Forum Klix.ba

John Cleese wrote:I je'na za kanarinca

Ovo je posljednji materijal koji je Milan Mladenović snimio za svoga života kao dio projekta Angel's breath. Muziku za album radili su Mitar Subotić Suba i Milan, a tekstove potpisuje Milan. Ploča je snimana u ljeto 1994 u Brazilu u studiju Wah Wah u Sao Paolu. Po Milanovim riječima, „to je neka vrsta psihodeličnog samba-roka s balkanskim uticajem”. Ploča je ugledala svjetlost dana tek početkom 1995., nakon Milanove smrti u novembru 1994.. Objavljen je i spot za pjesmu Crv.

"Ovaj album predstavlja nastavak mog rada u borbi protiv primitivizma u današnjoj kulturi, koji je uzeo maha uglavnom zbog nemilosrdnih političkih igara moći, koje su prouzrokovale sveopšte udaljavanje od spiritualnog"

Milan Mladenović

petunija wrote:Naravno, ima i ta tvoja mjesta, mnogo je tih slučajeva nesreće, Beethoven npr, koji mi je nekako najtragičniji, zbog nesretnog djetinjstva
Uvijek mi je lakše kad mislim o sretnim ljudima, tuđe tragedije me pogode i nekako ne volim znati za njih
Želim živjeti onako kako opisuje spot iznad

... glumac nas vlastitim primjerom ohrabruje da konačno prestanemo s glumom i da, pristajući na sebe, budemo ono što jesmo. Da zbacimo masku i damo svojoj ličnosti na volju. Da “otkačimo”, kako taj samooslobađajući momenat, psihološki vrlo precizno i kratko, definira vokabular visprene, adolescentne i nonkonformističke leksike. Jedan od najvećih ‘otkačenjaka’ u povijesti čovječanstva, glumac bez pozorišta, ili, glumac koji je od života napravio pozorište, bio je antički filozof Diogen iz bureta (“božansko pseto”, kako ga je umilno nazvao jedan pjesnik, njegov savremenik). A jedan drugi, naš savremenik, nedavno preminuli francuski filozof rumunskog porijekla, Emil Cioran, pun poštovanja spram Diogenova držanja lišenog svakog licemjerja, napisao je najljepšu odu u čast neviđene raskoši Diogenovog egzistencijalnog slobodarstva:

“Ko zna šta sve čovek treba da izgubi da bi smogao hrabrost da prezire konvencije, ko zna šta je Diogen izgubio da bi postao onaj koji sebi sve dozvoljava, i svoje najskrivenije misli pretvara u činove, sa natprirodnom drskošću dostojnom kakvog božanstva spoznaje, božanstva što je puteno i nevino istovremeno. Niko ne beše slobodniji od njega; on je otelovio krajnji domet iskrenosti i vidovitosti i, u isti mah, dao uzor onogoa što bismo mogli biti kad nam vaspitanje i licemjerje ne bi sputavali želje i pokrete. (…) Platon ga je nazvao ‘poludeli Sokrat’, a trebalo je da ga nazove ‘Sokrat koji je najzad postao iskren’. (…) A to što je najbolji poznavalac ljudi bio nazvan psom dokaz je da čovek nikad nije imao hrabrosti da prihvati pravu sliku o sebi i da je uvek bez milosti odbacivao istine. Diogen je od sebe odstranio pozu. Kako li je čudovišno morao da izgleda drugima! Da bi se steklo časno mesto među filozofima, treba biti vešt glumac, poštovati igru ideja i zamajavati se lažnim problemima. Čovek takav kakav je nipošto vas se ne sme ticati“...

http://www.tacno.net/kultura/gluma-je-k ... ne-glumis/

Ko sam? Šta sam?

Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam usput, ko da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici ,dijete,
Zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
Zato usput, ko što palim cigarete,
Govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Draga moja","mila","znaj, dovijeka"
A u duši vazda ista pustoš zrači;
Ako dirneš strast u čovjekovu biću
Istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
Odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga breza,
Stvorena za mene i za mnoge druge.

Ali ako tražeć neku srodnu dušu,
Vezan protiv želje, utonem u sjeti,
Nikad neću da te ljubomorom gušim,
Nikad neću tebe grditi ni kleti.

Ko sam? Sta sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
I volim te usput, ko da sanjam,
Kao mnoge druge na toj zemlji.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (3. oktobar 1895 - 28. decembar 1925) bio je ruski pjesnik. Jesenjin važi za jednog od najboljih i ujedno najomiljenijih pjesnika Rusije. Zbog porijekla sa sela, on je sebe smatrao "pjesnikom sela" i u mnogim svojim djelima bavio se životom na selu. Rođen je u selu Konstantinovo u Rjazanjskom ragionu, 1895. 

