#352
Posted: 15/12/2006 03:21
by Vozdra_123
http://www.sarajevo-x.com/clanak/061214054
da se ne zaboravi ko su nam komsije i sta se zove njihovo pravosudje
Beograd: Reagiranja na ukidanje presude za zločin na Ovčari
Odluka Vrhovnog suda Srbije kojom su ukinute presude Specijalnog suda za ratne zločine beogradskog Okružnog suda za ubojstva više od 200 hrvatskih zarobljenika na poljoprivrednom dobru "Ovčara" kod Vukovara 1991. godine izazvala je za sada negativne reakcije.
Glasnogovornik Tužiteljstva za ratne zločine Bruno Vekarić izjavio je da su u Tužiteljstvu "neugodno" iznenađeni odlukom Vrhovnog suda o ukidanju presude i vraćanju na početak suđenja optuženima za ratni zločin na Ovčari. U izjavi za javnost on je dodao da će Tužiteljstvo učiniti sve da se zadovolji pravda za žrtve i počinitelji zločina osude.
"Kao Tužiteljstvo za ratne zločine učinit ćemo sve u procesno-pravnom smislu da istina o onome što se dogodilo na Ovčari dobije epilog i u sudskoj odluci i da se zadovolji pravda za žrtve. Tamo je pobijeno više od 200 ljudi i netko mora za to odgovarati i mislimo da imamo ljude koji su za to odgovorni. Učinit ćemo sve da oni budu osuđeni", izjavio je Vekarić.
Ravnateljica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić, koja je pratila suđenje u slučaju "Ovčara" kao zastupnica obitelji ubijenih, izjavila je novinarima da ne vidi kakvim se pravnim razlozima rukovodio Vrhovni sud donoseći odluku o ukidanju prvostupanjske presude.
"Suđenje za ratni zločin protiv hrvatskih zarobljenika vođeno je na profesionalan način", izjavila je Kandić i pitala zašto je Vrhovni sud tako dugo čekao da priopći svoj stav s obzirom na to da je od izricanja prvostupanjske presude prošla godina dana.
Ona je također istaknula da je predsjedajući sudskog vijeća Specijalnog suda za ratne zločine, sudac Vesko Krstajić tijekom suđenja uspijevao brinuti se podjednako o pravima optuženih i o interesu pravde i sukladno tome voditi postupak.
"Prvi put u povijesti srbijanskog pravosuđa jedan je sudac dobio priznanje obitelji oštećenih da je vodio računa o dostojanstvu žrtava i dopustio sva pitanja koja mogu pomoći u identifikaciji ostalih mogućih masovnih lokacija, a nikada nije bilo primjedbi ni na prava optuženih", rekla je Nataša Kandić.
Podsjetila je da je Vrhovni sud Srbije ranije ukinuo i presudu za otmicu i likvidaciju 16 muslimana u Sjeverinu, kao i za ubojstvo 19 albanskih civila na Kosovu tijekom NATO-bombardiranja.
U Specijalnom sudu za ratne zločine Okružnog suda nisu komentirali odluku Vrhovnog suda jer čekaju da dobiju službeni tekst sudske odluke.
Vrhovni sud Srbije ukinuo je u cijelosti presudu Specijalnog suda za ratne zločine beogradskog Okružnog suda za ubojstva više od 200 hrvatskih zarobljenika na poljoprivrednom dobru "Ovčara" 1991. godine. Vrhovni sud je u četvrtak priopćio da su uvažene žalbe branitelja nekih optuženika kao i tužitelja i vratio predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
Prema tom priopćenju ukidaju se dijelovi presude kojima se neki od optuženih proglašavaju krivima, ali i dio po kojim su neki optuženici oslobođeni krivnje. Tužiteljstvo se žalilo na oslobađajuće presude dvojici optuženika jer je ono na suđenju tražilo najvišu zatvorsku kaznu za sve optužene.
Vrhovni sud je odluku objasnio navodnim povredama Kaznenog zakonika ne iznoseći detalje.
