shbc wrote:
Krstaski ratovi i sirenje Osmanlija je bilo misionarenjem? Zanimljivo...
Kakav li je to sukob bio na Kosovu onda. Masovna debata Srba, Crnogoraca i Bosanaca sa jedne i Turaka sa druge strane.
A Srbi budale kontaju da je Obilic rasporio Murata. Ovaj mu zapravo cit'o Bibliju dok nije umro od dosade.
Ne znam što ljudi širenje Osmanske
imperije (ili bilo kakve slične) smatraju, primarno,
širenjem islama? Osmanska carevina se, primarno, širila zbog uvećavanja vlastite moći (moći svake vrste: političke, ekonomske, finansijske, vojne...), i širila je svoj teritorij kako bi se uvećala slava i snaga jedne dinastije: osmanske. Tačka.
Islam je u svemu tome bio posljedica, ne uzrok. Islam nije predvodio Osmanlije, on je išao za njima. Da, svi sultani imaju svoje tugre s
bismillom, svugdje su se učili slavati, Kur'an, uzvikivao tekbir, gradile se džamije, itd. ali osmanskim sultanima je trebao islam samo utoliko što je jačao njihovu vlastitu moć - što je bilo sasvim logično. Zbog toga su i Srbi p/ostali pravoslavni - tako što je Stefan Nemanja postao bizantski vazal (carevina koja je slučajno bila pravoslavna) pa je, iako je kao dijete bio kršten po zapadnom obredu, ponovo bio kršten po obredu istočne Crkve kada je odlučio da radi za Bizant. I sasvim je logično da njegov treći sin, Rastko, (koji pored Stefana i Vukana nije imao šansu da bude sljedeći vladar) počne širiti pravoslavlje (dakle zvaničnu vjeru Bizanta) u narodu da bi se time ojačala
dinastija Nemanjića i njihova vlast i moć. Tada kreće iskorjenjivanje
jeresi među
serbljima...
Dakle, kada su imperije i dinastije u pitanju, uvijek je riječ o vlastitoj moći, o jačanju i snaženju moći i poziciji, a vjera samo dobro dođe - ili ne.
I krstaški ratovi, osim djelomično prvog, su za cilj imali jačanje nečije moći (Venecije ili bilo koga), a Isusa nisu imali ni u primisli...
Bez obzira na vjerujuće ili nevjerujuće, ljudske slabosti koje ih određuju kao ljude (ali i vrline također, hvala Bogu!) će ih pratiti do pakla i - nazad. Pohlepa, gramzivost, strah od ovog ili onog, itd. će uvijek ljude pokretati da čine svašta, bez obzira da li će tu svoju slabost ostvarivati "u ime Boga" ili ne...
1821. u Travniku je Dželal-paša dao zadaviti sejida šejha Abdul-Vehab Ilhamiju Žepčaka. Skromni, pobožni i učeni šejh je napisao pjesmu kojom je kritikovao i ovo u čemu mi danas živimo (i u čemu će vazda ljudi živjeti): korupciju, poltronstvo jednog broja vjerskih učenjaka, oholost i surovost vlasti, nepravednost kadija, itd. Dželal-paša, koji je bio lice osmanske imperije, dao je zadaviti u tvrđavi šejha Ilhamiju, koji je bio lice vjere. Ponudio mu je da se odrekne pjesme, on nije htio, prihvatio je smrt.
Imperija je uzvratila udarac.
Poslije je imperija popušila, ali je vjera Ilhamijina ostala.