#351
Posted: 13/12/2006 23:48
Ostaci Aladze dzamije u Foci














Pitanje: Da li postoji "online" peticija koju mogu potpisati ljudi iz dijaspore, i ako postoji mozes li nam postaviti link za istu? Hvala unaprijed.Tom prilikom građani će imati priliku potpisati peticiju za ukidanje priznanja dodijeljenih nizozemskim vojnicima koji su bili saučesnici u zločinu nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine, kao i za sankcioniranje nizozemskih vojnika koji su 4. decembra prošle godine u nizozemskom gradu Asenu pljuvali po transparentu sa ispisanim imenima svih ubijenih Srebreničana.

back in black wrote:Sarajevo-Hronologija opsade
1992.
2. mart: Postavljene barikade u gradu; prilazi gradu blokirani.
3. april: Snage JNA zauzele rezervoar Mojmilo.
5. april: Mirne demonstracije građana (između dvije i tri hiljade) ispred zgrade Skupštine; pale prve žrtve na Mostu Vrbanja - Suada Dilberović i Olga Sučić. Napadnuta Policijska akademija na Vracama.
10. april: Oko 300 građana napušta Sarajevo uz pomoć Jevrejske općine; JNA i srpski dobrovoljci patroliraju Grbavicom.
11. april: Sve parlamentarne stranke, uključujući SDS, potpisale Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu.
13. april: Teritorijalna odbrana postavila kontrabarikadu na ulazu u tunel Lapišnica; Vehbija Karić napustio JNA; vojnici JNA pucaju iz Kasarne "Maršal Tito"; Samir Mešetović gine na igralištu prekoputa kasarne; iz Kasarne "Viktor Bubanj" također se puca.
30. april: Dobrinja potpuno blokirana; niko iz nje ne može izići, niti se u nju može ući. JNA proglašena okupatorskom vojskom.
2. maj: Sukob između JNA i Teritorijalne odbrane na Skenderiji. Zapaljena Glavna pošta na Obali. Po povratku sa pregovora u Lisabonu, Alija Izetbegović, Zlatko Lagumdžija i Sabina Berberović uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu.
17. maj: Srpske snage i JNA pokušavaju podijeliti Sarajevo na dva dijela linijom Pofalići - Kasarna "Maršal Tito" - Most "Bratstvo-jedinstvo" - Grbavica; peta kolona pomaže JNA.
18-19. maj: Prekinute telefonske veze sa ostatkom svijeta.
19. maj: Na Ilidži stopiran konvoj sa 500 žena i djece.
20. maj: Zapaljena Sportska dvorana "Zetra".
22. maj: 113 mentalno zaostalih pacijenata moraju napustiti bolnicu Jagomir.
26. maj: Granatirano porodilište "Zehra Muidović".
27. maj: Masakr u ulici Vase Miskina, tri granate ispaljene iz pravca Borija usmrtile 19, a ranile 157 ljudi.
1. juni: JNA napustila Kasarnu "Maršal Tito".
2. juni: Objavljena ratna opasnost i opća mobilizacija.
28. juni: François Mitterrand posjetio Sarajevo. Dočekan je sa ljiljanima. Otvoren humanitarni zračni most. Granatirano Oslobođenje. Obustavljena isporuka vode sa vodovoda Bačevo.
17. juli: Napadnuto Aerodromsko Naselje. Granatirani tramvaji.
28. juli: Uništena i opljačkana Tvornica UNIS, šteta 700 miliona maraka.
1. august: Napadnut konvoj sa bebama iz Doma za nezbrinutu djecu "Ljubica Ivezić", Vedrana Glavaš (dvije godine) i Roki Sulejmanović (16 mjeseci) ubijeni. Zapaljen Hotel "Evropa".
3. august: Petero djece i dvije žene poginuli na Kobiljoj Glavi dok su pokušavali ubrati trešnje. Dvije osobe su ranjene. Sarajlijama Evropa poslala tone lijekova protiv malarije.
13-14. septembar: Napadi na naselje Stup; liniju drže HVO, HOS i Armija BiH.
18. august: Granatiran Hotel "Evropa"; poginulo petero, a ranjeno osam građana.