Specijalni sud za ratne zločine osudio je prošle godine 14-storicu optuženih a oslobodio dvojicu. Osam okrivljenika osuđeno je na po 20 godina zatvora, trojica na po 15, jedina žena među optuženima na devet, a jedan na pet godina zatvora jer je sud utvrdio da su krivi za ubojstva i mučenja hrvatskih zarobljenika u Vukovaru 1991. godine. To je bila prva presuda za ratne zločine pred beogradskim sudom.
#355
Posted: 10/01/2007 20:25
by fukara_tz
10.01.2007
POTPISIVANJE PETICIJE ZA UKIDANJE PRIZNANJA I SANKCIONIRANJE NIZOZEMSKIH VOJNIKA
- Udruženje građana "Bh solidarnost" i Omladinski pokret "Revolt" uputili su poziv građanima Tuzle te predstavnicima javnog i političkog života ovoga grada da se sutra u 12 sati na Solnom trgu u Tuzli pridruže majkama Srebrenice u njihovom redovnom mimohodu. Tom prilikom građani će imati priliku potpisati peticiju za ukidanje priznanja dodijeljenih nizozemskim vojnicima koji su bili saučesnici u zločinu nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine, kao i za sankcioniranje nizozemskih vojnika koji su 4. decembra prošle godine u nizozemskom gradu Asenu pljuvali po transparentu sa ispisanim imenima svih ubijenih Srebreničana. Pridruživanje majkama Srebrenice i potpisivanje peticije, minimum je koji građani Tuzle mogu dati zaštiti dostojanstva bh. žrtava i građana Bosne i Hercegovine, navodi se u pozivu.
Photos by @fukara
Izrazi REVOLT, pokaži SOLIDARNOST u Tuzli
Soni trg četvrtak, 11. januar u 12. 00 sati
Omladinski pokret REVOLT i nevladina organizacija BH Solidarnost pridružuju se protestima majki Srebrenice i Žepe u četvrtak, 11. januara 2006 u 12.00 sati na Sonom trgu u Tuzli.
Tradicionalno okupljanje Srebreničana/ki ovaj, kao i prošli mjesec, ima poseban značaj jer će se sa njega uputiti protest protiv odluke holandske Vlade o odlikovanju pripadnika holandskog bataljnona Dutchbatt III koji je bio stacioniran u Srebrenici tokom jula 1995.
Omladinski pokret REVOLT i BH Solidarnost u četvrtak, 11. januara, organizovati će potpisivanje peticije za poništavanje odluke o odlikovanju i sankcionisanje holandskih vojnika. Pozivamo sve građane da ovu akciju podrže u što većem broju!
Izrazi REVOLT, pokaži SOLIDARNOST u Tuzli, na Sonom trgu, u četvrtak, 11. januara, u 12. 00 sati!!!
Photos by @fukara
#357
Posted: 10/01/2007 21:55
by rajvosa^
Tesko je ne napraviti komentar ali ako se ne budete drzali teme, sumnjam da ce ista ostati duze otvorena.
"Da se ne zaboravi"
#367
Posted: 19/01/2007 12:14
by klif
Srebrnica je otvorena rana na tijelu Bosne i Hercegovine. Srebrnica je sramota srpskog naroda, nečista savjest Evrope i ružna izraslina na licu međunarodne zajednice oličene u Ujedinjenim nacijama.
Da je moj otac ili brat napravio bilo kome, bilo šta, što bi se, pod kakvim god okolnostima, moglo smatrati neljudskim, stidio bih se čitav svoj život. Pokušao bih učiniti sve što je u mojoj ljudskoj moći da tom čovjeku ili njegovim bližnjim ublažim besmislenost ostataka njihovih života.
Jer, živjeti sa stidom nije za čovjeka.
#368
Posted: 19/01/2007 15:53
by krkanko
40. sednica Skupštine
10-11. maj 1994.
