Moderators: _BataZiv_0809, Euridika
Kako tvoji stihovi uvijek pogode tačno tamo čim se najviše zaokupim u datom trenutku...HadiRa wrote:
pomislis li barem
koliko dug bez tebe je dan
pod rebrima, kako boli, haal potrgan
medj' trepavicama, kako zulja, stisnut i ugusen san.
iz daljine saljes mi habere,
kao bol gluhe
reci mi najdrazi: ko ti je avaz zabranio, sladak medeni
pa mi se ucini da me zoves,
usne mi namah postanu suhe
ova ja...
htjedoh te zednog vazda pojiti..
a sad
prsti postaju mi, sve vise ledeni.
hvala mila.. ma haman nas nosaju isti VjetroviEuridika wrote:
Kako tvoji stihovi uvijek pogode tačno tamo čim se najviše zaokupim u datom trenutku...
pa pomislim, ko sam ti to ja.. nit od roda, niti od poroda .
Otto_13 wrote:Volim te kao beskrajni juris pahulja bijelih na ulice grada . Na svakoj od pahulja kao stih o ljepoti tvojoj volim te pise . Volim te i dok nemarno kosu preko ramena zabacis i na tren bljesnu predivne crta lica tvog . Volim te i dok u nocima dugim cekam cujem osmijeh zvonki tvoj . O kako volim te predivno moje , kako.strepim za dodir tvoj dok noc miluje zvijezde . O kako si divna maleno cupavo moje , kako volim miris kose crne kao noc ukrasena beskrajnim sjajem zvijezda . O kako te volim dok pjevusis za sebe stihove pjesme neke . O kako te volim predivno voljeno moje
Otto 
HadiRa wrote:
Nisam ti nikada rekla, koliko dana lutanja i samoce, od tebe me dijelilo.
I kako snazno zelena morska trava, kao mehkim prozirnim rukama, bas tebi me dozivala.
Znam, novembar je vrijeme kad se uz najvecu poniznost i predaju na dlanove ljubavi, savrseno srasta i sjedinjuje. Zaljubljeni zapletu se cvrsto, bas kao i korijenje.
O, ti, Vodo mog zivota. Jesi li vidio jutros, kako sija, Rajske Ptice perje ?
Vjeruj mi, ova bliskost medju nama nije prerana. Volim te, svejedno sto nisi nakupio dovoljno bisera.
Trebam te. Nedostaje mi Dusa tvoja ranjiva.
Samo ti umijes, u meni da zagrlis, i topao pijesak i prohladan oblak.
Da pomilujes me, svojim toplim ocima.
hvala ti puno MatzanMatzan wrote:HadiRa wrote:
Nisam ti nikada rekla, koliko dana lutanja i samoce, od tebe me dijelilo.
I kako snazno zelena morska trava, kao mehkim prozirnim rukama, bas tebi me dozivala.
Znam, novembar je vrijeme kad se uz najvecu poniznost i predaju na dlanove ljubavi, savrseno srasta i sjedinjuje. Zaljubljeni zapletu se cvrsto, bas kao i korijenje.
O, ti, Vodo mog zivota. Jesi li vidio jutros, kako sija, Rajske Ptice perje ?
Vjeruj mi, ova bliskost medju nama nije prerana. Volim te, svejedno sto nisi nakupio dovoljno bisera.
Trebam te. Nedostaje mi Dusa tvoja ranjiva.
Samo ti umijes, u meni da zagrlis, i topao pijesak i prohladan oblak.
Da pomilujes me, svojim toplim ocima.
Euridika wrote:Još jednom su se poklopile kazaljke
I najavile početak novog dana
Još jedan u dan u kojem, znam, nećeš doći...
A čekala sam te...
Kao pustinja spržena vrućim dahom Sunca
Koja žedno iščekuje milosne kapi
Da joj poškrope ispucala njedra
Kao nježni pupoljak ili veselo djetešce
Kad vape za toplom riječi i blagim dodirom
Čekala sam...
