Forum Klix.ba

KOLUMNA: IDE GAS - Šeha i Saša, tviteraši

Na vrhuncu hajke i “toplog zeca” koji su mi prije desetak dana priušteni i režirani od strane sarajevskog političkog i medijskog mejnstrima (na potezu od člana Predsjedništva BiH Željka Komšića do vlasnika televizije “Fejs” Senada Hadžifejzovića), nekolicinu mojih prijatelja i prijateljica je neprijatno iznenadilo ponašanje dvojice javnih ličnosti koji su im bili poznati kao pisci.
Jedan od njih je na glasu kao istaknuti “domicilni”, a drugi kao najčuveniji “dijasporski” sarajevski pisac. Ogromna većina ljudi iz sarajevskog kulturnog života oslovljava ih familijarno, nadimcima. Prvog zovu Šeha, a drugog Saša. Obojica su tviteraši, sa ambicijom uticajnosti.

Prvi me, uz ostale svinjarije, na “Tviteru” nazivao “četničićem”, a drugi se igrao lingviste pa se sprdao s mojim prezimenom praveći od njega, tobože, glagole i zajedničke imenice. Pa me pitaju drugovi i drugarice šta treba ovim naizgled uspješnim ljudima da me toliko nisko i primitivno vrijeđaju. Ovako sam im nekako odgovarao.

“Trebo je biti veterinar”

Takozvani Šeha je karikatura jednog svakako satiričnog Balaševićevog stiha, iz pjesme “Boža zvani Pub”, onog “trebo je biti veterinar”. (Što bi rekao moj ortak Ilija: “Barem su se životinje usrećile”.) Predratni student veterine danas je “mladi pisac” poduboko zagazio u šestu deceniju života. Književnik čija se erudicija zaustavlja na spisku obavezne lektire slabije rangiranih srednjih stručnih škola iz osamdesetih godina prošlog vijeka umislio je da je klasik. Prije petnaestak godina je na talasima Radija FBiH prognozirao kako samo što nije došlo vrijeme da mu se za svako slovo koje napiše isplati po jedna konvertibilna markica. Prognoza je ostala na nivou fantazmagorije, ali si je neumornim poltronisanjem moćnicima iz srednjeg ešalona književnog života (što mu je zasigurno pomoglo i u kasnijoj specijalizaciji za kraudfanding) osigurao bizarnu “Književnu nagradu EU” koja, po birokratskoj liniji, privlači prevode u (uglavnom) opskurnim izdavačkim kućama po Starom kontinentu.

Na tom tragu se navikao i navukao na različite književne rezidencije, pa je počeo da nastupa iz pozicije međunarodno relevantnog pisca. Ubijeđen je ipak da bi bio i mnogo uspješniji samo da, eto, ne nosi ime orijentalne etimologije i porijekla. Njegova opsjednutost “četništvom” samo je drugo ime za mržnju prema svemu srpskom. Po jednoj jevrejskoj legendi, svijet počiva na 36 pravednika. Šeha tobože ne mrzi sve Srbe jer je, eto, maksimalno tridesetak njih zaslužilo da ih on ne smatra “četnicima”. U njegovom svijetu, za Hrvata se mora dokazati da je ustaša, za Nijemca da je nacista, dok se za Srbina mora dokazati da nije četnik. U potonjem slučaju ne pomaže, naravno, nikakav pravi dokaz, pošto je jedini dokaz koji Šeha i njemu slični priznaju da neko nije četnik to da oni tako kažu. Tako ima slučajeva da se amnestiraju pravi četnici, a etiketu četnika dobiju partizani koji su se u ratu s četnicima borili.

Takozvani Saša je sasvim drukčiji slučaj. On gotovo da je uspio da ostvari Šehinu fantaziju da mu za svako slovo koje napiše isplate ekvivalent jedne konvertibilne markice. Već dvadesetak godina on pisanjem i propratnim poslićima ozbiljno zarađuje, po nekim procjenama više od Andrića, Krleže i Kiša zajedno, ali valja se sjetiti da je i Elvir Baljić od fudbala zaradio više nego Dragan Džajić, Slaven Zambata i Safet Sušić skupa. Zatekavši se 1992. skoro slučajno u Americi, odlučio je ostati tamo i propisati na engleskom. Prvih sedam-osam njegovih američkih godina dobro su opisane u stihu Ramba Amadeusa “mlad organizam, a prihodi niski”. U to doba je, priča se, preživljavao pružajući različite ponižavajuće usluge, ali čitaoce ćemo ovdje poštedjeti detalja.