Brčko
Karadžić:
“Nismo mi u Sarajevu izgubili, pogledajte vi, narodu u Sarajevu ne gine se, živi se normalno, podijelili smo grad, granične prelaze napravili, prolaze Turci kroz našu teritoriju, i mi ih kontrolišemo i na ulazu i na izlazu kada idu za Visoko. Šta oni sada rade, oni prave incidente ne bi li smo mi to zatvorili da oni traže promjenu statusa toga puta da idu bez kontrole, a mi zagrabimo udicu ko smo i izađemo im u susret i zatvorimo to i ne damo im da prođu itd. To su velika lukavstva, moramo očuvati taj karakter tog koridora berlinskog tipa, da bi ga natjerali da se Sarajevo definitivno podjeli i teritorije kompaktiraju, pa ćemo mu kvadratni metar brda između Vogošće i Visa uzećemo mu kvadratni kilometar na Drini.”
Srebrenica kao teritorija je prodata, odnosno zamjenjena, a niko se od tih sto su mijenjali to valjda nije nadao da ce srbi napraviti bas toliki zlocin.
#371
Posted: 23/01/2007 23:39
by back in black
Sarajevo za početnike
Osuđeni na beznađe
Otzren Kebo
U dvanaest sati je trebala doći voda. Svi su cijelo jutro samo o tome pričali i samo to čekali. U Sarajevu je čekanje opasna stvar jer širi iluziju o postojanju nade. Tako su pomenutog jutra ljudi sva svoja nadanja usmjerili na dolazak vode. Umjesto toga, u 19,45 nestala je struja i narednih pola godine niko je više nije vidio.
A kad nema struje, ne može doći ni voda.
Živjeti bez nade u ovom gradu znači živjeti dobro. Sve dosadašnja isčekivanja su propala...
Pripremni na nesreću
Čovjek može hodati zakrpljen, to nije sramota. Sramota je hodati prljav. A sramota nad sramotama je hodati nepodrezanih noktiju. Nikad Sarajlije nisu bile čiste kao u ovom ratu, kad je bilo najmanje vode za umivanje. Ovdje je osobna higijena uvijek bila važna, ali to sad nije rezultat navike, niti otmjenosti, nego predostrožnosti. Čak bi se moglo reći i - straha. Ako te pogodi granata i moraš ići na amputaciju, neoprostivo je da ti hirurg vidi prljav donji veš ili zapuštene nokte.. Rat, nedostatak vode, teški uslovi, granatiranje, ništa od toga nije dovoljno opravdanje. Svoju kobnu vožnju, onu do bolnice Koševo, čovjek mora dočekati čist. Tako smo se pripremali za ono čega smo se najviše plašili-ovdje nikog nije strah smrti, nego invalidnosti...
Nazovi Karadžića radi ubistva
U mirni dan padne granata. U tim trenucima važno je preživjeti prvu. Ona je najgora. Dolazi iznenada i niko je ne očekuje, iako svi znaju da je to Sarajevo i da je to 1992 godina.
Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet već dočeka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne svi. Kad padne prva, dok ostali bježe u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvorištu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Dženana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata, bilo bi to divno čuti, to sazvučje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba pažljivo slušati. Najmanje jedno ime nikad se više neće odazvati.
Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga već u kući. Matija-tu. Zoran-živ, malo ruka krvari, ali ništa opasno. Majke, jedna po jedna, završavaju prozivku, zatvaraju prozori njihova sjena brzo nestane iza UNHCR-najlona. Ali još jedna nije gotova, ona što doziva Dženanu.
Treba slušati njen glas, on sve govori. Ko umije da osluškuje, iz njenog dozivanja može jasno vidjeti kako majku sustiže istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same.Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrižnog glasa. Poslije petog neodaziva napušta privid i prepušta se očaju. Više ne doziva, nego vrišti. Zove Dženanu, ali mala ne čuje. Dženana leži u dvorištu, nepomična, neumoljivo gluha na majčino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo više nije tijelo, u njemu nema života. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i čija je jedina krivica što je živjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i što je živjelo u doba Radovana Karadžića, kad je riječ o istoriji. Tu, na tom mjestu gdje se sudaraju povijest i zemljopis, dijete i minobacač, koordinate i granate, privid i sudbina, Boutros Ghali i David Owen, Rusija i Francuska, Britanija i Grčka, NATO pakt i zaštićena zona, tu ginu naša djeca...