Počeo je da piše poeziju sa devet godina. Kao vunderkind, preselio se u Moskvu 1912. i počeo da radi kao lektor u izdavaštvu i paralelno pohađa studije na Moskovskom državnom univerzitetu. Godine 1915, preselio se u Sankt Peterzburg, gdje je upoznao pjesnike Aleksandra Bloka, Sergeja Gorodetskog, Nikolaja Kljujevai Andreja Belog. Uz njihovu pomoć, jesenjin je izgradio svoju poetiku i postao poznat u književnim krugovima.

Od 1922. do 1923. bio je oženjen američkom plesačicom Isidorom Dankan, koju je pratio na turnejama i koja je bila njegova najveća ljubav. Neobično je bilo to da on nije govorio strane jezike, je ona znala samo nekoliko desetina riječi ruskog. Kao posljedica alkoholizma, Sergej je stekao loš glas zbog vandalizma po hotelskim sobama. Očaji pijanstva vidljivi su u njegovim pjesmama iz ovog perioda. Brak sa Isidorom nije dugo trajao, tako da se 1923. vratio u Moskvu.

Jesenjin je bio u braku ukupno pet puta. Prvi i drugi brak je bio sa Sinaidom Rajh, sa kojom je imao dvoje djece. Imao je i dvoje vanbračne djece (jedno od njih je bio poznati matematičar i disident Aleksandar Jesenjin Volpin). Poslije Isidore Dankan, oženio se mladalačkom simpatijom Galinom Belislavskajom, a kasnije Sofilom Tolstajom, unukom Lava Tolstoja.

U početku, Jesenjin je podržavao Oktobarsku revoluciju, međutim kasnije se razočarao njenim posljedicama. Veliki broj njegovih djela bio je zabranjen u Sovjetskom savezu, naročito u vrijeme Staljina.

Posljednje dvije godine Jesenjinovog života su bile pune pijanstva i lutanja, ali je u tom periodu napisao neke od svojih najboljih pjesama. Jesenjin se objesio u sobi lenjingradskog hotela "Angleter". Postoji sumnja da je to bilo ubistvo po nalogu agenata zvanične vlasti. Imao je 30 godina. Galina Belislavskaja ubila se na Jesenjinovom grobu godinu dana kasnije.

Challenger__ wrote:Jesenjinova pjesma je sjajan šlagvort za mali pledoaje o velikim kulturološkim razlikama koje se očitavaju kroz temeljna egzistencijalna pitanja, ali neću. Previše je to.

piupiu wrote:P.S. Ko je prvooptuženi?

Pledoaje nije samo juridička imenica.

piupiu wrote:Mojne sad vrdat', haj' priznaj kome si se htio nagovorit'?

petunija wrote:Renata je divna, ali niko ne može pjevati tako lijepo i tužno istovremeno kao neko ko je imao tragičan život

Ne rušite mostove!

Stari most je izgrađen između 1557. i 1566. godine, nakon što su građani Mostara zamolili Sultana Sulejmana Kanunija ili Veličanstvenog da dobiju novi most. Izvodač gradnje mosta je bio Mostarac Mehmed-beg Karađoz, iza kojeg je ostala centralna mostarska Karađoz-begova džamija i brojni drugi vakufi.

http://www.tacno.net/kultura/ne-rusite- ... u-mostaru/

"On je tip narodnog pjesnika, neumornog zanatlije koji iskiva koplje od zlata i, ko zna zasto, ustrjeljuje sunce. Likovi u njegovom dekorativnom slikarstvu, prilagodjenom sjedistima vlada i kantonskih banaka, jesu brdjani i sumari, potomci Wilhelm Tell-a: uobicajen omaz narodnom junaku koji se bori za cast i slobodu otadzbine i dobro pazi da ne podstakne pobunu nadnicara. Ili slika djecu, djevice, andjele cije je znacenje dvosmisleno i simbolicno."
Giulio Carlo Argan

Leo_alfa wrote: PS Sto smo se fino raspisali na temi

walter kurtz wrote:Frédéric François Chopin

petunija wrote:Ima jedno divno Listovo djelo za klavir, veoma kratko, nešto se u naslovu radi oko ptica, ali ne mogu se sjetiti naslova
Sjećam se samo da je predivna kompozicija, ako neko prepozna, bila bih zahvalna da postavi

petunija wrote:Je li ono Zaim rekao "Nema veće planine od kućnog praga" u Mirisu dunja?
Koliko je čovjek stariji uviđa istinitost ove izjave

Kako je propao R'n'R ...

