Istina je takođe da većina Srba negira uopšte postojanje tog jezika. Doduše postoje oni koji negiraju i postojanje i hrvatskog jezika. Ja sebe smatram jednim od tih što to negiraju. Ali malo drugačije. Hrvatski, Bošnjački/Bosanski i Srpski su zaista jedan jezik. Mnogo su manje razlike između tih jezika nego između dijalekata npr. Plattdeutsch koji se govori u okolini Hamburga i Schwäbischer Dialekt npr. koji se govori u dijelovima Bavarske. Bilo ko ko je živio u Njemačkoj i čuo te ljude definitivno bi pomislio da je Plattdeutsch holandski. Međutim, sve se to smatra jednim jezikom, jer se ljudi, istina teže, ali ipak razumiju.
E sad, ono što kod nas komplikuje stvari to je ime jezika. Nacionalnii pokreti kod Srba i Hrvata su bili puno izraženiji u 19.vijeku nego kod Bošnjaka. Bošnjaci su se kulturološki i religijski oslanjali na Otomansko carstvo koje nije bilo nacionalna država, već nadnacionalna imperija. U Otomanskom carstvu je bilo bitno da li ste musliman ili ne, a narodnost je bila mnogo manje bitna. Nije bila potpuno nevažna, ali daleko manje važna nego što je to slučaj u nacionalnim državama nastalim u tom periodu. Zbog toga su Bošnjaci tako nespremno i dočekali raspad tog carstva. Pojam nacije im nije izgrađivan prethodnih 100njak godina, tako da su oni nakon povlačenja Turaka 1878 bili uveliko zbunjeni. Mnogi su se izjašnjavali kao Srbi, mnogi kao Hrvati. Istina je da su od strane pravoslavne crkve vrlo loše dočekani, svi oni koji su se počeli izjašnjavati kao Srbi. SPC je ljubomorno čuvala svoje pozicije i nije joj odgovarala neka eventualna multikonfesionalnost srpskog naroda. Jedan od uzroka tog nekog sukoba između muslimanskog i srpskog stanovništva u BiH u tom periodu su svakako i suprostavljeni interesi Austrougarske i Srbije. Dosta su Srbija i Austrougarska kumovale poslije lošim odnosima među narodima. Srbija je imala teritorijalne pretenzije prema zapadu dok je AU imala kao zacrtani cilj Drang nach Osten.
Ovaj uvod sam napravio zbog problematike naziva jezika. Meni je potpuno jasno da Bošnjaci i Hrvati ne mogu pristati da se jezik zove srpski. I obratno, naravno. Jedno od po meni dobrih rješenja u SR BiH je bio naziv srpkohrvatski/hrvatskosprki. Sada, vjerovatno, ne bi ni to zadovoljilo. Možda bi bilo bolje da je ustaljen naziv južnoslovenski jezik (mada bi to isključilo slovenački i makedonsko/bugarski koji su ipak različiti jezici). Nije loš ni naziv koji se koristi u Crnoj Gori - Maternji jezik.
U jednoj epizodi LZN je to Faruk dobro objasnio (kao razliku između srpskog i bosanskog): "Nije gov*o već se pas pos*'o"