Peti februar 1994.
Možda neko neće povjerovati, ali tog dana je eksplodirala samo jedna granata. Epilog: 66 mrtvih i 200 ranjenih. Na telviziji ih zovu nevinim žrtvama, kao da postoje žrtve koje nisu nevine.
Granatu su ispalili Srbi iz Lukavice: snijeg je prestao da pada malo prije podneva. Dan je bio mučan. Ovaj rat je najgori period u istoriji Sarajeva. Taj dan najgori je u sarajevskom ratu. Onaj sat nakon pada granate najgori je u tom danu. Može li onda iko shvatiti koja je količina užasa između 12 i 13 sati petog feburara 1994. godine bila koncentrisana u Sarajevu? To se ne smije zaboraviti. Taj dan, najgori među najgorima. On treba da se ugradi u usmenu predaju. Prvo sačekati da djeca odrastu. Onda im oprezno reći da je dan bio miran, da se pola grada sleglo na ulice, da je druga polovina bila na pijacama, da je Sarajevo bilo prelijepo, jer je padao snijeg, jer nije bilo smoga i snijeg je bio bijel, da su se ljudi zbog te ljepote opustili, da su ulice zvonile od glasova, vike, smijeha, od tipičnih gradskih zvukova, da se onda u 12h 05 desilo ono, da se sve u sekundi izmjenilo, da su ulice zanijemile, da su prvo počeli da jure golfovi, pa kad to nije bilo dovoljno, onda kamioni, da su bili pretovareni mrtvima, ranjenima, raskomadanima, da su odvozili ruke i noge, glave, da se Đogo rugao, da se Karadžić naslađivao, da je Koljević likovao, da je ovdje po ulicama svijet plakao, da su policajci tjerali ljude jer je postojala opasnost od nove granate, jer prva nikad ne dolazi sama, ali da niko nije htio da se skloni u kuću, da su na TV Beograd satima pričali o podmetnutim lutkama, sa UN nisu znale ko je pucao, a da je ovdje krv tekla potocima. Da su u 13 sati zasvirale sirene, ali da se opet niko nije sklonio sa ulica.
Treba im reći još nešto: petsto dana kasnije Markale su se ponovile...
Ko puca?
Svaki grad, a da to i ne zna, u svojim njedrima gaji malog Karadžića. Zato pjesnike treba držati pod pojačanim nadzorom. Čim neko pusti kosu i počne rimovati gadove i gradove- to je taj.
Karadžić kaže da mi granatiramo sami sebe. On pripada do sada nepoznatoj vrsti teroriste koji svoje djelo pripisuje sopstvenoj žrtvi. Kad njegova policija na prilazima gradu uhvati nekog autentičnog Sarajliju, onda ne traži informaicje- nego priznanje, da smo mi sami bacili granatu na Markale, na Miskinovu, na Alipašino polje. Karadžić je nezrela osoba. Njegova nezrelost manifestuje se u ljutnji: ljut je jer mu niko ne vjeruje to o gradu koji granatira sopstvene ulice. To bi moglo rezultirati šizoidnom situacijom u kojoj će on, da bi dokazao kako je takvo što stvarno moguće, jednog dana zaista granatirati Pale....
Godine prolaze
Sa našom naivnošću iz 1992. godine jedino se još može mjeriti naša razočaranost iz 1995. Drukčije nije moglo biti, razočarenje je uobičajena sankcija za pogrešne procjene. Prvih mjeseci rata Sarajevo je fanatično vjerovalo u pravednost međunarodne zajednice, koja se 1945. već jednom zaklela da to nikada više neće dozvoliti; u svevidećeg Boga, koji mora kazniti Pale, jer znaju šta rade; u svoju superiornost, jer je nadmoćno demonstriralo kako se ostaje kulturan uprkos divljaštvu koje se na nj sručilo.
Otrežnenje je bilo sporo i bolno.
Svake godine opraštali smo se od jedne zabule i prelazili na novu.