Banksy wrote:

piupiu wrote:
Baš nešto razmišljam o ovome i kontam kako je ta BG scena zapravo direktan rezultat tog otvaranja prema svijetu koje je počelo sredinom šezdetih, da se upravo na njemu može studirati kako je tekla 'estetska urbanizacija' vodjena duhom druge i treće SFRJugoslovenske generacije ... da se tu počinje očitovati otpor prema tradicionalnom, narodnom, seljačkom, domaćem, balkanskom, prema rakiji i kazanu, prema epskoj i socijalističkoj estetici ... što je, zapravo, svjedočanstvo koliko je Yu bila uspješna u stvaranju uslova da se već 20 godina nakon rata izrodi jedna generacija koja osjeća i uključuje se u zeitgeist i poistovjećuje se (muzički i na svaki drugi način) sa svojom generacijom van zemlje.

Mislim da se u Zagrebu to više očitovalo kroz lijepo šlagersko mittleeuropejstvo iako su oni prvi ufurali u Novi val, u Beogradu kroz buntovništvo Crnog talasa u prvoj generaciji, a poslije kroz urbanu kulturu New wavea, dok je Sarajevo uvijek imalo neku prizemniju, možda i tradicionalističkiju vibru prožetu narodnim duhom i kao takvo je iznjedrilo upravo ono što je bilo slušljivo široj domaćoj publici. A, definitivno si u pravu da i dan danas kad s Beogradjanima iz Kruga dvojke pričaš o sarajevskoj muzičkoj sceni dodje do nekog prćenja nosa, kao da se priča o najvećem šundu i nekoj tamo inferiornoj kulturi.

Problem s Beogradom je što je imao malo autentičnih, svojih, uspješnih autora i izvođača, a ta kultna gradska scena - El org. s najvećom uspješnicom klasičnom hopcup pop melodijom Igra r'n'r cela Jugoslavija i Idoli - Ti smoja čokolada, ja sam tvoja čokolada - bila tek kopija svjetskih trendova, kratkog vijeka trajanja, uz podršku medija u snažnom pokušaju da se izdignu na nivo koji realno nisu bili kadri dobaciti.

Zato je Riblja Čorba dobro prolazila, jer je imala podlogu u provincijskom r'n'r-u koji je uvijek bio autentičan, vitalan i lako prepoznatljiv na svim prostorima bivše Jugoslavije, zato je tako dugo i trajao. Problem Srbije i cijele Jugoslavije je s inspiracijom koja se neizbježno, da bi se bilo uspješno, morala crpiti sa svog tla, kako kažeš s rakije i kazana, iz seljačkih korijena svih nas, nekad u nekom koljenu, ako ne to, onda možda s Bg školom lakih pop jazz melodija nakon Dr. sv. rata s Kraljićem kao vrh. autorom ali izniklog na temeljima Bg preživjele građanštine ili Zg jazz s Petrovićem ili školom šansone Diklića i Špišića direktno naslonjenih na srednjeuropsko naslijeđe K&K monarhije, to je bilo autentično, to je opstalo i to je ono što vrijedi i dan danas. Dakle, to je problem s izvorom i autentičnošću, ispit na kojem su svi vještački odmah padali, kod publike sigurno, kod inteligentne, odrasle kritike također.

Drugi veliki problem muzike bivše Yu je želja da se postane slavan i bogat, a istovremeno zadrži svoj art, vrlo često zapravo kvazi art, to je bilo najbolnije. Bregović je vjerovatno to vrlo mlad skužio i time nije bio opterećen (neimaština koja ga je pragmatično tjerala ka profitu), dok je bilo bolno posmatrati Stefanovskog, recimo, kojem su prve dvije ploče bile briljantne, ali nije bilo statusa, novca i slave. U to vrijeme Dugme je već punilo stadione, a Steafnovski svirao u daleko manjim prostorima. Zato pravi Kao kakao i slične budalaštine gdje ne dobija očekivanu slavu, a gubi kredibilitet. Ili Dado Topić, nakon genijalnog Timea iz '72. odlazi u pop u Život učsvp gdje jednu pjesmu upravo posvećuje Bregoviću ''koji je prodao muziku'' - Ispovijest jednog Sarajlije - da bi završio s S. Milošević i ljigom Ti si princeza.

Kod svih bendova i izvođača exYu prostora postojala su dva problema - autentičnost, izvor i iskrenost da budeš ono što jesi, pa kako prođeš - prođeš, i hod po žici između popularnosti laganice i buntovne originalnosti po svaku cijenu. Malo ih je našlo balans u kojem su uspjeli reći tu neku svoju ideju kroz relativno prihvatljive melodije, a većina ostala zaglavljena tvrdoglavo u svom izričaju koji je, što je ključno, uglavnom slabo bio potkrijepljen talentom i idejom šta reći, pa se nastavilo jahati na niko me ne razumije šupljoj čime se redovno pokrivao taj manjak ideje i talenta, Stefanovski je recimo jedan od rijetkih koji je ostao svoj, a uspješan u mjeri koja mu je individalno dovoljna ...itd, u gužvi sam, pisaćemo se, zanimljivo je

edit: a što je Beograd prćio nos, to je ok, ko gubi ima pravo da se ljuti ...