Preneseno sa Logosoft foruma.
http://www.lol.ba
brza i nedovoljno transparentna ustavna rasprava dugoročno može biti izrazito štetna.
Sve što se u ustavnoj raspravi prešuti, riješi »brzo«, u užim političkim krugovima,
možda čak sa manjim ili većim prikrivanjem od javnosti –
kasnije se vraća u obliku negativnih posljedica.
Relativno kvalitetan (demokratski) ustav je, naime,
samo takav čiji vrijednosni elementi te političke i pravne institucije
odgovaraju dominirajućoj političkoj i pravnoj svijesti i željama velike većine građana.
***
Taj proces ne treba prisilno zaustavljati,
jer u suprotnom slučaju različiti politički i drugi akteri
mogu ustavne promjene shvatiti kao nametnute,
što je najslabije moguće polazište ka prvom samostalnom ustavotvornom projektu
te mlade države.
Iako između EU (njenim članicama) i Bosnom i Hercegovinom (i njenim »entitetima«)
po pravilu nije moguće izvući poređenje, barem sa načelnog vidika zasada propalog
(odnosno »odgođenog«) projekta donošenja »evropskog ustavnog ugovora«
(Ugovora o Ustavu za Evropu) je dobar primjer i pokazatelj neuspjele žurbe
pri donošenju važnog ustavnog akta. To naravno ne znači da je dobra ustavna
rasprava uvijek duga, nego znači, da treba u takvoj raspravi sve temeljne
sadržaje predlaganih ustavnih promjena proučiti u svjetlu reakcija šire stručne
i laičke javnosti, jer se takvim ustavnim rješenjima obezbjeđuje potrebna politička
odnosno društvena legitimnost. Kod svega toga ključnog značaja je,
da se kod ustavne revizije ne odstupa od osnovnih (demokratskih) ciljeva,
koji takvu reviziju prate.
***
Ako (a morao bi biti) je osnovni cilj ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini
povećanje demokratskih standarda, a time približavanje i kasnije uključivanje
te države u Evropsku uniju, onda ustavna revizija na jednoj strani mora obezbjediti
efikasnije i demokratskije djelovanje svojih temeljnih institucija,
dok na drugoj strani treba sačuvati i dograditi mehanizme za efikasniju
zaštitu ljudskih (temeljnih) prava i sloboda.
Ukoliko se na ovom mjestu usmjerimo samo na prvi tj.najaktuelniji vidik,
koji obuhvata reforme strukture i djelovanja vrhovnih državnih
organa Bosne i Hercegovine, onda je jasno, da je tu centralno pitanje,
da li je moguće obezbjediti dalju demokratizaciju sistema
uz istovremeno očuvanje ili čak jačanje ustavnih moći entiteta.
Odgovor na takvo pitanje je sam po sebi NEGATIVAN.
Entiteti naime u tom slučaju pretjerano onemogućavaju demokratske procese
za koje je tako ili onako potreban dug period,
da se uopšte u zadovoljavajućoj mjeri uspostave i ustabile.
To ne znači, da entitete treba odmah ukinuti (to bi bilo posve nerealno),
nego se radi o tome,
da se mora moć entiteta u nekim ključnim vidicima djelovanja
demokratskih institucija ustupiti opštem predstavničkom (reprezentativnom) načelu.
***
Entitetsko odlučivanje uglavnom je nespojivo sa savremenim
demokratskim parlamentarizmom izuzev kao specifični (ograničeni) korektiv
opšteg reprezentativnog principa,
npr.u obliku paritetnog ili proporcionalnog sastava drugog doma parlamenta.
Pri svemu tome je ustavno pitanje entitetskog strukturiranja i entitetskog
principa odlučivanja najviših državnih organa (prije svega Parlamentarne skupštine BiH)
za Bosnu i Hercegovinu ključno za njen opstanak kao jedinstvene i suverene države.
Uprkos tome, da predloženi amandmani na Ustav Bosne i Hercegovine donose
neka demokratska te razvojno konstruktivna i produktivna rješenja,
njihova vrijednost je izrazito relativizirana odnosno u velikom dijelu potpuno anulirana
sa činjenicom, da je prema tim amandmanima donošenje odluka predstavničkog doma,
koji odlučuje o većini najvažnijih državnih pitanja (Amandman II, član IV, stav 7)
potpuno blokirana sa vetom entiteta.
To omogućava prije svega odredba, po kojoj predstavnički dom ne može donijeti
nijednu odluku ukoliko protiv nje glasa najmanje 2/3 izabranih iz svakog entiteta
(Amandman II, član IV, stav 9e).
I neke druge odredbe (npr.o izboru Predsjedništva BiH – Amandman III, član V, stav 2)
samo dodatno potvrđuju činjenicu, da su u amandmanima parlamentarna skupština
i njen način odlučivanja opredijeljeni entitetski,
što znači, da etničko-nacionalni princip može dominirati nad
demokratskim-reprezentativnim principom.
Ako tome dodamo još paritetni entitetski sastav Doma naroda
(što bi samo po sebi bilo prihvatljivo rješenje ipak u kombinaciji
sa entitetskim principom u Parlamentarnoj skupštini znači model,
koji je nespojiv sa savremenom demokratijom),
prije svega i pravo veta konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine za
zaštitu vitalnih nacionalnih interesa
(tu je inače predviđena odgovarajuća nadležnost Ustavnog suda,
da presuđuje osnovanost veta za ostvarivanje takvih interesa),
onda je jasno, da takvi ustavni amandmani sadrže previše prepreka i
ograničenja te kao takvi ne omogućavaju postizanje onih ciljeva kojima bi bili namijenjeni
(veći stepen demokratizacije, tolerancije, stabilnosti i efikasnosti sistema itd.).
****
zaključiti, da je ustavnu raspravu sadržajno potrebno nastaviti i ponovno razmisliti
o predlaganim rješenjima.
Takvo razmišljanje mora biti prije svega uslovljeno sa jasnim stajalištima o tome,
šta je stvarni cilj ustavnih promjena.
Da li je taj cilj moderna, emancipirana, demokratska i pravna država sa
relativno efikasnim djelovanjem sistema državnih institucija ili je i dalje cilj
oslabljena i podijeljena Bosna i Hercegovina,
u kojoj na račun efikasnosti cjeline dominiraju,
prije svega, etnički i drugi partikularni akteri i faktori?
Nadati je se, da je to pitanje samo retoričko,
jer po našem mišljenju nekog srednjeg ili »trećeg«puta odnosno mogućnosti nema.
Izvor: Ljubljana, 20.aprila/travnja 2006
Međunarodni institut za bliskoistočne
i balkanske studije (IFIMES) – Ljubljana