".....Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije pobjednički je završena 15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je
jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce
lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.
Godine 1948. odupro se diktatu Staljina, odbacivši njegovu neprijateljsku politiku prema tekovinama socijalističke revolucije u Jugoslaviji i tekovinama oslobodilačke borbe. Odbijanjem da se pokori tzv. Rezoluciji Informativnog biroa komunističkih i radničkih parija (Informbiro), koja je sadržavala agresivnu politiku Staljina prema Jugoslaviji, Tito je, u ime načela ravnopravnosti naroda i komunističkih partija svih zemalja, odbacio politiku međunarodnoga hegemonizma i diktata velike sile. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953.
Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hruščova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja, na osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima, državama i komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.
Tito je od ranih 1950-ih godina pa sve do svoje smrti razvio golemu međunarodnu djelatnost, jedan je od začetnika i glavnih aktera pokreta nesvrstanosti s kojim su se identificirale mnoge novooslobođene zemlje u svijetu. Afirmirajući međunarodni položaj Jugoslavije, mir i suradnju među narodima, Tito je posjetio više od sedamdeset zemalja svijeta, na svim kontinentima. Za goleme i trajne zasluge koje je stekao za sve narode Jugoslavije i za njihovu državnu zajednicu tri puta je proglašavan narodnim herojem. Bio je biran za doživotnog predsjednika SKJ. Za izvanredan doprinos vojnoj znanosti i praksi, posebno za doprinos i zasluge u izgradnji teorije i prakse oslobodilačkog rata Tito je 1976. dobio doktorat vojnih znanosti i umjetnosti. Proglašen je i počasnim članom mnogih akademija znanosti i umjetnosti.
Na jedanaestom kongresu SKJ - posljednjem kojemu je prisustvovao - održao je govor o snazi, ulozi i perspektivama Jugoslavije, o njezinoj vjernosti pokretu nesvrstanosti i o odsudnoj važnosti bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije - govor koji je svojevrsna oporuka svim baštinicima države koja je stvorena pod njegovim vodstvom i kojoj je ostao trajnim simbolom: Titova Jugoslavija.
4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavija Josip Broz Tito. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću."
"Alija Izetbegovic....za vrijeme robije radi na izgradnji zgrade Centralnog komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine). Nakon izlaska iz zatvora studira pravo i radi kao pravni savjetnik u tvtki Bosna. U to vrijeme nacionalno se izjašnjava kao
Srbin. Uskoro ponovo otkriva da je Musliman i 1970. piše znamenitu Islamsku deklaraciju u kojoj, između ostalog, zapisuje: ...Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju većinu stanovništva. Bez ove većine islamski poredak se svodi samo na vlast i može se pretvoriti u nasilje. Zbog toga je proglašen nacionalistom koji zagovara etnički čistu Bosnu i Hercegovinu, te je osuđen (tzv. Sarajevski proces) na 14 godina zatvora. Kazna mu je dva puta smanjivana, da bi na kraju, zalaganjem dvaju pravnika - Koste Čavoškog i Vladimira Šeksa - odrobijao pet godina i osam mjeseci. Kaznu je odslužio u Foči, usavršivši u zatvoru tapetarski zanat. Iz zatvora je pušten 1988. godine. Po izlasku iz zatvora na poziv svog prijatelja Adila Zulfikarpašića odlazi u Zürich. Godine 1989. osniva Muslimansku stranku u Jugoslaviji (MSUJ). Ta stranka nije dugo opstala pa u svibnju 1990. osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Na osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije, u Sarajevu 26. svibnja 1990. godine, Izetbegović poručuje pobornicima zakona o zabrani osnivanja nacionalnih stranaka da oni najčešće potežu argument da će se bez njih naordi u Bosni potući i uhvatiti za vratove. Obavještavamo ih da nemamo namjeru da se tučemo i da nas prestanu braniti jedne od drugih... Nakon prvih višestranačkih izbora Izetbegović ulazi u Predsjednišvo BiH, te biva izbaran za prvog predsjednika Predsjedništva. Za predsjednika ga je predložio
Fikret Abdić, koji je među Muslimanima dobio najviše glasova na izborima, a kandidaturu je prvi podržao
Nikola Koljević iz SDS-a (Srpska Demokratska Stranka). Za vrijeme rata u Hrvatskoj umiruje građane tvrdnjama da
rat u Bosni i Hercegovini nije moguć, već tek manji incidenti. Istovremeno poziva regrute iz Bosne i Hercegovine da ne odlaze u JNA (Jugoslavenska narodna armija). U ožujku 1992. u Bosni i Hercegovini je održan referendum za nezavisnost BiH kada je većina Muslimana i Hrvata glasovala za nezavisnost BiH, dok je većina Srba bojkotirala glasovanje. Izetbegovićeva vlada objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Kao odgovor na to bosanski Srbi proglasili su vlastitu državu - Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, kasnije Republiku Srpsku. U travnju 1992. počinje "četverogodišnji incident" u Bosni i Hercegovini. Ponavlja se scenarij već viđen u Hrvatskoj - srpski nacionalisti zauzimaju dijelove BiH proglašavajući ih autonomnim područjima (sada već zaboravljene tzv. SAO - Srpske autonomne oblasti). Hrvatski nacionalisti nešto kasnije proglasili su Hrvatsku Zajednicu Herceg Bosnu (HZ HB) na teritoriju koji su oni kontrolirali i oformili svoju vojsku - Hrvatsko vijeće obrane (HVO).
Po povratku s konferencje u Lisabonu (Portugal) 1992. godine na sarajevskom aerodromu zarobljava ga general Đurđević, tražeći da se iz obruča u centru grada pusti general Kukanjac sa svojom vojskom. Srećom po Izetbegovića dolazi do sporazuma "posvađanih" strana te Kukanjc izlazi iz Sarajeva sa svojim jedinicama, a Izetbegović biva pušten. U studenome 1995. Izetbegović je s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem potpisao mirovni sporazum u Daytonu, Ohio. Taj ugovor dao je 51 % teritorija Bosne i Hercegovine muslimansko-hrvatskoj federaciji, a ostatak srpskoj republici. Sukladno tom ugovoru multinacionale vojne snage (IFOR) predvođene NATO paktom raspoređene su diljem BiH.
Politički protivnici Aliji Izetbegoviću predbacuju preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano loš odabir kadrova i kolebljivost. Oni oštriji predbacuju mu da od Bosne pravi klasični begovat. Ono što je činjenica jeste da čim je postao predsjednik Predsjedništva BiH sina Bakira, arhitektu, postavlja na mjesto direktora za izgradnju grada, a kćerku Sabinu najprije za osobnu prevoditeljicu, potom tajnicu, a naposljetku i za šeficu kabineta. Za vrijeme rata u BiH Izetbegovićeva supruga kao izbjeglica odlazi u Tursku, a kćerka neko vrijeme provodi na Braču. Mi smo na neki način i Istok i Zapad; jer smo muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod - mi razumijemo dileme Zapada, teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Deklarativno se nikada nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, ali unatoč tome njegov utjecaj nikada se nije proširio izvan bošnjačkog naroda.
Za razliku od druga dva potpisnika Daytonskog sporazuma Izetbegović se 14. listopada 2000. povukao iz politike otišavši u mirovinu i napuštajući mjesto predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Preminuo je 19. listopada 2003. godine u Sarajevu.