25/26. august: Zapaljena Nacionalna biblioteka "Vijećnica".
9. oktobar: Prekinut dovod gasa u grad. 30 litara vode prodaje se za deset maraka.
1993.
7. januar: U Sarajevu Srbi, Muslimani, Jevreji i Hrvati zajedno proslavili pravoslavni Božić u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.
8. januar: U UNPROFOR-ovom transporteru ubijen potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić.
15. januar: Poginulo osam, a ranjeno 20 ljudi u redu za vodu kod Sarajevske pivare.
15. februar: Civilna zaštita postavila kontejnere ispred Gradske bolnice, kako bi zaštitila građane od snajpera. Bianca Jagger posjetila Sarajevo.
1. mart: Pokrenuta inicijativa za ekstradiciju Radovana Karadžića sudskim vlastima RBiH.
april: Otvorena stara groblja - Lav, Sveti Josip, Sveti Marko za sahranjivanje umrlih, a pomoćni stadion na sportskom kompleksu Koševo pretvoren u novo groblje.
1. juni: Na fudbalskom igralištu u naselju Dobrinja III od dvije minobacačke granate poginulo devet osoba, uglavnom djece, a ranjeno 104.
8. juni: Rasim Delić postao komandant Armije BiH.
15. juni: Na dženazi, na groblju Budakovići, ubijeno 12 ljudi.
16. juni: Kompletan grad ostao bez struje. Takvo stanje trajalo je ravno 53 dana.
8. juli: Jedanaest članova Gradske skupštine Sarajeva stupilo u štrajk glađu u znak protesta zbog nepružanja humanitarne pomoći izgladnjelom Goraždu. Kompletno Sarajevo, u kojem je već svaki građanin smršao u prosjeku između 10 i 15 kg, bojkotuje humanitarnu pomoć dok se ona ne uputi i Goraždu.
12. juli: Na Dobrinji, u redu za vodu, ubijeno 13, a ranjeno 15 civila.
15. august: Nakon dugih pregovora, teško ranjena djevojčica Irma Hadžimuratović evakuirana iz Sarajeva.
19. septembar: U Sarajevu formirana Međunarodna vatrogasna brigada.
4. novembar: UNPROFOR preuzeo kontrolu vodovoda Bačevo i Butile.
9. novembar: U Osnovnoj školi "Prvi maj" na Alipašinom Polju ubijena učiteljica Fatima Gunić i njenih troje učenika. Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene 42.
11. novembar: Časovi u svim školama skraćeni za 15 minuta.
28. novembar: Na mostu Drvenija ubijeno petero ljudi, a četvero ranjeno.
3. decembar: U skloništu na Alipašinom Polju premijerno izvedena predstava za djecu Žaljubljeni žmaj.
14. decembar: Ubijeno osmero i ranjeno tridest dvoje ljudi na Drveniji.
1994.
3. januar: U Sarajevu ubijeno 20, a ranjeno preko 40 civila. U svom stanu u centru grada, od granate poginulo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece.
22. januar: Na Alipašinom Polju ubijeno šestero, a ranjeno troje djece.
1. februar: General Michael Rose izjavio: "Želim da se identifikujem sa građanima Sarajeva."
4. februar: Ubijeno 12, ranjeno više od 40 Sarajlija.
5. februar: Na pijacu Markale pala granata od 120 milimetara. Bilans: 66 mrtvih i 197 ranjenih. Rose nije izjavio ništa.
12. februar: Prvi put od početka opsade u Sarajevu nije bilo mrtvih i ranjenih.
8. mart: Nakon 670 dana proradio tramvaj.
23. mart: Most "Bratstvo-jedinstvo" otvoren za prelazak civila. Prvog dana 25 ljudi prešlo na Grbavicu, 15 došlo u slobodni dio grada.
5. april: U Sarajevu uključena ulična rasvjeta u Ferhadiji, ulici Maršala Tita i na Trgu oslobođenja. Sarajlije protestovale pred rezidencijom generala Rosea zbog srpskog napada na Goražde.
13. april: Obustavljeni prelasci preko Mosta "Bratstvo-jedinstvo".
1. maj: U Sarajevu proslavom obilježen Praznik rada, a liturgijom kojoj je prisustvovao dr. Haris Silajdžić - Vaskrs.
