ti se stvarno nekada izgubis , to sam skonto na onoj temi putovanje...Connaisseur Karlin wrote:opa, opet problem sa manjinama, pa prema tvakoj tvojoj ne-logici, Sarajevo nema ni 10 % predratnih sarajlijamO k3 wrote:ako je neki grad "metropola" onda je beograd , zagreb je daleko od metropole popgotovo sada gdje su zagrebcani u manjini ..
dzaba pises protiv ZagrebaBG ima dobre muzeje
Naravno da Bosanstvo nije isto kao Jugoslovenstvo.Connaisseur Karlin wrote:
Zasto ti kao Bosnjak dozivljavas Bosanstvo kao Jugoslovenstvo
na prethodnoj stranici je cyprus objasnilo licni dozviljvaj njegovog jugoslovenstva,a koji nema nikakve veze sa bosanstvom
Sto Pula? Samo Bgd ima pola metroa.Krokodajl wrote:Jedina metropola je Pula, i točka
U bih, kod tolerantnih bošnjaka.mO k3 wrote:pitanje za opve jugoslovene
gdje bi vise voljeli zivjeti u Srbiji kao nacionalnoj drzavi srba , Hrvatskoj kao nacionalnoj drzavi hrvata ili u Bosni i Hercegovini kao nacionalnoj drzavi bosnji ...
gdje bi imali vise slobode ??
Pola citta vecchia Romanafakat wrote:Sto Pula? Samo Bgd ima pola metroa.Krokodajl wrote:Jedina metropola je Pula, i točka
mO k3 wrote:pitanje za opve jugoslovene
gdje bi vise voljeli zivjeti u Srbiji kao nacionalnoj drzavi srba , Hrvatskoj kao nacionalnoj drzavi hrvata ili u Bosni i Hercegovini kao nacionalnoj drzavi bosnji ...
gdje bi imali vise slobode ??
Neko je čitao facebook baljezgarije goraždanskog seljačića Semira EfendićaDrvosjeca iz Dejcica wrote:Nešto razmišljam hipotetički, da li je došlo vrijeme za partiju koja će zagovarati državu Bošnjaka? Koliko god se neki upirali dokazati da BH društvo nije podjeljeno ono je ipak u određenoj mjeri već podjeljeno, kažem u određenoj mjeri jer ipak nije potpuno raskinuto. Geo-političke okolnosti su takve da je sve manje naklonosti prema BiH a sve više raste pritisak na Bošnjake. U takvoj situaciji gdje mnoge desničarske snage u Evropi grade politiku na strahu od muslimana bojim se da Bošnjaci isto tako imaju sve manje podrške. Kada ostavimo emocije po strani, rat i žrtve, pitam se da li bi partija, odnosno politička struja koja bi zagovarala nacionalnu državu Bošnjaka pod određenim uslovima i parametrima imala njihovu podršku?
Minimum ispod kojeg se ne bi trebalo ići po meni je koridor i izlaz u Neumu i Brčko. Povezivanje Bihaća te eventualno direktan izlaz na granicu sa Srbijom preko Goražda. Ta država bi trebala biti formirana na demokratskim principima na kojima počivaju sve zemlje zapadne hemisfere uz strogo poštivanje svih konvencija o ljudskim pravima. Vratiti zastavu sa ljiljanima, A.BiH i sve one vrijednosti koje su Bošnjacima bitne. Sa Hrvatima možda vidjeti o mogućnostima labave konfederacije ali ne previše zamarati se sa time. nacionalna država Bošnjaka treba da bude na principu jedan čovjek jedan glas. Srbi i Hrvati koji ostanu mogu dobiti status kao recimo Bošnjaci u RH ili Bošnjaci u Srbiji. Jbg. neki će reći ovaj izgorio po glavi ali zašto ne otvoreno razgovarti i o takvoj moguićnosti?
Vlastimir Mijović: Krčka li se Dayton 2?
Krajem ovog mjeseca navršiće se jedanaest godina otkako je poziciju Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini napustio britanski lord Paddy Ashdown. Četiri Ashdownove godine ostale su upamćene po brojnim, radikalnim i rigoroznim mjerama kojim je međunarodna zajednica, preko Ureda visokog predstavnika, pokušavala da unese nešto reda i života u državu u kojoj se domaći politički akteri nisu mogli dogovoriti ni o čemu značajnijem.
