dabarizmabra wrote:
Ne treba nas tu kuditi, ima danas i europskih zemalja, koje nemaju svoj nacionalni auto-brand (Austrija, Belgija, Nizozemska, Danska, Portugal i sl).
Zavodi Crvena Zastava, jedino su se u proizvodnji oruzja, istakli u usavrsavanju tehnickih rjesenja, pa je Kalasnjikov iz Zastave, vazio za cak mozda najkvalitetniji od svih zemalja.
Elem, koliko para-toliko muzike, je vrlo postena poslovica. Nije lose da manje razvijene zemlje, imaju vozila u nekom svom cijenovnom rangu, za svoje trziste.
Zastava, Wartburg, Skoda, Moskvich, obiljezili su jedno vrijeme, a o kvaliteti, pouzdanosti, odnosu ulozeno-dobijeno itd. dalo bi se raspravljati.
Austrija itekako ima svoje adute: Pinzgauer i Haflinger su jedinstveni kao terenska vozila, Steyr isto tako kao kamioni. Sjećam se portugalskih Umm terenaca (ne znam da li je bila licenca, vjerujem da je bilo svega od dijelova tu). Daf je holandski i izmislili su 4x4 pogon, maltene. Za dance i belgijance ne znam.
I ja sam odrastao uz jednu zastavu 101. Zelene boje, stari je kupio novu 78. godine. Sjećanja iz ove perspektive mogu podijeliti na čistu nostalgiju (more, skijanja...) i realnost. Kao zagriženi kamperi, stojadin je vidio svega na Jadranu. Vukao je često i prikolicu sa čamcem i ostalim skulama. Ta prikolica je i bila jedan od problema (iako nije bila teška za današnje standarde) jer se karoserija deformisala te je imao problem sa ispadanjem poluosovina. Nimalo prijatno iskustvo na Mljetu ili Lastovu kada vam se desi. Sa 6-8 godina starosti, već je počeo da do izražaja dolazi strašni nekvalitet. Sve ručke za otvaranje vrata popucale, skaj na sjedištima i tapacirunzima vrata, pa onda i sjedišta. Zatvaranje svih vrata iz prve je bilo rijetkost. Zaštićivan je i kobitovan već početkom 80ih. Nikad neću zaboraviti kako me obruko jednom pred školom, kada sam morao starom da kucam po alnaseru da upali, a raja gledaju...

.Motor je do samog kraja bio odličan i nije zaribao ni tokom rata, iako se nije palio. Prekucao je kilometar sat dva puta do 92 (oko 200 hiljada). Poslije rata su mu ugrađena neka bolja vrata sa nekog bijelog stojadina, tako da je takav zeleno bijeli izgledao kao vozilo njemačke policije. Otišao takav za 200 KM cca 96.
Kao što rekoh, nostalgija me veže za njega i mnoga lijepa sjećanja. Miris auta u 4 ujutro kada se išlo na more u to vrijeme je nezaboravan. Međutim, kada je stari kupio Asconu dizela poslije rata koja je vjerovatno bila prešla 300 hiljada, shvatili smo šta smo propuštali, kada je auto industrija u pitanju

.