Uglavnom, zvijezda je rođena kad je Saša napisao priču u kojoj se Gavrilo Princip 28. juna 1914. na sarajevskoj ulici upiša u gaće. Čitava kasnija trajektorija njegovog materijalnog uspjeha dolazi iz činjenice da je bio spreman da iz pozicije “lokalca”, a na engleskom jeziku, servisira sve kolonijalne narative o Jugoslaviji kao “tamnici naroda”. Nikad niko nije ličio na naslov tuđe knjige kao što Saša liči na naslov Milana Kangrge “Šverceri vlastitih života”. Onaj koji nikad u životu nije napravio ništa hrabrije od toga da pozove lift i pobjegne rugao se Gavrilu Principu i idealima iz kojih se jedna zemlja rodila, zemlja koja je i njemu omogućila da ode u Ameriku i tamo dovoljno usavrši jezik da na njemu piše. Istini za volju, o tome koliko su njegovi rani radovi zaista izvorno napisani na engleskom postoje različita mišljenja, a pokojna Daša Drndić je, recimo, prije dvadesetak godina u “Zarezu” kompetentno posumnjala u to. Nesumnjivo je, međutim, da je njegova prva knjiga, ona koja će ga proslaviti, prije nego u Americi, objavljena u Sarajevu, nakon izdašnog lobiranja Sašinih sarajevskih sponzora kod direktora izdavačke kuće “Bosanska knjiga”. Samo koju godinu kasnije, iz pozicije “američkog pisca sa ugovorom”, Saša će čovjeka koji ga je pripustio među objavljene pisce brutalno izvrijeđati u novinama. Direktor je, međutim, gospodin čovjek i nije reagovao, osim što je u privatnim razgovorima znao reći da se čak ni ne kaje što je “tom jadniku objavio prvu knjigu u njegovom jadnom životu”.

Šuge i šverceri

Na psihološkom nivou me, priznajem, pomalo zbunjuje čovjek koji je dovoljno dokon da živeći lagodan život na sjevernoameričkoj istočnoj obali iz čista mira vrijeđa desetine ljudi od Sarajeva do Londona, od Zagreba do Liježa i od Nikšića do Ljubljane, koji sa mnom nemaju nikakve veze osim (po)daleke rodbinske, izvrgavajući im prezime ruglu. Ali dobro, dosta je svakom njegove muke. Sumnjam da bi se sa Sašom mijenjao i nekakav paradigmatični degenerik na doživotnoj robiji. Teško je nositi toliki gadluk na duši. Ja sam se umorio i dok sam ovo napisao, a pun mi ga je hard disk.

Odrastao sam u zgradi u kojoj je na jednom od viših spratova živjela žena u poodmaklim godinama koja se, i u vrijeme socijalizma, oblačila u skladu sa muslimanskim vjerskim pravilima. Prije rata sam je rijetko viđao. U ratu, međutim, u strahu od granatiranja, mnogo vremena je provodila u improvizovanom skloništu na (našem) prvom spratu. Bila je mizantrop, a za nju su se ljudi uglavnom dijelili u dvije kategorije: šuge i šverceri. Prvi su bili zatucana sirotinja, a drugi su se obogatili na nečastan način. U njenom svijetu bilo je jako malo ljudi koji nisu ni šuge ni šverceri.

Što se tiče Šehe i Saše i njihovih ljubaznih invektiva na moj račun, ovaj tekst uglavnom služi da bi se dao kontekst mom osnovnom osjećanju povodom njihovih trabunjanja: puca mi prsluk za tviteraške logodijareje te šuge i tog švercera.

don vito wrote: ↑27/05/2021 12:46 Čudi me da je Bošku, koji uredno postavlja sve što Bazdulj napiše u javnom prostoru, promakla ova kolumna posvećena uglednom piscu Saši Hemonu i piscu naturščiku Faruku Šehiću.

https://www.glassrpske.com/lat/novosti/ ... asi/362190

KOLUMNA: IDE GAS - Šeha i Saša, tviteraši

Na vrhuncu hajke i “toplog zeca” koji su mi prije desetak dana priušteni i režirani od strane sarajevskog političkog i medijskog mejnstrima (na potezu od člana Predsjedništva BiH Željka Komšića do vlasnika televizije “Fejs” Senada Hadžifejzovića), nekolicinu mojih prijatelja i prijateljica je neprijatno iznenadilo ponašanje dvojice javnih ličnosti koji su im bili poznati kao pisci.
Jedan od njih je na glasu kao istaknuti “domicilni”, a drugi kao najčuveniji “dijasporski” sarajevski pisac. Ogromna većina ljudi iz sarajevskog kulturnog života oslovljava ih familijarno, nadimcima. Prvog zovu Šeha, a drugog Saša. Obojica su tviteraši, sa ambicijom uticajnosti.

Prvi me, uz ostale svinjarije, na “Tviteru” nazivao “četničićem”, a drugi se igrao lingviste pa se sprdao s mojim prezimenom praveći od njega, tobože, glagole i zajedničke imenice. Pa me pitaju drugovi i drugarice šta treba ovim naizgled uspješnim ljudima da me toliko nisko i primitivno vrijeđaju. Ovako sam im nekako odgovarao.