Britanac je bio jedna vrsta prinudnog upravnika koji je, umjesto tihog odumiranja i stečaja BH preduzeća, pokušavao vansistemskim mjerama da mu produži i poboljša život. Danas možemo zaključiti da je to bio i najpozitivniji postdejtonski period u životu BiH. U nekim trenucima čak se činilo da ova država ima realne šanse za stabilizaciju i napredak, a da međunarodna zajednica čvrsto stoji iza projekta njenog punog zaživljavanja.
Sve nakon toga, evo već jedanaest godina, nažalost, kretanje je drugom, lošom putanjom. Ashdownov nasljednik, njemački političar Christian Schwarz-Schilling, ponio je na kraju svog mandata nadimak – Spavač. Niti jednim potezom, a kamoli konkretnom mjerom on nije utjecao na pospješivanje stabilizacionih tokova. Tom utabanom stazom potom su išli i Miroslav Lajčak i Valentin Inzko, slovački i austrijski diplomata, koji iza sebe nemaju apsolutno nikakav rezultat, kao da je OHR-ova zgrada u Sarajevu u to vrijeme bila nenaseljena.
Dva potpuno drugačija načina “visokog predstavnikovanja” nemaju veze s osobama koje su bile na čelu OHR-a. Oni su radili ono što im je nalagao međunarodni štab kojim su komandovale SAD i Evropska unija. Ashdown je od njih imao nalog da radi, naredna trojica suprotno – da spavaju.
Ta vidljiva razlika bila je plod velike promjene međunarodne taktike, kada se, sa direktnog i intenzivnog izvanjskog miješanja u naše državne tokove, prešlo na taktiku potpunog prebacivanja prava i odgovornosti na domaće političke snage. Ona je bila oličena u stavu da BiH može biti samo ono što se dogovore unutrašnji politički faktori. Mi ćemo vam pomagati, ali vam ništa nećemo nametati, podržaćemo sve što bude rezultat domaćeg političkog dogovora – poručivali su međunarodni pokrovitelji.
I tako, s tom taktikom, evo minu jedanaest godina. Dovoljno je to vremena da i najvećim optimistima postane jasno da domaćeg rješenja za BiH nema niti je ono na vidiku. Štaviše, svi trendovi u zemlji su postali negativni, a vlast za 11 godina nije donijela ni jednu jedinu mjeru koja bi zauzdavala krizu i otvarala prostor za bolje dane.
Međunarodna zajednica, koja je uvijek imala puni nadzor nad stanjem i procesima u BiH, posljednjih mjeseci šalje neke signale koji nagovještavaju mogućnost ponovne promjene generalne taktike. Sa domaćih snaga, koje svoju šansu nisu iskoristile, volan bi ponovo mogao preći u strane ruke, zapravo i u jedne i u druge.
U posljednjih godinu dana upriličeno je nekoliko skupova na kojim su o budućnosti BiH zajednički umovali i naši i strani političari, a utvrđen je i već djelimično proveden plan održavanja velikih međunarodnih konferencija o BiH. Njihovo finale predviđeno je za London, naredne godine.
Nije nimalo slučajna ni sadašnja poplava komentara i analiza u evropskoj i američkoj štampi, kojim je zajedničko to da se stanje u BiH cijeni katastrofalnim, sa prijetnjom izbijanja novog rata. Strani analitičari, bivše diplomate i obavještajci čak crtaju nove karte, tobože zabrinuto zaključujući kako je moguća i podjela BiH. Neki smatraju da je dioba čak i neminovna, pa i dobra po našu zemlju i njene ljude te za svaku etničku skupinu ponaosob.
Sve ovo miriše po novoj taktici za BH krizu. U njoj bi, nakon prve – obilježene dominacijom stranaca, i druge – u kojoj je težište prebačeno na domaće aktere, na snagu stupila kombinovana varijanta: posla bi se zajednički latili i jedni i drugi!
Način na koji bi se to realizovalo, međutim, nije nimalo bezazlen. Glavni put takvog rješavanja naše krize, naime, vodi preko zelenog stola, preko neke velike međunarodne konferencije o BiH, nečeg što bi suštinski bio Dayton 2. Na njemu bi se, domaćim i stranim potpisima, ovjerila nova sudbina i izgled BiH.