23. maj: Počela sa radom prva benzinska pumpa u Sarajevu.
19. juni: U Vijećnici, pod dirigentskom palicom Zubina Mehte, izveden Requiem W. A. Mozarta.
4. juli: Otvorena Američka ambasada u BiH.
16. juli: Srbi ponovo zatvorili sve puteve iz Sarajeva i ka njemu.
14. august: Na aerodromu potpisan antisnajperski sporazum.
15. august: U toku jednog dana u Sarajevu primirje prekršeno 742 puta.
1. septembar: Papa Ivan Pavao II potvrdio posjetu Sarajevu.
6. septembar: Odgođena posjeta pape Ivana Pavla II.
28. septembar: Kamion UNPROFOR-a zgazio dječaka. Vozač u "psihičkom šoku".
4. oktobar: Za 24 sata u Sarajevu primirje prekršeno 2.000 puta.
8. oktobar: Na Marindvoru pucano u tramvaj: poginuo vozač, 12 putnika ranjeno.
25. oktobar: Vozilo UN-a usmrtilo petogodišnjeg dječaka.
8. novembar: U Sarajevu ubijeno šestero civila, od toga četvero djece, a 10 ranjeno.
17. novembar: Granatirana zgrada Predsjedništva BiH.
30. novembar: Sarajevo posjetio generalni sekretar UN-a Boutros Ghali. Dočekan zvižducima.
1. decembar: Zatvoren aerodrom; nestalo plina; "Velepekari" isključena struja zbog neplaćenih računa, Sarajevo ostalo bez hljeba.
1995.
20. januar: Poginuo gost na Balu Roma u Sarajevu.
26. januar: 1.000 dana opsade Sarajeva.
2. februar: Otvoreni putevi preko aerodroma.
4. mart: Jedan snajperski metak ranio troje ljudi.
15. mart: Zatvoren aerodromski put, cijene u Sarajevu utrostručene.
13. april: Na željezničkoj stanici u Sarajevu granata ranila sedam učenika.
16. maj: U granatiranju grada petero poginulih, 16 ranjenih.
24. maj: UNPROFOR u Sarajevu zabilježio 2.758 detonacija.
16. juni: Modifikovana avio-bomba pala u Dositejevu ulicu.
18. juni: Granatiran red za vodu u Dobrinji: sedam ubijenih i 12 ranjenih.
21. juni: Novi masakr u redu za vodu, na Dobrinji: šest mrtvih i 15 ranjenih.
25. juni: Ubijeno dvoje, a ranjeno osmero djece.
28. juni: Avio-bombom pogođena zgrada RTV BiH.
30. juni: Ubijene četiri, ranjeno 20 osoba. Dvije granate pale na štab UNPROFOR-a.
1. juli: Granatirani svi dijelovi Sarajeva: poginulo 12, ranjeno 67 civila.
6. juli: U Sarajevu ubijeno šest, a ranjeno 11 osoba.
12. juli: Šest mrtvih, 12 ranjenih u Sarajevu.
18. juli: Šest mrtvih, šest ranjenih Sarajlija.
10. august: Snajperskim hicima ubijeno četvero Sarajlija.
22. august: Šest mrtvih i 33 ranjenih u Sarajevu. Dvije modifikovane bombe pale na Novo Sarajevo.
28. august: Masakr na Markalama: Ubijeno 35 ljudi, 90 ranjeno.
4. septembar: Nakon zračnih udara, Srbi počeli povlačiti oruđa oko Sarajeva.
8. septembar: U granatiranju Sarajeva ranjeno 10 osoba.
15. septembar: Poslije više od pet mjeseci otvoren Aerodrom Sarajevo.
24. oktobar: Za humanitarne konvoje otvoren put Sarajevo - Kiseljak, preko Ilidže.
11. novembar: Sarajevo dobilo struju.
21. novembar: Koncert Laibacha u Narodnom pozorištu.