“Trebo je biti veterinar”

Takozvani Šeha je karikatura jednog svakako satiričnog Balaševićevog stiha, iz pjesme “Boža zvani Pub”, onog “trebo je biti veterinar”. (Što bi rekao moj ortak Ilija: “Barem su se životinje usrećile”.) Predratni student veterine danas je “mladi pisac” poduboko zagazio u šestu deceniju života. Književnik čija se erudicija zaustavlja na spisku obavezne lektire slabije rangiranih srednjih stručnih škola iz osamdesetih godina prošlog vijeka umislio je da je klasik. Prije petnaestak godina je na talasima Radija FBiH prognozirao kako samo što nije došlo vrijeme da mu se za svako slovo koje napiše isplati po jedna konvertibilna markica. Prognoza je ostala na nivou fantazmagorije, ali si je neumornim poltronisanjem moćnicima iz srednjeg ešalona književnog života (što mu je zasigurno pomoglo i u kasnijoj specijalizaciji za kraudfanding) osigurao bizarnu “Književnu nagradu EU” koja, po birokratskoj liniji, privlači prevode u (uglavnom) opskurnim izdavačkim kućama po Starom kontinentu.

Na tom tragu se navikao i navukao na različite književne rezidencije, pa je počeo da nastupa iz pozicije međunarodno relevantnog pisca. Ubijeđen je ipak da bi bio i mnogo uspješniji samo da, eto, ne nosi ime orijentalne etimologije i porijekla. Njegova opsjednutost “četništvom” samo je drugo ime za mržnju prema svemu srpskom. Po jednoj jevrejskoj legendi, svijet počiva na 36 pravednika. Šeha tobože ne mrzi sve Srbe jer je, eto, maksimalno tridesetak njih zaslužilo da ih on ne smatra “četnicima”. U njegovom svijetu, za Hrvata se mora dokazati da je ustaša, za Nijemca da je nacista, dok se za Srbina mora dokazati da nije četnik. U potonjem slučaju ne pomaže, naravno, nikakav pravi dokaz, pošto je jedini dokaz koji Šeha i njemu slični priznaju da neko nije četnik to da oni tako kažu. Tako ima slučajeva da se amnestiraju pravi četnici, a etiketu četnika dobiju partizani koji su se u ratu s četnicima borili.

Takozvani Saša je sasvim drukčiji slučaj. On gotovo da je uspio da ostvari Šehinu fantaziju da mu za svako slovo koje napiše isplate ekvivalent jedne konvertibilne markice. Već dvadesetak godina on pisanjem i propratnim poslićima ozbiljno zarađuje, po nekim procjenama više od Andrića, Krleže i Kiša zajedno, ali valja se sjetiti da je i Elvir Baljić od fudbala zaradio više nego Dragan Džajić, Slaven Zambata i Safet Sušić skupa. Zatekavši se 1992. skoro slučajno u Americi, odlučio je ostati tamo i propisati na engleskom. Prvih sedam-osam njegovih američkih godina dobro su opisane u stihu Ramba Amadeusa “mlad organizam, a prihodi niski”. U to doba je, priča se, preživljavao pružajući različite ponižavajuće usluge, ali čitaoce ćemo ovdje poštedjeti detalja.

Uglavnom, zvijezda je rođena kad je Saša napisao priču u kojoj se Gavrilo Princip 28. juna 1914. na sarajevskoj ulici upiša u gaće. Čitava kasnija trajektorija njegovog materijalnog uspjeha dolazi iz činjenice da je bio spreman da iz pozicije “lokalca”, a na engleskom jeziku, servisira sve kolonijalne narative o Jugoslaviji kao “tamnici naroda”. Nikad niko nije ličio na naslov tuđe knjige kao što Saša liči na naslov Milana Kangrge “Šverceri vlastitih života”. Onaj koji nikad u životu nije napravio ništa hrabrije od toga da pozove lift i pobjegne rugao se Gavrilu Principu i idealima iz kojih se jedna zemlja rodila, zemlja koja je i njemu omogućila da ode u Ameriku i tamo dovoljno usavrši jezik da na njemu piše. Istini za volju, o tome koliko su njegovi rani radovi zaista izvorno napisani na engleskom postoje različita mišljenja, a pokojna Daša Drndić je, recimo, prije dvadesetak godina u “Zarezu” kompetentno posumnjala u to. Nesumnjivo je, međutim, da je njegova prva knjiga, ona koja će ga proslaviti, prije nego u Americi, objavljena u Sarajevu, nakon izdašnog lobiranja Sašinih sarajevskih sponzora kod direktora izdavačke kuće “Bosanska knjiga”. Samo koju godinu kasnije, iz pozicije “američkog pisca sa ugovorom”, Saša će čovjeka koji ga je pripustio među objavljene pisce brutalno izvrijeđati u novinama. Direktor je, međutim, gospodin čovjek i nije reagovao, osim što je u privatnim razgovorima znao reći da se čak ni ne kaje što je “tom jadniku objavio prvu knjigu u njegovom jadnom životu”.

Šuge i šverceri

Na psihološkom nivou me, priznajem, pomalo zbunjuje čovjek koji je dovoljno dokon da živeći lagodan život na sjevernoameričkoj istočnoj obali iz čista mira vrijeđa desetine ljudi od Sarajeva do Londona, od Zagreba do Liježa i od Nikšića do Ljubljane, koji sa mnom nemaju nikakve veze osim (po)daleke rodbinske, izvrgavajući im prezime ruglu. Ali dobro, dosta je svakom njegove muke. Sumnjam da bi se sa Sašom mijenjao i nekakav paradigmatični degenerik na doživotnoj robiji. Teško je nositi toliki gadluk na duši. Ja sam se umorio i dok sam ovo napisao, a pun mi ga je hard disk.