Ruski diplomatsko-propagandni juriš na Balkan
Dobar dio javnosti odavno priželjkuje ovakav epilog, uvjeren da to Bosni i Hercegovini može donijeti samo dobro. Možemo li u to biti sigurni?
Ne možemo! Štaviše, ponovno vraćanje naše sudbine za veliki međunarodni zeleni sto dogodilo bi se u okolnostima koje su posljednjih godina bitno promijenjene. Glavna njihova odlika je ta da su u međuvremenu znatno ojačale separatističke i kočničarske snage, pogotovo njihova pozicija u svjetskim centrima moći.
Ako se do prije desetak godina moglo reći da su stranci najviše simpatisali probosanske snage te da su imali najviše razumijevanja za bošnjačku etničku grupu, danas to više ne izgleda tako. U međuvremenu je Rusija krenula sa diplomatsko-propagandnim jurišom na Balkan, namećući se kao pokrovitelj i vjerni advokat Beograda i Banja Luke. Sve svoje nemale kapacitete Moskva je stavila u službu srpskih interesa u ovom regionu.
Znatno je ojačan i hrvatski faktor u BiH, prvenstveno kroz prijem Hrvatske u NATO i Evropsku uniju. Čovićev HDZ dobio je silno samopouzdanje, a Zagreb o BiH govori sa sve veće i veće visine, osokoljen zaleđinom koju ima u svom novom euro-atlantskom društvu.
Takozvana “treća strana”, bošnjačka, u međuvremenu je brojala gubitke. SAD su vidno smanjile svoju podršku, a zaštitnički potencijal razmahane Turske brzo je osujećen proizvodnjom velike političke krize u toj zemlji, kojoj vlastite brige crpe svu snagu.
Dodatna loša okolnost, zapravo najlošija, oličena je u rastućoj euro-američkoj islamofobiji. Ni krivi ni dužni, samo zbog svoje vjerske pripadnosti i prljavih podmetanja o tobožnjem radikalizmu i ekstremizmu ovdašnje muslimanske zajednice, Bošnjaci su postali “sumnjivo lice”. Pritisnute valom terorizma kojem je prišivena etiketa islamskog, čak i neke vlade tradicionalno liberalnih i vjerskih tolerantnih evropskih zemalja povlače poteze kojim u svjevrsni geto nepravedno tjeraju sve muslimane.
Kako bi, u ovim okolnostima, mogao da izgleda neki Dayton 2, procijenite sami. A biće ga, sve su šanse: možda već naredne godine u Londonu!
(TIP/Izvor: N1/Autor: Vlastimir Mijović)
tebi se cudim, putujes po svijetu, a licno posmatras demografiju gradova na jedan jako ogranicen nacinmO k3 wrote:ti se stvarno nekada izgubis , to sam skonto na onoj temi putovanje...Connaisseur Karlin wrote:opa, opet problem sa manjinama, pa prema tvakoj tvojoj ne-logici, Sarajevo nema ni 10 % predratnih sarajlijamO k3 wrote:ako je neki grad "metropola" onda je beograd , zagreb je daleko od metropole popgotovo sada gdje su zagrebcani u manjini ..
dzaba pises protiv Zagreba
zato sma pitala cyprusa , kakve veze , npr. ima Tesla sa njegovim jugoslovenstvom ili kakve veze ima njegovo jugoslovenstvo sa prihvatanjem drugih pisaca, naucnika i sl. licnostihAZNADAR wrote:Naravno da Bosanstvo nije isto kao Jugoslovenstvo.Connaisseur Karlin wrote:
Zasto ti kao Bosnjak dozivljavas Bosanstvo kao Jugoslovenstvo
na prethodnoj stranici je cyprus objasnilo licni dozviljvaj njegovog jugoslovenstva,a koji nema nikakve veze sa bosanstvom
Ali upravo mnogi samozvani Bosanci to predstavljaju kroz jugo standarde.
Kao ti napr svoj kospmopolitizam, liberalizam,.. a ustvari kada te covjek malo zagrebe - izbija sovinizam do bola i predrasude.
Usput receno - nisam ni antijugosloven, imam lijepe uspomene i rado se sjecam mnogo toga, nedostaje mnogo toga. Ali neke stvari i prerastao. Jugoslovenski nacionalni standard je bio nakaradan, multietnicnost i jednakopravnost samo krinka,.. i tome vise nema mjesta u ovom vijeku. Ne kupujem ja tu multietnicnost gdje nisu isti arsini za sve i gdje se narodi razlicito vrednuju.