22. decembar: Ukinuto ratno stanje.
back in black wrote:Sarajevo-Granata u operacionoj sali
Četvrtog aprila 1992. na sarajevskoj Traumatologiji počelo je dežurstvo sa neograničenim trajanjem: uigrani tim ljekara, medicinskih sestara i drugog bolničkog osoblja uspijeva za 1.335 dana opsade grada zbrinuti 30.144 ranjenika. Vodu, struju, naftu, gazu, fiksatore, lijekove… sve ono što im je trebalo nekako su pronalazili ne bježeći da mogu i u gorem od najgoreg, ali na jedno se nikada nisu navikli: operiranje ranjene djece
--------------------------------------------------------------------------------
Od četvrtog aprila 1992. godine upravo zbog njih - Faruka Kulenovića, Adnana Dizdara, Mufida Lazovića, Dragiše Torbice, Jusufa Hadžira, Farisa Gavrankapetanovića…. ljekari su nazivani herojima u bijelom, čudotvorcima, spasiocima i čime sve još ne, ali uvijek uz neizmjerne riječi divljenja i hvale. Naprosto zato što je, od prvog časa kada je agresija na ovu zemlju i grad počela, Traumatološka klinika funkcionirala kao uigran tim spasilaca kakav se može porediti jedino sa dobro napravljenim američkim serijama, od kojih ih je, sem celuloidne vrpce, dijelio i broj pacijenata: nema te Hitne pomoći u kojoj u jednoj epizodi svemogući američki ljekari zbrinu 327 pacijenata, koliko je na Traumu pristiglo osmog juna 1992. godine.
O vodi, struji, hrani, lijekovima…. da se i ne govori. Ili, pak, podatku da je ova zgrada direktno pogođena 24 puta, računajući samo artiljerijska oružja. Najlakši pogodak bio je 40 mm pancirno đule, na dan masakra kod Pivare; ostali pogoci izvođeni su većim kalibrima - minobacačima i haubicama. Snajperske hice koji su stizali sa nekih 300 metara udaljenih četničkih položaja iznad Pionirske doline, niko nije ni brojao. Nisu imali vremena: valjalo je spašavati ranjene.
Iskustva koja su imali jesu im koristila, tim prije što je predratana Trauma, na čelu sa prof. dr. Jovom Vranićem, koji je i nekoliko mjeseci s početka agresije vodio ovu kuću, koristila i iskustva i mogućnosti prakse u Sloveniji, Švicarskoj, Njemačkoj… No, sve je to podrazumijevalo zavidne tehničke i ine druge uslove - tek primjera radi: Trauma je imala četiri operacione sale moderno opremljene, no kako su sve bile na prvom spratu zgrade, a neke i pogođene granatama, operiralo se, pa makar to bili i najkompliciraniji zahvati, u ambulantama i priručnim salama u prizemlju. I to: u svakom času duboko svjesni da su baš oni posljednja i jedina nada u spas, da je sva odgovornost upravo na njima iako su, mimo svih zakona medicine, upravo oni, tek tren prije tog istog pacijenta kojem je valjalo spašavati glavu - iznijeli iz gepeka golfa u kojem je dobačen sa ulice ili linije.
Primarijus dr. Faruk Kulenović tada je naučio nositi makaze u džepu: da razreže krvavu odjeću i dopre do rane. Danas kaže da je vrhunsko umijeće u tim danima zapravo bilo odrediti prioritet - kome je pomoć najpotrebnija. Nemalo se puta dogodilo da su u hodniku zbrinjavali povredu trbuha, obrađivali ranu i onda pacijenta - zbog prepunih operacionih sala, upućivali dalje. Važno je bilo spasiti život, što je, ustvari, prvo pravilo ratne hirurgije. "Nismo ga striktno poštovali", kaže Kulenović, "znali smo da poslije nas nema nikog, i ako je bilo moguće spasiti nogu ili ruku, nastojali smo tražiti izmještanje pacijenta. Događalo se da takav pacijent ode u neku zemlju zapadne Evrope i da mu tamo, nakon proračuna o bolničkim troškovima i dužini liječenja - obave amputaciju. Mi to nismo radili, mi smo amputaciju odgađali do situacije kada smo bili apsolutno sigurni da nema nikakvog izgleda da se ekstremitet sačuva."