Odrastao sam u zgradi u kojoj je na jednom od viših spratova živjela žena u poodmaklim godinama koja se, i u vrijeme socijalizma, oblačila u skladu sa muslimanskim vjerskim pravilima. Prije rata sam je rijetko viđao. U ratu, međutim, u strahu od granatiranja, mnogo vremena je provodila u improvizovanom skloništu na (našem) prvom spratu. Bila je mizantrop, a za nju su se ljudi uglavnom dijelili u dvije kategorije: šuge i šverceri. Prvi su bili zatucana sirotinja, a drugi su se obogatili na nečastan način. U njenom svijetu bilo je jako malo ljudi koji nisu ni šuge ni šverceri.

Što se tiče Šehe i Saše i njihovih ljubaznih invektiva na moj račun, ovaj tekst uglavnom služi da bi se dao kontekst mom osnovnom osjećanju povodom njihovih trabunjanja: puca mi prsluk za tviteraške logodijareje te šuge i tog švercera.

Škobo Habu wrote: ↑25/05/2021 19:31

Haris.ba wrote: ↑25/05/2021 18:47
Ko kaze da nije i prije 15 godina? Ko ga je pratio po Oslobodjenju mogao je vidjeti kuda puse. Ali, tada je bio fgr.

Gdje jeste?

Prije petnaest godina Bazdulj je pisao za sarajevski "Dane", a ne za "Oslobođenje". U tu redakciju prelazi nakon što Selimbegovićka postaje glavni godur kod Selimovića.

No, izgleda da ti nešto bolje znaš na tu temu, pa se čudiš ovdašnjoj forumskoj osupnosti?

KatarinaKosaca wrote: ↑27/05/2021 14:16 Hemon je svjetski priznat pisac i institucija za seoskog pripovjedača. U Srbiji nije popularan baš zato što kao Sarajlija i Bosanac ima jasan stav. Za razliku od Jergović koji sistemom pisanja sve više "Ko nas bre zavadi", osvaja tržište Srbije.

don vito wrote: ↑27/05/2021 12:46 Čudi me da je Bošku, koji uredno postavlja sve što Bazdulj napiše u javnom prostoru, promakla ova kolumna posvećena uglednom piscu Saši Hemonu i piscu naturščiku Faruku Šehiću.

https://www.glassrpske.com/lat/novosti/ ... asi/362190

KOLUMNA: IDE GAS - Šeha i Saša, tviteraši

Na vrhuncu hajke i “toplog zeca” koji su mi prije desetak dana priušteni i režirani od strane sarajevskog političkog i medijskog mejnstrima (na potezu od člana Predsjedništva BiH Željka Komšića do vlasnika televizije “Fejs” Senada Hadžifejzovića), nekolicinu mojih prijatelja i prijateljica je neprijatno iznenadilo ponašanje dvojice javnih ličnosti koji su im bili poznati kao pisci.
Jedan od njih je na glasu kao istaknuti “domicilni”, a drugi kao najčuveniji “dijasporski” sarajevski pisac. Ogromna većina ljudi iz sarajevskog kulturnog života oslovljava ih familijarno, nadimcima. Prvog zovu Šeha, a drugog Saša. Obojica su tviteraši, sa ambicijom uticajnosti.

Prvi me, uz ostale svinjarije, na “Tviteru” nazivao “četničićem”, a drugi se igrao lingviste pa se sprdao s mojim prezimenom praveći od njega, tobože, glagole i zajedničke imenice. Pa me pitaju drugovi i drugarice šta treba ovim naizgled uspješnim ljudima da me toliko nisko i primitivno vrijeđaju. Ovako sam im nekako odgovarao.

“Trebo je biti veterinar”

Takozvani Šeha je karikatura jednog svakako satiričnog Balaševićevog stiha, iz pjesme “Boža zvani Pub”, onog “trebo je biti veterinar”. (Što bi rekao moj ortak Ilija: “Barem su se životinje usrećile”.) Predratni student veterine danas je “mladi pisac” poduboko zagazio u šestu deceniju života. Književnik čija se erudicija zaustavlja na spisku obavezne lektire slabije rangiranih srednjih stručnih škola iz osamdesetih godina prošlog vijeka umislio je da je klasik. Prije petnaestak godina je na talasima Radija FBiH prognozirao kako samo što nije došlo vrijeme da mu se za svako slovo koje napiše isplati po jedna konvertibilna markica. Prognoza je ostala na nivou fantazmagorije, ali si je neumornim poltronisanjem moćnicima iz srednjeg ešalona književnog života (što mu je zasigurno pomoglo i u kasnijoj specijalizaciji za kraudfanding) osigurao bizarnu “Književnu nagradu EU” koja, po birokratskoj liniji, privlači prevode u (uglavnom) opskurnim izdavačkim kućama po Starom kontinentu.