Dođi, Najmiliji, oživi ovo skamenjeno srce
Pogledom svojim nježnim
Išaraj najljepši osmijeh na mom umornom licu
Zaogrni me plaštom svoje sigurnosti
Stegni u čvrst zagrljaj
I učini da sagorim sva u vatri tvoje Ljubavi…
Mila... pa mi se opet nadopunjujemo kao kockice jedne velike slagalice života. Tek kad sam ja objavila svoj post, ugledah tvoj iznad i ponovo pronađoh iste nam misli. Bože, kako nas život nekad šalje čudnim i nestvarnim od ljepote putevima...HadiRa wrote:
Znaš li, čekala sam te. Ti znaš koliko volim miris knjiga iz tvoje Biblioteke, koju si večeras ponovo zaključao za me.
Ti vrlo dobro znaš da sam tu, čuješ mi dah, dok stojim ispred vrata i mrvim se od nemira i pitanja, kad ćeš mi vec jednom otvoriti i zašto me kažnjavaš.
Nisam ti kazala, ne, ne očekuj nikada od mene, da imam spremnu matematičku jednačinu, za savršenu ljubav i Istinu.
Ne, nije ova droga do mene.
Ti si me naučio da te tražim i znaš da ne mogu da se umirim u ovom svjetlucavom sazviježdju sama, jer ću bez tebe samo nestati kao odraz lika u jezeru, suton kad poljubi vrhove obližnjeg brijega.
Vidi, ne mogu ti obećati, da ćeš me sasvim jednostavno razumjeti, i ovu emociju koju osjećam. Ali, vjeruj, taj osećaj je neobjašnjiv, ne liči mi na ljubav prema bilo čemu. Noćas sam htjela da ti pričam o njemu.
Mislim, da ti jedini znaš, moju namjeru, smisao i Cijenu krajnjeg ishodišta, za koje trošim i nesebično rasipam Srce, u traganju.
Hvala, kolega!Matzan wrote:Euridika wrote:Još jednom su se poklopile kazaljke
I najavile početak novog dana
Još jedan u dan u kojem, znam, nećeš doći...
A čekala sam te...
Kao pustinja spržena vrućim dahom Sunca
Koja žedno iščekuje milosne kapi
Da joj poškrope ispucala njedra
Kao nježni pupoljak ili veselo djetešce
Kad vape za toplom riječi i blagim dodirom
Čekala sam...
Dođi, Najmiliji, oživi ovo skamenjeno srce
Pogledom svojim nježnim
Išaraj najljepši osmijeh na mom umornom licu
Zaogrni me plaštom svoje sigurnosti
Stegni u čvrst zagrljaj
I učini da sagorim sva u vatri tvoje Ljubavi…
pa rekoh ja tebi dusa, da nas nosa isti VjetarEuridika wrote:
Mila... pa mi se opet nadopunjujemo kao kockice jedne velike slagalice života. Tek kad sam ja objavila svoj post, ugledah tvoj iznad i ponovo pronađoh iste nam misli. Bože, kako nas život nekad šalje čudnim i nestvarnim od ljepote putevima...
Euridika wrote:Još jednom su se poklopile kazaljke
I najavile početak novog dana
Još jedan u dan u kojem, znam, nećeš doći...
A čekala sam te...
Kao pustinja spržena vrućim dahom Sunca
Koja žedno iščekuje milosne kapi
Da joj poškrope ispucala njedra
Kao nježni pupoljak ili veselo djetešce
Kad vape za toplom riječi i blagim dodirom
Čekala sam...
Dođi, Najmiliji, oživi ovo skamenjeno srce
Pogledom svojim nježnim
Išaraj najljepši osmijeh na mom umornom licu
Zaogrni me plaštom svoje sigurnosti
Stegni u čvrst zagrljaj
I učini da sagorim sva u vatri tvoje Ljubavi…
Hvala, draga!HadiRa wrote:Euridika wrote:Još jednom su se poklopile kazaljke
I najavile početak novog dana
Još jedan u dan u kojem, znam, nećeš doći...
A čekala sam te...
Kao pustinja spržena vrućim dahom Sunca
Koja žedno iščekuje milosne kapi
Da joj poškrope ispucala njedra
Kao nježni pupoljak ili veselo djetešce
Kad vape za toplom riječi i blagim dodirom
Čekala sam...
