nekim financijskim kućama iz Njemačke, Austrije, Italije i Švicarske, te da su te kuće inače u problemima.
Isto tako im neće promaći ni to da se u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj (ali ne i u Italiji), vode razni sudski postupci kojima se pravosudni sustavi tih zemalja žele obračunati sa podzemljem.
Za Ruse će svakako najinteresantniji biti postupci u Njemačkoj i Švicarskoj zbog krijumčarenja urana radi ilegalne proizvodnje atomskog oružja (nuklearne proliferacije) u koji je umiješan i „šef svih šefova na Balkanu“, Franjo Gregurić.
Rusima neće promaći ni to da su nadležna tijela Europske Komisije bila tražila obračun sa balkanskim organiziranim kriminalom.
Stoga će za Ruse Balkan predstavljati, između ostaloga i šansu za uspostavu čvršće suradnje sa Njemačkom i Europom, i to upravo na realizaciji zajedničkog interesa u sređivanju stanja na Balkanu.
To će biti prilika da se razvije uža operativna suradnja ruskih i europskih pravnih i sigurnosnih institucija.
Strateški interes rusko njemačkog savezništva: obračun sa organiziranim kriminalom na Balkanu
Za Rusiju je od prvenstvenog interesa razvijanje stabilnih i sređenih odnosa sa Njemačkom, a za obje te velike zemlje je upravo Balkan područje koje može donijeti probleme. Zato će njihovi strateški interesi nalagati obračun sa kriminalom na Balkanu.
Rusi također imaju interes ulaganja u nekretnine na jadranskoj obali, te širih ulaganja u regiji, što im lokalni moćnici, pod patronatom glavnog podzemnog centra oko Franje Gregurića ne dopuštaju. Osim toga, Rusi imaju strateške interese vezane za naftovode i plinovode, radi čega će i njima i Nijemcima trebati stabilan Balkan, a to će značiti Balkan oslobođen sadašnjih podzemnih klika.
Najzad, upravo će na Balkanu postojati mogućnost zajedničkog interesa i zajedničke suradnje Amerike i Rusije, i to suradnje u borbi protiv terorizma i krijumčarenja narkotika. Tu će i Nijemci vidjeti mogućnost da na tom zajedničkom interesu osiguraju suradnju i komunikaciju Amerike i Rusije.
Pri tome je značajno da su u samoj Njemačkoj pokrenuti razni postupci koji vode ka obračunu sa balkanskim podzemljem, tako da više utjecajni pojedinci iz velikih financijskih institucija koji su zainteresirani za zataškavanje situacije, neće moći spasiti balkansku narko-krijumčarsku elitu.
Rat u Gruziji – katalizator društvenih promjena na Balkanu
Stoga će se Balkan naći u centru ruske politike, i to kao mjesto gdje će se testirati i jačati veze ruskih i njemačkih institucija, odnosno institucija Europske unije i Ruske Federacije, ali i mjesto gdje će se stvoriti prilika za normalizaciju odnosa Amerike i Rusije, i to u vidu suradnje na borbi protiv trgovine heroinom i kokainom, te u vidu suradnje u borbi protiv terorizma.
Rat u Gruziji će djelovati kao katalizator društvenih promjena na Balkanu, te obračuna Europske unije, Njemačke i Rusije sa balkanskim podzemljem.
--- SPAM ---