Na tom tragu se navikao i navukao na različite književne rezidencije, pa je počeo da nastupa iz pozicije međunarodno relevantnog pisca. Ubijeđen je ipak da bi bio i mnogo uspješniji samo da, eto, ne nosi ime orijentalne etimologije i porijekla. Njegova opsjednutost “četništvom” samo je drugo ime za mržnju prema svemu srpskom. Po jednoj jevrejskoj legendi, svijet počiva na 36 pravednika. Šeha tobože ne mrzi sve Srbe jer je, eto, maksimalno tridesetak njih zaslužilo da ih on ne smatra “četnicima”. U njegovom svijetu, za Hrvata se mora dokazati da je ustaša, za Nijemca da je nacista, dok se za Srbina mora dokazati da nije četnik. U potonjem slučaju ne pomaže, naravno, nikakav pravi dokaz, pošto je jedini dokaz koji Šeha i njemu slični priznaju da neko nije četnik to da oni tako kažu. Tako ima slučajeva da se amnestiraju pravi četnici, a etiketu četnika dobiju partizani koji su se u ratu s četnicima borili.

Takozvani Saša je sasvim drukčiji slučaj. On gotovo da je uspio da ostvari Šehinu fantaziju da mu za svako slovo koje napiše isplate ekvivalent jedne konvertibilne markice. Već dvadesetak godina on pisanjem i propratnim poslićima ozbiljno zarađuje, po nekim procjenama više od Andrića, Krleže i Kiša zajedno, ali valja se sjetiti da je i Elvir Baljić od fudbala zaradio više nego Dragan Džajić, Slaven Zambata i Safet Sušić skupa. Zatekavši se 1992. skoro slučajno u Americi, odlučio je ostati tamo i propisati na engleskom. Prvih sedam-osam njegovih američkih godina dobro su opisane u stihu Ramba Amadeusa “mlad organizam, a prihodi niski”. U to doba je, priča se, preživljavao pružajući različite ponižavajuće usluge, ali čitaoce ćemo ovdje poštedjeti detalja.

Uglavnom, zvijezda je rođena kad je Saša napisao priču u kojoj se Gavrilo Princip 28. juna 1914. na sarajevskoj ulici upiša u gaće. Čitava kasnija trajektorija njegovog materijalnog uspjeha dolazi iz činjenice da je bio spreman da iz pozicije “lokalca”, a na engleskom jeziku, servisira sve kolonijalne narative o Jugoslaviji kao “tamnici naroda”. Nikad niko nije ličio na naslov tuđe knjige kao što Saša liči na naslov Milana Kangrge “Šverceri vlastitih života”. Onaj koji nikad u životu nije napravio ništa hrabrije od toga da pozove lift i pobjegne rugao se Gavrilu Principu i idealima iz kojih se jedna zemlja rodila, zemlja koja je i njemu omogućila da ode u Ameriku i tamo dovoljno usavrši jezik da na njemu piše. Istini za volju, o tome koliko su njegovi rani radovi zaista izvorno napisani na engleskom postoje različita mišljenja, a pokojna Daša Drndić je, recimo, prije dvadesetak godina u “Zarezu” kompetentno posumnjala u to. Nesumnjivo je, međutim, da je njegova prva knjiga, ona koja će ga proslaviti, prije nego u Americi, objavljena u Sarajevu, nakon izdašnog lobiranja Sašinih sarajevskih sponzora kod direktora izdavačke kuće “Bosanska knjiga”. Samo koju godinu kasnije, iz pozicije “američkog pisca sa ugovorom”, Saša će čovjeka koji ga je pripustio među objavljene pisce brutalno izvrijeđati u novinama. Direktor je, međutim, gospodin čovjek i nije reagovao, osim što je u privatnim razgovorima znao reći da se čak ni ne kaje što je “tom jadniku objavio prvu knjigu u njegovom jadnom životu”.

Šuge i šverceri

Na psihološkom nivou me, priznajem, pomalo zbunjuje čovjek koji je dovoljno dokon da živeći lagodan život na sjevernoameričkoj istočnoj obali iz čista mira vrijeđa desetine ljudi od Sarajeva do Londona, od Zagreba do Liježa i od Nikšića do Ljubljane, koji sa mnom nemaju nikakve veze osim (po)daleke rodbinske, izvrgavajući im prezime ruglu. Ali dobro, dosta je svakom njegove muke. Sumnjam da bi se sa Sašom mijenjao i nekakav paradigmatični degenerik na doživotnoj robiji. Teško je nositi toliki gadluk na duši. Ja sam se umorio i dok sam ovo napisao, a pun mi ga je hard disk.

