Za Barjam se ustane ujutro, poljubimo mati (iako nije vjernica po novim trendovima, ona ima svoje vjerovanje i tradiciju koja podrazumjeva i nas poljubac), pa svecani dorucak i lagano kod nane. Nana nakuha hrane za 20 insana, a ne za nas troje, cetvero koliko nas bude, ljetos se sjelo u bascu (Kubran Bajram je obiljezila neka druga tradicija... meni nova i egzoticna), pa taman da zavrsimo cuje se ezan i nana ode klanjati, dok mi lagano njoj i mati kuhamo kafu. Onda polako dodju komsije, da se kafa zajedno popije (mahala dodje ko porodica pod te stare dane, rasula se djeca po svijetu, pa stari se oslonili jedni na druge), pa nakon sto se posjedi malo mati i ja se spustimo u grad da obidjemo jos par starih i umjesto sinova, kceri i unucadi uljepsamo im dan.
Sutradan otac, koji dan prije obicno radi, kod nane na cestitanje, i tradicionalnu naninu baklavu, i sa majkom u pohode rodbini.
Mozda nije kako je zateftereno, ali to je moj Bajram i otkad sam bila dijete... radujem mu se.
Kao i Bozicu. Koji slavim sa svojom drugom porodicom, mojim, nasim prijateljima. Iz godine u godinu. Idemo na polnocku, pjevamo Bozicne pjesme, pruzamo ruke jedni drugima, zeleci si mir u srcu i dusi. I tako godinama skupe se Amir, Kerim, Irma, ja... sa Dejanom, Ivanom, Ninom... zajedno na Bozic. Ovaj, snijeg pada, pahulje kao bijeli leptirovi, mi trcimo od crkve do prvog kafica da popijemo neko caj, neko kuhano vino, i onda sljapkamo ko djeca, po onom bijelom snijegu, razdragano, kuci, natrag. Sutradan, roditelji sa nama u posjetu kuci na brdu i dragim prijateljima, na casicu razgovora i medeni kolacic.
Mozda nije kako je zateftereno, ali to je moj Bozic, i otkad sam bila dijete... radujem mu se.
Pa onda opet Bozic. Mati napravi svecani rucak, dok stari tamani suhe kolace (prije je tersao, cuj on i Bozic, ali otkad je spala knjiga na jedno slovo - doduse, na par slova, tersanje je zamjenio dubok pogled pun sjecanja), sto obicno prekine komsinica kucanjem na vrata i slatkisima za brata (rucanje uz zvonjavu telefona i zvona na vratima je kod nas uobicajeno... k'o zeljeznicka stanica), ali nas to ne omete u slusanju tatinih prica o starim danima i Bozicima u hercegovackim krajevima. Onda roditelji, i brat pod moranjem (ako je nesto zabrljao), odu do te jedne, jedine tetke, da s njom podjele radost praznika. Vracanje sa kutijom "sapa" je nezaobilazno... kao i otimanje za istim koje jutro nisu docekale od... ma ne znam jesu li ikad.
Mozda nije kako je zateftereno, ali to je moj Bozic, i otkad sam bila dijete... radujem mu se.
I onda Nova godina. Jelka, lampice, Djedica i pokloni (sto budalastiji i nekorisniji), pahulje, predpraznicno hranjenje frizidera (valjda ostalo iz "onih" dana), zajednicki rucak, euforija lickanja, otac koji tura koju banku u dzep - mislim, koliko god godina i para budem imala, nema sanse da se izvucem... (ispade ko sad se ja izvlacim

), pa sjednemo i poselamimo se sa starom godinom, 'vakvom i onakvom, nazdravimo novoj (ha sokom, ha vinom) i razgulimo.
Ujutro... bacanje iz kreveta uz zvuke novogodisnjeg koncerta i nezaobilazno lijecenje mamurluka (u slucaju nas mladjih) maminim supicama i sarmama.
Navecer... na sanjkanje u Veliki Park (tradicija) i kuhano vino (prije caj) s rajom.
Me... happy.
Ne znam, ali ja se osjecam bas bogato uz sve te nase male tradicije i drage, najdraze ljude.
Ispunjeno.
Voljeno.
Sretno.
Zar to i nije bit praznika?
I kako to moze ne biti nase, biti nam "nametnutno" i vrijedjati nam osjecaje?
Kako ljubav, dobrota, mir, djeljenje, podrska, veselje, pokloni, radost... da budu nesto negativno?
Kako?