De sad malo o bosnjackom nizem razvojnom statusu kroz vijekove(regija-etnos), opasnosti od bosnjastva koje je isto kao susjedni ako ne i gore, i bosnjackom identitetu = sovinizam. De nisi odavno. Pa da prekinem raspravu u startu ko jucer kada si utvrdila da je isti rezultat prema Bosanstvu i u RS i u Sarajevu.
Macku i rep okacite svoj kosmopolitizam, multietnicnost, bosanstvo,... jer je to sto pricate sve drugo ali ne to.
mnogi se izjasnjavaju kao jugosloveni a zive u BiH ne znam, zasto im jeproblem da postave bosanstvo na prvom mjesto,jer BiH, kao drzava jos postoji 
Bosanac moze dijeliti isto mislljenje kao neko jugo-kultruoloski orijentiran, bez potrebe da se istice kao jugosloven, zato mi je malkice smijesan izgovor za postojanje jugosovnekog identieta. Danas BiH ima dvije grupe ,koje nisu zasticene ni Ustavom. BiH treba interne promjene zakona, Ustava o treitranju svih gradjana, o obrazovanju mladih generacija i razvoj ekonomskog standarda. Treutno, ti i vecina potencirate prov osnivanje etnicke drzave,a potom realziaciju etnickih ciljeva na nivou drzave, a ne zajednickih ciljeva svih gradjana u jednoj drzavi. Isjecak iz politickog eseja:U najširoj interpretaciji, legitimacijska naracija ove ‘bošnjačko-građanske’ strane nipošto nije jednoznačna. Sastoji iz barem dva različita, u sebi još poprilično nerazvijena diskursa. Prvi je, uslovno se može nazvati, državno-nacionalistički koji u svojim verzijama uglavnom varira na temu Bošnjaka kao temeljnog, državotvornog bosanskohercegovačkog naroda i vidi BiH, manje-više, u terminima klasične nacionalne, ili građanske države, političke zajednice ravnopravnih građana i naroda koji su u političkom smislu Bosanci i Hercegovci. Drugi odbacuje takve projekcije o temeljnim narodima, uopće o narodima kao kolektivnim subjektima kao ideološke, također kritizira koncepciju klasične nacionalne države, zalažući se za korjenitu demokratizaciju
i stvaranje efikasnog institucionalnog okvira unutar kojega bi društveni diverzitet i pluralizam – ne samo etnički – mogao nesmetano da se razvija. U svojoj političkoj izvedbi, državno-nacionalistički koncept pokazuje se kao partikularistički etnonacionalizam, jer uspijeva mobilizirati uglavnom građane bošnjačke nacionalnosti, ali istovremeno, u percepciji političkih elita drugih dvaju konstitutivnih naroda on se doživljava i kao imperijalistički nacionalizam takozvanog ‘većinskog naroda’. Postoji, istina tek u naznakama, i varijanta otvorenog partikularističkog etnonacionalizma koji insistira da i Bošnjaci kao i svi drugi narodi u susjedstvu treba da imaju svoju nacionalnu državu bez konkretnih teritorijalnih referenci – da li je to cijela Bosna i Hercegovina, njezin dio u vidu etnonacionalnog entiteta i slično. Međutim, ova je varijanta, barem za sada, krajnje marginalna. U percepciji političkih elita drugih dvaju bosanskohercegovačkih naroda, ova varijanta bi bila najpoželjnija za Bošnjake. Bio bi to ‘treći potpis’ na Sporazum o unutrašnjem razgraničenju u Grazu iz 1992. godine. Za takvo što je pak potreban viši stupanj etnonacionalne svijesti, što Bošnjacima očito nedostaje – što zbog samog historijskog toka koji je formirao bošnjački nacionalni identitet, što zbog preovlađujućeg intelektualnog diskursa kojeg artikuliraju i bošnjački i građanski akteri u kojem nema mjesta za unutrašnja teritorijalna razgraničenja.