Odrastao sam u zgradi u kojoj je na jednom od viših spratova živjela žena u poodmaklim godinama koja se, i u vrijeme socijalizma, oblačila u skladu sa muslimanskim vjerskim pravilima. Prije rata sam je rijetko viđao. U ratu, međutim, u strahu od granatiranja, mnogo vremena je provodila u improvizovanom skloništu na (našem) prvom spratu. Bila je mizantrop, a za nju su se ljudi uglavnom dijelili u dvije kategorije: šuge i šverceri. Prvi su bili zatucana sirotinja, a drugi su se obogatili na nečastan način. U njenom svijetu bilo je jako malo ljudi koji nisu ni šuge ni šverceri.

Što se tiče Šehe i Saše i njihovih ljubaznih invektiva na moj račun, ovaj tekst uglavnom služi da bi se dao kontekst mom osnovnom osjećanju povodom njihovih trabunjanja: puca mi prsluk za tviteraške logodijareje te šuge i tog švercera.

Porodice Foht wrote: ↑27/05/2021 15:34 Ali da se Muarem naruga ''i gotovo uspjelom piscu'' Hemonu, e malo li je. Pa, bolan Muareme, nisi dobacio ni do Sehe, a rugas mu se, nekmoli Sasi Hemonu.

Seyfo wrote: ↑27/05/2021 13:55 Ne kontam sta mu je ovo trebalo...mislim,ovako prostacki,nisko i primitivno udariti na Hemona...sta sad,ko god kaze i jednu losu na Muharema,slijedi odstrel ovakvog tipa??? Jadno i degutantno. Iskopao je covjek sebi septicku jamu,legao,namjestio se i kopa li kopa

LBVIEW wrote: ↑27/05/2021 15:40

Porodice Foht wrote: ↑27/05/2021 15:34 Ali da se Muarem naruga ''i gotovo uspjelom piscu'' Hemonu, e malo li je. Pa, bolan Muareme, nisi dobacio ni do Sehe, a rugas mu se, nekmoli Sasi Hemonu.

"Knjiga o Uni" je remek djelo.

Bayone wrote: ↑27/05/2021 14:34

KatarinaKosaca wrote: ↑27/05/2021 14:16 Hemon je svjetski priznat pisac i institucija za seoskog pripovjedača. U Srbiji nije popularan baš zato što kao Sarajlija i Bosanac ima jasan stav. Za razliku od Jergović koji sistemom pisanja sve više "Ko nas bre zavadi", osvaja tržište Srbije.

Ovakav tekst ne može da prođe u nijednim novinama u Srbiji. Tamo postoje filteri, vraćanje glavnog urednika na doradu, izbacivanje dijelova, savjet da se otrijezni itd. Možda jedino u informeru.

Pozadina Tito i Draža & Handke i Kusturica afere


PIŠE Svetislav Basara 31. SVIBNJA 2021.

Šta god ko mogao misliti, andrićgradsko pojanje nije bilo ‘žalosna slika zapadnog Balkana’ nego žalosna slika Evrope, koju sam, sasvim slučajno - u nameri da se zavitlavam - proročanski predvideo

Nikad kraja srpskoj dijalektici. Ovoga puta istorija se dogodila najpre kao poternica, da bi se ponovila kao svečana akademija. Godine 1941. nemačke okupacione vlasti su bile izdale zajedničku poternicu, fotografiju do fotografije, za Josipom Brozom i Dragoslavom Dražom Mihailovićem - obojica su bili ucenjeni na 100.000 rajhsmaraka - osamdeset godina kasnije, 2021., fotografije Tita i Draže su se ponovo našle jedna pored druge (cinik bi rekao rame uz rame) na kulisama priredbe upriličene u povodu proslave Dana pobede nad fašizmom, u Narodnom pozorištu u Beogradu, koja je poprilično uzburkala srpsku javnost. Ne toliko, kako ćemo videti, zato što su i Tito i Draža predstavljeni (jedan od njih lažno) kao vođe oslobodilačkih, antifašističkih vojski - to je u Srbiji odavno normalno, revizionizam je odavno svršen čin - nego zbog Dimitrija Ljotića, čija slika, doduše, nije bila pored Titove i Dražine, ali čiji se duh pojavio u obliku koračnica koje su recitovane zajedno sa stihovima Desanke Maksimović, Branka Miljkovića, Stevana Raičkovića i (navodno) Momčila Nastasijevića. Upravo je Nastasijević bio povod za moralnu paniku, a ja sam se igrom slučaja opet našao u situaciji onog legendarnog penzionisanog zastavnika, ponovo, dakle, pišem o nečemu što nisam gledao. Poslednji put kad sam pisao o nekoj svečanoj akademiji - bilo je to povodom proslave osamstogodišnjice autokefalnosti SPC-a - priredbu sam prethodno bio pogledao, mada ne celu, i ono, međutim, što sam video (i čuo) bilo je dovoljno za odluku da više nikad ne pogledam ni jednu. Šta sam sve video na autokefalnoj akademiji - i zašto sam odlučio da više ni jednu ne pogledam - o tome bih mogao nadugačko i naširoko raspredati, što neću učiniti da ne bih stajao na muku mom dragom prijatelju, patrijarhu Porfiriju, bivšem mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom. O antifašističkoj pak akademiji, koju nisam gledao, pisaću na osnovu “odjeka”, “reagovanja” i reakcija takozvane javnosti. Nije mi promaklo da su najglasniji u osudi nasilnog posmrtnog bratimljenja Mihailovića i Broza u antifašizmu bili upravo pojedinci iz bivše, “demokratske” vlasti, uprkos tome što je upravo ta, navodno demokratska, vlast, rehabilitovala i retroaktivno antifašizirala Mihailovića i njegov četnički pokret. Možda će se u Hrvatskoj neki začuditi, ali Milošević nije hteo ni da čuje za četnike i Dražu, pogotovo to nije htela Mira Marković, komunistički background im to nije dopuštao. Jesu Sloba i Mira manipulisali nacionalizmom, ali to je, da se izrazim hrvatskom mainstream terminologijom, bio nacionalizam srbokomunističkog, nipošto srbočetničkog tipa. Stvar bi verovatno prošla nezapaženo (i masovno negledano), sve bi koliko sutra, kao i mnoge druge brljotine, bilo zaboravljeno, da se nije našao neki književni znalac, u stvari nekoliko njih, koji je izašao u javnost i obznanio da autor ljotićevskih koračnica nije Momčilo Nastasijević - koji je naveden kao autor - nego neki zboraški podnarednik, što je bio skandalozno grub falsifikat i pokvarenjaštvo epskih razmera jer Momčilo Nastasijević, pesnik hermetičnih, pa i mističnih stihova, nije imao nikakve veze sa Ljotićem i njegovim pokretom, koji uzgred nije bio - iako je svečana akademija upravo to htela insinuirati - ekskluzivno srpski nego integralno jugoslovenski i u kome je, recimo, bilo i Slovenaca i Hrvata.