Dođi, Najmiliji, oživi ovo skamenjeno srce
Pogledom svojim nježnim
Išaraj najljepši osmijeh na mom umornom licu
Zaogrni me plaštom svoje sigurnosti
Stegni u čvrst zagrljaj
I učini da sagorim sva u vatri tvoje Ljubavi…
tako to pise majstorica
Ovo djeluje kao početak neke priče ili romana... i to pisanog upravo onim stilom koji je meni najdraži, jednostavnim jezikom, polagano, onako kako i život oblikuje našu svijest i pretače je u retke protkane mudrošću...HadiRa wrote:
Uveliko je nastupio dan, a tama koja se bijaše spustila nad dolinu neprimjetno povukla, u svoje odaje tajnosti od bijelih zidova.
On je ustao zajedno sa žutim suncem, još obavijen lagahnim polusnom poput mehkog pamuka, ali odlučan da konačno sjedne za pisaći stol i sabere svoje rasute dane.
Zivio je u kući, niz čije zidove su se cijedile mnogobrojne kiše i magle, spavao u hladnom širokom drvenom krevetu sa bijelim plahtama, koje mirisahu po osušenom poljskom cvijeću.
Godinama je sputavao tu želju iz podsvijesti, da osjeti čistoću u srcu, mir u zjenicama, barem na tren. Da se pohvali da je živio. Da ga je bilo.
Sad posmatra već probudjenim očima svijet, koji samo priča i priča. Riječi, riječi, blage, ohole, mudre. Polahko počinje da prezire sav taj svijet, on asketa, zalutao na ovaj planet iz drugačijih i dalekih zvjezdanih hodnika.
Ne, ne misli on da je svijet koji neprekidno priča i priprost, on ih zali, dubinom svoje duše, jer ih vidi zalutale i izgubljene.
Ovaj život, ovo more u kome se čas davio čas plivao, vapio je za nečim što će ući u njega, kao u sobu, i ostati tu zauvijek. Čekao je nekoga ko ce ga odvojiti od plača.
Rafiniranog a divljeg.
Euridika wrote:Ovo djeluje kao početak neke priče ili romana... i to pisanog upravo onim stilom koji je meni najdraži, jednostavnim jezikom, polagano, onako kako i život oblikuje našu svijest i pretače je u retke protkane mudrošću...HadiRa wrote:
Uveliko je nastupio dan, a tama koja se bijaše spustila nad dolinu neprimjetno povukla, u svoje odaje tajnosti od bijelih zidova.
On je ustao zajedno sa žutim suncem, još obavijen lagahnim polusnom poput mehkog pamuka, ali odlučan da konačno sjedne za pisaći stol i sabere svoje rasute dane.
Zivio je u kući, niz čije zidove su se cijedile mnogobrojne kiše i magle, spavao u hladnom širokom drvenom krevetu sa bijelim plahtama, koje mirisahu po osušenom poljskom cvijeću.
Godinama je sputavao tu želju iz podsvijesti, da osjeti čistoću u srcu, mir u zjenicama, barem na tren. Da se pohvali da je živio. Da ga je bilo.
Sad posmatra već probudjenim očima svijet, koji samo priča i priča. Riječi, riječi, blage, ohole, mudre. Polahko počinje da prezire sav taj svijet, on asketa, zalutao na ovaj planet iz drugačijih i dalekih zvjezdanih hodnika.
Ne, ne misli on da je svijet koji neprekidno priča i priprost, on ih zali, dubinom svoje duše, jer ih vidi zalutale i izgubljene.
Ovaj život, ovo more u kome se čas davio čas plivao, vapio je za nečim što će ući u njega, kao u sobu, i ostati tu zauvijek. Čekao je nekoga ko ce ga odvojiti od plača.
Rafiniranog a divljeg.
Hvala, draga!
koga lajkas ?Zoya wrote:Lajkam, zelenašice
Molim, draga! I nastavak je predivan...HadiRa wrote:
jeste mila.. posveceno je nekome ko me tako neobicno fascinira.. dan za danom ..
hvala ti za lijepu impresiju