Naše želje bivale su sve oskudnije, sve skromnije, sve realnije. Istorija našeg otrežnjenja zapravo je bolna priča o našoj naivnosti. Evo kako smo se trijeznili:
1992. Kako ćemo se napiti, čim ovo stane
1993. Kad ovo prođe, kako ćemo se najesti.
1994. Da se ovo hoće zaustaviti, da se bar naspavamo.
1995. Da me hoće pogoditi, pa da ovo jednom prestane...
Ja nisam čovjek, ja sam samo meta na nišanu snajperiste.
Niko ko uđe u autobus , ne zna hoće li izaći iz njega. Dvjesto ih uđe, samo 199 izađe. Onog jednog iznesu. Važno je prodrijeti što je moguće dublje u lijevu polovinu autobusa. S desne strane je Grbavica, na Grbavici šoping, na šopingu soliter, na soliteru dvadeseti sprat, na dvadesetom spratu snajpersko gnijezdo, u gnijezdu snajperista, ispred snajperiste puška, na njoj nišan, ispod nišana okidač, na okidaču prst. Kad prst pritisne okidač, u autobusu će neko skinknuti za Veliku Srbiju. Tih su dana svi autobusi išli nagnuti na lijevu stranu. I tako, Elektroprivredu prođosmo čitavi. I Bristol. A onda dolaze Pofalići. Crna tačka. Negdje oko Prirodno-matematičkog fakulteta stvarnost je prestala da bude stvarnost i pretvorila se u košmar. Prvo se čuo pucanj, pa prasak stkala, pa vrisci. Onda se u autobusu, niko ne zna kako, stvorilo mnogo mjesta. Svi su se povaljali po podu. Svi su umazani krvlju. Na sredini autobusa leži mladić. Vidjelo se kako mu iz stomaka teče krv i izmiče svakoj definiciji osim jednoj, onoj da je to proces gašenja. Mladić se gasio na naše oči. Niko mu nije mogao pomoći. Iznijeli su ga pred Domom zdravlja u Vrazovoj. Prilazi nam čovjek, sa rukama u džepovima, i više za sebe, nego nama, kaže da su svi autobusi prije našeg završili tako. Kaže to s toliko tuge da ja i danas više pamtim izraz njegovog lica, nego bilo koji drugi detalj iz autobusa....
#372
Posted: 26/02/2007 18:20
by vatrogasac
"Mozda u Bosni i nije bilo ubijanja, rusenja, paljena, otkidanja ruku i nogu, silovanja... Mozda se to u Bosni snimio neki film a meni dali pogresnu ulogu!" (Iza sna)
#373
Posted: 06/03/2007 15:54
by amrino
...Podari mi Svemoguci, u odlucnom casu mir dusi,
Oslobodi me osvete nad nevinima,
Osokoli me da u bitki branitelj budem pravde
I nemoj dozvoliti da mi se pobjedom razum zanese.
Molim te svim zvijezdama, svim katovima nebesa, svim tvojim poslanicima,
Budi na mojoj strani jer Ti znades da je to strana mog ognjista,
Moje komsijstvo, moj dugovjeki konak, tabut mojih drugova, zut kao dukat.
Ovo je odlucna bitka, Svemoguci, to Ti najbolje znades, jer sve vidis i cujes.
...U svitanje cu krenuti s Tvojim imenom na usnama
Bez surli i talambasa, bez mrsna jela i duboka konaka.
Bosnu na prsi privijam kao nevjestu koje nemam
Ljubim joj toplo celo, proplanke ko kosu mijujem,
Dok je na prsima drzim cujem joj umorno srce sto se s mojim bilom jedini.
...Ovo nije bitka pljacke i palezi, boj s neduznim i nemocnim,
To Ti znas Svemoguci.
...Ovo je neobicna vojnicka molitva u jutru pred moju i Tvoju bitku
S dusmanima.
Ako noc ne docekam, znam da ce biti modra s milijardu zvijezda
I da ce se u njoj roditi nekoj majci cedo da Gorostasom bude
I za Bosnu nicah sveze dok ga borci kao i mene ne pritisnu...
Muhamed Kondzic "Ratnikova molitva"