Ona pravila ratne hirurgije koja se ne uče ni na jednom fakultetu, sarajevski traumatolozi su morali savladati: kako nabaviti naftu za agregat?, gdje obezbijediti vodu? Klinički centar je imao određenu zalihu nafte, a i Trauma je imala ugrađeni agregat ali sa jednom velikom manom: trošio je 20 litara nafte na sat. Prvu pomoć dr. Kulenović je pronašao u Prvoj brdskoj brigadi, koja je imala manji agregat potrošnje pet litara nafte za sat. No, i tada je trebalo štedjeti pa se operiralo pod dnevnim svjetlom kada je god to bilo moguće. Onda je jednog zimskog dana, već je bila 1993, dr. Kulenovića zaželio posjetiti tadašnji zapovjednik UNPROFOR-a, general Philipe Morillon.
"Operirali smo u salama u kojima smo u nekoliko navrata izmjerili minus pet. Oblačili smo košulje ispod mantila. U času kada je došao Morillon, bio sam u sali. Priznajem, pustio sam da me čeka i više nego je to bilo potrebno. General me je, vidno smrznut, upitao: je li kod vas uvijek ovako? A bilo je i gore. Proveo sam ga kroz odjeljenja, a on je sutradan poslao novi agregat od 75 kW i svoju ekipu: od tada do kraja rata, Francuski bataljon je brinuo o našoj struji, servisirao agregat i snabdijevao ga gorivom", sjeća se dr. Kulenović.
Voda je, naravno, bila preduslov postojanja: valjalo je, ako ništa drugo, oprati lokve krvi. Ferid Pašović, tadašnji direktor Pivare, odazvao se na molbu Traume i, već u ljeto 1992. godine, u jednu od garaža nadomak klinike smješten je rezervoar kapaciteta šest kubika. To je otprilike bila i dnevna potreba ove ustanove: cisternama je svakodnevno punjen ovaj rezervoar pa je problem vode na taj način riješen. Samo osoblje koje je taj dan napuštalo smjenu moglo je ponijeti 10 litara vode kući, pod uslovom da je ostalo od prethodnog dana. Mora se reći i ovo: nikada se nije dogodilo da neko od zaposlenih ne dođe na posao zbog pucanja ili granatiranja. Ali se također i nije išlo kući ako je bio dan intenzivnije artiljerije - čekao se veći broj ranjenih.
Hranili su se kao i sve ostale Sarajlije u godinama opsade: makaronima i rižom. Ranjenici koji su ostajali u bolnici imali su pažnju rodbine i prijatelja i jedan od sarajevskih ratnih izuma. Prijeko potrebnim se, tokom rata, pokazao vanjski fiksator. U ranijim vremenima korišten tek pri povredama u većim saobraćajnim nezgodama, kod otvorenih prijeloma, vanjski je fiksator, nazvan "Sarafix", postao neophodnim za mnoge ratne povrede. "Kad je rat počeo, imali smo 15 ili 20 fiksatora, a toliko smo trošili za dva dana, nekad i za samo jedan. Morali smo izvađeni fiksator ponovno ugrađivati. Onda je ekipa iz Vojne bolnice, na čelu sa dr. Šukrijom Đozićem i sa inžinjerom Enesom Baralićem iz Energoinvesta, napravila modifikaciju fiksatora od materijala koji su imali. Kontaktirali su i sa nama i ispostavilo se da ga možemo koristiti i, što je još važnije, oni su ga uspjeli proizvoditi u tako opkoljenom gradu. Sjećam se da je najveći problem bio sa metalom za spojnice, dakle sa onim dijelom fiksatora koji se plasira direktno u kost: to su legirani čelici koji su biološki inaktivni, specijalne legure kojih nije bilo, pa su u Energoinvestu pronašli izvjesnu količinu elektroda po sastavu prilično odgovarajućih tim originalnim medicinskim čelicima i onda smo išli dozirano: jedna takva spojnica se ugrađivala da vidimo kako će reagirati. Pokazalo se da odgovara: kasnije smo te fiksatore koji su, moram to reći, imali i veću stabilnost, pokazivali i poklanjali hirurzima iz svijeta", objašnjava dr. Kulenović.
