Interpol je imao prva dva dobra albuma. Taj ogromni uticaj Joy Divisiona koji je u nekim momentima
prijetio da ih pretvori u tribute band i da naruši njihov identitet su nadoknađivali snažnim pjesmama
posebice na
Turn On The Bright Lights. Kasnije su se počeli pretvarati u samoparodiju.
Editors sa druge strane nikada nisu imali toliko dobre pjesme da ih izdigne iznad pukog imitiranja
Joy Division. Na zadnjim albumima su kao i pokušavali nešto drugačije, ali meni nije izgledalo kao
pomak na bolje, čak što više, počeli su ličiti na jebeni Coldplay. Kao i sa Interpolom slična stvar
je bila i sa Strokesima. Odličan prvi i solidan drugi album...i ništa više. Sve manje dobrih i jakih pjesama
kao i očigledan sudar različitih razmišljanja i muzičkih ideja Casablancasa i ostatka benda.
Jack White je postao rock'n'roll institucija i jedini koji je zadržao kontinuitet kvaliteta što sa White
Stripesima, što na mnogobrojnim projektima i solo albumima. Čovjek koji ima prepoznatljiv muzički
izričaj i identitet. Arcade Fire su isto tako manje više imali seriju dobrih izdanja i trude se pokušavati
dati nešto novo na svakom albumu, ne zaboravljajući pritom i da napišu dobre pjesme.
Vampire Weekend je odličan (indie) pop bend, koji se svakim novim albumom približava većem
uspjehu, pritom ne žrtvujući kvalitet zarad komercijale. Od Engleza su mi Libertines najdraži, bend
koji je imao jedan od onih ogromnih bljeskova sa nenadmašnim debi albumom, slično kao svojevremeno
Stone Roses. Teško je to bilo ponoviti, još teže kada si u bendu imao sjajnog, ali notorno nepouzdanog
narkića kao što je Doherty. Jedan od onih uzalud proćerdanih talenata u rock muzici. Pravo je čudo
da je još i živ.