Bez obzira na namjere pojedinaca među Bošnjacima, koje bi se mogle okarakterizirati kao državni nacionalizam, u najširem smislu, ishodište ove bošnjačke i građanske legitimacijske naracije nalazi se u principima 1 i 2 Deklaracije ZAVNOBiH-a koji vide Bosnu i Hercegovinu i kao ravnopravnu zajednicu naroda i građana sa svim zagarantiranim individualnim pravima i slobodama. Ona se svodi na stav da se ravnopravnost naroda i građana Bosne i Hercegovine postiže efikasnim institucionalnim aranžmanima djelotvornim na čitavom teritoriju političke zajednice koji će garantirati fundamentalne slobode i prava podjednako svih građana i naroda. Ishodište ove koncepcije su institucije, a ne teritorije. Nespremnost na razgovor o unutrašnjem teritorijalnom razgraničenju interpretira se kao odbijanje dijaloga, željom za dominacijom, čak ‘jugoslavenskim’ sindromom, čime se bošnjačka pozicija poistovjećuje sa srpskom pozicijom u Jugoslaviji s kraja osamdesetih, odnosno pretenzijom srpskog rukovodstva na dominaciju.
Postoji nekoliko razloga zašto bošnjačka, ali i liberalno-građanska strana nije u mogućnosti prihvatiti poziv na dijalog o unutrašnjem razgraničenju: Prvo, zastrašujuća hipoteka zločina, genocida i masovnog etničkog inžinjeringa čije su najveće žrtve pripadnici bošnjačkog naroda, nalazi se u temelju etnonacionalne teritorijalizacije u BiH i svakog zamišljivog ugovora o unutrašnjem teritorijalnom razgraničenju. Jednostavno kazano, prihvatiti razgovor o unutrašnjem razgraničenju u bošnjačkoj percepciji znači prihvatiti projekt Radovana Karadžića. Drugo, bez obzira na to smatrali se temeljnim ili tek jednim od naroda u BiH, dakle, bili oni državni nacionalisti ili ne, ogromna većina Bošnjaka svoju opstojnost vezuje za opstojnost BiH. To isto važi i za one građane BiH kojima etničko opredjeljenje nije prioritetno – oni svoj društveno-politički i kulturni okvir vide jedino unutar cijele BiH. To je i za bošnjačku i za liberalno-građansku poziciju jedina prihvatljiva teritorijalnost koja nije i ne može biti monoetnička. Bošnjaci svoju, ustavom zagarantiranu konstitutivnost žele prakticirati u svakom dijelu BiH, a ne samo u nekom teritorijalnom entitetu gdje bi predstavljali većinu. To je njihovo i fundamentalno političko pravo svakog građanina BiH, a ne želja za dominacijom.
Treće, na teritorijima, odnosno u urbanim centrima na teritoriju na kojem Bošnjaci, silom ratnih djejstava čine većinu postoji, istina ne toliko jaka, građanska ili anacionalna (uslovno je nazovimo), prilično divergentna intelektualna struja koja promišlja BiH s lijevo-liberalno-demokratskih pozicija. Naravno, u nešto manjem obimu pripadnika tog kruga ima i u drugim dijelovima BiH. Ova grupa svoju poziciju izgrađuje kritizirajući etnonacionalističke pretenzije i dominaciju politike identiteta među političkim elitama svih konstitutivnih naroda, uvezujući se s anacionalnim
intelektualnim krugovima u susjedstvu, komunicirajući s intelektualnom i akademskom zajednicom vani, ponajprije na Zapadu. Iako divergentan i malobrojan, ovaj krug ljudi prisustvom u javnom prostoru, publicistici i inozemnim akademskim i intelektualnim krugovima ima utjecaja na javna mišljenja i razumijevanja, osobito u dijelovima BiH s bošnjačkom većinom. To dodatno otežava etnonacionalnu homogenizaciju Bošnjaka pa se ovako misleći ljudi u Sarajevu i Tuzli, naprimjer, ukoliko su bošnjačkog porijekla, imenuju bošnjačkim liberalima i pripisuje im se skrivena agenda ostvarenja bošnjačke dominacije, a ukoliko su nebošnjačkog porijekla, imenuju se ‘Alijinim Srbima ili Hrvatima’, ‘dajdžama’, bošnjačkim plaćenicima. Za one sklonije bošnjačkom etnonacionalnom partikularizmu, ti isti bošnjački liberali su anacionalni ostaci komunističkog režima, srpski plaćenici, ateisti, militantni sekularisti i slično.