Zanimljivo, ali u vrijeme u koje se brašno dijelilo na kašiku a ulje brojalo kapima, sanitetskog materijala i neophodnih lijekova na ovoj je klinici bilo dovoljno. Čak je veći problem nastupio nakon rata, smatra dr. Kulenović, kojem se čini da je osjećaj krivice bio osnovnim motivom mnogim međunarodnim zdravstvenim organizacijama - od Crvenog krsta, preko Ljekara bez granica, Farmaceuta bez granica… tek, u grad su uredno stizali neophodni medikamenti i materijal. Naravno, nije bilo antibiotika širokog spektra, ali penicilina i gentamicina jeste.
Još je jedan detalj koji ratnu Traumu izdvaja od svih drugih ustanova u opkoljenom Sarajevu: ime, prezime, zdravstvena knjižica, nacionalnost, materijalne (ne)mogućnosti… ništa od svega toga zaposlene na ovoj klinici, kada je o pacijentu riječ, naprosto nije interesiralo. Svi pacijenti su bili upravo to - ranjenici kojima je trebalo pomoći. Uočavali su to i ranjenici te otuda valjda i takve situacije koje su ljekare Traume umjele potpuno blokirati: jutarnja je vizita, u krevetima sve mladić do mladića, i tek jedan od najtežih bolesnika, paraplegičar, pita: doktore, kako ste danas? jeste li imali tešku noć?
"Šta odgovoriti? Amputirac ili paraplegičar, duboko svjestan svoje situacije, ali istovremeno i raspoložen, presretne me s pitanjem kako sam ja. Moram biti dobro", kaže dr. Kulenović ističući da je i njemu osobno baš kao i njegovim kolegama ipak najteže bilo kada su operirali ranjenu djecu. Bebe, dječake koji su tek prohodali ili djevojčice koje se čestito nisu naučile ni igrati, a trebalo im je, tako malim i nedužnim, operirati teške rane, nerijetko im amputirati ruku ili nogu.
Pola plaće za knjižicu "U ovom je gradu smrtno stradalo više od 1.200 djece, mnogo je više ranjeno: te smo rane najteže podnosili. To znam pouzdano i to se odnosi na sve nas - od portira do hirurga", priča dr. Kulenović. "I onda čovjek shvati da sve to pucanje po gradu i nema nikakav cilj, već da se baš sve smatra punim pogotkom - trebalo nam je razvući pamet, kako je to objašnjavao Mladić. A mi smo se istovremeno borili za goli opstanak u gradu u kojem je smrt bila bliža od košulje. Danas, kada razmišljam o svemu tome, shvatim koliko sam se i sam inatio sa smrću: zvuči paradoksalno, ali iz nekakvih svojih neshvatljivih inata nikada nisam trčao preko raskrsnica. Sebi sam to pravdao poštovanjem prema pacijentima…"
Za sve te godine opsade važio je za nekog ko bukvalno nije napuštao Kliniku. "Nije tačno", kaže, "tokom 1993. išao sam sa dr. Cerićem na Kongres hirurga i tad nam se baravak, zbog dejstava, neplanirano produžio na 15 dana." Treba li napominjati: bio je prvi u prvom avionu koji je nakon desetodnevne pauze poletio iz Splita za Sarajevo. U tih 15 dana uspio je vidjeti i svoju porodicu: supruga je koncem maja 1992, sa sinovima od osam i jedanaest godina i nakon jednomjesečnog boravka u podrumu - otišla iz grada. "Možda sam ja i zbog toga mogao više vremena provesti na poslu. Moje kolege koje su ovdje imale porodicu morale su brinuti o svemu, a brat i ja smo podijelili obaveze oko majke, koja je ostala u gradu.
I to je bilo ratno Sarajevo, ono isto u kojem je najveća radost bila fotografija i pismo, u kojem je čisti profit bio glas najdražih proslijeđen preko radioamatera, u kojem se radošću zvao komad sira ili glavica luka. Da, klinika o kojoj je ovdje riječ ionako se uvijek hvalila linijom svojih zaposlenih: ne onom političkom koliko linijom tijela i još više profesije. Valjda i zato dr. Faruk Kulenović i nije mogao izgubiti više od 10 kilograma - u rat je ušao sa ravno 53 - i valjda i zato ekipa sa ratne Traumatologije i danas u ovom gradu slovi za najtraženije ljekare.