Iako je Ljotićev Jugoslovenski narodni pokret Zbor (tako glasi pun naziv te kolaboracionističke partije) bio nedvosmisleno fašistički - svi su sastojci bili tu - apsolutizacija nacije (i vođe), korporativizam, antisemitizam i antikomunizam - kao Sloba i Mira za četnike, Ljotić nije hteo ni da čuje da je Zbor fašistički i nacistički. Izašao je bio i demanti u partijskom organu Otadžbina. Tačka razdvajanja je bila odnos prema religiji. I fašizam i nacizam su bili nedvosmisleno antireligijski, Ljotićev Zbor i Codreanuova Gvozdena garda u Rumuniji su iz nekog razloga bili uvereni da je moguće napraviti sintezu fašizma, nacizma i pravoslavlja, u Ljotićevom slučaju - svetosavlja. To, naravno, nije bilo moguće. Odmah posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije Ljotić je ušao u otvorenu kolaboraciju sa okupatorskom silom i upravo su jedinice Ljotićevog Srpskog dobrovoljačkog korpusa sasluživale Wehrmachtu u hvatanju i privođenju đaka, profesora i slučajnih prolaznika na stratište masovnog streljanja u Kragujevcu, opevanog u “Krvavoj bajci”, jednoj od najboljih pesama Desanke Maksimović, koja je na svečanoj akademiji recitovana zajedno sa koračnicama ljotićevske paravojske koja je streljanima pomagala da budu streljani. Takozvana srpska demokratska opozicija, njeni telali i analitičari, svečanoakademski skandal su promptno pripisali Vučićevoj nameri da Srbiju usmeri Ljotićevim putem, u šta intimno čisto sumnjam, jer je Vučić isuviše prevejan političar da bi zaboravio pod kakvim je okolnostima Ljotić skončao, ali i zato što je - i bez Ljotićevog zilotskog fašizma - odavno postigao sve ono o čemu je Ljotić, koji na izborima nikada nije dobio više od 1% glasova, mogao samo sanjati. Tako da ću tu doista veliku brljotinu pripisati sveopštoj mentalnoj dezorijentaciji i emocinalnoj nestabilnosti u koju Srbija čini se ireverzibilno tone. Nije, međutim, svečana antifašistička akademija bila kraj mentalnim dezorijentacijama i emocionalnim nestabilnostima u “srpskom svetu”. Simultano sa skandaloznom i smušenom akademijom, u toku je bila i akcija svesrpskog dodeljivanja odlikovanja i nagrada Peteru Handkeu, čiju su Nobelovu nagradu nacionalne pseudoelite upisale na srpski raboš, tik ispod Andrićeve. Turneja je počela u Banja Luci, nastavila se u Beogradu, a završila u Višegradu, gde je Handkeu svečano uručena Andrićeva nagrada.