Kritika etnopolitike je iz te perspektive uvijek prikazana kritika etnokulture, odnosno politički nekorektna kritika identiteta, odnosno apstraktna negacija etničkog naroda u njegovoj samobitnosti. Ona je tako unitaristička, revolucionarno – jakobinska čime se prikriva bit bosanskohercegovačkih etnopolitika koja kroz ovu igru naizmjeničnosti kulture i politike održava dominaciju svojevrsnog političkog esencijalizma koji je čista ideologija: kritika politike ovako shvaćenog društvenog grupstva je nedopustiva jer svoj temelj takva politika ima u kulturnom, kao apsolutnoj vrijednosti, na osnovu čega takva politika nije ništa drugo do ideološki proces naturalizacije i kao takva ona ne može biti podložna nikakvom kritiziranju s drugačijih, ‘neprirodnih’ političkoteorijskih pozicija, osobito ne onih liberalno-demokratskih.
Sada su na djelu dvije potpuno oprečne legitimirajuće naracije: tvrda etnonacionalistička, koju je u najosnovnijim crtama formulirala srpska i hrvatskaburžoazija s kraja 1930-ih* i slaba liberalno-demokratska, čije su osnovne principe formulirali komunisti 1943. i 1944. godine. Ove dvije oprečne naracije na okupu, čini se, drže geopolitičke silnice ključnih zemalja međunarodne zajednice i tanka nit fakticiteta legaliteta, legaliteta bez općeprihvaćenog legitimiteta. Ostvarenje etnonacionalističke naracije dovelo bi do stvaranja triju klasičnih mini nacionalnih država s jasnom dominantnom etničkom većinom i zanemarivom manjinom kojom se da lako upravljati. Bile bi to male klasične liberalne demokratije, nalik mononacionalnim državama koje susrećemo po istočnoj Evropi. Ali, ostvarenje ovog
modela čini BiH suvišnom, čini je nad-državnom organizacijom nalik EU ili UN. Osim toga, tranzicija k takvom modelu ima ogromnu historijsku hipoteku zločina. “Tranzicija pod vodstvom takvih snaga /etnonacionalnih političkih oligarhija/uključivala je strašni rat. Taj rat nije bio građanski, nego je od početka imao izrazito nacionalistički karakter. To je, u našim prilikama značilo agresivni i istrebljujući rat za teritorij i njegovo čišćenje od ‘stranih’ elemenata, kako bi glavni ciljevi nacionalne politike, a to je stvaranje nacionalnih država na očišćenoj teritoriji, bilo moguće”.11 Ostvarenje pak liberalno-demokratske naracije dovelo bi do stvaranja visokosložene, po svemu sudeći federalne države s obiljem institucionalnih aranžmana dizajniranim za zaštitu kolektivnih i individualnih prava i sloboda, pri čemu bi se morale izgubiti neke klasične liberalno-demokratske značajke ukoliko bi taj gubitak mogao biti legitimiran.
Razlog zašto smatram da je svaki koncept koji počiva na redukciji individualnih prava i sloboda, ma kakvim ga razlozima pravdali, inferioran, između ostalog je i sljedeći: svako priznanje koje se dešava unutar jednog društva treba da bude izvedeno iz ‘prvobitnog priznanja’ – međusobnog priznanja građana kao nositelja fundamentalnih sloboda i prava.
______________________________________________________________________________________________________________________________
*Nepostojanje dovoljno jake i koherentne bošnjačke buržoazije u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji, činjenica da je političku artikulaciju – ako se to tako uopće može nazvati – Bošnjaka formulirala grupa ljudi koju su činili ostaci feudalnog plemstva, dio uleme i nešto sitnih i krupnijih trgovaca, kao i činjenica da su rehabilitaciji bošnjačke nacije u socijalizmu pod imenom Muslimani, kumovale komunističke, multietničke elite, ne samo da može poslužiti za objašnjenje zašto Bošnjaci nemaju prepoznatljivu nacionalističku naraciju, već ta činjenica može pomoći objašnjenju i zašto je bošnjački nacionalizam u biti parazitirajući na načelno zavnobihovskom, odnosno, ‘građanskom’ konceptu BiH, zašto ima tu ‘opasnu’ mimikrijsku crtu. Ove dvije koncepcije – bošnjačko-nacionalistička i građanska – razlikuju se, naprimjer, u naraciji o ‘temeljnom bosanskom narodu’, o islamu kao rodnoj tački modernog bošnjačkog/bosanskog identiteta u raznim varijacijama od prešutne do radikalne naracije, razlikuju se oko ‘turkofilne’ povijesne identitetske naracije, modernističkointegralističke predodžbe o pred-modernom bosanskom narodu u predotomanskom periodu; razlika je vidljiva i o pitanju uvođenja vjeronauke u vrtićima i školama, općenito oko mjesta vjere u javnoj sferi, odnosno koncepcije sekularnosti (da ne govorimo o suprotstavljenim stajalištima oko prava LGBT osoba). Naravno, ovaj fenomen zaslužuje podrobnije istraživanje, pa ove pomenute razlike treba uzeti s rezervom.
Ili je on mene?Maystor wrote:Neko je čitao facebook baljezgarije goraždanskog seljačića Semira EfendićaDrvosjeca iz Dejcica wrote:Nešto razmišljam hipotetički, da li je došlo vrijeme za partiju koja će zagovarati državu Bošnjaka? Koliko god se neki upirali dokazati da BH društvo nije podjeljeno ono je ipak u određenoj mjeri već podjeljeno, kažem u određenoj mjeri jer ipak nije potpuno raskinuto. Geo-političke okolnosti su takve da je sve manje naklonosti prema BiH a sve više raste pritisak na Bošnjake. U takvoj situaciji gdje mnoge desničarske snage u Evropi grade politiku na strahu od muslimana bojim se da Bošnjaci isto tako imaju sve manje podrške. Kada ostavimo emocije po strani, rat i žrtve, pitam se da li bi partija, odnosno politička struja koja bi zagovarala nacionalnu državu Bošnjaka pod određenim uslovima i parametrima imala njihovu podršku?
Minimum ispod kojeg se ne bi trebalo ići po meni je koridor i izlaz u Neumu i Brčko. Povezivanje Bihaća te eventualno direktan izlaz na granicu sa Srbijom preko Goražda. Ta država bi trebala biti formirana na demokratskim principima na kojima počivaju sve zemlje zapadne hemisfere uz strogo poštivanje svih konvencija o ljudskim pravima. Vratiti zastavu sa ljiljanima, A.BiH i sve one vrijednosti koje su Bošnjacima bitne. Sa Hrvatima možda vidjeti o mogućnostima labave konfederacije ali ne previše zamarati se sa time. nacionalna država Bošnjaka treba da bude na principu jedan čovjek jedan glas. Srbi i Hrvati koji ostanu mogu dobiti status kao recimo Bošnjaci u RH ili Bošnjaci u Srbiji. Jbg. neki će reći ovaj izgorio po glavi ali zašto ne otvoreno razgovarti i o takvoj moguićnosti?
Toleratni smo od komsija sigurno ...zg1911 wrote:U bih, kod tolerantnih bošnjaka.mO k3 wrote:pitanje za opve jugoslovene
gdje bi vise voljeli zivjeti u Srbiji kao nacionalnoj drzavi srba , Hrvatskoj kao nacionalnoj drzavi hrvata ili u Bosni i Hercegovini kao nacionalnoj drzavi bosnji ...
gdje bi imali vise slobode ??
Pitanje za pedere, di bi vam lakše bilo živit, u hrvatskoj, srbiji ili bih?
(Ajde nemojte se sad sramit)
Veoma dobar tekst, hvala.statixx wrote:Isjecak iz politickog eseja:...
Postoji nekoliko razloga zašto bošnjačka, ali i liberalno-građanska strana nije u mogućnosti prihvatiti poziv na dijalog o unutrašnjem razgraničenju: Prvo, zastrašujuća hipoteka zločina, genocida i masovnog etničkog inžinjeringa čije su najveće žrtve pripadnici bošnjačkog naroda, nalazi se u temelju etnonacionalne teritorijalizacije u BiH i svakog zamišljivog ugovora o unutrašnjem teritorijalnom razgraničenju. Jednostavno kazano, prihvatiti razgovor o unutrašnjem razgraničenju u bošnjačkoj percepciji znači prihvatiti projekt Radovana Karadžića.
...