Od nobelovca kolegi nobelovcu, rekao bi cinik. Prijateljstvo Handkea i Srbije - koje je u dobrom delu Srbije postalo još jedna od “svetinja” - započelo je mnogo pre, za vreme serije ex-yu ratova, kada je Handke iz samo njemu znanih razloga, podržao srpsku stranu, a svoju podršku obrazložio teško svarljivom smesom opštih mesta, praznoslovlja i nesuvislosti. Od tada naovamo Peter Handke se u duhu epske tradicije prenosi s kolena na koleno svakog sledećeg režima. Ja sam, inače, tokom pomenutih ratova bio krajnje skeptičan prema svim inostranim davačima podrške, bez obzira kojoj je strani davali. Ne znam kako će ovo biti shvaćeno, ali nekako mi je bilo žao svih nas iz bivše Jugoslavije, ma koliko zakrvljeni bili; nekako smo izgledali kao provincijski gladijatori koji se biju za slavu svojih navijača, među kojima bi se ovde onde našla i poneka ličnost nesporno velikog (i zasluženog) ugleda - Susan Sontag, npr. - ali i poprilično (polu)anonimusa i lovaca u mutnom, kao i u svim ratovima, uostalom. Dok se Deus ex machina nije pojavio Handke, srpsku stranu su podržavali uglavnom krajnje sumnjivi tipovi, mnogo poznatiji u Srbiji nego u sopstvenim zemljama, od kojih je jedan, “filozof i humanista”, Daniel Šifer, koji je srpska srca osvojio filosofskim izričajem da su “Srbi poslednji Mohikanci, ukorenjeni u svojim epopejama”, na kraju uhapšen prilikom krađe u jednom butiku. A onda je Peter Handke svoj veliki (i zasluženi) ugled založio za “srpsku stvar”, što Srbiji, naravno, ni malo nije podiglo ugled u svetu, ali je zato - sa izuzetkom neokrnjene književne reputacije - Handkeov srozala u blato. Što je Handke, u žaru fiktivne donkihotovske borbe sa svetom, doživeo kao potvrdu ispravnosti svojih uverenja. Verovatno najtačniju definiciju Handkeovih motiva pre izvesnog vremena je postavio beogradski novinar Bojan Tončić, koji je zapisao sledeće: “Handke je suštinski, sve to činio sebe radi, šmirajući neuspešno nekakvog posvećenog egocentrika, borca za samo njemu vidljivu pravdu, uz to, podilazeći vekovnoj nebeskoj pravičnosti koljača i milionskoj masi njihovih saučesnika”.


Svaka dalja psihoanaliza Handkea bila bi bespredmetna. Kao što bi bespredmetna bila i svaka preterana osuda. Naprosto zato što bi - s Handkeovom podrškom ili bez nje - Milošević počinio sva nepočinstva koja je počinio. Handke naprosto nije znao, ne zna ni sada (i sve manje zna) šta je činio i čini, kako vreme prolazi, to je sve očiglednije. Isuviše je “ušao u ulogu”, i petetičnim izjavama tipa - “kad god pomislim na Srbiju, vidim Belog anđela” - sve više počeo da liči na Matiju Bećkovića bez šeretske crte, a sve manje na pisca “Golmanovog straha od penala”. Ispovestima pak poput “želeo bih da budem srpski pravoslavni monah koji se bori za Kosovo” opasno se približio junacima romana “Mir Jam. Post festum”. U Srbiji je danima bio viralan video snimak na kome Handke, Kusturica i Muharem Bazdulj, uz pratnju harmonikaša, pevaju neku karasevdalinku na derneku upriličenom posle dodele Andrićeve nagrade. Čak se ni Kusturica, tradicionalno raščupan i razdrljen, nije uklapao u ambijent Ibarske magistrale, Handke je izgledao još grotesknije, otprilike kao Palma na izvođenju atonalnih dela Johna Cagea. Samo je Bazdulj izgledao kao Bazdulj. Šta god ko mogao misliti, andrićgradsko pojanje nije bilo “žalosna slika zapadnog Balkana” nego žalosna slika Evrope, koju sam, sasvim slučajno - u nameri da se zavitlavam - proročanski predvideo u izjavi datoj nekim novinama povodom rušenja Berlinskog zida. Neće - rekao sam tada - uređenost i kultivisanost poteći sa zapadne strane zida ka istoku nego će murdarluk i drljavost sa istoka pokuljati na zapad. Što se, kako vidimo, i dogodilo. Nije, dakle, Handke - iako je za to imao potencijala - svoje supjevače uzdigao u Hram Duha nego se skupa sa njima sunovratio u balkansku krčmu. Penal je počeo da se plaši golmana.

Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/top-news/poza ... fere-24923 - express.24sata.hr

Chmoljo wrote: ↑05/06/2021 23:59 evo nam i Hemona na temi.

LBVIEW wrote: ↑22/05/2021 11:34

Kikibombona wrote: ↑22/05/2021 09:46

LBVIEW wrote: ↑21/05/2021 10:37

Upravo - nad sudbinom tog predratnog Sarajeva kmece takvi koji su u istom ideoloskom taboru kao i ubice istog.

Evo za Bazdulja stize podrska iz URA Dritana Abazovica. I paljba po Sarajevu. Muharem i Dritan su inace dobri prijatelji.

https://www.danas.rs/dijalog/licni-stav ... nacitelja/

Ocekivano - i ova je u istom ideoloskom taboru, samo je manje pismena i prilicno ogranicenih kognitivnih spisobnosti. Pazi ti samo spina i provale: "ne mogu ti oprostiti druzenje sa jednim Nobelovcem i jednim dobitnikom Zlatne palme".