Treće, na teritorijima, odnosno u urbanim centrima na teritoriju na kojem Bošnjaci, silom ratnih djejstava čine većinu postoji, istina ne toliko jaka, građanska ili anacionalna (uslovno je nazovimo), prilično divergentna intelektualna struja koja promišlja BiH s lijevo-liberalno-demokratskih pozicija. ...
Iako divergentan i malobrojan, ovaj krug ljudi prisustvom u javnom prostoru, publicistici i inozemnim akademskim i intelektualnim krugovima ima utjecaja na javna mišljenja i razumijevanja, osobito u dijelovima BiH s bošnjačkom većinom.
...
Ostvarenje etnonacionalističke naracije dovelo bi do stvaranja triju klasičnih mini nacionalnih država s jasnom dominantnom etničkom većinom i zanemarivom manjinom kojom se da lako upravljati. Bile bi to male klasične liberalne demokratije, nalik mononacionalnim državama koje susrećemo po istočnoj Evropi. Ali, ostvarenje ovog modela čini BiH suvišnom, čini je nad-državnom organizacijom nalik EU ili UN. Osim toga, tranzicija k takvom modelu ima ogromnu historijsku hipoteku zločina.
...
Ostvarenje pak liberalno-demokratske naracije dovelo bi do stvaranja visokosložene, po svemu sudeći federalne države s obiljem institucionalnih aranžmana dizajniranim za zaštitu kolektivnih i individualnih prava i sloboda, pri čemu bi se morale izgubiti neke klasične liberalno-demokratske značajke ukoliko bi taj gubitak mogao biti legitimiran.
...
Problem unutrašnjih priznanja u Bosni i Hercegovini
Asim Mujkić
održava li se gay pride igdje u bih? ili ta tolerancija ne vrijedi kad su pederi u pitanju?mO k3 wrote:Toleratni smo od komsija sigurno ...zg1911 wrote:U bih, kod tolerantnih bošnjaka.mO k3 wrote:pitanje za opve jugoslovene
gdje bi vise voljeli zivjeti u Srbiji kao nacionalnoj drzavi srba , Hrvatskoj kao nacionalnoj drzavi hrvata ili u Bosni i Hercegovini kao nacionalnoj drzavi bosnji ...
gdje bi imali vise slobode ??
Pitanje za pedere, di bi vam lakše bilo živit, u hrvatskoj, srbiji ili bih?
(Ajde nemojte se sad sramit)
Aha, odrzava se u Mostaru, ulicama Mile Budaka i Maksa Luburica.zg1911 wrote:održava li se gay pride igdje u bih? ili ta tolerancija ne vrijedi kad su pederi u pitanju?mO k3 wrote:Toleratni smo od komsija sigurno ...zg1911 wrote: U bih, kod tolerantnih bošnjaka.
Pitanje za pedere, di bi vam lakše bilo živit, u hrvatskoj, srbiji ili bih?
(Ajde nemojte se sad sramit)
o kakvim pokusajima pises ?? ...... ukucas parada ponosa bg/zg neredi i google ti izbaci ....zg1911 wrote:Loši su ti pokušaji, u zg parada već godinama prolazi bez većeg ekscesa. i održava se svake godine. kod tolerantnih? ili medju tolerantnima nema lgbt osoba?
I onda pogledaš godine i vidiš ono što ti gore napisah, da zadnjih godina u zg nema nereda.mO k3 wrote:o kakvim pokusajima pises ?? ...... ukucas parada ponosa bg/zg neredi i google ti izbaci ....zg1911 wrote:Loši su ti pokušaji, u zg parada već godinama prolazi bez većeg ekscesa. i održava se svake godine. kod tolerantnih? ili medju tolerantnima nema lgbt osoba?
A da poredimo sredine iste velicine? Recimo Split i Sarajevo?zg1911 wrote:Loši su ti pokušaji, u zg parada već godinama prolazi bez većeg ekscesa. i održava se svake godine. kod tolerantnih? ili medju tolerantnima nema lgbt osoba?
Alfons Kauders wrote:
Aha, odrzava se u Mostaru, ulicama Mile Budaka i Maksa Luburica.
Kako bilo, ranking bi bio HR, BA, SR... Odnosno gay populacija generalno ima vise problema u Srbiji no u BiH (mada je i kod nas katastrofa) ili Hrvatskoj (mada je i kod vas katastrofa).
Srbija je definitivno na dnu ljestvice.
